Kratak odgovor
Islam ima zakon rata, postavljen u Kur'anu i od Poslanika Muhammeda (ﷺ). Mnogi rani učenjaci jedan ajet smatraju prvim koji je dopustio borbu. Dat je ljudima protjeranim iz domova. Crkve i sinagoge imenuje među Allahovim (﷾) kućama koje borba štiti. Kur'an dopušta borbu samo protiv onih koji se bore, i nikada preko granica. Moraju prihvatiti mir kad ga neprijatelj ponudi i dati sigurnost neprijatelju koji je zatraži. Žene i djeca ne smiju se ubijati. Mrtvi se ne smiju sakatiti, obećanja se ne smiju kršiti i niko se ne smije kažnjavati vatrom. Kad je njegov general prekršio te granice, Poslanik (ﷺ) se javno odrekao onoga što je učinio. Pravnik eš-Šejbani napisao je cijelu knjigu o ovom zakonu više od osam stotina godina prije Huga Grotiusa, često zvanog ocem međunarodnog prava. Ništa od ovoga ne daje nijednom pojedincu ili grupi pravo da se bore: u islamskom pravu rat pripada samo vladaru države, a muslimani poštuju zakon zemlje u kojoj žive (17:34).
Potpuno objašnjenje
Prvo dopuštenje za borbu
U Mekki su muslimani bili progonjeni i protjerani iz domova i nisu uzvraćali. Mnogi rani učenjaci, kako prenosi Ibn Kesir (komentator Kur'ana iz 14. stoljeća), smatrali su ovo prvim ajetom koji je dopustio borbu. Dopuštenje daje onima kojima je učinjena nepravda. Zatim daje razlog: da Allah (﷾) ne odbija jedne ljude drugima, bili bi porušeni manastiri, crkve, sinagoge i džamije. Prvo dopuštenje za borbu u islamu bogomolje kršćana i Jevreja, prije džamija, imenuje među onima koje borba štiti. Poslanik (ﷺ) je djelovao pod ovim dopuštenjem.
“Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći, onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svog prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah!” A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – Allah je zaista moćan i silan,”
Objašnjava da je ajet došao kad su Poslanik (ﷺ) i njegovi ashabi bili protjerani iz Mekke i prenosi da je nekoliko ranih učenjaka reklo da je to prvi ajet objavljen o borbi.
Granice koje postavlja Kur'an
Kur'an dopušta borbu samo protiv onih koji se bore i zabranjuje prelaženje granica. Kad neprijatelj nagne k miru, muslimani moraju nagnuti k njemu. Oni koji se povuku i ponude mir ne smiju biti napadnuti. Neprijateljskom borcu koji zatraži zaštitu ona se mora dati i mora biti otpraćen na sigurno. Za zarobljenike Kur'an imenuje dva načina okončanja zarobljeništva: oslobađanje kao dobročinstvo ili uz otkup. Pravda se duguje čak i ljudima koje mrzimo, a dobrota onima koji se ne bore. Poslanik (ﷺ) je živio po ovim ajetima.
“I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prekoračuju granice.”
“Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha – jer On, uistinu, sve čuje i sve zna.”
“osim onih koji se sklone kod naroda s kojim vi imate ugovor, ili dođu kod vas, jer im je teško boriti se protiv vas ili svoga roda. A da Allah hoće, on bi ih okrenuo protiv vas, pa bi se oni borili protiv vas! Ako vas oni ostave na miru i ne bore se protiv vas, nego vam ponude mir, onda vam Allah ne daje pravo da ih napadate.”
“Ako te neki od višebožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To je zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.”
“Kad se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On vas želi iskušati jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu poginu.”
“O vi koji vjerujete, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite. Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha. Allah, doista, u potpunosti zna ono što činite.”
“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji nisu ratovali protiv vas zbog vjere i koji vas iz domova vaših nisu izgnali – Allah, zaista, voli one koji su pravični,”
Naredbe Poslanika (ﷺ) njegovim zapovjednicima
Kad je u jednom njegovom pohodu nađena ubijena žena, Poslanik (ﷺ) je zabranio ubijanje žena i djece. Svakom zapovjedniku kojeg je slao rekao je da ne krade od ratnog plijena, ne krši obećanje, ne sakati mrtve i ne ubija djecu. U njegovim pohodima, prije svake bitke, zapovjednik je trebao neprijateljskoj vojsci ponuditi izlaz iz borbe: da prime islam ili plaćaju džizju (porez koji su plaćali nemuslimani pod muslimanskom zaštitom). Ako pristanu, vojska je morala stati. To su bile naredbe za vojsku koja stoji pred vojskom u njegovo vrijeme. U jednom pohodu prvo je naredio da se dvojica imenovanih ljudi spale ako budu uhvaćeni. Prije nego što je vojska krenula, povukao je tu naredbu, jer samo Allah (﷾) kažnjava vatrom, i rekao im da te ljude umjesto toga pogube. Upozorio je da onaj ko ubije osobu pod ugovorom s muslimanima neće osjetiti miris Dženneta.
