Kratak odgovor
Samo djelimično. Ono što je preživjelo čuvano je s izuzetnom pažnjom. Svećenici su Rig Vedu prenosili napamet, riječ po riječ, a učenjaci je nazivaju izuzetno dobro sačuvanom. Ali većina grana Vede nije preživjela. Oko 150. p. n. e. gramatičar Patandžali nabrojao je više od 130 grana Vede. Mnoge su imale vlastite tekstove. Danas je sačuvano oko desetak vedskih zbirki, a od Rig Vede samo jedna. Jedno klasično hinduističko djelo o dharmi pretpostavlja da su dijelovi Vede izgubljeni. I značenje je rano bilo sporno. U drevnoj studiji o riječima Vede jedan učitelj kaže da stihovi nemaju značenje, a Jaskina knjiga mora mu odgovoriti. Kur'an kaže da će ga Allah (﷾) čuvati. Ono što je Allah (﷾) htio da u njemu ostane čuva se potpuno, na jeziku koji se i danas govori.
Potpuno objašnjenje
Hinduistički argument: tekst čuvan riječ po riječ
Hinduisti odgovaraju da nijedan tekst na svijetu nije predavan s više pažnje od Vede. Svećenici su himne učili napamet i recitovali ih u nekoliko utvrđenih oblika. Jedan daje svaku riječ zasebno, bez glasovnih promjena povezanog govora (padapatha). Drugi ponavljaju svaku riječ s njenim susjedima u utvrđenim obrascima, tako da se svaka greška odmah vidi. Zapadni učenjaci se slažu. Stephanie Jamison i Michael Witzel, učenjaci sanskrta, sačuvanu Rig Vedu nazivaju izuzetno dobro sačuvanom. Witzel kaže da Vede treba gledati kao magnetofonske snimke, predavane obično bez promjene ijedne riječi. Hinduisti dodaju da su grane (šakhe) bile škole recitovanja, a ne različite Vede. Gubitak škole, kažu, nije gubitak Vede. Veda je vječna: mudraci su je vidjeli, a nisu je stvorili. A kad je učitelj po imenu Kautsa rekao da vedski stihovi nemaju značenje, Jaska mu je odgovorio tačku po tačku. Jaska je napisao Nirukta, drevnu studiju o riječima Vede.
Jamison i Witzel pišu da je Rig Veda u osnovi došla do nas u samo jednoj izuzetno dobro sačuvanoj školi, onoj Šakalje, čija je analiza teksta riječ po riječ (Padapatha) također prenesena; zbirke Bashkala i Mandukeya su izgubljene. Njihova tabela vedskih tekstova navodi sačuvane zbirke: jednu Rig Vede, tri Sama Vede, šest Jadžur Vede (jedna od njih djelimična) i dvije Atharva Vede, za koje kažu da se znatno međusobno razlikuju. Tabela označava druge tekstove kao izgubljene, poput Brahmane škole Paippalada, čiji tekst nije sačuvan.
Witzel piše da su Vede sastavljene usmeno i da su još uvijek, djelimično, usmena književnost, te da ih treba smatrati zvučnim snimcima načinjenim u vedskom razdoblju i prenošenim usmeno, obično bez promjene ijedne riječi.
“Vedske strofe imaju značenje, jer su (njihove) riječi istovjetne (s riječima govornog jezika).”
“Što se tiče (prigovora) da je njihovo značenje proturječno, (odgovaramo) da se isti (prigovor) može primijeniti na svakodnevni govor svijeta, kao ‘ovaj brahman nema suparnika’, ‘ovaj kralj nema neprijatelja’ itd. Što se tiče (prigovora) da se nešto nalaže osobi koja je s tim već upoznata, (odgovaramo) da pri pozdravu osoba saopćava svoje ime onome ko ga već zna; mješavina meda i mlijeka najavljuje se (gostu) koji je s njom već upoznat. Što se tiče (prigovora) da je Aditi sve, (odgovaramo) da je isto u svakodnevnom govoru svijeta, kao ‘sve tekućine su u vodi’. Što se tiče (prigovora) da je njihovo značenje nejasno, (odgovaramo) da nije krivica stuba ako ga slijepac ne vidi; to je krivica samog čovjeka.”
