Kratak odgovor
Da, u svom spisu i u velikom dijelu svoje historije. Kršćani Stari zavjet smatraju Božijom riječju. U njemu se kaže da Bog naređuje Izraelu da osvoji Kanaan. Govori Izraelu da tamo potpuno uništi sedam naroda. Kod Jerihona Jošuina vojska ubija “i muško i žensko, i mlado i staro”. Knjiga Otkrivenja prikazuje Isusa kako se vraća da ratuje. Godine 1095. papa Urban II pozvao je na Prvi krstaški rat. Onima koji poginu u bici obećao je “trenutni oprost grijeha”. Augustin je branio Mojsijeve ratove kao poslušnost Bogu. Godine 1455. papa je kralju Portugala dopustio da osvaja i porobljava muslimane i pagane Afrike. Godine 1493. drugi je poželio da narodi Amerika budu ‘svrgnuti’. U Indiji i na Filipinima portugalske i španske snage ratovale su protiv muslimana, djelimično da šire svoju vjeru. Mnogi kršćani odgovaraju da je Isus rekao da se okrene drugi obraz. Ipak, Crkva je stoljećima pozivala svoj narod u sveti rat. Od 1945. zapadne sile napale su ili bombardovale najmanje devet zemalja s muslimanskom većinom. Ratova u drugom smjeru bilo je malo. I islam dopušta rat, ali samo protiv onih koji se bore, u granicama i nikada da se nametne vjera.
Potpuno objašnjenje
Osvajanje naređeno u Starom zavjetu
Biblija govori o tome kako Bog osvajanjem daje Izraelu zemlju Kanaan. Ponovljeni zakon imenuje sedam naroda, “većih i moćnijih od tebe”. Naređuje: “udari ih i potpuno ih uništi”. Zabranjuje svaki savez s njima ili milost. Za gradove te zemlje kaže: “nećeš ostaviti u životu ništa što diše”. O Jerihonu kaže: “potpuno uništiše sve što bijaše u gradu, i muško i žensko, i mlado i staro”.
“Kad te GOSPOD Bog tvoj dovede u zemlju u koju ideš da je zaposjedneš, i istjera pred tobom mnoge narode, Hetite, i Girgašane, i Amorejce, i Kanaance, i Perizejce, i Hivejce, i Jebusejce, sedam naroda većih i moćnijih od tebe; I kad ih GOSPOD Bog tvoj preda pred tobom; udari ih i potpuno ih uništi; nemoj s njima sklapati saveza, niti im iskazuj milosti:”
“Ali u gradovima ovih naroda, koje ti GOSPOD, Bog tvoj, daje u baštinu, nećeš ostaviti u životu ništa što diše;”
“I potpuno uništiše sve što bijaše u gradu, i muško i žensko, i mlado i staro, i vola, i ovcu, i magarca, oštricom mača.”
Kršćani ove knjige smatraju Božijom riječju
Kršćani ove knjige ne ostavljaju po strani. Isus je rekao da nije došao da ukine zakon ili proroke, nego da ih ispuni. Katolička crkva uči da knjige Biblije imaju Boga kao svog autora. Dakle, u kršćanskom učenju ove osvajačke ratove naredio je Bog.
“Ne mislite da sam došao ukinuti zakon ili proroke; nisam došao ukinuti, nego ispuniti.”
Katolička crkva uči da su knjige Biblije napisane pod nadahnućem Svetog Duha i da im je Bog autor. Pišući ih, kaže ona, Bog je izabrao ljude koji su se služili vlastitim snagama i sposobnostima, tako da su oni bili pravi autori, a ipak su napisali sve i samo ono što je Bog htio.
Augustin: rat po Božijoj zapovijedi je poslušnost
Augustin iz Hipona, biskup koji je umro 430., branio je Mojsijeve ratove. U ratovima vođenim po božanskoj zapovijedi, napisao je, Mojsije je pokazao “ne okrutnost nego poslušnost”. Učio je da dobri ljudi mogu voditi rat “u poslušnosti Bogu ili nekom zakonitom autoritetu”. Toma Akvinski kasnije je postavio tri mjerila za pravedan rat. Mora ga objaviti vladar, s pravednim razlogom i ispravnom namjerom. Takva pravila postavljala su ratu granice. Ali učila su kršćane i da rat može biti pravedan.
