Kratak odgovor
Ljudski pjesnici, po vlastitom kazivanju himni. Pjesnici Rig Vede kažu da su “sastavili” svoje himne, kao što zanatlija pravi kola. Svoje himne nazivaju “novim”, navode vlastita imena i govore o vidovnjacima “starim i novim”. Jedan pjesnik kaže da ga je kralj platio kravama i kolima. Kasnije škole su Vedu nazvale djelom bez autora, ali se ne slažu odakle je došla. Ni to koje se knjige računaju nije riješeno. Hinduisti Vedu stavljaju najviše, a ipak se razlikuju o tome koje joj upanišade (filozofski tekstovi na kraju Vede) pripadaju. Epovi i purane nazivaju se “Peta Veda”. Kur'an o sebi govori suprotno. Predstavlja se kao Allahov (﷾) govor od početka do kraja. Govori Poslaniku (ﷺ) šta da kaže i upozorava ga da nikada ne izmisli ni riječ. To je jedna knjiga, ista za svakog muslimana.
Potpuno objašnjenje
Hinduističko učenje: Veda nije ljudsko djelo
Hinduistički učitelji odgovaraju da je Veda apaurusheya (nije je načinila nijedna osoba). Rišiji, vidovnjaci, nisu sastavili himne; vidjeli su ih. Nirukta, drevni rječnik vedskih riječi, kaže da se vidovnjak tako naziva “po tome što ima viziju”. Dodaje da se samorođeni Brahma očitovao vidovnjacima. Šankara, učitelj vedante (škole izgrađene na upanišadama) iz oko osmog stoljeća, smatra Vedu vječnom. Navodi himnu u kojoj je Govor nađen kako boravi u rišijima. Brihadaranjaka upanišada kaže da je Rig Veda i ostalo “izdahnuto” iz velikog Bića. Himna o kozmičkom Čovjeku kaže da su himne i napjevi rođeni iz prve žrtve. Manuov zakonik govori o dva izvora, objavljenoj Vedi (šruti, ono što je čuto) i zakonskim knjigama (smriti, ono što je zapamćeno). Kaže da se to dvoje “ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje”. Po ovom gledištu, imenovati rišija isto je što i imenovati vjerovjesnika: on je riječi primio, a nije ih načinio.
“Vidovnjak se (tako naziva) po tome što ima viziju. ‘Vidio je himne’, kaže Aupamanjava. Poznato je: budući da im se samorođeni Brahma očitovao dok su se predavali pokori, postali su vidovnjaci; to je obilježje vidovnjaka.”
“Budući da se vječnost Vede temelji samo na odsustvu sjećanja na tvorca, u pogledu nje se pojavila sumnja zbog učenja da su bogovi i drugi pojedinci iz nje proizašli. Ta je sumnja opovrgnuta u prethodnoj sutri. — Ova sutra sada potvrđuje već utvrđenu vječnost Vede. Vječnost riječi Vede treba pretpostaviti upravo iz tog razloga što svijet sa svojim određenim (vječnim) vrstama, poput bogova i tako dalje, potječe iz nje. — I jedna mantra (‘Pomoću žrtve slijedili su trag govora; našli su ga kako prebiva u rišijima’, Rig-veda Samh. X, 71, 3) pokazuje da je govor koji su (rišiji) našli bio trajan.”
“Kao što oblaci dima sami izlaze iz zapaljene vatre naložene vlažnim ogrjevom, tako je, zaista, o Maitreji, iz ovog velikog Bića izdahnuto ono što imamo kao Rig-veda, Jadžur-veda, Sama-veda, Atharvangirasi, Itihasa (legende), Purana (kosmogonije), Vidja (znanje), upanišade, šloke (stihovi), sutre (prozna pravila), Anuvjakhjane (glose), Vjakhjane (komentari). Samo iz njega je sve to izdahnuto.”
“Iz te velike opće žrtve rodili su se riči i himne sama: Iz nje su nastale čini i bajalice; iz nje je rođen jadžus.”
“Ali pod Šruti (objava) misli se na Vedu, a pod Smriti (predaja) na Propise svetog zakona: to dvoje se ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje, budući da je iz njih dvoje zasjao sveti zakon.”
Muir primjećuje da su himne Rig Vede i drugih Veda sve zapisane u Anukramanijima, tradicionalnim popisima, kao izgovorene od strane određenih rišija, a rišiji se tamo definiraju kao ‘oni čije su riječi bile himne’ (yasya vakyam sa rishih). Ortodoksni odgovor, piše on, jeste “dobro poznata tvrdnja ortodoksnih indijskih pisaca da rišiji nisu sastavili, nego su samo vidjeli i poslije ponovili himne”, koje su postojale od vječnosti. Navodi Madhavin komentar na Taittirija sanhitu za tvrdnju da “nikada nije opažen nijedan ljudski autor Vede”.
Himne kažu da su načinjene
Same himne pričaju drugačiju priču. Njihovi pjesnici iznova i iznova kažu da su ih oni načinili. “Gotamin sin Nodhas sastavio je ovu novu molitvu”, završava jedna himna. Drugi pjesnik kaže: “Ja sam svojim usnama sastavio za ovog Junaka riječi nikad nedostignute”. Pjevač kaže da je svoju himnu načinio kao što “vješt zanatlija pravi kola”. Druga himna kaže da su ljudi “za tebe načinili ovu pjesmu”, kao što zanatlija pravi kola. Sanskrtski glagol u nekoliko ovih redaka (taksh-) stolarska je riječ za oblikovanje drveta. Himne sebe nazivaju novima: “Za tebe je načinjena nova himna, Gospodaru Riđana”; “Začeo sam ovu novu himnu za Agnija”. Historičar sanskrtske književnosti A. A. Macdonell priznaje da se općenito kaže da bogovi vidovnjacima daju dar pjesme. Ali zaključuje: “o kasnijem učenju o objavi rigvedski pjesnici ne znaju ništa”. A pjesnik koji je nadahnut i zatim oblikuje vlastite riječi i dalje je njihov autor.
“O moćni Indra, Gotamin sin Nodhas sastavio je ovu novu molitvu tebi Vječnom, Sigurnom vođi, upregaču Riđih Konja. Neka on, obogaćen molitvom, dođe uskoro i rano.”
“Ja sam svojim usnama sastavio za ovog Junaka riječi nikad nedostignute, najobilnije i blagoslovljene, za njega Drevnog, Velikog, Snažnog, Energičnog, veoma moćnog Nosioca Groma.”
“Kao što vješt zanatlija pravi kola, ja, pjevač, Moćni! sastavio sam ovu himnu za tebe. Ako je ti, o Agni, Bože, rado prihvatiš, neka njome steknemo nebeske Vode.”
“Željni bogatstva, ljudi su za tebe načinili ovu pjesmu, kao što vješt zanatlija pravi kola, tako su te izradili na svoje blaženstvo; Ukrašavajući te, o Pjevaču, kao plemenitog konja za djela moći, Da, kao konja da pokaže svoju snagu i osvoji nagradu, da odnese svaku nagradu.”
