Kratak odgovor
Džizja je bila godišnji porez na slobodne odrasle nemuslimanske muškarce koji su u prošlosti živjeli pod muslimanskom vlašću. Zauzvrat su bili zaštićeni i nisu morali služiti u vojsci. Nijedna žena ni dijete nisu je plaćali. Sudija Ebu Jusuf oslobodio je i stare i slijepe bez imetka, te siromahe koji su živjeli od sadake. Muslimani su plaćali drugi porez, zekat, koji drugi nisu plaćali. Poslanik (ﷺ) upozorio je da se ljudi ne muče, a Ebu Jusuf je presudio da niko ne smije biti tučen zbog džizje. Kad muslimani više nisu mogli braniti grad Hims, vratili su njegov porez. I judaizam i kršćanstvo imaju vlastitu verziju džizje, i ona je teža. Stari zavjet, spis i jednima i drugima, ima zakon o danku koji uz plaćanje uključuje i ropsku službu i rad. Džizja je bila samo novac. Nijedna muslimanska zemlja danas ne traži od svojih nemuslimanskih građana da je plaćaju.
Potpuno objašnjenje
Odakle dolazi džizja
Džizja se imenuje u Kur'anu, u 9:29. Ajet je došao devete godine po hidžri, u vrijeme pohoda na Tebuk, na sjeveru Arabije. Do Poslanika (ﷺ) stigle su vijesti da su bizantski Rimljani okupili veliku vojsku u Siriji, da su im se pridružila arapska plemena i da je njihova prethodnica već stigla do el-Belke, u današnjem Jordanu. Pohod je bio odgovor na tu prijetnju. Ajet je muslimanskoj vojsci rekao da borba prestaje čim druga strana pristane plaćati džizju. Na kraju Poslanikova (ﷺ) vojska kod Tebuka nije vodila nijednu bitku. Muslimani tamo nisu sreli neprijatelja i poslije dvadeset dana vratio se u Medinu. Sve to bilježi historičar Ibn Sa'd, koji je umro 845. godine. Stranica “Da li Kur'an 9:29 naređuje muslimanima da se bore protiv Jevreja i kršćana?” objašnjava ajet i kada je došao.
“Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i pri tom budu ponizni.”
Objašnjava da je, nakon što su arapski mnogobošci poraženi, Allah naredio Poslaniku (ﷺ) da se bori protiv sljedbenika Knjige devete godine po Hidžri. Poslanik je tada pozvao ljude pod oružje i krenuo s vojskom od oko trideset hiljada prema Siriji protiv Rimljana: pohod na Tebuk.
Ibn Sa'd bilježi da je pohod na Tebuk došao u redžebu devete godine poslije Hidžre. Do Poslanika (ﷺ) je stigla vijest da su Bizantinci sakupili velike snage u Siriji, da je Heraklije isplatio svojim vojnicima godišnju platu, da su mu se pridružila arapska plemena Lahm, Džuzam, Amile i Gassan i da su poslali svoje prethodnice u el-Belku. Poslanik je pozvao ljude u pohod, stigao do Tebuka s trideset hiljada ljudi, ostao ondje dvadeset dana i vratio se iz Tebuka bez sukoba, stigavši u Medinu u ramazanu.
Šta je bila džizja i ko nije plaćao ništa
Džizja je bila godišnji porez na slobodne odrasle nemuslimanske muškarce. Njome se kupovala zaštita i oslobađala se služba u muslimanskoj vojsci. Musliman je sa svoje strane plaćao zekat, godišnji milostinjski porez, koji nemusliman nije plaćao. Nije se uzimala od žena ni djece. Ebu Jusuf, koji je umro 798. godine, bio je vodeći učenik Ebu Hanife, osnivača hanefijske pravne škole. Bio je glavni sudija Bagdada pod halifom (muslimanskim vladarom) Harunom er-Rešidom. Oslobodio je i stare i slijepe koji nisu imali imetka, te siromahe koji su živjeli od sadake. To je izložio u svojoj knjizi o oporezivanju.
Knjiga o porezima koju je za halifu Haruna er-Rešida napisao glavni sudija Bagdada. Utvrđuje da se džizja uzima od slobodnih odraslih muškaraca nemuslimana, a ne od žena ili djece, starih, slijepih i hronično bolesnih koji nemaju sredstava, ni od siromašnih koji žive od milostinje.