Braneći Stari zavjet od manihejca Fausta, Augustin piše da je “u ratovima vođenim po božanskoj zapovijedi pokazao ne okrutnost nego poslušnost”, govoreći o Mojsiju, i da je Bog dajući zapovijed postupio “ne u okrutnosti, nego u pravednoj odmazdi”. “Prava zla u ratu su ljubav prema nasilju, osvetoljubiva okrutnost, žestoko i neumoljivo neprijateljstvo, divlji otpor i požuda za vlašću i slično; i obično da bi se to kaznilo, kada je za izvršenje kazne potrebna sila, dobri ljudi, u poslušnosti Bogu ili nekom zakonitom autoritetu, poduzimaju ratove”.
Pita je li vođenje rata uvijek grešno i odgovara da su za pravedan rat potrebne tri stvari: autoritet vladara, pravedan razlog i ispravna namjera. Članak se oslanja na navode iz Augustina.
Isus u Otkrivenju: kralj koji ratuje
Kršćani često kažu da je Isus učio samo miru. Ali kod Mateja kaže: “nisam došao donijeti mir, nego mač”. Mnogi kršćani to čitaju kao podjelu koju njegova poruka donosi u porodice. U Otkrivenju se Isus vraća na bijelom konju i “u pravednosti sudi i ratuje”. Iz njegovih usta izlazi oštar mač, “da njime udari narode”.
“Ne mislite da sam došao donijeti mir na zemlju; nisam došao donijeti mir, nego mač. Jer dođoh rastaviti čovjeka od oca njegova, i kćer od majke njezine, i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.”
“I vidjeh nebo otvoreno, i gle, bijel konj, i onaj koji sjeđaše na njemu zove se Vjerni i Istiniti, i u pravednosti sudi i ratuje.”
“I iz usta njegovih izlazi oštar mač, da njime udari narode; i on će ih pasti gvozdenom palicom; i on gazi kacu vina žestine i gnjeva Boga Svemogućeg.”
1095.: Crkva poziva u sveti rat
Godine 1095. papa Urban II govorio je na saboru u Clermontu, u Francuskoj. Pozvao je kršćane svih staleža da krenu na istok protiv Turaka i Arapa. Obećao je da će svi koji umru na putu ili u bici imati “trenutni oprost grijeha”. Tako je sama borba postala put do oprosta. Godine 1099. krstaši su zauzeli Jerusalem i masakrirali mnoge njegove muslimane i Jevreje.
Fulcherov izvještaj o govoru pape Urbana II na saboru u Clermontu 1095. Papa je pozvao ljude svih staleža da pođu u pomoć kršćanima Istoka protiv Turaka i Arapa i da ih protjeraju i obećao da će svi koji umru na putu, kopnom ili morem, ili u borbi protiv pogana, imati ‘trenutni oprost grijeha’.
Vojske Prvog krstaškog rata zauzele su Jerusalem 15. jula 1099. i pobile mnoge njegove muslimanske i jevrejske stanovnike.
- 1095.
Clermont
Urban II. poziva na Prvi krstaški rat i obećava oprost grijeha.
- 1099.
Jerusalem
Krstaši zauzimaju grad i masakriraju mnoge njegove muslimane i Jevreje.
- 1204.
Carigrad
Krstaška vojska pljačka kršćansku prijestolnicu.
- Prije 1387.
Litvanija
Krstaški ratovi vode se protiv posljednje paganske države u Evropi.
- 1455.
Afrika
Portugalski kralj smije pokoriti muslimane i pagane i porobiti ih.
- 1493.
Amerike
Španiji se daju zemlje na zapadu, a njihovi narodi trebaju biti pokoreni.
- 1502.
Indija
Flota Vasca da Game ubija muslimanske hodočasnike na brodu za Mekku, a poštedi dvadeset djece koja se čine kršćanima.
- 1510.
Goa
Portugalci zauzimaju Gou i ubijaju muslimane koji su ostali.
- 1513.
Requerimiento
Prihvatite vlast Crkve, ili vas čekaju rat i ropstvo.
- 1578.
Filipini
Španija šalje pohod na Sulu da iskorijeni islam.
- 2023.
Vatikan
Odbacuje doktrinu otkrića.
