Kratak odgovor
Ne. Pisci Evanđelja nisu bili vjerovjesnici, a nisu bili ni nadahnuti. Niko sa sigurnošću ne zna ko je napisao četiri Evanđelja. Njihova imena dodana su kasnije, a knjige su napisane decenijama nakon Isusa. Crkve kažu da ih je nadahnuo Sveti Duh. Ali u Trojstvu je Sveti Duh Bog. Da im je Bog dao riječi, to bi ih učinilo vjerovjesnicima, a ne autorima. Nijedna crkva ih ne naziva vjerovjesnicima i oni to nikada nisu tvrdili. Pisali su kao autori: obični ljudi koji daju vlastita kazivanja. Njihove knjige to pokazuju. Prepisuju jedni od drugih, ne slažu se i griješe. Zato je pogrešno Bibliju koju danas imamo nazivati ‘nadahnutom’. Isus je doista propovijedao Indžil, radosnu vijest koju mu je dao Allah (﷾). Ali nijedan zapis o njoj njegovim vlastitim riječima nije sačuvan. Ostali su samo dijelovi onoga što je rekao, na grčkom, u knjigama koje su napisali drugi. Allahova (﷾) posljednja riječ, Kur'an, došla je Vjerovjesniku Muhammedu (ﷺ). Zapisan je za njegovog života, a Allah (﷾) je obećao da će nad njim bdjeti.
Potpuno objašnjenje
Niko ne zna ko ih je napisao
Nijedno od četiri Evanđelja u svom tekstu ne imenuje pisca. Naslovi kao što je Evanđelje po Mateju dodani su kasnije. Prvi pisac za kojeg se zna da je imenovao sva četiri je Irenej, oko 180. godine. Čak i jedna evangelička studijska Biblija priznaje da Marko, Luka i Ivan ne imenuju svoje autore. Većina kritičkih učenjaka smatra da nijedno nije napisao očevidac. Dakle, imena počivaju na crkvenoj predaji, a ne na samim knjigama.
Iznosi stav većine kritičkih učenjaka: četiri evanđelja napisana su anonimno, decenijama poslije Isusa, od ljudi koji nisu bili očevici, a imena Matej, Marko, Luka i Ivan dodana su kasnije.
Irenej, koji piše oko 180., najraniji je pisac koji imenuje sva četiri autora evanđelja. Kaže da je Matej objavio Evanđelje među Hebrejima na njihovom jeziku, da je Marko pismeno predao ono što je Petar propovijedao, da je Luka, Pavlov pratilac, zapisao evanđelje koje je Pavle propovijedao, a da je Ivan, učenik Gospodnji, svoje Evanđelje objavio u Efezu.
Uvodi evangeličke NIV Study Bible drže se tradicionalnih autora, ali priznaju da ih same knjige ne imenuju. O Marku: unutar knjige nema direktnog dokaza o tome ko ju je napisao; ime počiva na svjedočenju rane crkve. O Luki: ime pisca ne pojavljuje se u knjizi (dodaje da drugi dokazi ukazuju na Luku). O Ivanu: apostol nije nigdje imenovan u Evanđelju, a bilješke dokazuju njegovo autorstvo iz te šutnje.
Napisana decenijama nakon Isusa
Isus je govorio aramejski. Evanđelja su napisana na grčkom, decenijama nakon njega. Jedan standardni udžbenik Marka datira oko 65-70, Mateja i Luku oko 80-85, a Ivana oko 90-95. Dakle, pisci su, na drugom jeziku, zapisali ono što se prenosilo generaciju ili duže.
Standardni udžbenik. Pavlova najranija pisma datira oko 50. n. e., Marka oko 65-70, Mateja i Luku oko 80-85, a Ivana oko 90-95, i napominje da je Isus govorio aramejski, dok su evanđelja na grčkom napisali autori koji se ne imenuju. Kaže i da Pavle nije poznavao Isusa za njegova života i da je do vjere došao tek poslije razapinjanja.
- Isusov život
Isus propovijeda
Govori aramejski i propovijeda evanđelje Božijeg kraljevstva.
- Oko 65-70.
Marko
Napisano na grčkom. Njegov pisac ne imenuje sebe.
- Oko 80-85.
Matej i Luka
Oba prepisuju mnogo od Marka, često riječ po riječ.
- Oko 90-95.
Ivan
Završava se bilješkom drugih: “znamo da je njegovo svjedočanstvo istinito”.
- Oko 180.