“Sad, Indra! hvaljen, slavljen pohvalama, neka bogatstvo nabuja poput rijeka za pjevača. Za tebe je načinjena nova himna, Gospodaru Riđana. Neka mi, u kolima, pjesmom uvijek budemo pobjednici.”
“Začeo sam ovu novu himnu za Agnija, Sokola neba: Neće li nam dati od svog bogatstva?”
Piše da himne uveliko variraju po vrijednosti, kao što se i može očekivati kod djela mnogih pjesnika kroz nekoliko stoljeća; da pjesnik obično poredi svoje djelo s kolima koja je izradio i sastavio spretni zanatlija; da jedan riši svoje molitve poredi s dobro istkanom odjećom, a drugi ukrašava svoju pjesmu kao nevjestu; te da, iako se općenito kaže da su razni bogovi vidovnjacima dali dar pjesme, “o kasnijem učenju o objavi rigvedski pjesnici ne znaju ništa.”
Stari vidovnjaci, novi vidovnjaci i kralj koji je platio
Himne znaju i da je pravljenje himni imalo historiju. Drugi stih cijele Rig Vede hvali Agnija kojeg hvale “i živi i drevni vidovnjaci”. Griffith bilježi da to ‘ukazuje na postojanje ranijih himni’. Sajana, komentator iz 14. stoljeća, žive vidovnjake objasnio je kao ‘nas današnje’. Druga himna kaže: “Među svim rišijima, Indra, starim i novim, koji su kao sveti pjevači začeli himne”. Pjesnik se obraća sam sebi po imenu, “Kašjapa, riši”, i govori o hvalama “sastavljača himni”, na sanskrtu tvoraca mantri. Najkonkretnije od svega, pjesnik se u himni o ratovima kralja Sudasa kreće oko oltara, “zarađujući Paidžavaninu nagradu”. Imenuje je: “dvije stotine krava od Devavanovog potomka, dvoja kola od Sudasa s kobilama koje ih vuku”. Griffith to označava kao početak hvale prinčeve darežljivosti. Neki smatraju da su takvi stihovi o darovima dodani kasnije. Čak i tako, ljudske ruke stavile su ih u tekst koji se recitira kao šruti. J. Muir, škotski učenjak sanskrta iz 19. stoljeća koji je sakupio desetine takvih odlomaka, izveo je zaključak. Džaimini, osnivač škole mimamsa, tvrdio je da se u Vedi imenuju samo vječne stvari. Spominjanje starijih i novijih vidovnjaka u himnama, napisao je Muir, “opovrgava, svjedočanstvom same Vede, tvrdnju Džaiminija”.
“Agni je dostojan da ga hvale i živi i drevni vidovnjaci: On će dovesti ovamo Bogove.”
“Među svim rišijima, Indra, starim i novim, koji su kao sveti pjevači začeli himne, neka i s nama budu tvoja blagoslovljena prijateljstva. Vi Bogovi, čuvajte nas zauvijek blagoslovima.”
“Kašjapa, riši, podižući svoj glas hvalama sastavljača himni, oda počast kralju Somi, rođenom kao Vrhovni Vladar biljaka. Teci, Indu, teci radi Indre.”
“Poput svećenika, s hvalom, krećem se oko oltara, zarađujući Paidžavaninu nagradu, o Agni, dvije stotine krava od Devavanovog potomka, dvoja kola od Sudasa s kobilama koje ih vuku.”
“Sljedeći odlomci iz Rig-vede ili izričito razlikuju savremene rišije od onih starijeg datuma, ili se barem pozivaju na jednu ili drugu skupinu. Ovo priznanje slijeda rišija čini jedan od historijskih elemenata u Vedi. To je priznanje samih rišija da su brojne osobe postojale i da su se događaji zbili prije njihovog vlastitog doba, dakle u vremenu; i stoga to opovrgava, svjedočanstvom same Vede, tvrdnju Džaiminija (gore, str. 77 i dalje) da se u toj knjizi spominju samo vječno postojeći predmeti.”
Škole se ne slažu odakle je Veda došla
‘Bez autora’ učenje je određenih škola, a one se međusobno ne slažu. Muir iznosi njihove osnove. Purva mimamsa kaže da su riječi Vede vječne, pa Veda uopće nema autora. Sajana je naziva vječnom samo u ograničenom smislu, kao proizašlu iz Brahme na početku stvaranja. Vedanta je naziva vječnom, a ipak Brahmana imenuje kao njen izvor. Njaja sutre njen autoritet temelje na tome što je potekla od mjerodavnih osoba. Škola vaišešika i Udajanina Kusumandžali kažu da je njen autor Bog. Ti argumenti, piše Muir, “ponekad su u svojim vodećim načelima u izravnoj suprotnosti jedni s drugima”. Šankara priznaje da se vječnost Vede “temelji samo na odsustvu sjećanja na tvorca”. Dodaje da sam svijet potječe iz njenih riječi. Ali himne se sjećaju svojih tvoraca: Nodhasa, Kašjape i pjesnika kojeg je platio Sudas. Vlastiti popisi tradicije, Anukramaniji, rišija definiraju kao onoga “čije su riječi bile himne”. U ovim himnama pjesnikovo ‘ja’ njegovo je vlastito; ništa u njima ne predstavlja ga kao izvještaj nekog boga o njegovim riječima.
Muir sažima osnove na kojima su indijske škole temeljile autoritet Vede. Kaže se da Veda sjaji vlastitom svjetlošću; kaže se da nije imala ljudskog autora, budući da se nijedan ne pamti (Madhava); Purva mimamsa dodaje da su njene riječi vječne, pa je i Veda vječna. Sajana i komentator Taittirija sanhite nazivaju je vječnom samo u ograničenom smislu, kao proizašlu iz Brahme na početku stvaranja. Vedanta govori o njenoj vječnosti, ali Brahman imenuje kao njen izvor. Njaja sutre njen autoritet temelje na tome što je potekla od mjerodavnih osoba, a škola vaišešika i Udajanina Kusumandžali njenu nepogrešivost izvode iz sveznanja njenog autora, koji je Bog; Sankhja sutre poriču da je potekla iz svjesnog napora ijednog božanskog bića. Ti argumenti, piše Muir, “ponekad su u svojim vodećim načelima u izravnoj suprotnosti jedni s drugima”.
“Budući da se vječnost Vede temelji samo na odsustvu sjećanja na tvorca, u pogledu nje se pojavila sumnja zbog učenja da su bogovi i drugi pojedinci iz nje proizašli. Ta je sumnja opovrgnuta u prethodnoj sutri. — Ova sutra sada potvrđuje već utvrđenu vječnost Vede. Vječnost riječi Vede treba pretpostaviti upravo iz tog razloga što svijet sa svojim određenim (vječnim) vrstama, poput bogova i tako dalje, potječe iz nje. — I jedna mantra (‘Pomoću žrtve slijedili su trag govora; našli su ga kako prebiva u rišijima’, Rig-veda Samh. X, 71, 3) pokazuje da je govor koji su (rišiji) našli bio trajan.”