Ibn Omer prenosi da je tokom jednog Poslanikovog (ﷺ) pohoda nađena ubijena žena, pa je Poslanik zabranio ubijanje žena i djece.
Ibn Omer prenosi da je u jednoj od Poslanikovih (ﷺ) bitaka nađena ubijena žena, i Poslanik je zabranio ubijanje žena i djece.
Burejde prenosi da je Poslanik (ﷺ), kad bi postavio zapovjednika, rekao mu da se boji Allaha i da bude dobar prema svojim ljudima, da ne krade od plijena, ne krši obećanje, ne unakažava mrtve i ne ubija djecu. Prije svake borbe neprijatelju su se trebala ponuditi tri izbora: da prihvati islam; ako neće, da plaća džizju, i tada se muslimani moraju suzdržati od njih; i tek ako odbije oboje, da se bore.
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao jednom odredu da spali dva imenovana čovjeka, a zatim je povukao naredbu prije nego što su krenuli: samo Allah kažnjava vatrom, pa ako ih nađu, neka ih ubiju, a ne spale.
Abdullah ibn Amr prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da onaj ko ubije osobu koja ima ugovor s muslimanima neće osjetiti miris Dženneta, iako se njegov miris osjeća na udaljenosti od četrdeset godina.
Granice za muslimansku vojsku
- Borite se samo protiv onih koji se bore protiv vas, i nikada preko granica.
- Prihvatite mir kada ga neprijatelj ponudi.
- Dajte sigurnost neprijatelju koji je zatraži.
- Ne ubijajte žene ni djecu.
- Ne sakatite mrtve i ne kršite zavjet.
- Nikoga ne kažnjavajte vatrom.
- Samo vladar države smije objaviti rat.
Odrekao se prekršaja vlastitog generala
Halid ibn el-Velid bio je jedan od vodećih generala Poslanika (ﷺ). Poslan plemenu Džezima, ubio je ljude koji su mu pokušavali reći da su postali muslimani. Kad je Poslanik (ﷺ) čuo za to, podigao je ruke i dvaput rekao da nema ništa s onim što je Halid učinio. Granice su obavezivale njegovu vlastitu vojsku, a on se javno odrekao prekršaja vlastitog generala. Klasično pravo pisano je za muslimanske države svog vremena. Poznavalo je i ratove koji nisu bili čisto odbrambeni, kao što je pohod koji je uslijedio poslije Kur'ana 9:29, koji ima svoju stranicu. Svaki od njih mogao je objaviti samo vladar države i iste granice vrijedile su za sve njih.
Halid ibn el-Velid, poslan plemenu Džezime, ubio je i zarobio ljude koji su pokušavali reći da su postali muslimani. Kad je Poslanik (ﷺ) to čuo, podigao je ruke i dva puta rekao: Allahu, ja sam čist od onoga što je Halid učinio.
Ibn Kudame, hanbelijski pravnik, smatra da je pitanje džihada povjereno vladaru (imamu) i njegovoj prosudbi i da mu ljudi u tome moraju biti poslušni. Pravi jedan izuzetak: ako neprijatelj iznenada napadne i nema vremena da se pita vladar, ljudi se smiju braniti bez njegovog dopuštenja. Smatra i da musliman koji uđe u nemuslimansku zemlju pod obećanjem sigurnosti (eman) ne smije izdati njene stanovnike niti uzeti njihov imetak, jer je sigurnost data uz razumijevanje da ih neće izdati, čak i ako to nije rečeno riječima.
Biblijski zakon rata
Novi zavjet ne daje zakon rata. Ivan Krstitelj rekao je vojnicima: “Nikome ne činite nasilja” i da budu zadovoljni svojom platom. To je savjet o vlastitom ponašanju svakog vojnika. Ne govori ništa o tome kada se rat smije voditi niti ko se mora poštedjeti. “Ljubite neprijatelje svoje” zapovijed je duši, a ne pravilo za vojsku. Dakle, jedini zakon rata u kršćanskoj Bibliji nalazi se u njenom Starom zavjetu. Stari zavjet ima neka pravila. Vojska prvo mora gradu ponuditi mir i ne smije sjeći voćke pri opsadi. Ali za gradove Kanaana naređuje da se ne ostavi živo ništa što diše. Protiv Amaleka Šaulu je rečeno da ubije muškarca i ženu, dijete i dojenče. Knjiga Brojeva kaže da je poslije rata protiv Midjana Mojsije naredio da se ubije svaki dječak i svaka žena koja je poznala muškarca. Za Kanaan, Amalek i Midjan zapovijed o ženama i djeci suprotna je onoj koju je dao Poslanik (ﷺ). Izvan zakona, Ezekiel (6. stoljeće pr. n. e.) govori o viziji. U njoj čuje naredbu da se pobiju starci i mladići, djevojke, mala djeca i žene.