Šta je Patandžali nabrojao i šta je preživjelo
Oko 150. p. n. e. gramatičar Patandžali, pokazujući koliko je široka upotreba riječi, navodi četiri Vede “podijeljene na mnogo načina”. Broji 101 granu Jadžur Vede, 21 Rig Vede i 9 Atharva Vede. Sama Vedu navodi “s hiljadu puteva”. Witzel taj spisak smatra dijelom očito nerealnim. Čak i bez hiljadu Sama Vede, Patandžali broji 131 granu. Nasuprot tom spisku, tabela vedskih tekstova koju su sastavili Jamison i Witzel pokazuje da je sačuvano oko desetak zbirki himni i formula (samhite). Od Rig Vede je, njihovim riječima, u osnovi sačuvana samo jedna: ona škole Šakala. Zbirke Baškala i Mandukeja izgubljene su. Witzel napominje da je Baškala imala više himni i završavala drugom himnom. Tu upućuje na dodatne himne Rig Vede (Khile), koje su sačuvane u zbirci čuvanoj u Kašmiru. Dakle, neke od tih dodatnih himni možda su sačuvane. Izgubljena je sama Baškala Rig Veda, s vlastitim redoslijedom i završetkom. Nestale su i knjige objašnjenja. Od Brahmane škole Paipalada nema sačuvanog teksta. Rani tekstovi Jadžur Vede poput Čaraka Samhite sačuvani su samo u odlomcima. Jedan kasniji tekst daje drugačiji broj, koji se ne smije miješati s Patandžalijevim. U Muktika Upanišadi, kasnoj Upanišadi, grane broji Rama. Rig Vedi daje 21, Jadžur Vedi 109, Sama Vedi 1.000 i Atharva Vedi 50. Svaka grana, kaže on, ima jednu Upanišadu. Po tom broju bilo je 1.180 Upanišada. Imenuje ih 108.
U uvodu svog velikog komentara na Paninijevu gramatiku Patandžali objašnjava koliko je široka upotreba riječi. Među područjima njihove upotrebe navodi četiri Vede, s njihovim pomoćnim naukama i tajnim učenjima, “podijeljene na mnogo načina”: 101 granu svećenika adhvarju (Jadžur Veda), Sama Vedu “s hiljadu puteva”, Rig Vedu “na 21 način” i Atharva Vedu “na 9 načina”.
Witzel Patandžalijev popis škola (21 Rig Vede, 101 Jadžur Vede, 1.000 Sama Vede, 9 Atharva Vede) smatra djelimično očito nerealnim (str. 259, bilj. 10). Primjećuje da su druge verzije Rig Vede, sada izgubljene, poput one škole Bashkala, imale više himni i završavale se drugom himnom; samo Šakala Rig Veda završava se himnom koju ima danas (str. 265, bilj. 32). Tamo ih poredi s apokrifnim himnama Rig Vede (zbirka Khila), koje na str. 284-285 opisuje kao prenesene kao zasebna zbirka samo u Kašmiru. Opisuje i rane tekstove Jadžur Vede poznate samo po fragmentima, među njima sada izgubljenu Caraka samhitu (str. 298).
Jamison i Witzel pišu da je Rig Veda u osnovi došla do nas u samo jednoj izuzetno dobro sačuvanoj školi, onoj Šakalje, čija je analiza teksta riječ po riječ (Padapatha) također prenesena; zbirke Bashkala i Mandukeya su izgubljene. Njihova tabela vedskih tekstova navodi sačuvane zbirke: jednu Rig Vede, tri Sama Vede, šest Jadžur Vede (jedna od njih djelimična) i dvije Atharva Vede, za koje kažu da se znatno međusobno razlikuju. Tabela označava druge tekstove kao izgubljene, poput Brahmane škole Paippalada, čiji tekst nije sačuvan.