Krstaški ratovi osvajanja
Nije se svaki krstaški rat vodio za Jerusalem. Godine 1204. krstaška vojska opljačkala je Carigrad, kršćansku prijestolnicu Istočnog rimskog carstva. Papa im je zabranio da napadaju kršćane, ali su to ipak učinili. Na sjeveru su se krstaški ratovi vodili i protiv Litvanije, posljednje paganske države u Evropi. Njeni ljudi kršteni su tek od 1387.
U aprilu 1204. vojske Četvrtog krstaškog rata opljačkale su i uništile veći dio Carigrada, prijestolnice Bizantskog carstva. Papa Inocent III zabranio je krstašima da napadnu Bizantsko carstvo, rekavši im da krstaški rat ne smije napadati kršćane, nego treba ići u Svetu zemlju; nije odobrio napad.
Litvanija je bila posljednja paganska država u Evropi, koja je zbog toga bila izložena krstaškim ratovima. Njeno pokrštavanje započeo je krajem 14. stoljeća njen vladar Jogaila, koji se vratio u Litvaniju u februaru 1387., nakon čega su uslijedila masovna krštenja. Litvanija je bila posljednja država u Evropi koja je pokrštena.
Pape su dodjeljivale zemlje nekršćana
Afrika je došla prva. Godine 1455. papa Nikola V ponovio je ovlasti koje je dao kralju Portugala, nad Afrikom južno od rta Bojador. Kralj je mogao: “da napada, traži, hvata, pobjeđuje i pokorava sve Saracene i pagane bilo koje vrste”. Saraceni su značili muslimane. Mogao je i “da njihove osobe svede na trajno ropstvo”. Bule poput ove pomogle su oblikovati trgovinu robljem u naredna dva stoljeća. Kolonijalne sile kasnije su na njima izgradile ‘doktrinu otkrića’. Vatikan je 2023. odbacio tu doktrinu i rekao da nikada nije bila dio katoličkog učenja.
Papska bula od 8. januara 1455. o Azorima i Africi južno od rta Bojador. Daje kralju Portugala pravo “da napada, traži, hvata, pobjeđuje i pokorava sve Saracene i pagane bilo koje vrste” i “da njihove osobe svede na trajno ropstvo”. Bule Dum Diversas, Romanus Pontifex i Inter caetera bile su rani utjecaji na razvoj trgovine robljem u 15. i 16. stoljeću.
Papa Nikola V ponovo iznosi ovlasti koje je ranije dao (u buli Dum Diversas, 1452.) kralju Portugala: da napadne, zarobi i pokori sve Saracene i pagane i druge neprijatelje Krista, gdje god bili, i da njihove osobe svede na trajno ropstvo.
Papske bule poput Dum Diversas (1452), Romanus Pontifex (1455) i Inter Caetera (1493) dale su Portugalu i Španiji zemlje kojima nisu vladali kršćani. Kolonijalne sile kasnije su ih koristile za ‘doktrinu otkrića’. Vatikan je 2023. odbacio tu doktrinu i rekao da ona nikada nije bila dio katoličkog učenja.
Da li su kršćani vjerovali u Očitu sudbinu (Manifest Destiny)?
Amerike: narodi koje treba ‘svrgnuti’
Godine 1493. papa Aleksandar VI dao je Španiji zemlje na zapadu i jugu, nađene i one koje će se tek naći. Njegova bula Inter Caetera izrazila je želju “da se barbarski narodi svrgnu i dovedu samoj vjeri”. Dala im je te zemlje zauvijek. To je bilo godinu dana nakon što je Kolumbo prvi put stigao do Amerika.
Bula od 4. maja 1493. kralju i kraljici Kastilje i Leona. Izražava želju “da se barbarski narodi svrgnu i dovedu samoj vjeri” i daje, ustupa i dodjeljuje njima i njihovim nasljednicima, kraljevima Kastilje i Leona, zauvijek, “sva ostrva i kopna nađena i koja će se naći, otkrivena i koja će se otkriti prema zapadu i jugu”.
Papske bule poput Dum Diversas (1452), Romanus Pontifex (1455) i Inter Caetera (1493) dale su Portugalu i Španiji zemlje kojima nisu vladali kršćani. Kolonijalne sile kasnije su ih koristile za ‘doktrinu otkrića’. Vatikan je 2023. odbacio tu doktrinu i rekao da ona nikada nije bila dio katoličkog učenja.