“I vojnici ga također pitahu govoreći: A šta ćemo mi činiti? I reče im: Nikome ne činite nasilja, niti koga lažno optužujte, i budite zadovoljni svojom platom.”
“A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas zlostavljaju i progone;”
“Kad se približiš gradu da se boriš protiv njega, tada mu objavi mir.”
“Kad dugo opsjedaš grad, ratujući protiv njega da ga zauzmeš, ne uništavaj njegovo drveće udarajući po njemu sjekirom; jer možeš jesti od njega, i ne sijeci ga (jer je drvo poljsko čovjekov život) da ga koristiš u opsadi. Samo drveće za koje znaš da nije drveće za hranu možeš uništiti i posjeći; i gradi utvrde protiv grada koji ratuje s tobom, dok ne bude pokoren.”
“Ali u gradovima ovih naroda, koje ti GOSPOD, Bog tvoj, daje u baštinu, nećeš ostaviti u životu ništa što diše;”
“Idi sada i udari Amaleka i potpuno uništi sve što imaju, i ne štedi ih, nego pobij i muškarca i ženu, dijete i dojenče, vola i ovcu, devu i magarca.”
“I Mojsije im reče: Jeste li ostavili u životu sve žene? Gle, one su navele sinove Izraelove, po savjetu Bileamovu, da sagriješe GOSPODU u stvari Peorovoj, i bi pošast u zboru GOSPODNJEM. Sada, dakle, pobijte sve muško među djecom, i pobijte svaku ženu koja je poznala muškarca ležeći s njim. Ali svu žensku djecu, koja nisu poznala muškarca ležeći s njim, ostavite u životu za sebe.”
“A drugima reče da sam čuo: Idite za njim kroz grad i udarajte; neka oko vaše ne štedi, niti imajte sažaljenja; pobijte potpuno i starca i mladića, i djevojke i malu djecu i žene; ali ne prilazite nijednom čovjeku na kojem je znak; i počnite od svetišta moga. Tada počeše od starješina koji su bili pred kućom.”
Gdje je svaki zakon rata zapisan
Kršćanski mislioci koji su izlagali zakon rata nisu ga mogli naći u novozavjetnim evanđeljima. Ambrozije i Augustin, biskupi iz 4. i 5. stoljeća, oslanjali su se na Bibliju. Ambrozije Milanski oslanjao se i na Cicerona, rimskog govornika. Ciceron je učio da je rat samo posljednje sredstvo, koje se vodi da bi ljudi mogli živjeti u miru. I Kur'an naređuje prihvatanje mira kad ga neprijatelj ponudi. Stoljećima kasnije Toma Akvinski, kršćanski učenjak iz 13. stoljeća, izložio je tri uslova za pravedan rat, gradeći na Augustinu. Muslimanski pravnik Muhammed ibn el-Hasan eš-Šejbani, koji je umro 805., pisao je o pravu rata i mira kao o posebnom području. Obuhvatio je objavu rata, one kojima se ne smije nauditi, zarobljenike, izaslanike i ugovore. Napisao je dvije knjige o tome, kraći Sijer i duži es-Sijer el-Kebir. Kraća postoji na engleskom u prijevodu Majida Khaddurija. To je bilo više od osam stotina godina prije nego što je Hugo Grotius, holandski pravnik, 1625. napisao O pravu rata i mira. Bilo je to više od hiljadu godina prije prve Ženevske konvencije iz 1864. Muslimani su svoj zakon rata imali iz objave, u Kur'anu i učenju Poslanika (ﷺ).
Ciceron uči da postoje dva načina rješavanja spora, raspravom i silom, i da se sila koristi samo kad rasprava ne uspije. Jedini izgovor za rat je da živimo u miru neoštećeni, a rat je pravedan samo ako je službeno objavljen nakon zahtjeva za naknadu. Ambrozije, biskup Milana, kasnije je napisao svoje djelo O dužnostima kao kršćansku preradu ove knjige.