Pojavljuju se imena
Irenej je prvi poznati pisac koji imenuje sva četiri.
Šta ‘nadahnut’ znači crkvama
Crkve uče da je Biblija napisana pod nadahnućem Svetog Duha. Kršćani navode: “Svako je Pismo nadahnuto od Boga”. Katolička crkva kaže da je Bog izabrao ljude koji su se služili vlastitim snagama i sposobnostima. Naziva ih pravim autorima, a ipak kaže da su napisali samo ono što je Bog htio. Dakle, po ovom gledištu, riječi su i njihove i Božije.
“I što od djetinjstva znaš sveta Pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje vjerom u Krista Isusa. Svako je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za učenje, za ukor, za popravljanje, za odgoj u pravednosti;”
Katolička crkva uči da su knjige Biblije napisane pod nadahnućem Svetog Duha i da im je Bog autor. Pišući ih, kaže ona, Bog je izabrao ljude koji su se služili vlastitim snagama i sposobnostima, tako da su oni bili pravi autori, a ipak su napisali sve i samo ono što je Bog htio.
Tako nadahnuti, bili bi vjerovjesnici
Atanazijevo vjerovanje o Trojstvu kaže: “Sveti Duh je Bog”. Dakle, reći da je Sveti Duh ovim ljudima dao riječi znači reći da im ih je dao Bog. Upravo to je vjerovjesnik. Sama Biblija kaže da Bog vjerovjesnicima govori na mnogo načina: “u viđenju” i “u snu”. Kur'an kaže isto: objavom, iza zastora ili preko izaslanika. Način nije važan. Ko god prima Božije riječi vjerovjesnik je, a ne autor. Ipak, nijedna crkva ove pisce ne naziva vjerovjesnicima. Dakle, ili su bili vjerovjesnici, što niko ne tvrdi, ili im Božije riječi uopće nisu date.
“Tako je Otac Bog: Sin je Bog: i Sveti Duh je Bog. A ipak nisu tri Boga: nego jedan Bog.”
“I reče: Čujte sada riječi moje: Ako je među vama prorok, ja, GOSPOD, objavit ću mu se u viđenju i govorit ću mu u snu.”
“Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća, osim objavom, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika, pa s dozvolom Njegovom objavi ono što On hoće. On je, zaista, uzvišen i mudar.”
Niko od njih to ne tvrdi
Bog je rekao Jeremiji: “stavio sam riječi svoje u usta tvoja”. Musa, Ibrahim i Muhammed (ﷺ) svaki je rekao da mu je Bog govorio. Nijedan pisac Evanđelja to ne kaže za sebe. Luka počinje riječima da su mnogi već pisali. Kaže da piše “pošto sam sve od početka tačno ispitao”, i to po redu. Ivanovo Evanđelje završava bilješkom drugih: “znamo da je njegovo svjedočanstvo istinito”. To su autori i urednici na poslu, koji pišu vlastita kazivanja.
“Tada GOSPOD pruži ruku svoju i dotaknu usta moja. I reče mi GOSPOD: Evo, stavio sam riječi svoje u usta tvoja.”
“Budući da su mnogi poduzeli da po redu izlože pripovijest o događajima koji su među nama sasvim utvrđeni, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge riječi, učini se i meni, pošto sam sve od početka tačno ispitao, da ti po redu napišem, slavni Teofile,”
“Ovo je učenik koji svjedoči o ovome i koji je ovo napisao; i znamo da je njegovo svjedočanstvo istinito.”
| Provjera | Vjerovjesnik: Jeremija, Musa, Muhammed (ﷺ) | Pisci Evanđelja |
|---|---|---|
| Kaže da mu je Bog dao njegove riječi | ||
| Piše iz vlastitog istraživanja | ||
| Prepisuje kazivanje drugog pisca | ||
| Crkve ga nazivaju prorokom |
- Da
- Ne
Ko primi Božije riječi, vjerovjesnik je. Pisci Evanđelja pisali su kao autori.
Prepisivanje, neslaganja i greške
Same knjige pokazuju ljudske autore. Matej i Luka prepisuju velik dio Marka, često od riječi do riječi. Oni se i ne slažu. Matej kaže da Juda “otišavši objesi se”. Djela apostolska, od pisca Luke, kažu “strmoglavivši se” i “puče po sredini”. Matej Josipovog oca naziva Jakov, a Luka Eli. I griješe. Marko kaže “u dane velikog svećenika Abijatara”, a 1 Samuelova imenuje Ahimeleka. Matej za riječi kaže da su “proroka Jeremije”, a nalaze se kod Zaharije. Riječi koje je dao Bog to ne bi činile. Obični ljudi koji pišu vlastita kazivanja čine.
