Kratak odgovor
Da. Vjerovanje u Božije knjige dio je muslimanove vjere. Kur'an kaže da je Bog dao Tevrat Musau, Psalme Davudu i Indžil (Evanđelje koje je Isus propovijedao) Isusu. Tevrat i Indžil naziva uputom i svjetlom. Musliman koji poriče da ih je Bog objavio nije musliman. Ali ta imena znače ono što je Bog dao tim vjerovjesnicima, a ne knjige koje danas nose ta imena. Štampani Tevrat bilježi Musaovu smrt i ukop. Četiri novozavjetna Evanđelja napisana su decenijama nakon Isusa, svako ‘po’ jednom piscu. Kur'an koji hvali objavljene knjige osuđuje i one koji Knjigu pišu svojim rukama. Dakle, musliman Bibliju poštuje zbog objave koja je još u njoj. Zadržava ono što Kur'an potvrđuje, a ostavlja po strani ono što mu protivrječi. Kur'an je došao posljednji, pa ima konačnu riječ.
Potpuno objašnjenje
Vjerovanje u knjige dio je vjere
Kur'an vjerovanje u Božije knjige navodi zajedno s vjerovanjem u Boga, Njegove meleke i Njegove poslanike. Kaže da je onaj ko bilo šta od toga poriče daleko zalutao. Kada je Poslanik (ﷺ) upitan šta je iman, dao je isti popis, uključujući Njegove Knjige.
“Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjernici, svaki od njih vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i Knjige Njegove, i poslanike Njegove: “Mi među poslanicima Njegovim ne pravimo razliku!” I govore: “Čujemo i pokoravamo se! Molimo Te za oprost, Gospodaru naš, a kod Tebe je konačno odredište!””
“O vi koji vjerujete, vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje i u knjige koje je objavio prije. A onaj koji ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u Posljednji dan – daleko je zalutao.”
Ebu Hurejre prenosi da je jedan čovjek došao Poslaniku (ﷺ) i upitao šta je iman. Poslanik je odgovorio da je iman vjerovati u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, susret s Njim i proživljenje. Taj čovjek je bio melek Džibril, koji je došao da ljude pouči njihovoj vjeri.
Knjige koje Kur'an imenuje
Kur'an kaže da je Bog objavio Tevrat Musau i Indžil Isusu i svaki od njih naziva uputom i svjetlom. Kaže da je Bog dao Davudu Psalme, Zebur. Tevrat u koji musliman vjeruje jeste ono što je Bog dao Musau za njegova života, prije nego što je išta dodano ili oduzeto. Indžil je poruka koju je Bog dao Isusu. Isus ju je naglas propovijedao narodu Izraela. Kur'an se predstavlja kao posljednja od ovih knjiga, koja potvrđuje ono što je došlo prije nje.
“Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputa i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici koji su bili Allahu poslušni, i pobožni ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su baš nevjernici.”
“Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat, prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bila uputa i svjetlo, te da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bila uputa i pouka bogobojaznima,”
“Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, objavljivali smo Ibrahimu, i Ismailu i Ishaku i Jakubu i potomcima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur,”
“On tebi objavljuje Knjigu s Istinom, koja potvrđuje prethodne, a i Tevrat i Indžil je objavio”
Jedna svjetlost u mnogo sijalica
Kur'an kaže da je svaki poslanik poslan na jeziku svog naroda i imenuje knjige date Musau, Davudu i Isusu. Učenjak iz 20. stoljeća Muhammed Hamidullah to je objasnio slikom. Vjerovjesnici su sijalice, a objava je električna struja. Svjetlost dolazi od Boga, a maternji jezik vjerovjesnika samo je boja sijalice. Dakle, Tevrat, Psalmi, Indžil i Kur'an došli su na različitim jezicima, ali poruka je bila jedna.
“Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi im objasnio. A Allah u zabludu okreće onoga koga hoće i upućuje na Pravi put onoga koga hoće; On je Silni i Mudri.”
“Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, objavljivali smo Ibrahimu, i Ismailu i Ishaku i Jakubu i potomcima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur,”
Objavu objašnjava metaforom: vjerovjesnici su sijalice, a objava je električna struja; svaka sijalica daje svjetlo svojim naponom i bojom, a maternji jezik vjerovjesnika je boja sijalice, dok snaga dolazi od Boga, a vjerovjesnik je samo posrednik (para. 64). Kaže da od Ibrahimovih listova nema traga, da su Tevrat i Psaltir izgubljeni više puta i da Isa nije imao vremena izdiktirati ono što je propovijedao: njegovi učenici i njihovi nasljednici prenijeli su njegove riječi u mnogim verzijama, od kojih je Crkva zadržala četiri kao svoja evanđelja (para. 147).
Pohvala i upozorenje u istoj Knjizi
Kur'an hvali objavljene knjige. Kaže i da su neki Knjigu pisali svojim rukama i nazivali je Božijom riječi. Kaže da su neki uvijali Knjigu svojim jezicima. Kaže da su oni koji sebe nazivaju kršćanima izostavili dio poruke koja im je poslana. Dakle, kada Kur'an imenuje Tevrat ili Indžil, kontekst pokazuje da li misli na objavu ili na ono što su ljudi od nje učinili.
“A teško onima koji svojim rukama pišu knjigu, a zatim govore: “Ovo je od Allaha”, da bi to za malu vrijednost prodali. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu, i teško njima što na taj način zarađuju!”
“Jedna skupina njihova uvija jezike svoje Knjigu čitajući, da biste vi pomislili da je to iz Knjige, a to nije iz Knjige. I govore: “To je od Allaha!”, a to nije od Allaha. I govore na Allaha laži, a to znaju.”
“Od onih koji govore: “Mi smo kršćani”, Mi smo zavjet prihvatili, ali su i oni dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Kijametskog dana ubacili; a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili.”
Musaov Tevrat i štampani Tevrat
Pet knjiga u štampanoj Bibliji bilježi Musaovu smrt i ukop. Dodaju da niko ne zna za njegov grob ‘do današnjeg dana’, riječi napisane poslije njegove smrti. Moderni biblijski učenjaci smatraju da su ove knjige stoljećima spajane i uređivane iz više izvora. Vjerovjesnik Jeremija već je upozorio narod svog vremena na “lažno pero pisara”.
“Tako umrije ondje Mojsije, sluga GOSPODNJI, u zemlji moapskoj, po riječi GOSPODNJOJ. I ukopa ga u dolini u zemlji moapskoj, prema Bet-Peoru; ali niko ne zna za njegov grob do današnjeg dana. A Mojsiju je bilo stotinu i dvadeset godina kad je umro; oko mu nije oslabilo, niti se snaga njegova umanjila. I sinovi Izraelovi oplakivali su Mojsija na poljanama moapskim trideset dana; tako se navršiše dani plača i žalosti za Mojsijem. A Jošua, sin Nunov, bijaše pun duha mudrosti, jer je Mojsije položio ruke svoje na njega; i sinovi Izraelovi slušali su ga i činili kako je GOSPOD zapovjedio Mojsiju. I ne pojavi se više u Izraelu prorok kao Mojsije, kojeg je GOSPOD poznavao licem u lice,”
Prati kako su čitaoci primijetili da pet knjiga ne može sve biti Mojsijevo djelo: u 11. stoljeću Isak ibn Jašuš je ukazao na to da su edomski kraljevi iz Postanka 36 živjeli dugo poslije Mojsija, a kasniji učenjaci su uočili izvještaj o Mojsijevoj smrti i izraze kao što je ‘sve do danas’. Iznosi stav moderne biblijske nauke da su Petoknjižje iz nekoliko ranijih izvora spojili kasniji urednici, a Ponovljeni zakon povezuje s ‘knjigom zakona’ nađenom u Hramu u doba kralja Jošije (2 Kraljevi 22), krajem 7. stoljeća p. n. e.