Rama kaže Hanumanu da Rig Veda ima 21 granu, Jadžur Veda 109, Sama Veda 1.000 i Atharva Veda 50, te da u svakoj grani postoji jedna upanišada (ukupno 1.180 po tom računu). Zatim mu kaže da radi oslobođenja proučava samo Mandukju, ili pak 10, ili 32, ili 108 upanišada, čija imena navodi.
Samo hinduističko pravo pretpostavlja izgubljenu Vedu
Mimamsa je škola koja brani autoritet Vede. Njen sažetak, Nyaya-mala-vistara Madhave, srednjovjekovnog učenjaka, objašnjava zašto pravne knjige Manua i drugih mudraca i dalje obavezuju. U njima su sakupljeni propisi “raštrkani po različitim Vedama”, kaže on, i oni koji se mogu vidjeti i oni koji ne mogu. John Muir, škotski učenjak sanskrta iz 19. stoljeća, preveo je taj odlomak. Čita ga kao vjerovanje da su dijelovi Vede koje su Manu i drugi imali pred sobom sada izgubljeni. Isti sažetak kaže da današnji učeni ljudi ne mogu dozvati tu daleku Vedu kao što je Manu mogao. Dakle, za pravo se kaže da počiva na vedskim tekstovima koje niko živ ne može pročitati. Muir primjećuje da ta pretpostavka Manua i druge mudrace čini praktično gotovo nepogrešivim.
“Različito shvaćena Smriti utemeljena je na Vedi, jer su predaje, poput onih o posvećenju, proučavanju itd., sastavili vedski ljudi, poput Manua i drugih. Niti se treba pretpostaviti da je Smriti beskorisna, budući da u sažetom obliku spaja niz propisa o stvarima koje treba poštovati, a koji su raštrkani po različitim Vedama, i onima koje su nam vidljive i onima koje su nam nevidljive.”
“Čini se da se ovaj posljednji izraz odnosi na pretpostavku da su neki dijelovi Vede, koje su Manu i drugi imali pred sobom kada su sastavljali svoja djela, sada izgubljeni.”
Značenje je već bilo sporno
Jaskina Nirukta je, kaže njen prevodilac, najstarija indijska knjiga o etimologiji, nauci o porijeklu riječi. Ona bilježi učitelja po imenu Kautsa. On je smatrao da je beskorisno tražiti značenje vedskih stihova, jer ga oni nemaju. Jedan od njegovih razloga bio je da si proturječe. Jedan kaže da je bio samo jedan Rudra, dok drugi govori o Rudrama u hiljadama. Jaska je odbacio Kautsu i odgovorio na svaku tačku. Stihovi imaju značenje, kaže on, jer su njihove riječi riječi svakodnevnog govora. Ali rasprava pokazuje da smisao himni nije došao zajedno s njihovim zvukom. Sam Jaska pita ko su Ašvini, bogovi blizanci kojima su upućene mnoge himne. Prenosi četiri odgovora. Neki kažu nebo i zemlja, drugi dan i noć, neki Sunce i Mjesec, a historičari kažu dva dobra kralja. Jaska to daje kao gledišta različitih ljudi, a ne kao slojeve jednog značenja. Riječi su sačuvane. Ali ono što su značile postalo je stvar suparničkih škola.