Requerimiento: pokorite se ili se suočite s ratom
Od 1513. španski zapovjednici morali su pročitati zahtjev prije nego što zarate protiv domorodačkog naroda. Govorio im je da prihvate Crkvu kao vladara svijeta. Papa i vladari Španije trebali su biti njihovi gospodari. Kazao je da neće biti prisiljeni da postanu kršćani. Ako odbiju, bit će rat. Upozoravao je: “snažno ćemo ući u vašu zemlju i ratovat ćemo protiv vas na sve načine”. Oni, njihove žene i njihova djeca bit će učinjeni robovima.
Zahtjev koji su španski osvajači čitali narodima Amerike. Oslanjajući se na papino darivanje njihovih zemalja španskim kraljevima, od njih je zahtijevao da priznaju Crkvu kao vladara cijelog svijeta, papu, a u njegovo ime kralja i kraljicu Španije kao svoje gospodare, i da dopuste svećenicima da im propovijedaju. Kazao je da neće biti prisiljeni da postanu kršćani. Ali ako odbiju ili odugovlače, izjavljivao je: “snažno ćemo ući u vašu zemlju i ratovat ćemo protiv vas na sve načine”, uzeti vas, vaše žene i vašu djecu i učiniti ih robovima, i reći da su smrti i gubici koji slijede vaša krivica.
Zahtjev se čita naglas
Prihvatite Crkvu kao vladara svijeta
A papu i španske vladare kao svoje gospodare.
Ako odbijete: rat
‘snažno ćemo ući u vašu zemlju i ratovat ćemo protiv vas na sve načine’
Oni, njihove žene i djeca postaju robovi
Indija: ‘kršćani i začini’
Godine 1498. flota Vasca da Game stigla je u Calicut, u Indiji. Upitani šta ih je dovelo, rekli su da su došli “u potrazi za kršćanima i začinima”. Godine 1502. njegova flota zaplijenila je brod muslimanskih hodočasnika na putu za Mekku. Na brodu je bilo preko 400 hodočasnika, među njima 50 žena. Zaključani su i spaljeni do smrti. Dvadesetero djece pošteđeno je pod uslovom da postanu kršćani. Godine 1510. Portugalci su zauzeli Gou. Njihov guverner, Afonso de Albuquerque, naredio je da se ubiju muslimani koji su ostali. Napisao je da njegovi ljudi “nisu dali milosti nijednom živom stvorenju”.
Kada je da Gamina flota stigla u Calicut (Kozhikode) u Indiji 1498. i kada su ih upitali šta ih je dovelo, odgovor je bio da su došli “u potrazi za kršćanima i začinima”. Na putovanju 1502. njegova flota presrela je Miri, brod muslimanskih hodočasnika koji je putovao iz Calicuta u Mekku, s preko 400 hodočasnika na brodu, među njima 50 žena. Brod je opljačkan, a putnici su zaključani i spaljeni do smrti, kako opisuju očevidac Thomé Lopes i hroničar Gaspar Correia. Životi dvadesetero djece pošteđeni su u zamjenu za prisilno obraćenje na kršćanstvo.
Snage Afonsa de Albuquerquea zauzele su Gou 25. novembra 1510. Muslimani koji nisu pobjegli ubijeni su po guvernerovom naređenju. U svom pismu kralju Manuelu I od 22. decembra 1510. Albuquerque je napisao da su “sve Maure koji su pobjegli iz Goe pobili mačem i nisu dali milosti nijednom živom stvorenju”. Procijenio je da je umrlo oko 800 ‘Turaka’ i preko 6.000 ‘Maura’.
Filipini: rat za ‘iskorjenjivanje’ islama
Islam je stigao na ostrva Sulu, na jugu Filipina, preko propovjednika, a ne vojski. Godine 1578. španski guverner Francisco de Sande poslao je pohod protiv Sulua. Naredio je svojim ljudima da uhvate propovjednike islama i spale kuće u kojima se učio. Ciljevi su uključivali da Sulu plaća danak i “iskorjenjivanje ‘prokletog učenja’ Muhammeda”. Cilj je bio i preobratiti stanovnike Sulua u kršćanstvo. Pohod je započeo ratno stanje između Sulua i Španije.