“Kako možete reći: ‘Mudri smo, i Jahvin zakon je s nama?’ Ali, gle, lažno pero pisara učinilo je to lažju.”
Isusov Indžil i četiri novozavjetna Evanđelja
Marko bilježi da je Isus išao propovijedajući “evanđelje”, što znači radosna vijest. To je bila poruka koju je govorio naglas, decenijama prije nego što je ijedno od četiri novozavjetna Evanđelja napisano. Četiri knjige koje nose to ime kazivanja su o Isusu. Napisali su ih na grčkom decenijama kasnije autori koji se ne imenuju. Luka jasno kaže da je svoje sastavio iz onoga što su drugi predali. Sami njihovi naslovi kažu ‘po’ Mateju, Marku, Luki i Ivanu.
“A pošto je Ivan bačen u tamnicu, dođe Isus u Galileju propovijedajući evanđelje kraljevstva Božijeg i govoreći: Ispunilo se vrijeme i približilo se kraljevstvo Božije; pokajte se i vjerujte u evanđelje.”
“Budući da su mnogi poduzeli da po redu izlože pripovijest o događajima koji su među nama sasvim utvrđeni, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge riječi, učini se i meni, pošto sam sve od početka tačno ispitao, da ti po redu napišem, slavni Teofile,”
Standardni udžbenik. Pavlova najranija pisma datira oko 50. n. e., Marka oko 65-70, Mateja i Luku oko 80-85, a Ivana oko 90-95, i napominje da je Isus govorio aramejski, dok su evanđelja na grčkom napisali autori koji se ne imenuju. Kaže i da Pavle nije poznavao Isusa za njegova života i da je do vjere došao tek poslije razapinjanja.
| Knjiga | Šta je Allah (﷾) dao | Šta danas nosi to ime |
|---|---|---|
| Tevrat | Objavljen Musau za njegovog života, uputa i svjetlo. | Pet knjiga koje bilježe i Mojsijevu smrt i ukop. |
| Indžil | Poruka koju je Allah (﷾) dao Isusu, koju je on naglas propovijedao. | Četiri kazivanja o Isusu, napisana na grčkom decenijama kasnije, svako ‘po’ jednom piscu. |
Musliman zadržava ono što Kur'an potvrđuje i ostavlja ono što mu protivrječi.
Mnogo evanđelja, četiri zadržana
Isus nije napisao niti izdiktirao knjigu. Njegove riječi predavane su u mnogim pisanim verzijama. Rani kršćani čitali su evanđelja pod imenima Tome, Petra, Marije, Filipa i drugih. Crkva je zadržala četiri, a ostala ostavila po strani kao apokrifna, to jest neprihvaćena kao spis. Prvi sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga današnjeg Novog zavjeta potječe iz 367., više od tri stoljeća nakon Isusa.
Antologija ranokršćanskih spisa izostavljenih iz Novog zavjeta, u engleskom prijevodu. Među njima su evanđelja pod imenima Tome, Petra, Marije i Filipa i evanđelja kojima su se služile jevrejsko-kršćanske skupine.
Atanazije, biskup Aleksandrije, navodi knjige koje smatra Pismom. Njegov popis Novog zavjeta čini dvadeset i sedam knjiga današnjeg Novog zavjeta, što je najraniji sačuvani popis upravo tih knjiga i nijedne druge.
Objavu objašnjava metaforom: vjerovjesnici su sijalice, a objava je električna struja; svaka sijalica daje svjetlo svojim naponom i bojom, a maternji jezik vjerovjesnika je boja sijalice, dok snaga dolazi od Boga, a vjerovjesnik je samo posrednik (para. 64). Kaže da od Ibrahimovih listova nema traga, da su Tevrat i Psaltir izgubljeni više puta i da Isa nije imao vremena izdiktirati ono što je propovijedao: njegovi učenici i njihovi nasljednici prenijeli su njegove riječi u mnogim verzijama, od kojih je Crkva zadržala četiri kao svoja evanđelja (para. 147).