Pita je li vođenje rata uvijek grešno i odgovara da su za pravedan rat potrebne tri stvari: autoritet vladara, pravedan razlog i ispravna namjera. Članak se oslanja na navode iz Augustina.
Engleski prijevod, s dugim uvodom, sijera (prava rata i mira) pravnika Muhammeda ibn el-Hasana eš-Šejbanija, koji je umro 805. Iznosi islamsko pravo o objavi rata, o onima kojima se ne smije nauditi, o postupanju sa zarobljenicima i izaslanicima, o jamstvu sigurnosti i o poštivanju ugovora.
O pravu rata i mira, rasprava holandskog pravnika o tome kada je rat zakonit i kako se mora voditi. Evropa je smatra temeljnim djelom međunarodnog prava.
- Prije 805.
eš-Šejbani
Muslimanski pravnik piše o pravu rata i mira kao o posebnoj oblasti.
- 1200-te godine
Toma Akvinski
Postavlja tri uslova za pravedan rat, gradeći na Augustinu.
- 1625.
Hugo Grotius
O pravu rata i mira, koje Evropa smatra temeljnim djelom međunarodnog prava.
- 1864.
Prva Ženevska konvencija
Više od hiljadu godina nakon eš-Šejbanija.
To šteti islamu i ne djeluje
Nanošenje štete nevinim ljudima, bilo ženama, djeci ili drugima koji se ne bore, protivno je šerijatu. Također daje islamu loše ime, odbija ljude koji su razmišljali da postanu muslimani i daje oružje onima koji mrze islam. Oni koji mrze islam i ekstremisti žele da se musliman okrene nasilju, kako bi se krivio svaki musliman: ne upadajte u njihovu zamku. Teror je rijetko postigao ono za šta je tvrdio da se bori. Musliman koji smatra da mu je učinjena nepravda treba da progovori, bojkotuje, mirno protestuje, glasa ili se kandiduje, u okviru zakona, i nikada sam ne poseže za nasiljem.
Ibn Omer prenosi da je tokom jednog Poslanikovog (ﷺ) pohoda nađena ubijena žena, pa je Poslanik zabranio ubijanje žena i djece.
Rebah ibn Rebi' prenosi da je u jednom pohodu Poslanik (ﷺ) našao ljude okupljene oko ubijene žene. Rekao je da ona nije bila od onih protiv kojih se trebalo boriti. Poručio je Halidu ibn el-Velidu, koji je predvodio prethodnicu: ne ubijaj ženu ni najamnika.
Džabir prenosi da je u jednom pohodu Abdullah ibn Ubejj, vođa licemjera, zaprijetio da će ugledniji istjerati poniženije iz Medine. Omer je zamolio Poslanika (ﷺ) da mu dopusti da tom čovjeku odrubi glavu. Poslanik (ﷺ) je rekao: ostavi ga, da ljudi ne kažu da Muhammed ubija svoje ashabe.
Enes ibn Malik prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao: olakšavajte ljudima, a ne otežavajte; radujte ih, a ne odbijajte ih.
Imenuje ‘kumulativni ekstremizam’: način na koji se jedan oblik ekstremizma može hraniti drugim oblicima i uvećavati ih. Kasniji pisci koriste ga za ekstremno desničarske grupe i nasilne ekstremiste koji se pozivaju na islam, pri čemu svaka strana raste na djelima druge.
Studija o 648 terorističkih grupa aktivnih između 1968. i 2006., od kojih je 268 prestalo postojati. Od onih koje su prestale, 43 posto okrenulo se političkom procesu, a 40 posto okončano je policijskim i obavještajnim radom. Vojna sila okončala je malo njih, a samo otprilike jedna od deset pobijedila je.
Tarik ibn Šihab prenosi da je jedan čovjek upitao Poslanika (ﷺ), dok je stavljao nogu u uzengiju, koji je džihad najbolji. On je rekao: riječ istine izgovorena pred nepravednim vladarom.
Stih po stih
Ponovljeni zakon 20:16 — Tora (Zakon), poglavlje 20, stih 16
“Ali u gradovima ovih naroda, koje ti GOSPOD, Bog tvoj, daje u baštinu, nećeš ostaviti u životu ništa što diše;”
Navedeno za
Kršćani zapovijedi protiv Kanaana i Amaleka čitaju kao Božiji sud samo nad tim narodima. Kažu da je to bilo za jedno vrijeme u historiji i da nije pravilo za danas.
Odgovor
Čak i tako čitane, to su zapovijedi u jedinom zakonu rata kršćanske Biblije. Za Kanaan i Amalek naređuju ubijanje žena i dojenčadi. Poslanik (ﷺ) je poslan sa suprotnim. Kad je nađena jedna ubijena žena, zabranio je ubijanje žena i djece i svakom zapovjedniku rekao da ne ubija djecu.
