Kratak odgovor
Postoji nešto zato što postoji jedno biće koje ne zavisi ni od čega drugog. Sve što vidimo od nečega zavisi. Vi postojite jer su se vaši roditelji sreli, a živite od zraka, hrane i Sunca. I samo Sunce gori samo dok traje njegovo gorivo. Ništa na svijetu u sebi ne nosi razlog vlastitog postojanja. Lanac pozajmljenog postojanja ne može objasniti sam sebe, ma koliko bio dug. Beskrajan niz dužnika i dalje nije zajmodavac. Zato mora postojati biće koje postoji po vlastitoj naravi, kojem ništa ne treba i koje nema dijelova. Takvo biće može biti samo jedno, jer bi dvojici trebalo nešto po čemu bi se razlikovali. Svemir to ne može biti, jer ima dijelove i mijenja se. Odgovor islama nalazi se u jednom ajetu Kur'ana: ljudi trebaju Allaha (﷾), a Allahu (﷾) ništa ne treba.
Potpuno objašnjenje
Prvi korak: sve oko nas je pozajmljeno
Stvar je kontingentna kada za svoje postojanje zavisi od nečeg drugog i kada možda uopće nije morala postojati. Čovjek postoji jer su se njegovi roditelji sreli. Živ ostaje samo zahvaljujući zraku, hrani, vodi i toplini Sunca. Sunce postoji zbog vodika i gravitacije. Gorjet će samo dok traje njegovo gorivo. Ništa na svijetu ne nosi u sebi razlog vlastitog postojanja. Svaka stvar svoje postojanje ima na zajam. Kur'an onima koji poriču svog Tvorca postavlja tri pitanja. Da li su stvoreni ni iz čega? Da li su sami sebe stvorili? Da li su oni stvorili nebesa i Zemlju?
“Da li su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Da li su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni nisu uvjereni!”
“O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.”
Drugi korak: duži lanac ništa ne objašnjava
Zamislite niz željezničkih vagona, od kojih svaki vuče onaj ispred njega. Dodajte deset, hiljadu ili beskrajan niz. Ništa se ne kreće ako nema lokomotive koja vuče, a nju niko ne vuče. Ili zamislite čovjeka koji od prijatelja traži zajam. Prijatelj ga prvo mora pozajmiti od trećeg čovjeka, a taj od četvrtog. Ako niko u nizu zaista nema novac, čovjek nikada neće biti isplaćen. Beskrajan broj dužnika i dalje nije zajmodavac. Zato pitanje ‘zašto postoji ovaj lanac, a ne nijedan?’ ostaje, ma koliko daleko unazad lanac išao.
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
Dokazuje da se dovoljan razlog za cijeli niz kontingentnih stvari mora nalaziti izvan tog niza, u nužnoj supstanciji, koju Leibniz naziva Bogom.
Treći i četvrti korak: jedno biće kojem ništa ne treba
Mora postojati biće koje ni od čega ne zavisi i koje postoji po vlastitoj naravi. Muslimanski filozofi nazvali su ga vadžib el-vudžud (biće čije je postojanje nužno). Sve ostalo nazvali su mumkin el-vudžud (biće čije je postojanje samo moguće). Nužnom biću ne smije ništa trebati, inače bi bilo još jedan dužnik. Ne smije imati dijelove, jer stvar sastavljena od dijelova zavisi od svojih dijelova. I može biti samo jedno. Dva takva bića morala bi se u nečemu razlikovati. Ono po čemu bi se razlikovala bilo bi dio ili granica. Kada Kur'an govori o Allahovom (﷾) Licu, imenuje svojstvo, a ne dio, jer ništa nije kao On.
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
“Stvoritelj nebesa i Zemlje bez prethodnog primjera! Učinio vam je od vaše vrste parove i od stoke parove. Tako vas rasprostire. Ništa nije kao On! On je Svečujući i Svevideći.”