Muir primjećuje da su himne Rig Vede i drugih Veda sve zapisane u Anukramanijima, tradicionalnim popisima, kao izgovorene od strane određenih rišija, a rišiji se tamo definiraju kao ‘oni čije su riječi bile himne’ (yasya vakyam sa rishih). Ortodoksni odgovor, piše on, jeste “dobro poznata tvrdnja ortodoksnih indijskih pisaca da rišiji nisu sastavili, nego su samo vidjeli i poslije ponovili himne”, koje su postojale od vječnosti. Navodi Madhavin komentar na Taittirija sanhitu za tvrdnju da “nikada nije opažen nijedan ljudski autor Vede”.
“O moćni Indra, Gotamin sin Nodhas sastavio je ovu novu molitvu tebi Vječnom, Sigurnom vođi, upregaču Riđih Konja. Neka on, obogaćen molitvom, dođe uskoro i rano.”
“Kašjapa, riši, podižući svoj glas hvalama sastavljača himni, oda počast kralju Somi, rođenom kao Vrhovni Vladar biljaka. Teci, Indu, teci radi Indre.”
“Poput svećenika, s hvalom, krećem se oko oltara, zarađujući Paidžavaninu nagradu, o Agni, dvije stotine krava od Devavanovog potomka, dvoja kola od Sudasa s kobilama koje ih vuku.”
| Ko | Šta kažu |
|---|---|
| Vlastiti pjesnici himni | Kažu da su načinili svoje himne, kao što zanatlija pravi kola |
| Purva Mimamsa | Njene riječi su vječne, pa nema autora |
| Sajana | Vječna samo u ograničenom smislu, od Brahme pri stvaranju |
| Vedanta | Vječna, a ipak s Brahmanom kao izvorom |
| Njaja sutre | Njen autoritet počiva na tome što dolazi od stručnih osoba |
| Vaišešika i Udajana | Njen autor je Išvara, Gospod |
Koje se knjige računaju: prvo Veda, ali bez dogovorenog popisa
Svaka pravovjerna škola Vedu (šruti) stavlja najviše. Manu kaže da se Veda i zakonske knjige “ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje”. Ali nijedan popis ne rješava koji joj tekstovi pripadaju. Muktika upanišada kasna je upanišada koja nabraja upanišade. Broji 21 granu Rig Vede, 109 Jadžur Vede, 1.000 Sama Vede i 50 Atharva Vede. Rama govori Hanumanu da u svakoj grani postoji “jedna upanišada”. To daje 1.180, a imenuje samo 108, pa po vlastitom broju većina nije na njenom popisu. Allopanišada, po svemu sudeći napisana u Akbarovo vrijeme, predstavlja se kao upanišada Atharva Vede. Historičar Charles Eliot kaže da se “teško može opisati drugačije nego kao krivotvorina”. Ipak navodi katalog biblioteke iz 1908., koji kaže da je brahmani na sjeveru Indije recitiraju. Čandogja upanišada, i sama šruti, poslije četiri Vede navodi “kao petu Itihasa-puranu”. Druge knjige rang Vede prisvajaju za sebe. Bhagavata itihase i purane naziva “Peta Veda”. Mahabharata kaže da su je bogovi izvagali na vagi i da je bila teža od “četiri Vede s njihovim tajnama”. Godine 1966. Vrhovni sud Indije rekao je da je hinduističku religiju teško i definirati. Usvojio je Tilakovu radnu formulu, koja počinje riječima “Prihvatanje Veda s poštovanjem”, ali ne navodi popis knjiga.
“Ali pod Šruti (objava) misli se na Vedu, a pod Smriti (predaja) na Propise svetog zakona: to dvoje se ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje, budući da je iz njih dvoje zasjao sveti zakon.”
Rama kaže Hanumanu da Rig Veda ima 21 granu, Jadžur Veda 109, Sama Veda 1.000 i Atharva Veda 50, te da u svakoj grani postoji jedna upanišada (ukupno 1.180 po tom računu). Zatim mu kaže da radi oslobođenja proučava samo Mandukju, ili pak 10, ili 32, ili 108 upanišada, čija imena navodi.
Piše da je Allopanišada, ili Allah upanišada, po svemu sudeći napisana u vezi s novom vjerom cara Akbara; da se predstavlja kao upanišada Atharva Vede i da se teško može opisati drugačije nego kao krivotvorina; te da proglašava Allaha ‘Muhammeda Akbara’ Bogom bogova i poistovjećuje Ga s Mitrom, Varunom, suncem, mjesecom, vodom i Indrom. U fusnoti navodi Schraderov Katalog biblioteke Adyar (1908), koji kaže da na sjeveru Indije brahmani recituju Allopanišadu na Vasantotsavi i u drugim prilikama.
“Narada je rekao: ‘Znam Rig-vedu, gospodine, Jadžur-vedu, Sama-vedu, kao četvrtu Atharvanu, kao petu Itihasa-puranu (Bharatu);”
“Četiri Vede — Rig, Jadžus, Saman i Atharvan — bile su razdvojene; itihase i purane označene su kao Peta Veda.”
“U davna vremena, stavivši pet Veda na jednu stranu, a Bharatu na drugu, nebeska bića okupljena u tu svrhu izvagala su ih na vagi. I budući da je ova potonja bila teža od četiri Vede s njihovim tajnama, od tog se vremena na svijetu naziva Mahabharata (velika Bharata); jer, smatrana nadmoćnom i po sadržaju i po težini značenja, naziva se Mahabharata zbog tog sadržaja i težine značenja.”
U predmetu o tome je li sekta Swaminarayan religija odvojena od hinduizma, vijeće od pet sudija (presudu je napisao predsjednik suda Gajendragadkar) reklo je da je hinduističku religiju teško definirati: za razliku od drugih religija, ne poziva se na jednog poslanika, ne obožava jednog Boga i ne drži se jedne dogme, a može se široko opisati kao način života. Kao prvi osnovni pojam hinduističke misli naveo je prihvatanje Vede kao najvišeg autoriteta u vjerskim i filozofskim pitanjima, a kao prilično primjerenu i zadovoljavajuću usvojio je radnu formulu B. G. Tilaka: “Prihvatanje Veda s poštovanjem; priznanje činjenice da su sredstva ili putevi do spasenja različiti i spoznaja istine da je broj bogova koje treba obožavati velik, to je zaista razlikovno obilježje hinduističke religije”. Sud je presudio da su sljedbenici Swaminarayana hinduisti.
