Kratak odgovor
Ne. To nije trajna zapovijed muslimanima da se bore protiv Jevreja i kršćana. Objavljen je u devetoj godini poslije hidžre, kad je Poslanik (ﷺ) krenuo prema Tebuku. Krenuo je zbog izvještaja da su Bizantijski Rimljani okupili veliku vojsku u Siriji. Na kraju tamo nije bilo bitke. U klasičnom islamskom pravu samo je vladar države mogao odlučiti o ratu, nikada pojedinac. Čak i tada borba je morala prestati kad druga strana pristane plaćati džizju, porez koji se plaćao za zaštitu. Kasnije muslimanske države džizju su zasnivale na ovom ajetu, ali nijedna muslimanska zemlja danas je ne traži od svojih nemuslimanskih građana. Dakle, ajet nikome danas ne daje dozvolu da se bori protiv bilo koga. Musliman je vezan sporazumom sa zemljom u kojoj živi i poštuje njene zakone. Kur'an dopušta muslimanima da budu dobri i pravedni prema svima koji se ne bore protiv njih. Dopušta im da jedu hranu Jevreja i kršćana i muslimanu da oženi Jevrejku ili kršćanku.
Potpuno objašnjenje
Ajet koji kršćani navode
Kršćani koji iznose ovaj ajet čitaju ga kao trajnu zapovijed da se bore protiv Jevreja i kršćana dok ne budu poniženi. Kritičari ga navode zajedno s ‘ajetom o maču’, 9:5, iz istog poglavlja, sure Et-Tevba (devete). Ajet 9:5 govori o idolopoklonicima Arabije i ima svoju stranicu.
“Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i pri tom budu ponizni.”
Kad je ajet objavljen i šta je uslijedilo
Ibn Kesir bio je učenjak Kur'ana iz 14. stoljeća. Bilježi da je ajet objavljen u devetoj godini poslije hidžre, preseljenja Poslanika (ﷺ) iz Mekke u Medinu, nakon što su idolopoklonici Arabije bili poraženi. Poslanik (ﷺ) je tada poveo vojsku od oko trideset hiljada prema Siriji protiv Bizantijskih Rimljana. To je bio pohod na Tebuk. Historičar Ibn Sa'd, koji je umro 845., bilježi zašto je poduzet. Do Poslanika (ﷺ) su došli izvještaji da su Bizantijski Rimljani okupili veliku vojsku u Siriji, da su im se pridružila arapska plemena i da je njihova prethodnica stigla do el-Belke, u današnjem Jordanu. Pohod je bio odgovor na tu prijetnju i završio je bez bitke. Muslimani kod Tebuka nisu sreli neprijatelja i poslije dvadeset dana vratili su se kući u Medinu. Dakle, ajet se prvo obraćao državi u određenom ratu. Klasični učenjaci razilazili su se i oko toga ko može plaćati džizju. Eš-Šafi'i, koji je osnovao jednu od četiri glavne škole islamskog prava, smatrao je da se može uzimati samo od Jevreja, kršćana i zoroastrijanaca. Malik, koji je osnovao drugu, dopuštao je i od drugih.
Objašnjava da je, nakon što su arapski mnogobošci poraženi, Allah naredio Poslaniku (ﷺ) da se bori protiv sljedbenika Knjige devete godine po Hidžri. Poslanik je tada pozvao ljude pod oružje i krenuo s vojskom od oko trideset hiljada prema Siriji protiv Rimljana: pohod na Tebuk.
“Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i pri tom budu ponizni.”
Eš-Šafi'i smatra da se džizja uzima samo od Jevreja, kršćana i zoroastrijanaca. O riječima ‘ve hum sagirun’ u 9:29 izvještava da je čuo više učenjaka kako ih objašnjavaju kao primjenu propisa islama na one koji je plaćaju.
Bilježi da su se pravnici razilazili o tome ko smije plaćati džizju: eš-Šafi'i ju je ograničio na sljedbenike Knjige i zoroastrijance, dok je Malik dopuštao da se uzima i od drugih nemuslimana.
Ibn Sa'd bilježi da je pohod na Tebuk došao u redžebu devete godine poslije Hidžre. Do Poslanika (ﷺ) je stigla vijest da su Bizantinci sakupili velike snage u Siriji, da je Heraklije isplatio svojim vojnicima godišnju platu, da su mu se pridružila arapska plemena Lahm, Džuzam, Amile i Gassan i da su poslali svoje prethodnice u el-Belku. Poslanik je pozvao ljude u pohod, stigao do Tebuka s trideset hiljada ljudi, ostao ondje dvadeset dana i vratio se iz Tebuka bez sukoba, stigavši u Medinu u ramazanu.