Arnold piše da su džizju plaćali nemuslimanski podanici čija ih je vjera sprečavala da služe u vojsci, u zamjenu za zaštitu muslimanskog oružja, i da se ubirala od sposobnih muškaraca umjesto vojne službe koju bi dugovali kao muslimani. Navodi Halidov ugovor s gradovima blizu Hire: ‘Ako vas zaštitimo, džizja nam pripada; ali ako ne zaštitimo, ne pripada.’ Bilježi da su kršćani koji su se borili u muslimanskoj vojsci, kao što su Džaradžima blizu Antiohije, bili od nje izuzeti.
| Osoba | Džizja |
|---|---|
| Slobodan odrastao muškarac nemusliman | Plaćao je, prema staležu, a bio je zaštićen i oslobođen vojne službe |
| Žena | Nije plaćala ništa |
| Dijete | Nije plaćalo ništa |
| Stari ili slijepi bez sredstava | Nisu plaćali ništa |
| Siromasi koji su živjeli od milostinje | Nisu plaćali ništa |
| Musliman | Umjesto toga plaćao je zekat |
Porez vraćen u Himsu
Džizja je bila cijena zaštite i rani muslimani su se prema njoj tako i odnosili. Kad se bizantska vojska okupila protiv Sirije prije bitke na Jermuku, muslimani više nisu mogli braniti grad Hims. Zato su njegovim stanovnicima vratili porez koji su platili. To bilježi historičar el-Belazuri, koji je pisao u devetom stoljeću.
U izvještaju o bici na Jermuku (636. n. e.) el-Belazuri bilježi da su, kad je bizantski car Heraklije okupio svoju vojsku protiv muslimana, muslimani stanovnicima Himsa vratili porez koji su od njih uzeli, rekavši da su sada previše zauzeti da bi ih branili. Stanovnici Himsa su odgovorili da više vole muslimansku vlast i pravdu nego tiraniju koju su ranije poznavali.
Bez mučenja, čak ni zbog poreza
Islamski zakon postavio je i granice načinu ubiranja džizje. Jedan ashab, Hišam ibn Hakim, jednom je zatekao zemljoradnike koji su bili natjerani da stoje na suncu, zadržani zbog džizje. Posvjedočio je da je čuo Poslanika (ﷺ) kako kaže: Allah (﷾) će mučiti one koji muče ljude na ovom svijetu. Namjesniku je rekao taj hadis, a namjesnik je naredio da ih puste (Muslim 2613). Ebu Jusuf je to pravilo upisao u svoju knjigu za halifu. Nijedan zaštićeni čovjek ne smije biti tučen zbog džizje, niti natjeran da stoji na suncu, niti se njegovom tijelu smije učiniti išta mrsko. Može biti zadržan dok ne plati, ali se s njim mora postupati blago.
Hišam ibn Hakim ibn Hizam prošao je pored zemljoradnika u Siriji koji su bili natjerani da stoje na suncu. Rečeno mu je da su zadržani zbog džizje. Rekao je da svjedoči da je čuo Allahovog Poslanika (ﷺ) kako kaže: Allah će mučiti one koji muče ljude na ovom svijetu. U drugom predanju otišao je Umejru ibn Sa'du, tadašnjem upravitelju Palestine, i rekao mu hadis, a upravitelj je naredio da ih puste.
Ebu Jusuf džizju određuje po staležima: 48 dirhema godišnje na imućne, kao što su mjenjači, trgovci tkaninom, zemljoposjednici, trgovci i ljekari; 24 na srednji stalež; i 12 na one koji rade rukama, kao što su krojači i bojadžije. Prenosi da je Omer ibn el-Hattab odredio iste tri stope u Iraku. Propisuje da se niko od zaštićenih ljudi ne smije tući pri ubiranju džizje, niti tjerati da stoji na suncu ili slično, niti se njihovim tijelima smije činiti išta mrsko. Prema njima se treba ponašati blago, a mogu se zadržati dok ne plate.
Nijedna muslimanska zemlja je danas ne uzima
Nijedna muslimanska zemlja danas ne traži od svojih nemuslimanskih građana da plaćaju džizju. Encyclopaedia Britannica navodi razlog. Državljanstvo se više ne određuje vjerom. A obično postoji nacionalna vojska kojoj se svi odrasli muški građani mogu slobodno pridružiti. Džizja je pripadala državama prošlosti. Bila je cijena zaštite i oslobođenja od vojne službe. Muslimani poštuju zakon zemlje u kojoj žive, jer ih Kur'an obavezuje na njihove ugovore (17:34).