Šta Kur'an kaže o vlastitom nastanku
Kur'an kaže suprotno od onoga što himne kažu o sebi. Poriče da je riječ pjesnika i sebe naziva: “Objava je on od Gospodara svjetova”. Predstavlja se kao Allahov (﷾) govor od početka do kraja, i Allah (﷾) Poslaniku (ﷺ) govori: “Reci”. Prijeti samom Poslaniku (ﷺ) ako bi “o Nama kojekakve riječi iznosio”. Kada je njegov narod tražio da ga promijeni, rečeno mu je da odgovori: “Nije moje da ga ja sam od sebe mijenjam”. Nije govorio “po hiru svome”, a prije nego što je stigao nije mogao kazivati knjigu. Kur'an zatim izaziva svakoga ko sumnja: “sačinite vi jednu suru sličnu tome”. To je jedna knjiga od 114 sura, ista za svakog muslimana, a Allah (﷾) je obećao da će je čuvati. Nakon Poslanikove (ﷺ) smrti ashabi su ga sakupili u jedan svezak. Sakupili su ono što je bilo zapisano i naučeno napamet; nisu ga sastavili.
“a nije govor nikakva pjesnika – kako vi malo vjerujete! I nisu riječi nikakva proroka – kako vi malo razmišljate! Objava je on od Gospodara svjetova!”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
“A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga desnicom dohvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti.”
“A kad im se uče ajeti Naši jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: “Donesi ti kakav drugi Kur'an, ili ga izmijeni!” Reci: “Nije moje da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim, ako svome Gospodaru nepokoran budem, patnje na Velikom danu.””
“Reci: “Da Allah nije htio, ja vam ga ne bih učio niti bi vas On njime podučio. Ja sam prije poslanstva dugo među vama boravio – zar ne razumijete?””
“On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se obznanjuje.”
“Ti prije nje nijednu knjigu nisi kazivao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao, inače posumnjali bi oni što laži govore.”
“A ako sumnjate u ono što smo Mi objavili robu Svome, sačinite vi jednu suru sličnu tome i pozovite i svjedoke vaše, mimo Allaha, ako istinu govorite.”
“I zar oni govore: “On ga izmišlja!” Reci: “Pa dajte vi jednu suru kao što je njemu objavljena, i koga god hoćete, od onih u koje mimo Allaha vjerujete, u pomoć pozovite, ako istinu govorite.””
“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”
Zejd ibn Sabit prenosi da je, nakon što su mnogi koji su znali Kur'an napamet poginuli na Jemami, Ebu Bekr zatražio od njega da sakupi Kur'an u jedan svezak, podsjećajući ga da je zapisivao objavu za Allahovog Poslanika. Zejd ga je sakupio iz pisanih dijelova i iz sjećanja ljudi, a gotov primjerak prešao je od Ebu Bekra Omeru, a zatim Hafsi.
Enes prenosi da je Huzejfa ibn el-Jeman, uznemiren time koliko su se vojnici Sirije i Iraka razilazili u učenju Kur'ana, pozvao Osmana da spasi ummet prije nego što se raziđe oko svoje Knjige kao što su se razišli Jevreji i kršćani. Osman je posudio sakupljene listove koje je čuvala Hafsa, dao Zejdu ibn Sabitu i trojici Kurejšija da ih prepišu, rekavši trojici da, gdje god se s Zejdom raziđu, pišu na narječju Kurejšija, na kojem je Kur'an objavljen, vratio joj listove, poslao po primjerak u svaku pokrajinu i naredio da se sav drugi pisani kur'anski materijal spali.
Odgovori, i odgovor na njih
Nirukta 2.11 — poglavlje 2, odjeljak 11
“Vidovnjak se (tako naziva) po tome što ima viziju. ‘Vidio je himne’, kaže Aupamanjava. Poznato je: budući da im se samorođeni Brahma očitovao dok su se predavali pokori, postali su vidovnjaci; to je obilježje vidovnjaka.”
Navedeno za
Riši je vidovnjak, a ne autor. Jaskina Nirukta to kaže: “Vidio je himne”. Rišijevo ime označava onoga kome se vječna himna pojavila. To ga ne čini njenim sastavljačem, kao što ni vjerovjesnik ne sastavlja ono što prima.
Odgovor
Uzmite himne onakve kakve jesu. Čovjek koji himnu samo vidi ne kaže da ju je “sastavio” kao što stolar oblikuje drvo. Ne naziva je ‘novom’ i “nikad nedostignute”. Niti imenuje kralja koji mu je platio “dvije stotine krava od Devavanovog potomka, dvoja kola od Sudasa s kobilama koje ih vuku”. Vlastiti primjer Nirukte viđenje smješta u vrijeme. Jaska definira ‘vidovnjaka’ objašnjavajući strofu himne za kišu, a prvo priča njenu priču. Bog “dvanaest godina nije davao kišu u kraljevstvu Šantanua”, a Devapi se ponudio da bude kraljev svećenik. “Evo njegove himne koja izražava želju za kišom.” Tako je čak i po Jaskinom kazivanju ova himna nastala za vladavine imenovanog kralja, kao molitva za kišu u suši. Himna koja odgovara na jednu sušu u jednom kraljevstvu govori svom vremenu. Tradicionalni popisi rišija definiraju kao onoga “čije su riječi bile himne”. A Šankara vječnost Vede temelji “na odsustvu sjećanja na tvorca”, a ipak se himne sjećaju svojih tvoraca po imenu.
Zaključak — Viđenje može značiti nadahnuće, ali himne opisuju pravljenje, novost, plaćanje i događaje u vremenu. Po vlastitom svjedočanstvu sastavili su ih pjesnici koji se imenuju.
Rig Veda 5.2.11 — mandala 5, himna 2, stih 11
“Kao što vješt zanatlija pravi kola, ja, pjevač, Moćni! sastavio sam ovu himnu za tebe. Ako je ti, o Agni, Bože, rado prihvatiš, neka njome steknemo nebeske Vode.”
Navedeno za
‘Sastavio’ je pjesnička slika. Riši prima viziju i daje joj oblik u govoru, a same himne kažu da bogovi daju dar pjesme. ‘Nova’ znači novo otpjevana u ovom dobu, a ne novo načinjena. Same riječi su vječne.
Odgovor
Prihvatimo sliku. To je i dalje slika ljudskog pravljenja: pjesnik sebe stavlja na mjesto stolara, a ne slušaoca. Prihvatimo i da su bogovi dali dar pjesme, kao što Macdonell kaže da himne općenito tvrde. Pjesnik koji je nadahnut i zatim oblikuje vlastite riječi i dalje je njihov autor. To je upravo ono što ‘bez autora’ poriče. Branitelji Vede ne kažu da su rišiji bili nadareni pjesnici. Kažu da su riječi postojale prije ijednog pjesnika. Što se tiče ‘nove’, jedan pjesnik svoje riječi naziva apurvya. Griffith to prevodi kao “nikad nedostignute”, a Muir ‘koje nikada prije nisu postojale’. U svakom slučaju, pjesnik kaže da njegove riječi nisu slične nijednim prije njih. Niko tako ne opisuje riječi koje su oduvijek postojale.
Zaključak — Nadahnuće ne čini tekst djelom bez autora. Pjesnici kažu da su oblikovali svoje riječi i da su riječi bile nove, što je suprotno od riječi koje su oduvijek postojale.