Kaže da je islam stigao u Sulu preko propovjednika: Makduma, koji je stigao oko 1380. i na mnogim mjestima obraćao ljude, i Ebu Bekra, koji je stigao oko 1450., oženio kćer radže Baginde i poučavao vjeru i zakon, tako da su ljudi napustili svoje ranije bogove u polaganom i postepenom, ali stvarnom preobraćenju; Saleeby kaže da to mijenja ranije mišljenje da je islam tamo uveden mačem. Navodi uputstva guvernera Francisca de Sandea iz 1578. za pohod na Sulu: da se naredi stanovnicima Sulua da ne primaju više propovjednike učenja Muhammeda; da se otkrije ko ga je propovijedao i “da ih se uhvati i dovede preda me”; te da se spali ili uništi kuća u kojoj je to prokleto učenje propovijedano. Saleeby među ciljeve ubraja svođenje Sulua na vazalnu državu, naplatu danka i “iskorjenjivanje ‘prokletog učenja’ Muhammeda i preobraćanje stanovnika Sulua u kršćansku vjeru”, a kaže da je pohod započeo ratno stanje između Sulua i Španije.
Doba carstava: kojim smjerom je išlo osvajanje
U doba evropskih carstava osvajanje je išlo uglavnom u jednom smjeru. Od 1800. kršćanske sile zauzimale su jednu muslimansku zemlju za drugom. Holanđani su vladali Indonezijom. Francuska je 1830. zauzela Alžir, a zatim Tunis i Maroko. Britanija je 1858. okončala Mogulsko carstvo u Indiji. Okupirala je Egipat 1882., a kasnije vladala Sudanom, Malajom i sjevernom Nigerijom. Italija je 1911. zauzela Libiju. Poslije Prvog svjetskog rata Francuska je vladala Sirijom, a Britanija Irakom. To su bila carstva kršćanskih zemalja, iako se nije svaki rat vodio za vjeru. Tih istih godina nijedna muslimanska država nije zauzela kršćansku zemlju da njome vlada. Osmansko carstvo, najveća muslimanska država, gubilo je svoje zemlje u Evropi. Grčka je postala nezavisna 1830., a Srbija, Crna Gora i Rumunija 1878. Godine 1912-13. Osmanlije su izgubile gotovo sve što je ostalo. Ranije su Osmanlije osvojile velik dio jugoistočne Evrope. Ali od 1800. kršćanske sile bile su te koje su zauzimale muslimanske zemlje.
Kolonija je uspostavljena 1800., kada je Batavska Republika preuzela kontrolu nad Nizozemskom istočnoindijskom kompanijom; njeni posjedi nacionalizirani su kao Nizozemska Istočna Indija. U decembru 1949. Nizozemska je formalno priznala suverenitet Indonezije.
Francuska vlast trajala je od početka francuskog osvajanja 1830. do kraja Alžirskog rata, koji je rezultirao time da je Alžir stekao nezavisnost 5. jula 1962.
Protektorat je uspostavljen Ugovorom iz Barda od 12. maja 1881., nakon francuskog vojnog osvajanja, a ukinut je 20. marta 1956.
Protektorat je uspostavljen 30. marta 1912. Ugovorom iz Fesa, a sjeverni dio zemlje bio je španski protektorat. Trajao je dok ugovor nije raskinut 2. marta 1956.
Bahadur Šah II, posljednji mogulski car, bio je pred britanskim sudom nakon pobune 1857. i prognan u Rangun 1858., čime je okončana mogulska dinastija.
Britanski Raj, vladavina britanske krune u Indiji, uspostavljen je 28. juna 1858., nakon pobune 1857., i trajao je do 1947., kada je podijeljen na dvije suverene dominionske države. Uslijedio je nakon Mogulskog carstva.
Britanska vlast trajala je od 1882., kada su Egipat okupirale britanske snage tokom Anglo-egipatskog rata. Nominalno je okončana deklaracijom o nezavisnosti Egipta 1922.; posljednje britanske snage povukle su se 18. juna 1956.
Anglo-egipatski Sudan bio je kondominij Ujedinjenog Kraljevstva i Egipta između 1899. i 1956.; Sudan je postao nezavisan 1. januara 1956.
Ugovor iz Pangkora iz 1874. doveo je do imenovanja J. W. W. Bircha za britanskog rezidenta u Peraku, što je bio početak britanske vlasti nad malajskim državama. Federacija Malaja stekla je punu nezavisnost 31. augusta 1957.