Kaže da se džizja ne ubire u modernim muslimanskim nacionalnim državama, jer se državljanstvo više ne definira vjerski i obično postoji stajaća nacionalna vojska, kojoj se svi odrasli muški građani mogu slobodno pridružiti.
“A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako ga želite unaprijediti, sve dok ne postane punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!”
Tevratski danak, kako ga rabini objašnjavaju
Ponovljeni zakon, dio i jevrejske i kršćanske Biblije, ima vlastiti zakon o danku. Grad može prihvatiti ponudu mira. Tada će “sav narod koji se nađe u njemu plaćati ti danak, i služit će ti” (20:11). Targum Onkelos, aramejski prijevod koji se čita u sinagogama, naziva ih “platiše danka”. Raši, najpoznatiji jevrejski komentator, kaže da se njihova predaja ne prihvata dok ne preuzmu i danak i ropsku službu. Majmonid, jedan od najvećih učitelja jevrejskog zakona, iznosi uslove u svojim Zakonima o kraljevima i njihovim ratovima. Grad mora prihvatiti sedam zakona datih Noinim potomcima, danak i ropsku službu. Ropska služba, piše, znači biti prezren i nizak, nikada ne dizati glavu u Izraelu i nikada ne biti postavljen ni nad jednim Izraelcem ni u čemu. Danak znači služiti kralju svojim tijelima i imetkom, gradeći zidine, utvrde i kraljevu palaču. Kralj može uzeti i polovinu njihovog imetka, ili njihovu zemlju, ili njihova dobra. Kad je mir sklopljen, Majmonid svima zabranjuje da ih iznevjere. U njegovo vrijeme nijedan kralj nije vladao Izraelom, pa je ovo napisao kao zakone za vrijeme kad ga bude.
“I bit će, ako ti odgovori mirom i otvori ti, tada će sav narod koji se nađe u njemu plaćati ti danak, i služit će ti.”
Aramejski prijevod koji se u sinagogama čita uz hebrejski tekst stih prevodi ovako: sav narod koji se nađe u gradu bit će vam platiše danka (massqei missin) i služit će vam.
O ‘plaćat će ti danak i služit će ti’ Raši piše da se njihova predaja ne prihvata dok ne preuzmu na sebe i danak i službu. O ‘sav narod koji se nađe u njemu’ dodaje da se čak i ljudi od sedam naroda nađeni u gradu mogu ostaviti u životu. Njegov izvor je Sifre.
Majmonid propisuje da se nijedan rat, bio dobrovoljan ili zapovijeđen, ne vodi ni protiv koga dok se ne ponudi mir, pozivajući se na Ponovljeni zakon 20:10. Ako grad sklopi mir i prihvati sedam zapovijedi datih Nojevim potomcima, niko od njih se ne ubija i postaju poreski obveznici, kako kaže Ponovljeni zakon 20:11. Ako prihvate porez, ali ne i službu, ili službu, ali ne i porez, ne slušaju se dok ne prihvate oboje. Služba znači da trebaju biti prezreni i niski (nivzim u-shefalim), da nikada ne dižu glavu u Izraelu, nego da budu podložni pod njegovom rukom, i da se nikada ne postavljaju nad Izraelom ni u čemu. Porez znači da su spremni služiti kralju svojim tijelima i svojim imetkom, kao što je gradnja zidina, utvrđivanje tvrđava i gradnja kraljeve palače, kao što je Salomon nametnuo kuluk Amorejcima koji su preostali (1 Kraljevi 9:15-22). Kralj može odrediti da uzima polovinu njihovog imetka ili njihovu zemlju ili njihova pokretna dobra (6:2). Zabranjeno je lagati u savezu s njima ili ih varati nakon što su sklopili mir i prihvatili sedam zapovijedi (6:3).