Kur'an 10:16 — sura Junus, ajet 16
“Reci: “Da Allah nije htio, ja vam ga ne bih učio niti bi vas On njime podučio. Ja sam prije poslanstva dugo među vama boravio – zar ne razumijete?””
Navedeno za
Onda je i Poslanik (ﷺ) bio vidovnjak. Kur'an je došao kroz usta Muhammeda (ﷺ), a muslimani ga imenuju kao onoga koji ga je primio. Ako imenovanje Nodhasa njega čini autorom himne, imenovanje Muhammeda (ﷺ) njega čini autorom Kur'ana. Argument se okreće pravo protiv islama.
Odgovor
Razlika je u tome šta svaka knjiga kaže o sebi. Argument stranice ne počiva na imenu u popisu. Polazi od vlastitih riječi himni, u kojima pjesnik kaže da je ‘ja’ ovo sastavio. Kur'an nikada ne govori da je Poslanik (ﷺ) rekao da je načinio suru. Kaže suprotno. Rečeno mu je da odgovori: “Nije moje da ga ja sam od sebe mijenjam”. A odgovor se nastavlja: “ja slijedim samo ono što mi se objavljuje”. Prijeti mu se smrću ako bi “o Nama kojekakve riječi iznosio”. Ne govori “po hiru svome”; prije nego što je stigao “nijednu knjigu nisi kazivao”. A Kur'an poriče da je “govor nikakva pjesnika”, dok vedski pjesnici sebe nazivaju pjevačima koji su oblikovali svoje himne. Da bi poređenje važilo, vedski pjesnik bi morao reći ‘nije moje da to mijenjam’. Ili bi Kur'an morao reći “Ja sam svojim usnama sastavio”. Ni jedno ni drugo to ne kaže.
Zaključak — Obje knjige ocjenjuju se po vlastitom svjedočanstvu. Himne kažu da ih je načinio pjesnik; Kur'an kaže da ga Poslanik (ﷺ) nije načinio i nije ga mogao promijeniti.
Kur'an 79:23-24 — sura En-Naziat, ajet 23-24
“i sabrao i povikao: “Ja sam gospodar vaš najveći!”, on je rekao.”
Navedeno za
‘Ja’ pripada vječnom tekstu. Riši je vidio cijelu mantru, s prvim licem i svim. Kur'an prikazuje faraona kako kaže: “Ja sam gospodar vaš najveći!”, i nijedan musliman ne kaže da je faraon napisao Kur'an. Riječi u prvom licu u spisu ne čine govornika njegovim autorom.
Odgovor
Kur'an doista navodi druge, i kaže čije su to riječi. Govori kako je faraon “i sabrao i povikao”. Rekao je: “Ja sam gospodar vaš najveći!” Allah (﷾) priča priču, a faraon je lik u njoj. Himne navedene ovdje nemaju takav okvir. Pjesnici 5.2 i 6.32 govore vlastitim glasom, svaki o himni koju je načinio za svog boga. Nodhas potpisuje svoju himnu vlastitim imenom. O Kašjapi Griffith bilježi da ‘se vidovnjak himne obraća sam sebi’. Vlastiti popisi tradicije rišija imenuju kao onoga “čije su riječi bile himne”. A mimamsa, koja Vedu naziva djelom bez autora, ne daje joj nikakvog autora. Tako u tekstu nema nikoga ko bi mogao navoditi pjesnika.
Zaključak — Navedeni govornik uokviren je onim ko ga navodi. Kur'an faraonove riječi uokviruje kao Allahov (﷾) izvještaj. Ništa u ovim himnama pjesnikovo ‘ja’ ne uokviruje kao bilo čiji izvještaj osim njegovog vlastitog.
Brihadaranjaka upanišada 2.4.10 — poglavlje 2, odjeljak 4, stih 10
“Kao što oblaci dima sami izlaze iz zapaljene vatre naložene vlažnim ogrjevom, tako je, zaista, o Maitreji, iz ovog velikog Bića izdahnuto ono što imamo kao Rig-veda, Jadžur-veda, Sama-veda, Atharvangirasi, Itihasa (legende), Purana (kosmogonije), Vidja (znanje), upanišade, šloke (stihovi), sutre (prozna pravila), Anuvjakhjane (glose), Vjakhjane (komentari). Samo iz njega je sve to izdahnuto.”
Navedeno za
Veda kaže odakle je došla. Sve je “izdahnuto” iz velikog Bića, kao dim iz vatre (Brihadaranjaka 2.4.10). Himna o Puruši kaže da su himne, napjevi i žrtvene formule rođeni iz prvobitne žrtve (Rig Veda 10.90.9). Vlastito svjedočanstvo Vede jeste da nema ljudski izvor.
Odgovor
Oba odlomka potječu iz kasnijih slojeva i govore o starijim himnama koje govore o vlastitom nastanku. Upanišade zatvaraju vedsku književnost. Himna o Puruši je u desetoj knjizi, a Griffith kaže da je ‘relativno novijeg porijekla’. Ona već imenuje riče, sama-himne, jadžus i “čini i bajalice”. Griffith smatra da su to ‘vjerovatno one iz kasnije zbirke Atharva Vede’. Tako je sastavljena kada su ove vrste himni već bile poznate po imenu. A slika iz upanišade obuhvata mnogo više od knjiga. Kada istu priču priča ponovo (4.5.11), popis se nastavlja. Ono što je izdahnuto uključuje “ono što se žrtvuje, ono što se izlijeva, hrana, piće, ovaj svijet i onaj svijet, i sva stvorenja”. Stih govori o tome da sve dolazi od jednog velikog Bića. Ne kaže kako su himne sastavljene, a same himne kažu da su ih sastavili pjesnici.
Zaključak — Ovi stihovi govore o svim stvarima koje dolaze od velikog Bića, uključujući hranu, piće i sva stvorenja. Ne pokazuju da himne nisu imale ljudske tvorce, a himne kažu da jesu.
Rig Veda 10.71.1-3 — mandala 10, himna 71, stihovi 1-3
“Kada su ljudi, Brihaspati, dajući imena predmetima, poslali Vakine prve i najranije izgovore, sve što je bilo izvrsno i neokaljano, čuvano u njima, otkriveno je njihovom naklonošću. Gdje su, poput ljudi koji čiste brašno u situ, mudri duhom stvorili jezik, prijatelji vide i prepoznaju znakove prijateljstva: njihov govor zadržava utisnut blagoslovljeni znak. Žrtvom su slijedili trag Vak i našli je kako se krije u rišijima. Doveli su je, razdijelili na mnogim mjestima: sedam pjevača čini da njeni tonovi zvuče zajedno.”
Navedeno za
Himna o Govoru kaže da su vidovnjaci slijedili trag Vak “i našli je kako se krije u rišijima”. Govor je bio prije njih; našli su ga, a nisu ga načinili. Šankara navodi ovaj stih da pokaže da je Veda vječna.