Svemir nije nužno biće
Neki odgovaraju da je sam svemir ono čemu ne treba uzrok. On pada na svakoj provjeri. Ima dijelove, od galaksija do atoma, a stvar sastavljena od dijelova zavisi od njih. Neki kažu da je nužna samo njegova najosnovnija tvar. To ne pomaže. Te tvari ima u određenoj količini, ona se pokorava određenim zakonima i dolazi u određenim vrstama. Svako od toga moglo je biti drugačije. Svemir se mijenja i svakog trenutka, a stvar koja se mijenja uvijek prima nešto što ranije nije imala. I ništa u njemu ne pokazuje da mora postojati ili da mora biti ovakav kakav jeste. Ono što postoji po nužnosti ne može ne postojati i ne može biti drugačije nego što jeste.
Dokazuje da se dovoljan razlog za cijeli niz kontingentnih stvari mora nalaziti izvan tog niza, u nužnoj supstanciji, koju Leibniz naziva Bogom.
“Sve što je na njoj – Zemlji prolazno je, a ostaje Lice tvoga Gospodara, Veličanstveno i Plemenito,”
Sve oko nas je posuđeno
Svaka stvar zavisi od nečeg drugog i možda nikada ne bi postojala.
Duži lanac ništa ne objašnjava
Beskrajan red onih koji posuđuju i dalje nije onaj koji daje.
Jedno biće ne treba ništa
Postoji po vlastitoj prirodi i nema dijelova.
Može biti samo jedno
Dva bi se morala u nečemu razlikovati, a to bi bio dio ili granica.
Svemir ima dijelove i mijenja se svakog trenutka, pa ne može biti to biće.
Muslimanski argument koji je Zapad preuzeo kasnije
Pitanje u njegovom srcu je pitanje samog Kur'ana: da li su stvoreni ni iz čega ili su sami sebe stvorili? Klasični oblik argumenta dao je Ibn Sina, muslimanski filozof poznat u Evropi kao Avicena, koji je umro 1037. Najpoznatije ga je izložio u djelu al-Isharat wa al-Tanbihat (Naznake i podsjećanja). Toma Akvinski, kršćanski mislilac iz trinaestog stoljeća, čitao je Avicenu na latinskom. Na istoj razlici izgradio je svoj Treći put, treći od svojih pet dokaza Boga. Godine 1714. Leibniz, njemački filozof, tvrdio je da se razlog za cijeli lanac zavisnih stvari mora nalaziti izvan njega, u nužnom biću. Zapadni udžbenici to često zovu Leibnizovim argumentom. Ibn Sina ga je izložio gotovo sedam stotina godina prije njega.
“Da li su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Da li su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni nisu uvjereni!”
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
Treći od pet Tominih puteva polazi od stvari koje mogu biti i ne biti i dolazi do bića koje je nužno samo po sebi i svoje postojanje ne prima ni od čega drugog, a koje svi nazivaju Bogom. To je razlika koju je povukao Ibn Sina, a Toma se često poziva na Avicenu.
Dokazuje da se dovoljan razlog za cijeli niz kontingentnih stvari mora nalaziti izvan tog niza, u nužnoj supstanciji, koju Leibniz naziva Bogom.
- Umro 1037.
Ibn Sina (Avicena)
Daje njegov klasični oblik u djelu Ukazivanja i podsjećanja.
- 13. stoljeće
Toma Akvinski
Čita Avicenu na latinskom i na istoj razlici gradi svoj Treći put.
- 1714.
Leibniz
Razlog cijelog lanca mora ležati izvan njega, u nužnom biću.
Biblija se slaže: Bogu ništa ne treba
Pavle, kršćanski misionar prvog stoljeća, rekao je filozofima u Atini da Bogu ne služe ljudske ruke. Nije da Mu išta treba. Dodao je da Bog svima daje život i dah. Biblija i Kur'an slažu se da Stvoritelju ništa ne treba.
“Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, budući da je Gospod neba i zemlje, ne stanuje u hramovima načinjenim rukama; niti mu ljudske ruke služe, kao da mu što treba, jer on daje svima život, i dah, i sve;”
Nužno biće ne ogladni
Pavlove riječi “kao da mu što treba” stvaraju problem kršćanima. Novozavjetna Evanđelja prikazuju Isusa gladnog i usnulog. Kršćani odgovaraju da je ogladnjela samo njegova ljudska narav. Ali vjerovanja kažu da je onaj koji je ogladnio i spavao jedna osoba, Bog Sin. Dakle, osobi koju nazivaju Bogom trebali su hrana i san. Kome god išta treba, dužnik je, a ne Onaj kojem ništa ne treba.
“Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, budući da je Gospod neba i zemlje, ne stanuje u hramovima načinjenim rukama; niti mu ljudske ruke služe, kao da mu što treba, jer on daje svima život, i dah, i sve;”
“A ujutro, vraćajući se u grad, ogladnje.”
“A on bijaše na krmi lađe i spavaše na uzglavlju; i probudiše ga i rekoše mu: Učitelju, zar ti nije stalo što ginemo?”
Sabor je ispovijedio jednog te istog Krista u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj, i izjavio da on ‘nije rastavljen ili podijeljen na dvije osobe, nego je jedan te isti Sin’.
Kur'an i Poslanikova (ﷺ) dova
Kur'an cijeli argument stavlja u jedan ajet: ljudi trebaju Allaha (﷾), a Allahu (﷾) ništa ne treba. Naziva Ga Es-Samed (Onaj od Kojeg svi zavise) te Prvi i Posljednji. Dva kratka ajeta povlače granicu između pozajmljenog i nužnog. Sve što je na Zemlji prolazno je, a ostaje samo Lice Gospodara. Poslanik (ﷺ) je muslimane poučio dovi za svaku noć prije spavanja. U njoj kažu da je Allah (﷾) Prvi, prije Kojeg nema ničega, i Posljednji, poslije Kojeg nema ničega.
“O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
“On je Prvi i Posljednji, i nad svime Dominantni i u bit svega Pronicljivi; i On zna sve!”
“Sve što je na njoj – Zemlji prolazno je, a ostaje Lice tvoga Gospodara, Veličanstveno i Plemenito,”
Ebu Hurejre prenosi dovu koju je Poslanik (ﷺ) naučio za lijeganje na spavanje. U njoj vjernik govori Allahu da je On Prvi, prije Kojeg nema ničega, i Posljednji, poslije Kojeg nema ničega; Očiti, iznad Kojeg nema ničega, i Skriveni, iza Kojeg nema ničega.
Prigovor s odgovorom
Hartle i Hawking, Physical Review D (1983)
Predlaže stanje svemira ‘bez granice’, model u kojem vrijeme nema prvi rub. To je prijedlog, a ne utvrđen rezultat.
Navedeno za
Neki fizičari predlažu modele u kojima svemir nema početnu tačku kojoj treba uzrok. U prijedlogu ‘bez granice’ Hartlea i Hawkinga, dvojice fizičara, vrijeme nema prvi rub. Drugi predlažu svemir koji uopće nema početka. U oba slučaja, kažu, ništa izvan svemira nije potrebno da se on objasni.
Odgovor
Nijedan od ovih modela nije dokazan. Ali argumentu iz kontingentnosti ne treba da svemir ima početak. Sam Ibn Sina vjerovao je da svijet nema početka, a el-Gazali, kasniji muslimanski učenjak, napao ga je zbog toga. Ipak, njegov argument doveo ga je pravo do jednog nužnog bića kojem ništa ne treba. Kad bi lanac uzroka išao zauvijek unazad, svaka karika bi i dalje pozajmljivala. Pitanje zašto postoji ovaj lanac, a ne nijedan, ostalo bi.