Vijesti o bizantskoj vojsci
Velika vojska okupila se u Siriji, pridružila su joj se arapska plemena, a njena prethodnica stigla je do el-Belke.
Poslanik (ﷺ) kreće
Oko trideset hiljada ljudi krenulo je prema Siriji.
Bez bitke
Na Tebuku nisu sreli neprijatelja, i nakon dvadeset dana vratili su se kući u Medinu.
Rat je za državu, a ne za pojedinca
Islamsko pravo ne dopušta pojedinom muslimanu da objavi rat. Ibn Kudama, vodeći hanbelijski pravnik, smatra da je rat prepušten vladaru i njegovoj procjeni. Jedini izuzetak je iznenadni napad, kad se ljudi smiju braniti. Presuđuje i da musliman koji uđe u nemuslimansku zemlju pod obećanjem sigurnosti ne smije izdati njen narod ni uzeti njihovu imovinu. Kur'an govori muslimanima da drže svako obećanje koje daju. Gdje god musliman živio, to ga obavezuje.
Ibn Kudame, hanbelijski pravnik, smatra da je pitanje džihada povjereno vladaru (imamu) i njegovoj prosudbi i da mu ljudi u tome moraju biti poslušni. Pravi jedan izuzetak: ako neprijatelj iznenada napadne i nema vremena da se pita vladar, ljudi se smiju braniti bez njegovog dopuštenja. Smatra i da musliman koji uđe u nemuslimansku zemlju pod obećanjem sigurnosti (eman) ne smije izdati njene stanovnike niti uzeti njihov imetak, jer je sigurnost data uz razumijevanje da ih neće izdati, čak i ako to nije rečeno riječima.
“A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako ga želite unaprijediti, sve dok ne postane punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!”
Šta su smatrali klasični pravnici
Klasični pravnici pisali su za države svog vremena i ajet su tretirali kao zakon za muslimansku državu. Eš-Šafi'i je, na primjer, na njemu izgradio svoja pravila o tome ko plaća džizju. Ali čak su i oni rat davali samo vladaru, osim za odbranu od iznenadnog napada. Slijedili su naredbu Poslanika (ﷺ) da se neprijatelju ponudi islam ili džizja i da se stane kad se džizja dogovori. Slijedili su njegovu zabranu ubijanja žena i djece. I obavezivali su muslimane da drže svaki ugovor i svako obećanje sigurnosti. Musliman živi pod takvim sporazumom sa zemljom u kojoj živi, a Kur'an mu govori da ga drži. Nijedna muslimanska zemlja danas ne traži džizju od svojih nemuslimanskih građana.
Eš-Šafi'i smatra da se džizja uzima samo od Jevreja, kršćana i zoroastrijanaca. O riječima ‘ve hum sagirun’ u 9:29 izvještava da je čuo više učenjaka kako ih objašnjavaju kao primjenu propisa islama na one koji je plaćaju.
Ibn Kudame, hanbelijski pravnik, smatra da je pitanje džihada povjereno vladaru (imamu) i njegovoj prosudbi i da mu ljudi u tome moraju biti poslušni. Pravi jedan izuzetak: ako neprijatelj iznenada napadne i nema vremena da se pita vladar, ljudi se smiju braniti bez njegovog dopuštenja. Smatra i da musliman koji uđe u nemuslimansku zemlju pod obećanjem sigurnosti (eman) ne smije izdati njene stanovnike niti uzeti njihov imetak, jer je sigurnost data uz razumijevanje da ih neće izdati, čak i ako to nije rečeno riječima.
Burejde prenosi da je Poslanik (ﷺ), kad bi postavio zapovjednika, rekao mu da se boji Allaha i da bude dobar prema svojim ljudima, da ne krade od plijena, ne krši obećanje, ne unakažava mrtve i ne ubija djecu. Prije svake borbe neprijatelju su se trebala ponuditi tri izbora: da prihvati islam; ako neće, da plaća džizju, i tada se muslimani moraju suzdržati od njih; i tek ako odbije oboje, da se bore.
Ibn Omer prenosi da je tokom jednog Poslanikovog (ﷺ) pohoda nađena ubijena žena, pa je Poslanik zabranio ubijanje žena i djece.
“Izuzetak su višebošci s kojima imate zaključene ugovore koje oni nisu ni u čemu povrijedili, niti su ikoga protiv vas pomagali, ispoštujte ugovore s njima do dogovorenog roka; Allah, zaista, voli bogobojazne.”