Indžil je bio poput Kur'ana; četiri novozavjetna Evanđelja izvještaji su o Isusu
Islam razdvaja dvije vrste teksta. Kur'an su Božije vlastite riječi. Hadisi su predanja o onome što je Poslanik (ﷺ) rekao i činio, koja su predali njegovi ashabi i koja su provjerena predanje po predanje. U tim pojmovima Indžil je bio poput Kur'ana: riječi koje je Bog dao Isusu. Četiri novozavjetna Evanđelja izvještaji su o Isusu, koje su sakupili njegovi sljedbenici i njihovi nasljednici. Hadis imenuje ljude koji su ga prenijeli, pa se svako predanje može provjeriti. Luka kaže da se oslonio na ono što su drugi predali. Nijedna izreka u ta četiri ne imenuje one koji su je prenijeli, pa se nijedna ne može provjeriti na taj način. Indžil nije sačuvan kao zasebna knjiga. Ono što je od njega ostalo sačuvano je unutar četiri novozavjetna Evanđelja, pomiješano s riječima onih koji su ih sastavili.
“Budući da su mnogi poduzeli da po redu izlože pripovijest o događajima koji su među nama sasvim utvrđeni, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge riječi, učini se i meni, pošto sam sve od početka tačno ispitao, da ti po redu napišem, slavni Teofile,”
Standardni udžbenik. Pavlova najranija pisma datira oko 50. n. e., Marka oko 65-70, Mateja i Luku oko 80-85, a Ivana oko 90-95, i napominje da je Isus govorio aramejski, dok su evanđelja na grčkom napisali autori koji se ne imenuju. Kaže i da Pavle nije poznavao Isusa za njegova života i da je do vjere došao tek poslije razapinjanja.
Objavu objašnjava metaforom: vjerovjesnici su sijalice, a objava je električna struja; svaka sijalica daje svjetlo svojim naponom i bojom, a maternji jezik vjerovjesnika je boja sijalice, dok snaga dolazi od Boga, a vjerovjesnik je samo posrednik (para. 64). Kaže da od Ibrahimovih listova nema traga, da su Tevrat i Psaltir izgubljeni više puta i da Isa nije imao vremena izdiktirati ono što je propovijedao: njegovi učenici i njihovi nasljednici prenijeli su njegove riječi u mnogim verzijama, od kojih je Crkva zadržala četiri kao svoja evanđelja (para. 147).
Koji spis ima konačnu riječ
Jevrejska tradicija smatra da je proroštvo završilo oko 400. p. n. e., pa poslije njega nije mogao doći novi spis. Josip Flavije, jevrejski historičar iz prvog stoljeća, napisao je da od perzijskog kralja Artakserksa nije bilo pravog slijeda proroka. Zato kasnije jevrejske knjige nikada nisu imale isti autoritet. Kršćani smatraju da se proroštvo nastavilo i da je i Novi zavjet nadahnut. Islam smatra da se nastavilo do Muhammeda (ﷺ), kojeg Kur'an naziva posljednjim Vjerovjesnikom. Budući da je on bio posljednji vjerovjesnik, objava data njemu zamjenjuje ranije knjige, to jest preuzima od njih. Tamo gdje se raniji zakoni razlikuju, zakon Kur'ana ih zamjenjuje. Tamo gdje se današnje knjige od njega razlikuju u vjerovanju, Kur'an je mjerilo. Ranije knjige pripremaju put islamu; ne dolaze samo prije njega.
Josip Flavije navodi knjige koje Jevreji smatraju svetim i kaže da su proroci poslije Mojsija zapisivali historiju svog vremena do vladavine perzijskog Artakserksa. Jevrejska historija je pisana i od tada, kaže on, ali se ne cijeni jednako, jer od tog vremena nema tačnog slijeda proroka.
“Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov Poslanik i posljednji Vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.”
“A tebi objavljujemo Knjigu, s istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”
Kako musliman gleda na Bibliju
Kur'an sebe naziva čuvarem, muhejmin, nad spisom prije njega. Tamo gdje se Biblija s njim slaže, kao o jednosti Boga, vjerovjesnicima i sudu, musliman čuje staru objavu kako još govori. Tamo gdje mu protivrječi, to uzima kao djelo ljudi. O onome što ne može provjeriti, Poslanik (ﷺ) je rekao muslimanima da niti vjeruju niti poriču. Umjesto toga trebaju reći: vjerujemo u Allaha (﷾) i u ono što je objavljeno nama.
“A tebi objavljujemo Knjigu, s istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”
Ebu Hurejre prenosi da su sljedbenici Knjige čitali Tevrat na hebrejskom i objašnjavali ga muslimanima na arapskom. Poslanik (ﷺ) je rekao muslimanima da im niti vjeruju niti ih proglašavaju lažljivcima, nego da kažu: vjerujemo u Allaha i u ono što je objavljeno nama (Kur'an 2:136).
Muslimani ne mrze Isusa ili Bibliju
Musliman mora voljeti Isusa. Kur'an ga naziva Riječju od Boga, uglednim i na ovome i na onome svijetu. Osoba ne može biti musliman a da ne vjeruje u njegovo djevičansko rođenje i njegova čuda, učinjena Božijom dozvolom. Kada muslimani kritikuju Bibliju, brane Isusa i Božiju riječ od onoga što su joj ljudi dodali. Kur'an osuđuje one koji Knjigu pišu svojim rukama i govore: “Ovo je od Allaha”. Muslimani odbacuju Trojstvo i iskupljenje jer nisu došli od Isusa. Na Sudnjem danu, kaže Kur'an, Isus će poreći da je ikada rekao ljudima da ga obožavaju.
“I kada meleci rekoše: Merjema, Allah te obveseljava onim koji je Riječ Njegova, čije je ime Mesih, Isa, sin Merjemin, ugledan i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih!”
“Ona reče: “Gospodaru moj, kako ću ja imati dijete kada me muškarac nije dodirnuo?!” “Eto, tako”, reče, “Allah stvara šta On hoće. Kada nešto odredi, On samo kaže: 'Budi!' i to biva.””
“I poslat će ga kao poslanika sinovima Israilovim: Donio sam vam znak od Gospodara vašega: oblikovat ću vam od ilovače nešto poput ptice, i u nju puhnuti, pa će, Allahovom dozvolom, ptica biti; iscijelit ću slijepa od rođenja i gubava, i oživljavat ću mrtve dozvolom Allahovom; i kazivat ću vam šta jedete i šta u domovima vašim pohranjujete. U svemu tome ima dokaza za vas, ako vjernici budete.”
“A teško onima koji svojim rukama pišu knjigu, a zatim govore: “Ovo je od Allaha”, da bi to za malu vrijednost prodali. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu, i teško njima što na taj način zarađuju!”
“A kada Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: 'Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!' ”, on će reći: “Uzvišen si Ti od toga! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta je u meni, a ja ne znam šta je u Tebi; baš Ti, zaista, dobro znaš ono što je čulima nedokučivo.” Ja sam im samo govorio ono što si im Ti naredio: “Ibadet činite Allahu, i mome i vašem Gospodaru!” I ja sam njima svjedok bio dok sam među njima bio, a kad si me Ti k Sebi uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svime bdiješ.”
Stih po stih
Kur'an 5:46 — sura El-Maide, ajet 46
“Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat, prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bila uputa i svjetlo, te da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bila uputa i pouka bogobojaznima,”
Navedeno za
Kršćani tvrde da Kur'an Indžil naziva uputom i svjetlom, pa potvrđuje novozavjetna Evanđelja koja kršćani čitaju.