Klasični iskaz stava koji većina novozavjetnih učenjaka još zastupa: Marko je napisan prvi, a Matej i Luka su se obojica služili Markom kao izvorom, preuzimajući većinu njegovog materijala, često od riječi do riječi i istim redom.
“I bacivši srebrnike u hram, ode, i otišavši objesi se.”
“A ovaj steče njivu od plate za nepravdu; i strmoglavivši se, puče po sredini, i izliješe se sva crijeva njegova.”
“A Jakov rodi Josipa, muža Marije, od koje se rodi Isus, zvani Krist.”
“A Isus, kad je počeo, imao je oko trideset godina, i bio je, kako se mislilo, sin Josipov, sina Elijeva,”
“Kako uđe u kuću Božiju u dane velikog svećenika Abijatara i jede hljebove prinesene, koje nije dopušteno jesti osim svećenicima, i dade i onima koji su bili s njim?”
Pripovijeda da je kao student na Teološkom sjemeništu u Princetonu napisao dug rad tvrdeći da Marko 2:26 nije greška, iako 1 Samuelova kao svećenika imenuje Ahimeleka. Njegov profesor je na margini napisao da je Marko možda jednostavno pogriješio. Ehrman kaže da je time počela njegova promjena mišljenja o tome da je Biblija bez greške.
“Tada se ispuni što je rečeno preko proroka Jeremije koji kaže: I uzeše trideset srebrnika, cijenu onoga koji je procijenjen, koga procijeniše sinovi Izraelovi; i dadoše ih za lončarevu njivu, kako mi je Gospod zapovjedio.”
“I rekoh im: Ako vam je dobro, dajte mi moju cijenu; a ako nije, ostavite. Tako izmjeriše kao moju cijenu trideset srebrnika. I reče mi GOSPOD: Baci to lončaru; lijepa cijena kojom su me procijenili. I uzeh trideset srebrnika i bacih ih lončaru u kući GOSPODNJOJ.”
‘Svako Pismo’ značilo je hebrejsku Bibliju
Stih “Svako je Pismo nadahnuto od Boga” ne govori o Evanđeljima. Stih prije njega kaže da je Timotej ta Pisma znao “od djetinjstva”. Kada je on bio dijete, nijedno Evanđelje nije bilo napisano. Dakle, riječ ‘nadahnut’ kasnije je proširena na knjige čiji je pisci nikada nisu tvrdili. Nazvati Bibliju koju danas imamo ‘nadahnutom’ tvrdnja je koju njeni vlastiti pisci nisu iznijeli.
“I što od djetinjstva znaš sveta Pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje vjerom u Krista Isusa. Svako je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za učenje, za ukor, za popravljanje, za odgoj u pravednosti;”
Radosna vijest koju je Isus propovijedao
Marko kaže da je Isus došao “propovijedajući evanđelje kraljevstva Božijeg” i govorio ljudima “vjerujte u evanđelje”. Kur'an kaže da je Allah (﷾) dao Isusu Indžil, “u kome je bila uputa i svjetlo”. Dakle, Indžil je doista objavljen. Isus ga je propovijedao ljudima. Ali nijedan zapis o njemu njegovim vlastitim riječima nije sačuvan. Govorio je aramejski, a Evanđelja čuvaju samo nekoliko njegovih aramejskih riječi, kao što su “Eloi, Eloi, lama sabahtani?” Ostalo što imamo prepričali su na grčkom kasniji pisci. Samo Ivanovo Evanđelje priznaje da ima “mnogo drugih stvari koje je Isus učinio” koje nikada nisu zapisane.
“A pošto je Ivan bačen u tamnicu, dođe Isus u Galileju propovijedajući evanđelje kraljevstva Božijeg i govoreći: Ispunilo se vrijeme i približilo se kraljevstvo Božije; pokajte se i vjerujte u evanđelje.”
“Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat, prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bila uputa i svjetlo, te da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bila uputa i pouka bogobojaznima,”
“A u deveti sat povika Isus iza glasa govoreći: Eloi, Eloi, lama sabahtani? Što znači: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
“A ima i mnogo drugih stvari koje je Isus učinio, koje, kad bi se svaka zapisala, mislim da ni sam svijet ne bi mogao obuhvatiti knjige koje bi se napisale. Amen.”