Odgovor
Pročitajte stih s dva prije njega. Himna počinje: “Kada su ljudi, Brihaspati, dajući imena predmetima, poslali Vakine prve i najranije izgovore”. Nastavlja: “mudri duhom stvorili jezik”. Njen vlastiti početak kaže da su ljudi dali imena i da su mudri stvorili jezik. Griffith objašnjava stih koji Šankara navodi: tokom žrtve su otkrili ‘da su samo nadahnuti rišiji razumjeli Govor kako je potreban za vjerske svrhe’. Himna hvali vladanje vidovnjaka svetim govorom; ne kaže da njihove himne nikada nisu načinjene. To je također himna desete knjige, koja govori o starijim himnama, a one jasno kažu da su ih sastavili pjesnici.
Zaključak — Sama himna koju Šankara navodi kaže da su ljudi dali imena i da su mudri stvorili jezik. Hvali vještinu vidovnjaka; ne poriče da su sastavljali.
Muir, Original Sanskrit Texts III, str. 77-80 i 215
Muir navodi Mimamsa sutre Džaiminija (1.1.27-32) s njihovim komentarom. Iznosi se prigovor da Veda ne može biti vječna, jer se u njoj imenuju osobe podložne rođenju i smrti, poput ‘Babare Pravahanija’. Sutre odgovaraju da je zvuk, pa tako i Veda, vječan; da su knjige nazvane po Kathi i drugima tako nazvane jer su ih ti učitelji prenijeli; te da su takva imena zajednička vječnim stvarima: Babara je vjetar, koji proizvodi zvuk babara. Muir komentira (str. 215) da Džaimini na prigovor odgovara uklanjanjem imena historijskih osoba, te da Jaska, koji je napisao Nirukta, govori o Kikatama iz Rig Vede 3.53.14 kao o nearijskom narodu.
Navedeno za
Mimamsa na ovo odgovara. Riječi Vede vječni su zvukovi (Mimamsa sutra 1.1.27-32). Imena koja izgledaju kao ljudi vječne su stvari: Babara Pravahani je vjetar. ‘Nova’ znači novo recitirana u ovom dobu. A kao što uči Šankara, ista imena i oblici vraćaju se u svakom novom stvaranju (Brahma sutra 1.3.28-30).
Odgovor
Same himne to isključuju. Govore o rišijima “starim i novim” i hvale uz “i živi i drevni vidovnjaci”. Sajana, komentator iz 14. stoljeća, žive vidovnjake objasnio je kao ‘nas današnje’. Muir je izveo zaključak: ovo priznanje slijeda vidovnjaka “opovrgava, svjedočanstvom same Vede, tvrdnju Džaiminija”. Pjesnik govori o vlastitoj plati: “dvije stotine krava od Devavanovog potomka, dvoja kola od Sudasa s kobilama koje ih vuku”. Sudas je kralj, sin Divodase, kao što bilježi Griffith. Ista himna govori o njegovim ratovima, a pjesnik kaže da njegov dar od četiri konja nosi ‘mene i mog sina’. Sam Jaska je takva imena čitao kao historiju: Kikate je uzeo kao nearijski narod. A Džaimini pravilo o vječnim imenima nije našao u himnama. Sutre iznose prigovor da Veda imenuje ljude koji se rađaju i umiru, a zatim ta imena objašnjavaju tako da nestanu. Pravilo se donosi u tekst da bi se spasilo učenje; sam tekst kaže suprotno. I Kur'an govori o ljudima i događajima, ali uvijek tako da Allah (﷾) priča o njima, kao što priča o faraonu (79:23-24). Ovi pjesnici pričaju o sebi.
Zaključak — Himne govore o ranijim i kasnijim pjesnicima, a pjesnik govori o vlastitoj plati. Čitati to kao vječne zvukove jeste pravilo nametnuto tekstu, a ne nešto što tekst kaže.
Rig Veda 7.18.22 — mandala 7, himna 18, stih 22
“Poput svećenika, s hvalom, krećem se oko oltara, zarađujući Paidžavaninu nagradu, o Agni, dvije stotine krava od Devavanovog potomka, dvoja kola od Sudasa s kobilama koje ih vuku.”
Navedeno za
Dana-stuti, stihovi koji hvale darove pokrovitelja, kasniji su dodaci nakačeni na himne. Ne govore ništa o tome kako je sama Veda nastala. Izvadite ih, i vječna Veda ostaje.
Odgovor
Pretpostavimo da su neki od njih dodani kasnije. Oni i dalje stoje u Rig Vedi kakva se recitira i prenosi, a taj tekst je šruti. Ako su stihovi koji hvale darove pokrovitelja mogli ući u objavljeni tekst, ljudske ruke su oblikovale taj tekst. To je upravo ono što ‘bez autora’ poriče. A argument ne počiva na njima. Stihovi koji ne hvale nijednog pokrovitelja i dalje kažu da su ih pjesnici sastavili i nazivaju ih novima. Himna koja govori o rišijima “starim i novim” jeste molitva, a ne popis darova.
Zaključak — Ako su neki stihovi o darovima dodani kasnije, ljudske ruke su oblikovale tekst. U svakom slučaju, himne koje nisu stihovi o darovima i dalje govore o vlastitom nastanku.
Kur'an 1:1-7 — sura El-Fatiha, ajet 1-7
“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Dana sudnjeg. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na Pravi put, na put onih kojima si blagodati Svoje darovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali!”
Navedeno za
I Kur'an ima ljudske riječi. El-Fatiha je molitva koju ljudi upućuju Allahu: “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!” Ako su vedske himne ljudske zato što su molitve, takva je i prva sura Kur'ana.
Odgovor
El-Fatiha je molitva kojoj je Allah (﷾) poučio, a ne molitva za koju pjesnik kaže da ju je načinio. U hadisu kudsiju zabilježenom u Sahih Muslimu Poslanik (ﷺ) je rekao da je Allah (﷾) rekao da je namaz podijelio između Sebe i Svog roba. Allah (﷾) robu odgovara ajet po ajet dok ga uči. Za ‘Tebe obožavamo’ kaže da je to između Njega i Njegovog roba, a rob će imati ono što traži. Riječi su Allahove (﷾), date pokloniku da ih izgovara, kao što drugdje govori Poslaniku (ﷺ): “Reci”. Nijedan ajet Kur'ana ne prikazuje nikoga ko tvrdi da ga je sastavio, a knjiga izaziva sve ljude da sačine jednu suru sličnu njoj.
Zaključak — Molitva kojoj Allah (﷾) poučava Svoje robove i dalje je Njegova riječ. Vedski pjesnik svoju himnu prisvaja kao vlastito djelo; Kur'an svaku riječ prisvaja kao Allahovu (﷾).
Manusmriti 2.10 — poglavlje 2, stih 10
“Ali pod Šruti (objava) misli se na Vedu, a pod Smriti (predaja) na Propise svetog zakona: to dvoje se ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje, budući da je iz njih dvoje zasjao sveti zakon.”