“‘Ako je (cilj ove nauke) utvrditi značenje vedskih strofa, ona je beskorisna’, kaže Kautsa, ‘jer vedske strofe nemaju značenja’; to se utvrđuje sljedećim argumentima: rečenice imaju utvrđene riječi, i njihov je red nepromjenljivo utvrđen. Dalje, Brahmana nalaže izvođenje obrednog oblika, kao ‘Raširi to’, i tako on širi; ‘Neka izlijem’, i tako on izlijeva. Dalje, njihovo je značenje nemoguće, kao ‘Spasi ga, o biljko!’ i dok udara, izgovara: ‘Ne povrijedi ga, o Sjekiro!’ Štaviše, njihovo je značenje proturječno, kao ‘Bio je samo jedan Rudra, a drugog nije bilo’ i ‘Rudre, kojih na zemlji ima hiljade bez broja’; ‘O Indra! ti si rođen bez neprijatelja’ i ‘Indra je pobijedio stotinu vojski zajedno’.”
“Vedske strofe imaju značenje, jer su (njihove) riječi istovjetne (s riječima govornog jezika).”
“Ko su onda Ašvini? Prema nekima, oni su nebo i zemlja; prema drugima, dan i noć. Neki ih smatraju suncem i mjesecom, (dok) ih historičari smatraju dvojicom čestitih kraljeva.”
Kasnije ruke u pravnim knjigama i epu
Manu kaže da se ni Veda ni pravne knjige nikada ne smiju dovoditi u pitanje. Pravne knjige ipak pokazuju promjene. Vasištha Dharmasutra, drevna pravna knjiga, navodi stih iz ‘Manave’, jedne Manuove knjige. Meso se ne može dobiti bez povređivanja živih bića, kaže on, pa mudraci kažu da klanje pri žrtvi nije klanje. Današnja Manusmriti ima isti stih s drugačijim završetkom: “neka stoga izbjegava (upotrebu) mesa”. Georg Bühler, učenjak iz 19. stoljeća koji je preveo obje knjige, smatrao je da je završetak izmijenjen kako bi odgovarao učenju o nenasilju. Ipak, ranije u istom poglavlju današnji Manu i dalje kaže da klanje za žrtve nije klanje. Bühler dodaje da četiri stiha koje Vasištha daje pod imenima Harite i Jame kod Manua stoje kao riječi oca čovječanstva. Ralph Griffith bio je prevodilac Ramajane (epa o Rami) iz 19. stoljeća. Kraj njene šeste knjige smatrao je djelom kasnije ruke od Valmikijeve. Njenu sedmu knjigu nazvao je dodatkom. Indijski učenjaci, dodaje, ipak tu knjigu pripisuju Valmikiju. Tradicionalni tekst ne označava koji su dijelovi došli kasnije.
“Ali pod Šruti (objava) misli se na Vedu, a pod Smriti (predaja) na Propise svetog zakona: to dvoje se ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje, budući da je iz njih dvoje zasjao sveti zakon.”
“Meso se nikada ne može dobiti bez povređivanja živih bića, a povređivanje živih bića ne pribavlja nebesko blaženstvo; stoga (mudraci proglašavaju) da klanje (životinja) na žrtvi nije klanje (u običnom smislu riječi).”
“Meso se nikada ne može dobiti bez povređivanja živih stvorenja, a povređivanje osjećajnih bića štetno je za (dostizanje) nebeskog blaženstva; neka stoga izbjegava (upotrebu) mesa.”
“Svajambhu (Samopostojeći) sam je stvorio životinje radi žrtava; žrtve su (ustanovljene) na dobro cijelog ovog (svijeta); stoga klanje (životinja) za žrtve nije klanje (u običnom smislu riječi). Biljke, drveće, stoka, ptice i (druge) životinje koje su uništene za žrtve primaju (ponovo se rađajući) viša postojanja. Pri prinošenju medene mješavine (gostu), na žrtvi i na obredima u čast predaka, ali samo u tim prilikama, životinja se može zaklati; to je (pravilo) objavio Manu. Dvaput rođeni čovjek koji, znajući pravo značenje Vede, zakolje životinju u te svrhe, čini da i on i životinja uđu u najblaženije stanje.”