Zaključak — O ženama i djeci u ratu, zakon Poslanika (ﷺ) štiti upravo one koje biblijske zapovijedi protiv Kanaana i Amaleka nisu poštedjele.
Sahih el-Buhari 3012 — Kitab el-Džihad ves-Sijer (Knjiga o borbi na Allahovom putu), hadis 3012
Es-Sa'b ibn Džessame prenosi da je Poslanik (ﷺ) upitan o noćnom napadu na mnogobožačke borce kad bi njihove žene i djeca mogli biti izloženi šteti, i odgovorio je da su oni od njih.
Navedeno za
Kritičari kažu da je Poslanik (ﷺ) dopustio ubijanje žena i djece u noćnim napadima.
Odgovor
Izvještaj govori o smrtima koje niko nije namjeravao. U mraku se žene i djeca nisu mogli razlikovati od boraca. En-Nevevi (učenjak iz 13. stoljeća) i većina učenjaka to objašnjavaju. To nikada nikome ne dopušta da cilja na njih, a zabrana Poslanika (ﷺ) da se namjerno ubijaju ostaje.
Zaključak — Izvještaj o noćnom napadu govori o nenamjernim smrtima; zabrana ubijanja žena i djece ostaje.
Gledišta
Kršćansko učenje o pravednom ratu
Kršćani smatraju da je Isus učio ljubavi prema neprijateljima. Rat može biti pravedan, kažu, samo pod strogim uslovima, koje su izložili Augustin i Akvinski.
Isus je zapovjedio svojim sljedbenicima da ljube neprijatelje i čine dobro onima koji ih mrze.
Pobijanje
I islam naređuje pravdu čak i prema neprijateljima i dobrotu prema onima koji se ne bore. Ali Isusova zapovijed je pravilo za vlastite odnose svakog vjernika. Ne kaže kada se vojska smije boriti ni koga mora poštedjeti. Jedini zakon rata u kršćanskoj Bibliji nalazi se u njenom Starom zavjetu. Kur'an i Poslanik (ﷺ) postavljaju te granice.
Akvinski je učio da pravednom ratu treba vladareva vlast, pravedan razlog i ispravna namjera.
Pobijanje
Akvinski je zaista izložio ova tri uslova za pravedan rat. I islam dopuštenje za borbu daje onima kojima je učinjena nepravda i smatra da rat pripada zakonitom vladaru. Pravo islama nastavlja i određuje granice kako se rat vodi. Eš-Šejbani, koji je umro 805., zapisao je to pravo kao posebno područje.
Islamsko gledište
Islam dopušta borbu samo zakonitoj državi, pod zakonom datim objavom. Kur'an i Poslanik (ﷺ) postavljaju granice koje štite žene, djecu, mrtve, izaslanike, ljude pod ugovorom i svakog neprijatelja koji zatraži sigurnost. Poslanik (ﷺ) je vlastitu vojsku držao u tim granicama.
Prvo dopuštenje za borbu dato je ljudima kojima je učinjena nepravda i koji su protjerani iz domova. Crkve i sinagoge imenuje među Allahovim (﷾) kućama koje borba štiti.
Kur'an zabranjuje prelaženje granica i naređuje prihvatanje mira. Zabranjuje napad na one koji se povuku i ponude mir i naređuje zaštitu neprijatelja koji je zatraži.
Kur'an imenuje dva načina okončanja zarobljeništva: oslobađanje kao dobročinstvo ili uz otkup.
Poslanik (ﷺ) je zabranio ubijanje žena i djece, sakaćenje mrtvih, kršenje obećanja i kažnjavanje vatrom.
Halid, vlastiti general Poslanika (ﷺ), ubio je ljude koji su pokušavali reći da su muslimani. Poslanik (ﷺ) se javno odrekao onoga što je učinio.
Pravda se duguje čak i neprijateljima, a dobrota onima koji se ne bore.
Biblija naređuje da se u gradovima Kanaana ne ostavi živo ništa što diše (Ponovljeni zakon). Naređuje da se ubiju žene i dojenčad Amaleka (1. Samuelova). Kaže da je Mojsije naredio da se ubiju dječaci Midjana i svaka žena koja je poznala muškarca. Poslanik (ﷺ) je zabranio ubijanje žena i djece.
Eš-Šejbani, koji je umro 805., pisao je o islamskom pravu rata i mira. To je bilo više od osam stoljeća prije Grotiusove knjige iz 1625.