Navedeno za
Šruti je zatvorena: četiri Vede s njihovim brahmanama, aranjakama i upanišadama. Manu je stavlja iznad svega. Smriti je namjerno otvorena, kao vaši hadisi i pravo. Tako hinduizam ima utvrđen najviši spis, a otvorenost je samo u nižem sloju.
Odgovor
Manu doista stavlja šruti najviše, i stranica to kaže. Teškoća je znati koji su tekstovi šruti. Muktika broji 1.180 grana Vede s po “jedna upanišada” u svakoj, a imenuje samo 108. Po vlastitom broju, većina upanišada za koje kaže da ih je Veda imala nije na njenom popisu. Allopanišada, po svemu sudeći napisana u Akbarovo vrijeme, predstavlja se kao upanišada Atharva Vede. Eliot navodi izvještaj iz 1908. da je brahmani na sjeveru Indije recitiraju. Prihvatimo da većina učitelja epove i purane stavlja ispod šrutija. Ipak Čandogja, i sama šruti, poslije četiri Vede navodi “kao petu Itihasa-puranu”. Bhagavata itihase i purane naziva “Peta Veda”, a Mahabharata kaže da je bila teža od “četiri Vede”. Kanon čije se granice moraju povlačiti protiv tvrdnji vlastitih tekstova nije zatvoren.
Zaključak — Svaka škola Vedu stavlja na prvo mjesto. Ali njeni vlastiti tekstovi ne rješavaju koje knjige čine Vedu niti dijele li epovi i purane njen rang.
Vrhovni sud Indije, 1966 (Yagnapurushadji)
U predmetu o tome je li sekta Swaminarayan religija odvojena od hinduizma, vijeće od pet sudija (presudu je napisao predsjednik suda Gajendragadkar) reklo je da je hinduističku religiju teško definirati: za razliku od drugih religija, ne poziva se na jednog poslanika, ne obožava jednog Boga i ne drži se jedne dogme, a može se široko opisati kao način života. Kao prvi osnovni pojam hinduističke misli naveo je prihvatanje Vede kao najvišeg autoriteta u vjerskim i filozofskim pitanjima, a kao prilično primjerenu i zadovoljavajuću usvojio je radnu formulu B. G. Tilaka: “Prihvatanje Veda s poštovanjem; priznanje činjenice da su sredstva ili putevi do spasenja različiti i spoznaja istine da je broj bogova koje treba obožavati velik, to je zaista razlikovno obilježje hinduističke religije”. Sud je presudio da su sljedbenici Swaminarayana hinduisti.
Navedeno za
Hinduizam je način života, a ne religija. Nema jednog osnivača, knjigu ni dogmu. Čak je i Vrhovni sud Indije rekao da se može široko opisati kao način života. Ta širina je snaga: daje mjesto mnogim putevima i mnogim knjigama. Pitati koja je knjiga njegov spis znači pogrešno ga razumjeti.
Odgovor
Ista presuda daje odgovor. Kao prvi osnovni pojam hinduističke misli navodi “prihvatanje Vede kao najvišeg autoriteta u vjerskim i filozofskim pitanjima”. Formula koju usvaja počinje riječima “Prihvatanje Veda s poštovanjem”. Širina može biti vrlina u tome kako ljudi žive zajedno. Ali pitanje je ovdje čije riječi sadrži spis, a o tome presuda Vedu stavlja na prvo mjesto. Način života koji knjigu smatra objavljenom može se provjeriti onim što ta knjiga kaže. Isto važi za zakonik koji o svom pravilu o istinitom govoru kaže: “to je vječni zakon”. On također za svoje izvore kaže da se “ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje”. A posljednja odredba formule govori o tome: “spoznaja istine da je broj bogova koje treba obožavati velik”. To je tvrdnja o obožavanju, i može se odmjeriti prema vlastitim stihovima upanišada o jednom Gospodu.
Zaključak — Širina može pomoći ljudima da žive zajedno, ali nikome ne kaže čije riječi sadrži spis. Po vlastitom kazivanju Vrhovnog suda, hinduizam počiva na Vedi kao svom najvišem autoritetu. Ono što uči može se ispitati kao i svaki drugi spis.
Kur'an 53:3-4 — sura En-Nedžm, ajet 3-4
“On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se obznanjuje.”
Navedeno za
Muslimani imaju isti problem. Kažete da Poslanik (ﷺ) nije govorio po hiru svome, pa i njegove izreke smatrate nadahnutim. Onda su vaši hadisi vaš smriti. Muslimani se ne slažu koji se hadisi računaju, kao što se hinduisti ne slažu koje se upanišade računaju.
Odgovor
Hadisi nisu Kur'an, i nijedan musliman zbirku hadisa ne naziva Allahovom (﷾) riječju. Svaka predaja provjerava se lancem prenosilaca i ocjenjuje, a predaja koja ne prođe ostavlja se po strani. To je metoda za odmjeravanje predaja o Poslaniku (ﷺ), a ne spor o spisu. O Kur'anu nema takvog spora. Svaki musliman uči istih 114 sura, a izazov Kur'ana počiva samo na toj knjizi. Hinduističko pitanje je drugačije. Nije pitanje da li je predaja o učitelju pouzdana. Pitanje je koji tekstovi pripadaju samoj šruti, sloju koji hinduisti nazivaju objavljenim.
Zaključak — Muslimani odmjeravaju predaje o Poslaniku (ﷺ), ali se slažu šta je Kur'an. Hinduistički spor tiče se obima same objavljene Vede.
Sahih el-Buhari 4986 — Kitab Fedail el-Kur'an (Vrijednosti Kur'ana), hadis 4986
Zejd ibn Sabit prenosi da je, nakon što su mnogi koji su znali Kur'an napamet poginuli na Jemami, Ebu Bekr zatražio od njega da sakupi Kur'an u jedan svezak, podsjećajući ga da je zapisivao objavu za Allahovog Poslanika. Zejd ga je sakupio iz pisanih dijelova i iz sjećanja ljudi, a gotov primjerak prešao je od Ebu Bekra Omeru, a zatim Hafsi.
Navedeno za
I Kur'an su sakupili ljudi. Ebu Bekr ga je dao sakupiti nakon Poslanikove (ﷺ) smrti, a Osman je dao načiniti primjerke iz tog sveska. Ako ljudske ruke pri sakupljanju Vede govore protiv nje, govore i protiv Kur'ana.
Odgovor
Sakupljanje nije sastavljanje. Muslimani se slažu da su ashabi Kur'an sakupili u jedan svezak nakon Poslanikove (ﷺ) smrti. Zejd ibn Sabit, koji je za njega zapisivao objavu, sakupio ga je za Ebu Bekra. Sakupio ga je iz pisanih dijelova i iz sjećanja ljudi. Tako je sakupio ono što je već bilo zapisano i naučeno napamet. Osmanovi primjerci načinjeni su iz tog istog sveska. U ovim predajama niko ne dodaje vlastite riječi. I hinduistička tradicija ima sakupljača. Bhagavata kaže da je Vjasa Vedu, ‘izvorno jednu’, podijelio na četiri. Niko ne kaže da to Vjasu čini sastavljačem himni. Ova stranica ne polazi od sakupljanja. Polazi od onoga što himne kažu o vlastitom nastanku, a Kur'an o sebi kaže suprotno.