“A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako ga želite unaprijediti, sve dok ne postane punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!”
Kaže da se džizja ne ubire u modernim muslimanskim nacionalnim državama, jer se državljanstvo više ne definira vjerski i obično postoji stajaća nacionalna vojska, kojoj se svi odrasli muški građani mogu slobodno pridružiti.
Smije li pojedinac musliman objaviti rat?Rat odlučuje vladar, osim odbrane od iznenadnog napada.
Mora li borba stati kad se dogovori džizja?
Smiju li se ubijati žene i djeca?
Moraju li se držati ugovori i obećanja sigurnosti?
Da li ijedna muslimanska zemlja danas traži džizju?
Šta znači ‘ponizni’
Posljednje riječi ajeta su “pri tom budu ponizni”. U tom ratu opisivale su drugu stranu koja dolazi pod vlast i zakon države Poslanika (ﷺ). Eš-Šafi'i prenosi da je niz učenjaka to objašnjavao kao vezanost zakonom islama. Ajet završava džizjom i zaštitom, a ne smrću ili prisilnim prelaskom. Stranica “Šta je bio porez džizja?” izlaže ko ju je plaćao, ko nije i koliko.
“Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i pri tom budu ponizni.”
Eš-Šafi'i smatra da se džizja uzima samo od Jevreja, kršćana i zoroastrijanaca. O riječima ‘ve hum sagirun’ u 9:29 izvještava da je čuo više učenjaka kako ih objašnjavaju kao primjenu propisa islama na one koji je plaćaju.
Naredbe za vojsku na terenu
Poslanik (ﷺ) je svojim zapovjednicima davao naredbe za svoje pohode. Nisu smjeli krasti od ratnog plijena, kršiti obećanje, sakatiti mrtve ni ubijati djecu. Prije svake bitke morali su neprijateljskoj vojsci ponuditi izlaz iz borbe: da prime islam ili plaćaju džizju. Ako bi neprijatelj pristao na džizju, muslimani su morali stati. To su bile naredbe za vojsku koja stoji pred vojskom. Nisu bile riječi koje muslimani trebaju govoriti svojim komšijama.
Burejde prenosi da je Poslanik (ﷺ), kad bi postavio zapovjednika, rekao mu da se boji Allaha i da bude dobar prema svojim ljudima, da ne krade od plijena, ne krši obećanje, ne unakažava mrtve i ne ubija djecu. Prije svake borbe neprijatelju su se trebala ponuditi tri izbora: da prihvati islam; ako neće, da plaća džizju, i tada se muslimani moraju suzdržati od njih; i tek ako odbije oboje, da se bore.
“Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i pri tom budu ponizni.”
Jevreji i kršćani kao komšije
Pravilo Kur'ana za one koji se ne bore protiv muslimana jeste mir. Dopušta muslimanima da budu dobri i pravedni prema svima koji se ne bore protiv njih zbog vjere i ne protjeruju ih iz domova. Hranu sljedbenika Knjige čini muslimanima dopuštenom. Muslimanu dopušta da oženi čednu kršćanku ili Jevrejku. I kaže da nema prisile u vjeru.
“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji nisu ratovali protiv vas zbog vjere i koji vas iz domova vaših nisu izgnali – Allah, zaista, voli one koji su pravični,”
“Danas vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i jela onih kojima je data Knjiga dozvoljena su vam, i vaša su jela njima dozvoljena, i čestite žene vjernice, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove dadnete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za prilježnice uzimate. A onaj ko niječe propise vjere – uzalud će mu biti djela njegova, i on će, na onome svijetu među gubitnicima biti.”
“Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna.”
Granice svake borbe
Ibn Kesir prenosi da su mnogi rani učenjaci smatrali da je prvi ajet koji muslimanima dopušta borbu 22:39-40. Dat je ljudima protjeranim iz domova. Manastire, crkve i sinagoge, prije džamija, imenuje među Božijim kućama koje borba štiti. Kur'an naređuje muslimanima da u svakoj borbi ne prelaze granice. Govori im da prihvate mir kad neprijatelj nagne k njemu. Dopušta im da se dobro i pravedno odnose prema onima koji se ne bore protiv njih. Poslanik (ﷺ) je zabranio ubijanje žena i djece i zabranio kažnjavanje vatrom. Jedan izvještaj govori o napadu na borce noću, kad bi žene i djeca mogli stradati (Sahih el-Buhari 3012). Ne ukida zabranu njihovog namjernog ubijanja (Sahih el-Buhari 3015).
“Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći, onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svog prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah!” A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – Allah je zaista moćan i silan,”
“I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prekoračuju granice.”
“Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha – jer On, uistinu, sve čuje i sve zna.”
“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji nisu ratovali protiv vas zbog vjere i koji vas iz domova vaših nisu izgnali – Allah, zaista, voli one koji su pravični,”
Ibn Omer prenosi da je tokom jednog Poslanikovog (ﷺ) pohoda nađena ubijena žena, pa je Poslanik zabranio ubijanje žena i djece.
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao jednom odredu da spali dva imenovana čovjeka, a zatim je povukao naredbu prije nego što su krenuli: samo Allah kažnjava vatrom, pa ako ih nađu, neka ih ubiju, a ne spale.
Es-Sa'b ibn Džessame prenosi da je Poslanik (ﷺ) upitan o noćnom napadu na mnogobožačke borce kad bi njihove žene i djeca mogli biti izloženi šteti, i odgovorio je da su oni od njih.
Biblijski zakon rata
Novi zavjet ne daje zakon rata, pa je jedini u kršćanskoj Bibliji onaj iz Tore. Ima pravila. Vojska prvo mora gradu ponuditi mir. Grad koji prihvati mir mora plaćati danak i služiti. Ali za gradove Kanaana naređuje da se ne ostavi živo ništa što diše. Poslanik (ﷺ) je dao suprotno pravilo za žene i djecu.
“Kad se približiš gradu da se boriš protiv njega, tada mu objavi mir.”
“I bit će, ako ti odgovori mirom i otvori ti, tada će sav narod koji se nađe u njemu plaćati ti danak, i služit će ti.”
“Ali u gradovima ovih naroda, koje ti GOSPOD, Bog tvoj, daje u baštinu, nećeš ostaviti u životu ništa što diše;”
Stih po stih
Kur'an 9:29 — sura Et-Tevba, ajet 29
“Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i pri tom budu ponizni.”
Navedeno za
Kritičari kažu da ajet naređuje muslimanima da se bore protiv Jevreja i kršćana dok se ne pokore i ne budu poniženi.
Odgovor
Ajet je objavljen pri pohodu na Tebuk, kao odgovor na izvještaje o bizantijskoj vojsci koja se okuplja u Siriji, i tamo nije bilo bitke. O ratu odlučuje vladar, a ne pojedinac. Ajet borbu završava džizjom. Naredbe koje je Poslanik (ﷺ) davao zapovjednicima govorile su im da stanu kad se ona dogovori. Džizja je bila cijena zaštite i oslobođenja od vojne službe; stranica “Šta je bio porez džizja?” izlaže ko ju je plaćao, a ko nije. Nijedna muslimanska zemlja danas je ne uzima. Što se tiče riječi ‘ponizni’ (saghirun), eš-Šafi'i prenosi da je niz učenjaka to objašnjavao kao vezanost zakonom islama.
Zaključak — Ajet je objavljen tokom jednog pohoda u vrijeme Poslanika (ﷺ), poduzetog kao odgovor na prijetnju, a taj pohod završio je bez bitke, a ne smrću ili prisilnim prelaskom.
Kur'an 9:5 — sura Et-Tevba, ajet 5
“Kada prođu sveti mjeseci, onda ubijajte višebošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte. Pa ako se pokaju i budu namaz obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, a Allah je, zaista, Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je.”
Navedeno za
Kritičari kažu da ‘ajet o maču’ naređuje muslimanima da ubijaju nevjernike gdje god ih nađu.
Odgovor
Ajet govori o idolopoklonicima Arabije koji su prekršili ugovore i napali prvi. Ajet prije njega štedi svako pleme koje je održalo riječ. Ajet poslije njega daje siguran prolaz svakom neprijatelju koji ga zatraži.
Zaključak — Čitan s ajetima oko sebe, 9:5 usmjeren je na idolopoklonike Arabije u ratu s Poslanikom (ﷺ) i i on ima granice.
Sahih Muslim 1731 — Kitab el-Džihad ves-Sijer (Knjiga o džihadu i pohodima), hadis 1731
Burejde prenosi da je Poslanik (ﷺ), kad bi postavio zapovjednika, rekao mu da se boji Allaha i da bude dobar prema svojim ljudima, da ne krade od plijena, ne krši obećanje, ne unakažava mrtve i ne ubija djecu. Prije svake borbe neprijatelju su se trebala ponuditi tri izbora: da prihvati islam; ako neće, da plaća džizju, i tada se muslimani moraju suzdržati od njih; i tek ako odbije oboje, da se bore.