Britanci su osvojili područje 1903. i pripojili ga novoosnovanom protektoratu Sjeverna Nigerija. Dana 13. marta 1903. posljednji vezir halifata pokorio se britanskoj vlasti.
Italija je Tripolitaniju i Kirenaiku oduzela Osmanskom carstvu 1911. Italijanska vlast nad Libijom okončana je 1943., a Libija je postala nezavisna 1951.
Francuskoj je trebalo od 1920. do 1923. da stekne punu kontrolu nad Sirijom; mandat Lige naroda dodijeljen je 29. septembra 1923. Mandat je trajao do 1946., kada su francuske trupe napustile Siriju i Liban.
Britanski mandat stvoren je 1921., nakon pobune 1920. protiv predloženog Mandata Mezopotamije. Područje je ostalo pod britanskom upravom do 3. oktobra 1932., kada je Kraljevina Irak postala nezavisna.
Grčka je, nakon rata za nezavisnost protiv Osmanskog carstva od 1821., priznata kao nezavisna država Londonskim protokolom iz 1830.
Berlinski kongres (1878) formalno je priznao nezavisnost Rumunije, Srbije i Crne Gore. Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, Britanija je preuzela Kipar, a Bugarska je postala samoupravna kneževina.
Prvi balkanski rat trajao je od oktobra 1912. do maja 1913. Balkanski savez zauzeo je i podijelio gotovo sve preostale teritorije Osmanskog carstva u Evropi.
Osmanlijama je ustupljena mala tvrđava Tzympe blizu Galipolja; pad Galipolja 1354. (ili 1356.) dao je Osmanlijama bazu za operacije u Evropi. Konačno povlačenje osmanske vlasti počelo je Prvim balkanskim ratom (1912-1913).
| Zemlja | Vladar | Kada |
|---|---|---|
| Indonezija | Nizozemska | Od 1800. do 1949. |
| Alžir | Francuska | Od 1830. do 1962. |
| Mogulsko carstvo, Indija | Britanija | Od 1858. do 1947. |
| Malaja | Britanija | Od 1874. do 1957. |
| Tunis | Francuska | Od 1881. do 1956. |
| Egipat | Britanija | Od 1882. do 1956. |
| Sudan | Britanija, s Egiptom | Od 1899. do 1956. |
| Sokoto hilafet, sjeverna Nigerija | Britanija | Od 1903. |
| Libija | Italija | Od 1911. do 1943. |
| Maroko | Francuska i Španija | Od 1912. do 1956. |
| Sirija | Francuska | Od 1920. do 1946. |
| Irak | Britanija | Od 1921. do 1932. |
| Zemlja | Šta se desilo | Kada |
|---|---|---|
| Grčka | Nezavisna | 1830. |
| Srbija, Crna Gora i Rumunija | Nezavisne | 1878. |
| Bosna i Hercegovina | Okupirala Austro-Ugarska | 1878. |
| Kipar | Preuzela Britanija | 1878. |
| Gotovo sve ostalo | Zauzele balkanske države | 1912-13. |
Od 1945.: kojim smjerom su išli ratovi
Od 1945. ratovi između kršćanskih i muslimanskih zemalja išli su uglavnom u jednom smjeru. Zapadne sile, s kršćanskom većinom ili naslijeđem, napale su ili bombardovale najmanje devet zemalja s muslimanskom većinom. Britanija i Francuska, s Izraelom, napale su Egipat 1956. Amerika je 1998. udarila na Sudan. Predvodila je invazije na Afganistan 2001. i Irak 2003. Njeni dronovi udarali su na Pakistan od 2004. do 2018. NATO je bombardovao Libiju 2011., a snage predvođene Amerikom udarale su na Siriju od 2014. Amerika i Britanija bombardovale su Jemen od 2024., a Amerika je 2025. udarila na Iran. Neki od ovih ratova bili su odgovor na napade, kao što su oni od 11. septembra 2001. Drugi nisu. Irak je napadnut zbog oružja za koje se govorilo da ga drži. Potraga poslije toga utvrdila je da je svoj nuklearni program okončao 1991. Našla je samo nekoliko starih, napuštenih hemijskih granata. Ratova u drugom smjeru bilo je malo. Turska je napala Kipar 1974., nakon državnog udara koji su podržali grčki vojni vladari. Somalija je 1977. napala Etiopiju, pretežno kršćansku zemlju. To su bili ratovi država, a ne Crkve. Ali pokazuju kojim smjerom je išla sila.