“Među stihovima, prvi se u cijelosti nalazi u metričkoj Manusmriti, a i drugi ima svog predstavnika u tom djelu, iako je njegov završni dio izmijenjen tako da je dozvola klanja životinja na žrtvama pretvorena u apsolutnu zabranu oduzimanja života životinjama.”
“Štaviše, postoje četiri stiha koja su, iako ih Vasištha pripisuje Hariti i Jami, uključena u našu Manusmriti i tretirana kao izreke oca čovječanstva.”
“Čak i da priča nije cjelovita, završetak posljednjeg pjevanja šeste knjige, očigledno djelo kasnije ruke od Valmikijeve, koji govori o Raminoj slavnoj i sretnoj vladavini i obećava blagoslove onima koji čitaju i slušaju Ramajanu, bio bi dovoljan da pokaže da se, kada su ti stihovi dodani, poema smatrala završenom. Uttarakanda ili Posljednja knjiga samo je dodatak ili dopuna i govori samo o događajima prije i poslije onih opisanih u izvornoj poemi. Indijski učenjaci, međutim, vođeni pobožnom ljubavlju prema predaji, jednoglasno ovu Posljednju knjigu pripisuju Valmikiju i smatraju je dijelom Ramajane.”
Kur'an: čuvan i razumljen
Kur'an kaže da ga je Allah (﷾) objavio i da će ga čuvati. Kaže da je učinjen arapskim Kur'anom da bi ga slušaoci razumjeli i da je učinjen lahkim za razumijevanje i pamćenje. Njegova historija odgovara toj tvrdnji. Melek Džibril prelazio je Kur'an s Poslanikom (ﷺ) svake godine, a dvaput u njegovoj posljednjoj godini. Ubrzo nakon njegove smrti, Ebu Bekr ga je dao sakupiti u jedan svezak, iz pisanih dijelova i iz pamćenja ljudi. Manje od dvadeset godina nakon njegove smrti, Osman je kopije tog sveska poslao u svaku pokrajinu. Svaka muslimanska zajednica danas uči istih 114 sura. Arapski, jezik na kojem su, govori se i čita bez prekida otkako je Kur'an objavljen. Stranice ovog sajta o Osmanovim kopijama i o najstarijim rukopisima daju potpune dokaze.
“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”
“Mi je objavljujemo kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli,”
“A Mi smo Kur’an lahkim za opomenu učinili, pa ima li ikoga ko bi se prisjetio?”
Ebu Hurejre prenosi da je Džibril s Poslanikom (ﷺ) prelazio Kur'an jednom svake godine, a dva puta u godini kad je umro.
Zejd ibn Sabit prenosi da je, nakon što su mnogi koji su znali Kur'an napamet poginuli na Jemami, Ebu Bekr zatražio od njega da sakupi Kur'an u jedan svezak, podsjećajući ga da je zapisivao objavu za Allahovog Poslanika. Zejd ga je sakupio iz pisanih dijelova i iz sjećanja ljudi, a gotov primjerak prešao je od Ebu Bekra Omeru, a zatim Hafsi.
Enes prenosi da je Huzejfa ibn el-Jeman, uznemiren time koliko su se vojnici Sirije i Iraka razilazili u učenju Kur'ana, pozvao Osmana da spasi ummet prije nego što se raziđe oko svoje Knjige kao što su se razišli Jevreji i kršćani. Osman je posudio sakupljene listove koje je čuvala Hafsa, dao Zejdu ibn Sabitu i trojici Kurejšija da ih prepišu, rekavši trojici da, gdje god se s Zejdom raziđu, pišu na narječju Kurejšija, na kojem je Kur'an objavljen, vratio joj listove, poslao po primjerak u svaku pokrajinu i naredio da se sav drugi pisani kur'anski materijal spali.