Kako se džizja poredi
Dakle, i judaizam i kršćanstvo imaju vlastitu verziju džizje, i to težu. Danak od naroda koji sklopi mir nije izum islama. Nalazi se u Tori, koju i kršćani smatraju Božijom riječju. Većina kršćana kaže da su građanski zakoni Izraela bili samo za drevni Izrael. Vestminstersko ispovijedanje kaže da su “istekli zajedno s državom tog naroda”. Ali kršćani i dalje smatraju da ih je dao Bog. Džizja je bila lakši zakon. Bila je određen godišnji iznos u novcu, bez prisilnog rada. Zauzvrat je platiša bio zaštićen i nije se morao boriti u vojsci; muslimani su se borili da ga brane. Žene i djeca nisu plaćali ništa, kao ni siromasi koji su živjeli od sadake, ni stari i slijepi bez imetka. Ebu Jusuf je stopu odredio po staležima. Bila je 48 dirhema godišnje za imućne, 24 za srednji stalež i 12 za one koji su radili rukama. Musliman je plaćao zekat od jedne četrdesetine svoje ušteđevine svake godine, kad bi prešla prag ispod kojeg se ništa nije dugovalo. Iznad najvišeg staleža džizja više nije rasla, ma koliko čovjek bio bogat, pa je za imućnog čovjeka često bila manja od zekata. Musliman s 4.000 ušteđenih dirhema dugovao je 100 dirhema zekata. Nemusliman najvišeg staleža dugovao je 48 džizje.
Reformirano ispovijedanje kaže da je Bog dao Izraelu, kao političkom tijelu, razne sudske zakone, koji su “istekli zajedno s državom tog naroda” i koji sada nikoga ne obavezuju izvan onoga što može zahtijevati njihova opća pravičnost.
Knjiga o porezima koju je za halifu Haruna er-Rešida napisao glavni sudija Bagdada. Utvrđuje da se džizja uzima od slobodnih odraslih muškaraca nemuslimana, a ne od žena ili djece, starih, slijepih i hronično bolesnih koji nemaju sredstava, ni od siromašnih koji žive od milostinje.
Ebu Jusuf džizju određuje po staležima: 48 dirhema godišnje na imućne, kao što su mjenjači, trgovci tkaninom, zemljoposjednici, trgovci i ljekari; 24 na srednji stalež; i 12 na one koji rade rukama, kao što su krojači i bojadžije. Prenosi da je Omer ibn el-Hattab odredio iste tri stope u Iraku. Propisuje da se niko od zaštićenih ljudi ne smije tući pri ubiranju džizje, niti tjerati da stoji na suncu ili slično, niti se njihovim tijelima smije činiti išta mrsko. Prema njima se treba ponašati blago, a mogu se zadržati dok ne plate.
Enes prenosi pisana pravila o zekatu koja je Ebu Bekr poslao s njim u Bahrein, kako ih je Poslanik (ﷺ) propisao. Ona određuju iznose na deve i ovce, a za srebro jednu četrdesetinu (2,5%), s tim da se ništa ne daje ako čovjek ima samo stotinu i devedeset dirhema.
U izvještaju o bici na Jermuku (636. n. e.) el-Belazuri bilježi da su, kad je bizantski car Heraklije okupio svoju vojsku protiv muslimana, muslimani stanovnicima Himsa vratili porez koji su od njih uzeli, rekavši da su sada previše zauzeti da bi ih branili. Stanovnici Himsa su odgovorili da više vole muslimansku vlast i pravdu nego tiraniju koju su ranije poznavali.
Arnold piše da su džizju plaćali nemuslimanski podanici čija ih je vjera sprečavala da služe u vojsci, u zamjenu za zaštitu muslimanskog oružja, i da se ubirala od sposobnih muškaraca umjesto vojne službe koju bi dugovali kao muslimani. Navodi Halidov ugovor s gradovima blizu Hire: ‘Ako vas zaštitimo, džizja nam pripada; ali ako ne zaštitimo, ne pripada.’ Bilježi da su kršćani koji su se borili u muslimanskoj vojsci, kao što su Džaradžima blizu Antiohije, bili od nje izuzeti.
Uobičajeni odgovori
Ponovljeni zakon 20:11 — Tora (Zakon), poglavlje 20, stih 11
“I bit će, ako ti odgovori mirom i otvori ti, tada će sav narod koji se nađe u njemu plaćati ti danak, i služit će ti.”
Navedeno za
Kritičari kažu da je džizja ponižavajući porez koji postoji samo u islamu.