Sueska kriza bila je britansko-francusko-izraelska invazija na Egipat 1956. Izrael je napao 29. oktobra, a Britanija i Francuska pridružile su se 31. oktobra; borbe su trajale do 7. novembra 1956.
Dana 20. augusta 1998. američke krstareće rakete pogodile su farmaceutsku fabriku u Kartumu u Sudanu i kamp Al-Kaide u provinciji Khost u Afganistanu.
Nakon napada od 11. septembra 2001. Sjedinjene Države objavile su rat protiv terorizma i predvodile multinacionalnu vojnu operaciju protiv Afganistana pod vlašću talibana. Operaciju Trajna sloboda pokrenule su 7. oktobra 2001., zajedno s Ujedinjenim Kraljevstvom.
Invazija je počela 20. marta 2003. i trajala je nešto više od mjesec dana. Izvela ju je koalicija predvođena Sjedinjenim Državama, uglavnom američkih, britanskih, australskih i poljskih trupa.
Između 2004. i 2018. vlada Sjedinjenih Država napala je hiljade ciljeva u sjeverozapadnom Pakistanu dronovima kojima je upravljalo Ratno zrakoplovstvo SAD-a pod operativnom kontrolom Centralne obavještajne agencije.
Dana 19. marta 2011. koalicija predvođena NATO-om započela je vojnu intervenciju u libijskom građanskom ratu, koju su isprva predvodile Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a komanda je bila podijeljena sa Sjedinjenim Državama.
Sjedinjene Države službeno su intervenisale u sirijskom građanskom ratu 22. septembra 2014., kada su njihove snage napale ciljeve Islamske države (ISIL) i drugih grupa u Siriji.
Između 12. januara 2024. i 6. maja 2025. Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo izvodili su udare na snage Huta u Jemenu, kao odgovor na napade Huta na brodove u Crvenom moru.
Dana 22. juna 2025. Ratno zrakoplovstvo i mornarica SAD-a pogodili su tri iranska nuklearna postrojenja, Fordow, Natanz i Isfahan, u okviru Dvanaestodnevnog rata.
Duelferov izvještaj (2004) utvrdio je da je Saddam Hussein okončao svoj nuklearni program 1991., bez dokaza o usklađenim naporima da se on ponovo pokrene; hemijske zalihe uništene su 1991., a otkriven je samo mali broj starih, napuštenih hemijskih sredstava; biološki program napušten je 1995.
Turska je izvršila invaziju na Kipar 20. jula 1974., u operaciji koja je tekla u dvije faze tokom sljedećeg mjeseca. Uslijedila je nakon državnog udara pet dana ranije, 15. jula 1974., koji je podržala grčka vojna hunta.
Ogadenski rat vođen je između Somalije i Etiopije od jula 1977. do marta 1978. za kontrolu nad oblašću Ogaden. Somalija je pokrenula invaziju u znak podrške ustanku Zapadnosomalijskog oslobodilačkog fronta.
Na popisu Etiopije iz 2007. kršćani su činili 62,8% stanovništva, a muslimani 33,9%.
| Zemlja | Kada | Ko |
|---|---|---|
| Egipat | 1956. | Britanija i Francuska, s Izraelom |
| Sudan | 1998. | Amerika |
| Afganistan | 2001. | Amerika, s Britanijom |
| Irak | 2003. | Koalicija koju predvodi Amerika |
| Pakistan | Od 2004. do 2018. | Američki dronovi |
| Libija | 2011. | NATO |
| Sirija | Od 2014. | Snage koje predvodi Amerika |
| Jemen | Od 2024. do 2025. | Amerika i Britanija |
| Iran | 2025. | Amerika |
| Zemlja | Kada | Ko |
|---|---|---|
| Kipar | 1974. | Turska, nakon puča koji je podržala Grčka |
| Etiopija | 1977. | Somalija |
Islam: rat samo protiv onih koji se bore
Islam se ne pretvara da se rat nikada ne događa. Dopušta borbu, ali u granicama. Kur'an kaže: “borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice”. Ako neprijatelj nagne k miru, i muslimani moraju nagnuti k miru. Poslanik (ﷺ) je zabranio ubijanje žena i djece. Niko ne smije biti prisiljen u islam: “Nema prisile u vjeru”. U islamskom pravu rat pripada samo vladaru države. Muslimani smatraju da biblijske naredbe o uništenju cijelih naroda nisu došle od Boga. Kur'an kaže da je ubistvo jednog nevinog čovjeka kao ubistvo svih ljudi.