Odgovori na hinduističke replike
Jamison i Witzel, Vedic Hinduism (1992)
Jamison i Witzel pišu da je Rig Veda u osnovi došla do nas u samo jednoj izuzetno dobro sačuvanoj školi, onoj Šakalje, čija je analiza teksta riječ po riječ (Padapatha) također prenesena; zbirke Bashkala i Mandukeya su izgubljene. Njihova tabela vedskih tekstova navodi sačuvane zbirke: jednu Rig Vede, tri Sama Vede, šest Jadžur Vede (jedna od njih djelimična) i dvije Atharva Vede, za koje kažu da se znatno međusobno razlikuju. Tabela označava druge tekstove kao izgubljene, poput Brahmane škole Paippalada, čiji tekst nije sačuvan.
Navedeno za
Nijedan spis na svijetu nije čuvan s više pažnje. Rig Veda se recituje slog po slog, u nekoliko oblika koji provjeravaju jedan drugog, još od vedskog doba. Sami zapadni učenjaci nazivaju je izuzetno dobro sačuvanom. Za tekst tako tačno čuvan ne može se reći da nije sačuvan.
Odgovor
To je tačno i treba to jasno reći. Ono što je preživjelo od Rig Vede čuvano je s izuzetnom pažnjom, i ništa na ovoj stranici ne kaže da je sačuvani tekst iskvaren. Ali pitanje nije da li je ono što je preživjelo dobro čuvano. Pitanje je da li je Veda sačuvana. Briga o onome što je preživjelo ne vraća ono što je izgubljeno. Od škola Rig Vede, riječima Jamison i Witzela, ostao je u osnovi samo jedan tekst. Verzija Baškala, s više himni i drugačijim završetkom, izgubljena je. Od grana koje Patandžali broji ostalo je oko desetak zbirki. Samo hinduističko pravo, u sažetku mimamse, kaže da crpi iz Veda koje se više ne mogu vidjeti. A tačan zvuk nije sačuvano značenje. U Jaskino vrijeme učitelj po imenu Kautsa mogao je reći da vedske strofe nemaju značenje, a Jaska prenosi četiri odgovora na pitanje ko su Ašvini.
Zaključak — Sačuvana Rig Veda izuzetno je dobro čuvana. Veda u cjelini nije: većina njenih grana izgubljena je, a njeno značenje bilo je sporno već u antici.
Patandžali, Mahabhašja, Paspašahnika — o varttiki ‘sarve deshantare’ (Kielhorn, sv. 1, str. 9)
U uvodu svog velikog komentara na Paninijevu gramatiku Patandžali objašnjava koliko je široka upotreba riječi. Među područjima njihove upotrebe navodi četiri Vede, s njihovim pomoćnim naukama i tajnim učenjima, “podijeljene na mnogo načina”: 101 granu svećenika adhvarju (Jadžur Veda), Sama Vedu “s hiljadu puteva”, Rig Vedu “na 21 način” i Atharva Vedu “na 9 načina”.
Navedeno za
Grane (šakhe) bile su škole recitovanja, poput kiraeta Kur'ana. Recitovale su jednu Vedu s malim razlikama, a hiljadu puteva Sama Vede načini su pjevanja. Gubitak škole nije gubitak Vede.
Odgovor
Grane se nisu razlikovale samo u zvuku. Mnoge škole imale su vlastite tekstove. Witzel napominje da je izgubljena Baškala Rig Veda imala više himni od naše i završavala drugom himnom. Jamison i Witzel navode i cijele knjige, poput Brahmane škole Paipalada, od kojih nema sačuvanog teksta. Muktika Upanišada, kasnija od Patandžalija i s drugačijim brojem, svakoj grani daje vlastitu Upanišadu. To čini 1.180, od kojih imenuje 108. To je više od pitanja izgovora. Kiraeti Kur'ana druga su vrsta stvari. Muslimanski učenjaci slažu se da svaki priznati kiraet odgovara Osmanovom pisanom tekstu i vodi do Poslanika (ﷺ) vjerodostojnim lancem. Ti kiraeti i danas se poučavaju i uče, i nijedan ne proturječi drugom. Nijedan kiraet ne dodaje suru niti je oduzima. Stranica ovog sajta “Da li postoje različite verzije Kur'ana?” daje pojedinosti.