Zaključak — Islam smatra da je svijet stvoren i da je imao početak. Ali čak bi i vječni svemir bio pozajmljeno postojanje i ukazivao bi na Onoga kojem ništa ne treba.
Gledišta
Svemir je jednostavno tu
Neki ateisti i agnostici kažu da postojanju svemira ne treba objašnjenje. U raspravi s Coplestonom 1948. Bertrand Russell je rekao da je jednostavno tu, i to je sve.
Nema razloga misliti da svemiru u cjelini treba uzrok ili objašnjenje.
Pobijanje
Ni za jednu pojedinačnu stvar u svemiru ne prihvatamo da je jednostavno tu, bez objašnjenja. Cjelina sačinjena od ovisnih dijelova nije ništa manje ovisna, pa zaustavljanje na svemiru ostavlja pitanje bez odgovora.
Budistički: uslovi sve do kraja unazad
Budizam ne pita zašto uopće išta postoji. Stvari nastaju iz uslova, krug ponovnog rađanja nema poznatog početka, a Buda je ostavio po strani pitanje da li je kosmos vječan.
Sve nastaje iz uslova, u krugu bez poznatog početka. Zato nema potrebe za prvim izvorom.
Pobijanje
Uslovi objašnjavaju jednu stvar drugom, ali ne i zašto uopće postoje uslovi. Cjelina sastavljena od zavisnih stvari, čak i bez prve, i dalje je zavisna. A sam Buda govorio je o neuvjetovanom, bez nastanka i bez promjene, pa budizam već priznaje da ne počiva sve na uslovima.
Historijski
Argument iz kontingentnosti dobio je svoj klasični oblik kod Ibn Sine. U zapadnu misao ušao je preko Akvinskog i Leibniza.
Ibn Sina, koji je umro 1037., odvojio je nužno biće od tek mogućeg. Zatim je od jednog zaključivao o drugom.
Treći put Akvinskog i Leibnizova Monadologija, njegova kratka knjiga iz 1714., zaključuju od zavisnih stvari do nužnog bića.
El-Gazali, muslimanski učenjak koji je umro 1111., napao je Ibn Sinino gledište da svijet nema početka.
Islamsko gledište
Sve što postoji svoje postojanje ima na zajam, a pozajmljeno postojanje mora na kraju doći od Onoga Koji ga ima po vlastitoj naravi. Njemu ništa ne treba, nema dijelova i jedan je. Kur'an i Poslanik (ﷺ) nazivaju Ga Prvim i Posljednjim.
Sve što opažamo za svoje postojanje zavisi od nečeg drugog.
Lanac zavisnih stvari, čak i beskrajan, ne može objasniti zašto lanac uopće postoji.
Dakle, mora postojati nužno biće koje ni od čega ne zavisi, kojem ništa ne treba i koje nema dijelova.
Dva nužna bića morala bi se razlikovati po dijelu ili granici, pa je nužno biće jedno.
Svemir ima dijelove i mijenja se, a ništa u njemu ne čini da postoji po nužnosti. Dakle, on nije nužno biće.
Argument iz kontingentnosti vrijedi bez obzira na to da li je svemir imao početak.
Novozavjetna Evanđelja prikazuju Isusa gladnog i usnulog. Vjerovanja kažu da je onaj koji je ogladnio jedna osoba, Bog Sin, a kome god išta treba, nije Onaj kojem ništa ne treba.
Kur'an kaže da ljudi trebaju Allaha (﷾) i da Allahu (﷾) ništa ne treba.
Allah (﷾) je Es-Samed, Prvi i Posljednji, i sve na Zemlji propada, a On ostaje.
Vjerovjesnik Muhammed (ﷺ) poučio je dovi prije spavanja. Ona Allaha (﷾) naziva Prvim, prije Kojeg nema ničega, i Posljednjim, poslije Kojeg nema ničega.