Zaključak — Sakupiti knjigu nije isto što i napisati je. Ashabi su sakupili ono što je Poslanik (ﷺ) učio, dok vedski pjesnici kažu da su svoje himne sami načinili.
Gledišta
Veda nije ljudsko djelo (mimamsa i vedanta)
Veda je apaurusheya. Nema ljudskog autora, i nijedan njen autor se ne pamti. Njene riječi su vječne, a rišiji su samo vidjeli i prenijeli ono što je već postojalo. Imena u njoj koja izgledaju kao imena ljudi jesu vječni zvukovi, a u svakom novom stvaranju vraćaju se ista imena i oblici.
Purva mimamsa (Džaiminijeve sutre) i vedanta (Šankara); Jaskina Nirukta
Nirukta kaže da se vidovnjak tako naziva po tome što ima viziju: “Vidio je himne”.
Pobijanje
Viđenje može značiti nadahnuće, i to se može priznati. Ali himne govore o sastavljanju, novosti i plaćanju, što čovjek koji je himne samo vidio ne bi tvrdio. Čovjek koji himnu samo vidi ne kaže da ju je načinio kao što stolar pravi kola.
Šankara vječnost Vede temelji na odsustvu sjećanja na tvorca. Navodi Rig Vedu 10.71.3, gdje je govor nađen kako boravi u rišijima.
Pobijanje
Pročitajte stih s dva prije njega. Himna kaže da su ljudi davali imena stvarima i da su mudri stvorili jezik. Hvali vještinu vidovnjaka s govorom. Ne kaže da njihove himne nikada nisu načinjene.
Brihadaranjaka kaže da su Vede izdahnute iz velikog Bića. Himna o Puruši kaže da su himne i napjevi rođeni iz prve žrtve.
Pobijanje
Ovi odlomci kasniji su od himni o kojima govore. Upanišada kaže da su i hrana, piće i sva stvorenja izdahnuti. Tako govori o tome da sve dolazi od velikog Bića. Ne kaže kako su himne sastavljene, a himne kažu da su ih sastavili pjesnici.
Čini se da Veda imenuje ljude koji su se rodili i umrli, poput Babare Pravahanija. Mimamsa sutre odgovaraju da takva imena stoje za stvari koje su vječne: Babara Pravahani je vjetar. A Šankara odgovara da se ista imena i oblici vraćaju u svakom novom stvaranju.
Pobijanje
Himne stare i nove vidovnjake stavljaju jedne pored drugih. Pjesnik koji kaže da mu je kralj platio dvije stotine krava govori o vlastitoj plati, vlastitim glasom. Muir kaže da to “opovrgava, svjedočanstvom same Vede, tvrdnju Džaiminija”.
Bog je autor Vede (njaja i vaišešika)
Veda je nepogrešiva jer je njen autor Bog, koji zna sve. Njen autoritet dolazi od mjerodavnog i sveznajućeg izvora, a ne od toga što je bez autora.
Škole njaja i vaišešika; Udajanina Kusumandžali
Škola vaišešika i Kusumandžali nepogrešivost Vede izvode iz sveznanja njenog autora, koji je Bog.
Pobijanje
Islam se slaže da objavljena knjiga dolazi od Boga, koji zna sve. Ali tvrdnja se mora provjeriti samom knjigom. Himne kažu da ih je pjesnik sastavio, i ništa u njima njegovo ‘ja’ ne predstavlja kao izvještaj o Božijim riječima. Kur'an kaže da ga je objavio Allah (﷾), a Poslaniku (ﷺ) bilo je zabranjeno da promijeni i riječ.
Način života s mnogo spisa
Hinduizam nema jednog osnivača, knjigu ni dogmu. To je način života koji počiva na Vedi, otvoren mnogim putevima i mnogim tekstovima. Epovi i purane nose učenje Vede, a sama Veda ih naziva petom.
Moderni hinduistički učitelji, kako je njihovo gledište 1966. opisao Vrhovni sud Indije
Vrhovni sud Indije rekao je da se hinduistička religija može široko opisati kao način života. Usvojio je Tilakovu formulu: prihvatanje Veda, mnogo puteva do spasenja i mnogo bogova.
Pobijanje
Širina pomaže ljudima da žive zajedno, ali ne kaže čije riječi sadrži spis. Ista presuda na prvo mjesto stavlja prihvatanje Vede. Knjiga koja se smatra objavljenom može se provjeriti onim što kaže.
Čandogja upanišada Itihasa-puranu (ep i staru priču) navodi kao petu, poslije četiri Vede. A Bhagavata itihase i purane naziva Petom Vedom.
Pobijanje
Prihvatimo da je Čandogja navodi kao petu. To pokazuje da granica spisa nije dogovorena. U 2.10 Manu Vedu i zakonske knjige imenuje kao dva izvora koji se “ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje”. Epovi tu nisu imenovani. Muktika broji 1.180 grana, svaku s jednom upanišadom, a imenuje samo 108 upanišada. Tako ‘peta’ nikome ne kaže koje su knjige šruti.
Stav akademske zajednice
Status: Consensus
Historičari Vede slažu se da su himne Rig Vede sastavili mnogi pjesnici tokom nekoliko stoljeća. Slažu se i da pjesnici o svojim himnama govore kao o vlastitom djelu. Macdonell je 1900. našao da rigvedski pjesnici ne znaju ništa o kasnijem učenju o objavi. Muir je sakupio odlomke u kojima se imenuju, svoje himne nazivaju novima i razlikuju starije i novije vidovnjake. Griffith je himnu o Puruši, koja govori o rođenju Veda, ocijenio kao relativno novijeg porijekla.
Islamsko gledište
Po vlastitom kazivanju, himne Rig Vede djelo su ljudskih pjesnika. Svaka istina u njima može se vraćati na opominjače koje je Allah (﷾) poslao svakom narodu (35:24). Kur'an je Allahov (﷾) govor, objavljen Poslaniku (ﷺ), kojem je bilo zabranjeno da doda ili promijeni i riječ. To je jedna knjiga za svakog muslimana. I izaziva svakoga da sačini nešto slično njemu.
Pjesnici himni kažu da su kao zanatlije sastavili nove himne, i navode vlastita imena.
Himne stare i nove vidovnjake stavljaju jedne pored drugih. A jedan pjesnik imenuje kralja koji ga je platio kravama i kolima.
Indijske škole ne slažu se o porijeklu Vede: neke je nazivaju djelom bez autora, a druge Boga imenuju njenim autorom.
Kur'an poriče da je riječ pjesnika. I zabranjuje Poslaniku (ﷺ) da u njemu išta izmisli ili promijeni.
Kur'an izaziva sve koji sumnjaju u njega da sačine suru sličnu njemu.