Odgovor
Judaizam i kršćanstvo imaju vlastitu verziju džizje, i to težu. Nalazi se u Starom zavjetu, spisu i kršćana i Jevreja. O narodu koji sklopi mir stoji: “plaćati ti danak, i služit će ti” (Ponovljeni zakon 20:11). Raši kaže da se njihova predaja ne prihvata bez oba, a Majmonid dodaje prezren, nizak položaj i rad za kralja. Džizja je bila samo novac. Oslobađala je platišu vojne službe, a žene, djeca i siromasi koji su živjeli od sadake nisu plaćali ništa. Što se tiče riječi ‘ponizni’ u 9:29, eš-Šafi'i prenosi da je više učenjaka to objasnilo kao obavezanost islamskim zakonom.
Zaključak — Danak od onih koji sklope mir nalazi se i u Bibliji, a džizja je bila njegov lakši oblik.
Gledišta
Čitanje kritičara
Kritičari kažu da je džizja bila porez smišljen da ponizi Jevreje i kršćane. Kažu da postoji samo u islamu i da je bila način da im se uzme novac.
Kritičari kažu da je džizja bila ponižavajući porez koji postoji samo u islamu.
Pobijanje
Judaizam i kršćanstvo imaju vlastitu verziju džizje, i to težu. Nalazi se u Starom zavjetu, spisu i kršćana i Jevreja. O narodu koji sklopi mir stoji: “plaćati ti danak, i služit će ti” (Ponovljeni zakon 20:11). Raši kaže da se njihova predaja ne prihvata bez oba, a Majmonid dodaje prezren, nizak položaj i rad za kralja. Džizja je bila samo novac. Oslobađala je platišu vojne službe, a žene, djeca i siromasi koji su živjeli od sadake nisu plaćali ništa. Što se tiče riječi ‘ponizni’ u 9:29, eš-Šafi'i prenosi da je više učenjaka to objasnilo kao obavezanost islamskim zakonom.
Kritičari kažu da je džizja bila način da se iz nemuslimana iscijedi novac.
Pobijanje
Ebu Jusuf ju je odredio kao fiksni godišnji iznos po staležima: 48 dirhema za imućne, 24 za srednji stalež i 12 za one koji su radili rukama. Nije išla iznad najviše stope, ma koliko čovjek bio bogat. Tako je za imućnog čovjeka često bila manja od zekata koji je plaćao musliman. Žene, djeca i siromasi koji su živjeli od sadake nisu plaćali ništa. A kad muslimani nisu mogli braniti Hims, vratili su njegov porez. Nijedna muslimanska zemlja danas ne uzima džizju.
Islamsko gledište
Džizja je bila cijena zaštite i oslobođenja od vojne službe. Uzimala se samo od muškaraca sposobnih da je plate, a Ebu Jusuf, glavni sudija Bagdada, zabranio je da iko bude tučen zbog nje. Ajet koji je imenuje došao je u vrijeme pohoda na Tebuk, kao odgovor na bizantsku prijetnju, gdje nije vođena nijedna bitka. Nijedna muslimanska zemlja je danas ne uzima. Judaizam i kršćanstvo imaju vlastitu, težu verziju u Starom zavjetu.
Džizja se nije uzimala od žena ni djece. Hanefijski zakon oslobodio je i stare i slijepe bez imetka i siromahe koji su živjeli od sadake.
El-Belazuri bilježi da su muslimani, kad više nisu mogli braniti stanovnike Himsa, vratili njihov porez.
Poslanik (ﷺ) upozorio je da će Allah (﷾) mučiti one koji muče ljude. A Ebu Jusuf, glavni sudija Bagdada, presudio je da niko ne smije biti tučen, niti natjeran da stoji na suncu, zbog džizje.
Pohod na Tebuk bio je odgovor na vijesti o bizantskoj vojsci koja se okuplja u Siriji. A Poslanik (ﷺ) vratio se iz Tebuka bez ijedne bitke.
Nijedna muslimanska zemlja danas ne traži od svojih nemuslimanskih građana da plaćaju džizju.
Stari zavjet, spis Jevreja i kršćana, ima vlastiti zakon o danku, s ropskom službom uz plaćanje. Raši kaže da se predaja ne prihvata bez oba, a Majmonid dodaje nizak položaj i rad za kralja. Džizja je bila samo novac.