Zašto katoličke i protestantske Biblije sadrže različite knjige?

Historija nastanka jevrejskog i kršćanskog kanona. Crkve još imaju različite Stare zavjete: protestanti zadržavaju knjige hebrejske Biblije; Katolička crkva dodaje Tobiju, Juditu, Mudrost, Siraha (Ekleziastikus), Baruha i 1-2 Makabejsku; pravoslavne crkve dodaju još knjiga; a Etiopska pravoslavna crkva ima još širi kanon, uključujući 1 Henoka i Jubileje.

Katolički sabor navodi knjige Starog zavjeta, uključujući Tobiju, Juditu, Mudrost, Ekleziastikus, Baruha i dvije knjige o Makabejcima, i dvadeset i sedam knjiga Novog. Završava: ako neko ne primi te knjige, cijele i sa svim njihovim dijelovima, kao svete i kanonske, ‘i svjesno i namjerno prezre navedene predaje, neka bude anatema’ (proklet i odsječen).

Katolički sabor izriče anatemu nad svakim ko ne primi kao svete i kanonske potpune knjige Pisma, sa svim njihovim dijelovima, kako ih je Tridentski sabor naveo, ili ko poriče da su božanski nadahnute. Nikakav uslov o predajama nije dodan.

Protestantsko ispovijedanje propisuje da knjige obično zvane Apokrifima nisu božanski nadahnute i nisu dio kanona Pisma. Nemaju autoritet u Crkvi i smiju se koristiti samo kao drugi ljudski spisi.

Engleska crkva druge knjige (Tobiju, Juditu, Mudrost, Ekleziastikus, Makabejce i ostale) čita za primjere života i dobrog ponašanja, kako je savjetovao Jeronim, ali ih ne koristi za utvrđivanje ikakvog učenja.

Prvo izdanje Biblije King James štampalo je Apokrife, uključujući Mudrost i Ekleziastikus, kao zaseban dio između Starog i Novog zavjeta.

Atanazije, biskup Aleksandrije, navodi knjige koje smatra Pismom. Njegov popis Novog zavjeta čini dvadeset i sedam knjiga današnjeg Novog zavjeta, što je najraniji sačuvani popis upravo tih knjiga i nijedne druge.

Prati kako su se crkve složile oko Novog zavjeta. Tri stoljeća bile su sporne knjige kao što su Hebrejima, Jakov i Otkrivenje, a neki su Herminog Pastira čitali kao Pismo. Atanazijevo pismo iz 367. prvi je sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga; sabori u Hiponu (393) i Kartagi (397) potvrdili su ga; sirijske crkve dugo su se služile kraćim skupom.

Ben Sira kaže da je loše odgojen sin sramota za oca, a da se kćerka rađa na njegov gubitak. Katolička New Jerusalem Bible drugi redak prevodi tako da je rođenje svake kćerke gubitak.

“A tebi objavljujemo Knjigu, s istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”

“I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog loše vijesti koja mu je dojavljena: da li da je uz poniženje zadrži, ili u prašinu da je zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!”

Enes ibn Malik prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao: ko odgoji dvije djevojčice dok ne odrastu, doći će na Sudnji dan sa mnom ovako, i spojio je prste.

“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”

Zejd ibn Sabit prenosi da je, nakon što su mnogi koji su znali Kur'an napamet poginuli na Jemami, Ebu Bekr zatražio od njega da sakupi Kur'an u jedan svezak, podsjećajući ga da je zapisivao objavu za Allahovog Poslanika. Zejd ga je sakupio iz pisanih dijelova i iz sjećanja ljudi, a gotov primjerak prešao je od Ebu Bekra Omeru, a zatim Hafsi.

Ebu Hurejre prenosi da je Džibril s Poslanikom (ﷺ) prelazio Kur'an jednom svake godine, a dva puta u godini kad je umro.