Ako su njegove riječi bile važne, zašto su izgubljene?
To je veliko pitanje za svakoga ko Bibliju smatra Božijom riječju. Ako je ono što je Isus rekao bilo toliko važno, zašto su ostali samo dijelovi? Kur'an daje odgovor. Ranijim narodima povjereno je da čuvaju vlastite knjige: “od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu”. O kršćanima kaže da su “dio onoga čime su bili opominjani izostavili”. Zato je Allah (﷾) poslao posljednju knjigu i njeno čuvanje zadržao za Sebe: “zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” Kur'an je poslan “da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi”.
“Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputa i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici koji su bili Allahu poslušni, i pobožni ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su baš nevjernici.”
“Od onih koji govore: “Mi smo kršćani”, Mi smo zavjet prihvatili, ali su i oni dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Kijametskog dana ubacili; a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili.”
“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”
“A tebi objavljujemo Knjigu, s istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”
Kako je došao Kur'an
Kur'an o Poslaniku (ﷺ) kaže: “On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se obznanjuje.” Primio ga je kao Allahove (﷾) riječi, kao što su vjerovjesnici prije njega primili svoje. Učio ga je svojim sljedbenicima, a zapisan je za njegovog života i naučen napamet. Njegov poslanik je poznat, a poznat je i njegov izvor.
“On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se obznanjuje.”
“Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, objavljivali smo Ibrahimu, i Ismailu i Ishaku i Jakubu i potomcima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur,”
Gledišta
Pisci Evanđelja bili su nadahnuti
Većina kršćana kaže da pisci Evanđelja nisu bili proroci. Ali kažu da je Sveti Duh nadahnuo ono što su napisali, pa su Evanđelja Božija riječ.
Svako je Pismo nadahnuto od Boga, uključujući Evanđelja.
Pobijanje
Stih govori o Pismima koja je Timotej znao od djetinjstva, prije nego što je ijedno Evanđelje napisano. Govori o hebrejskoj Bibliji. Nijedan pisac Evanđelja ne tvrdi da mu je Bog dao riječi. Luka kaže da je pisao nakon pažljivog ispitivanja.
Nadahnuće nije proroštvo: Duh je vodio pisce a da im nije dao poruku.
Pobijanje
Ako je Sveti Duh Bog i ako je On birao njihove riječi, onda im je Bog dao Svoje riječi. To bi ih učinilo vjerovjesnicima, a ne autorima. Ako nije birao njihove riječi, bili su obični autori koji pišu vlastita kazivanja. Njihove knjige pokazuju šta je od toga: prepisuju jedni od drugih, ne slažu se i griješe.
Pisci su bili apostoli ili bliski njima, pa je njihovo svjedočanstvo sigurno.
Pobijanje
Knjige ne imenuju svoje pisce. Imena se prvi put pojavljuju zajedno oko 180., kod Ireneja. Marko i Luka nisu bili među dvanaestoricom, a Matej prepisuje Marka.
Ivan je napisao i Otkrivenje, koje je Bog dao da pokaže slugama svojim šta se ima dogoditi. Dakle, bar je Ivan bio prorok.
Pobijanje
Pisac Otkrivenja sebe naziva Ivan, ali nikada ne kaže da je učenik ili pisac Evanđelja. Evanđelje uopće ne imenuje svog pisca. Dionizije, aleksandrijski biskup iz trećeg stoljeća, zaključio je iz grčkog jezika i ideja da to nije isti čovjek.
Islamsko gledište
Pisci Evanđelja nisu bili ni vjerovjesnici ni nadahnuti. Bili su nepoznati autori koji su decenijama kasnije pisali vlastita kazivanja, a njihove knjige prepisuju, ne slažu se i griješe. Indžil koji je Allah (﷾) dao Isusu on je propovijedao, ali nijedan zapis o njemu njegovim riječima nije sačuvan. Kur'an je došao kao Allahova (﷾) posljednja riječ i On bdije nad njim.
Evanđelja ne imenuju svoje pisce; imena dolaze iz kasnije predaje.
Napisana su decenijama nakon Isusa.
Luka kaže da je zapisao ono što su očevici predali, nakon pažljivog ispitivanja.
Evanđelja prepisuju jedna od drugih, ne slažu se i sadrže greške.
Isus je propovijedao radosnu vijest prije nego što je ijedno od četiri napisano.
Allah (﷾) je dao Isusu njegovu vlastitu objavu, Indžil.
Allah (﷾) je obećao da će Sam bdjeti nad Kur'anom.