Navedeno za
Kritičari kažu da muslimani nude tri izbora: postati musliman, plaćati džizju ili rat. Dakle, to je ono što muslimani žele za Zapad.
Odgovor
Ta tri izbora bila su naredbe koje je Poslanik (ﷺ) dao muslimanskoj vojsci pred neprijateljskom vojskom, prije bitke (Muslim 1731). To nisu riječi koje musliman treba govoriti svojim komšijama. Musliman koji živi u bilo kojoj zemlji ima sporazum s njom, a Kur'an mu naređuje da ga drži: “ispunjavajte obavezu” (17:34). Ne smije nikome nametati islam: “Nema prisile u vjeru” (2:256). Stranica “Moraju li muslimani poštovati zakon mjesta gdje žive? Žele li drugima nametnuti šerijat?” to izlaže.
Zaključak — Tri izbora bila su naredbe Poslanika (ﷺ) njegovoj vojsci u njegovim vlastitim ratovima. Nisu poruka koju muslimani trebaju ikome donijeti, a musliman koji živi u drugoj zemlji vezan je sporazumom s njom.
Gledišta
Čitanje kritičara
Kritičari Kur'an 9:29 čitaju kao naredbu muslimanima da se bore protiv Jevreja i kršćana dok ne plate porez i ne budu poniženi. Dakle, kažu, islam naređuje neprijateljstvo prema njima.
Kritičari kažu da Kur'an 9:29 naređuje muslimanima da se bore protiv sljedbenika Knjige, Jevreja i kršćana. Borba, kažu, traje dok ne plate džizju i ne budu ponizni.
Pobijanje
Ajet je objavljen pri pohodu na Tebuk, nakon izvještaja o bizantijskoj vojsci koja se okuplja u Siriji, i tamo nije bilo bitke. U islamskom pravu o ratu odlučuje vladar, a ne pojedinac. Čak i tada borba je završavala džizjom: naredbe Poslanika (ﷺ) govorile su da se stane kad se ona dogovori. Što se tiče riječi ‘ponizni’, eš-Šafi'i prenosi da je niz učenjaka to objašnjavao kao vezanost zakonom islama.
Kritičari kažu da je ajet trajna zapovijed da se bori protiv Jevreja i kršćana. Borba, kažu, traje dok ne plate džizju i ne budu poniženi.
Pobijanje
To nije zapovijed muslimanima da se bore protiv svojih komšija. Objavljen je tokom rata koji je vodila država Poslanika (ﷺ), a o ratu odlučuje vladar, a ne pojedinac. Kur'an zabranjuje prelaženje granica u svakoj borbi. Naređuje prihvatanje mira kad neprijatelj nagne k njemu. I dopušta dobrotu i pravednost prema svima koji se ne bore protiv muslimana.
Islamsko gledište
Ajet je objavljen pri pohodu na Tebuk, nakon izvještaja o bizantijskoj vojsci koja se okuplja u Siriji, i tamo nije bilo bitke. O ratu odlučuje vladar države, a borba je završavala kad se džizja dogovori. Kur'an dopušta dobrotu i pravednost prema svima koji se ne bore protiv muslimana. Nijedna muslimanska zemlja danas ne uzima džizju.
Ajet je objavljen u devetoj godini poslije hidžre, pri pohodu na Tebuk. Pohod je bio odgovor na izvještaje o bizantijskoj vojsci koja se okuplja u Siriji i tamo nije bilo bitke.
U islamskom pravu o ratu odlučuje vladar, a ne pojedinci. A musliman kojem je u nekoj zemlji data sigurnost ne smije izdati njen narod.
Ajet završava kad se plati džizja, a ne smrću ili prelaskom na islam.
Poslanik (ﷺ) je rekao svojim zapovjednicima da prije svake bitke neprijatelju ponude islam ili džizju. Rekao im je da stanu kad se džizja dogovori. Zabranio im je da krše obećanja, sakate mrtve ili ubijaju djecu.
Prvo dopuštenje za borbu crkve i sinagoge imenuje među Božijim kućama koje borba štiti.
Poslanik (ﷺ) je zabranio ubijanje žena i djece i zabranio kažnjavanje vatrom.
Svaka borba u islamu podliježe zapovijedi da se ne prelaze granice.
Tora naređuje da se u gradovima Kanaana ne ostavi živo ništa što diše. Poslanik (ﷺ) je zabranio ubijanje žena i djece.
Kur'an dopušta muslimanima da jedu hranu Jevreja i kršćana i muslimanu da oženi Jevrejku ili kršćanku. I kaže da nema prisile u vjeru.