Odgovor
Ajet govori o Indžilu koji je Bog poslao Isusu. Isti Kur'an govori i o spisu u rukama ljudi u njegovo vrijeme. Kaže da su neki Knjigu pisali svojim rukama i da su kršćani izostavili dio poruke. Dakle, hvali objavu i upozorava na prijepise. Dva ajeta često se navode da bi se muslimani uputili na Bibliju, 5:47 i 5:68. Na njih se odgovara na stranici o tome da li muslimani moraju slijediti Bibliju.
Zaključak — Pohvala Kur'ana odnosi se na ono što je Bog dao Isusu, pa se ne može čitati kao odobravanje četiri novozavjetna Evanđelja kakva jesu.
Gledišta
Glavni tok kršćanstva
Stari i Novi zavjet nadahnuta su Božija riječ. Pet Mojsijevih knjiga su Tora, a četiri Evanđelja su Evanđelje Isusovo, vjerno predano.
Kur'an Tevrat i Indžil naziva uputom i svjetlom. Dakle, mora potvrđivati Bibliju koju su Jevreji i kršćani imali u sedmom stoljeću.
Pobijanje
Kur'an hvali Tevrat i Indžil kako ih je Bog dao Musau i Isusu. Ali isti Kur'an kaže da su neki Knjigu pisali svojim rukama. Kaže i da su kršćani izostavili dio poruke. Dakle, njegova zapovijed da se sudi prema onome što je Bog u njemu objavio (5:47) znači objavu koja je sačuvana. Ne znači svaku prepisanu riječ.
Islamsko gledište
Musliman mora vjerovati da je Bog objavio Tevrat Musau, Psalme Davudu i Indžil Isusu. Ne traži se od njega da današnju Bibliju uzme kao te objave. Poštuje ono što je od njih sačuvano i mjeri to Kur'anom, posljednjom Knjigom, koja je sačuvana.
Kur'an vjerovanje u Božije objavljene knjige čini dijelom vjere, a njihovo poricanje naziva dalekom zabludom.
Upitan šta je iman, Poslanik (ﷺ) je naveo vjerovanje u Božije Knjige.
Kur'an Tevrat, Psalme i Indžil imenuje kao knjige koje je Bog dao Musau, Davudu i Isusu.
Petoknjižje (pet Musaovih knjiga) bilježi Musaovu smrt i kaže da je njegov grob nepoznat ‘do današnjeg dana’. Dakle, nije sve onako kako ga je Musa primio.
Četiri novozavjetna Evanđelja kazivanja su o Isusu napisana decenijama nakon njega, a ne poruka koja mu je data.
Kur'an osuđuje one koji su Knjigu pisali svojim rukama i govorili da je od Boga.
Svaki poslanik donio je jednu poruku na jeziku svog naroda. Vjerovjesnik je sijalica, a svjetlost je Božija.
Izgubljeni Indžil bio je poput Kur'ana, Božije vlastite riječi. Četiri novozavjetna Evanđelja izvještaji su o Isusu koje su predali drugi, bez lanca prenosilaca koji se može provjeriti, za razliku od hadisa.
Rani kršćani čitali su mnoga evanđelja, a crkva je zadržala samo četiri.
Muslimani moraju voljeti i poštovati Isusa; njihova kritika Biblije brani ga od onoga što je dodano u njegovo ime.
Jevrejska tradicija smatrala je da je proroštvo završilo poslije Artakserksa, bez tačnog slijeda proroka. Dakle, novi spis nije mogao uslijediti.
Muhammed (ﷺ) je posljednji vjerovjesnik. Dakle, objava data njemu zamjenjuje ranije knjige, a sve što se u njima ne slaže s Kur'anom ustupa mu mjesto.
Kur'an stoji kao čuvar nad ranijim spisom. Ono što se s njim slaže zadržava se, a ono što mu protivrječi ostavlja se po strani.