“I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prekoračuju granice.”
“Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha – jer On, uistinu, sve čuje i sve zna.”
Ibn Omer prenosi da je tokom jednog Poslanikovog (ﷺ) pohoda nađena ubijena žena, pa je Poslanik zabranio ubijanje žena i djece.
“Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna.”
Ibn Kudame, hanbelijski pravnik, smatra da je pitanje džihada povjereno vladaru (imamu) i njegovoj prosudbi i da mu ljudi u tome moraju biti poslušni. Pravi jedan izuzetak: ako neprijatelj iznenada napadne i nema vremena da se pita vladar, ljudi se smiju braniti bez njegovog dopuštenja. Smatra i da musliman koji uđe u nemuslimansku zemlju pod obećanjem sigurnosti (eman) ne smije izdati njene stanovnike niti uzeti njihov imetak, jer je sigurnost data uz razumijevanje da ih neće izdati, čak i ako to nije rečeno riječima.
“Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši su im poslanici jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, zaista, na Zemlji sve granice zla prelazili.”
| Tačka | Biblijsko osvajanje Kanaana | Islamski ratni zakon |
|---|---|---|
| Protiv koga se boriti | Sedam naroda, koje treba potpuno uništiti | Samo protiv onih koji se bore protiv vas |
| Žene i djeca | Ništa što diše ne ostavlja se u životu | Njihovo ubijanje je zabranjeno |
| Mir | Bez saveza i bez milosti za sedam naroda | Ako neprijatelj bude sklon miru, budite i vi skloni |
| Vjera silom | 1513.: prihvatite vlast Crkve ili vas čeka rat | Nema prisile u vjeru |
Koja su pravila rata u islamu i kako se porede s biblijskim?
Gledišta
Glavni tok kršćanstva
Većina današnjih kršćana kaže da je Isus učio miru i da su ratovi vođeni u njegovo ime išli protiv njegovog učenja.
Isus je učio: ne opirite se zlu, okrenite drugi obraz, ljubite neprijatelje.
Pobijanje
Isus je to zaista rekao, ali Crkva nije uvijek živjela po tome. Papa je pozvao na krstaške ratove i obećao oprost za borbu. Ista Biblija prikazuje Isusa kako se vraća da ratuje. Prikazuje ga i kako kaže da je došao ispuniti zakon, a ne ukinuti ga.
Osvajanje Kanaana bila je zapovijed samo za stari Izrael, a ne za kršćane.
Pobijanje
Čak i kao jednokratna zapovijed, ona kaže da je Bog naredio uništenje cijelih naroda, sa ženama i djecom. Augustin ju je branio kao poslušnost Bogu. A pape su kasnije kršćanskim kraljevima dodjeljivale zemlje nekršćana.
Krstaški ratovi bili su odbrana istočnih kršćana od muslimanskog osvajanja.
Pobijanje
Urban II jeste govorio o pomoći kršćanima Istoka. Ali obećao je i da će onima koji poginu biti oprošteni grijesi. Kasniji krstaški ratovi okrenuti su protiv kršćanskog grada, Carigrada, i paganske Litvanije.
I islam se širio osvajanjem.
Pobijanje
Bilo je muslimanskih osvajanja, ali zauzimanje zemlje nije nametanje vjere. Pravo islama postavlja granice ratu i zabranjuje nametanje vjere bilo kome. Grčka, Srbija i Bugarska ostale su kršćanske kroz stoljeća muslimanske vlasti.
Islamsko gledište
Biblija i Crkva pozivale su na osvajanje i sveti rat. Islam postavlja ratu granice, zabranjuje ubijanje žena i djece i zabranjuje nametanje vjere.
Biblija naređuje Izraelu da potpuno uništi sedam naroda Kanaana.
Godine 1095. papa Urban II obećao je oprost grijeha onima koji poginu u borbi.
Godine 1455. papska bula dopustila je kralju Portugala da pokorava muslimane i pagane i da ih porobljava.
Kur'an dopušta borbu samo protiv onih koji se bore, u granicama.
Poslanik (ﷺ) je zabranio ubijanje žena i djece.