Zaključak — Mnoge grane Vede imale su vlastite tekstove, a većina grana sada je izgubljena. Priznati kiraeti Kur'ana i dalje se poučavaju i uče, odgovaraju jednom pisanom tekstu i nijedan ne proturječi drugom.
Nirukta 1.16 — poglavlje 1, odjeljak 16 (Jaskini odgovori na Kautsine prigovore)
“Što se tiče (prigovora) da je njihovo značenje proturječno, (odgovaramo) da se isti (prigovor) može primijeniti na svakodnevni govor svijeta, kao ‘ovaj brahman nema suparnika’, ‘ovaj kralj nema neprijatelja’ itd. Što se tiče (prigovora) da se nešto nalaže osobi koja je s tim već upoznata, (odgovaramo) da pri pozdravu osoba saopćava svoje ime onome ko ga već zna; mješavina meda i mlijeka najavljuje se (gostu) koji je s njom već upoznat. Što se tiče (prigovora) da je Aditi sve, (odgovaramo) da je isto u svakodnevnom govoru svijeta, kao ‘sve tekućine su u vodi’. Što se tiče (prigovora) da je njihovo značenje nejasno, (odgovaramo) da nije krivica stuba ako ga slijepac ne vidi; to je krivica samog čovjeka.”
Navedeno za
Jaska je Kautsi odgovorio tačku po tačku. Strofe imaju značenje. Ako ih neki smatraju nejasnim, nije krivica stuba što ga slijepac ne vidi. Značenje čuvaju oni koji Vedu uče unutar tradicije.
Odgovor
Jaska je zaista odbacio Kautsu, i ova stranica to kaže. Poenta je u onome što rasprava pokazuje. Učitelj po imenu Kautsa, naveden u Jaskinoj Nirukti, mogao je smatrati da vedske strofe nemaju značenje. To je dokazivao iz njihovih proturječja. Neki kažu da je Kautsa samo uobičajeni protivnik, postavljen da mu se odgovori. Čak i tako, Jaska njegovo gledište tretira kao ono na koje treba potpun odgovor. Jaskin vlastiti odgovor priznaje da značenje nekima može biti nejasno. On krivi čitaoca: nije krivica stuba ako ga slijepac ne vidi. Među vedskim učenjacima, kaže on, pohvalu zaslužuje samo čovjek dubokog znanja. Njegova knjiga zatim prenosi četiri različita odgovora na jednostavno pitanje ko su Ašvini. Učenje unutar tradicije ni otada nije riješilo značenje. Šankara, Ramanudža i Madhva svi su obučeni unutar nje. Isti redak Upanišade čitali su na tri načina: kao istovjetnost s Brahmanom, kao Brahman obilježen razlikom i kao “ti zaista nisi to”. Stranica ovog sajta “Da li je duša isto što i Bog?” iznosi njihova čitanja. Kur'an traži da ga razumiju oni koji ga slušaju. Učinjen je arapskim Kur'anom, “da biste razumjeli”, i učinjen lahkim za razumijevanje i pamćenje. I muslimani se razilaze u nekim pojedinostima. Ali arapski Kur'ana govori se, čita i piše bez prekida otkako je objavljen. Zato se svako čitanje može provjeriti prema njegovim riječima.
Zaključak — Jaska je branio značenje Vede, ali njegova vlastita knjiga pokazuje da je značenje već bilo sporno, a najveći učitelji tradicije i dalje se razilaze. Kur'an je dat na jeziku koji njegovi slušaoci razumiju.
Nyaya-mala-vistara 1.3.3 — Madhavin sažetak Mimamse (prijevod J. Muira)
“Različito shvaćena Smriti utemeljena je na Vedi, jer su predaje, poput onih o posvećenju, proučavanju itd., sastavili vedski ljudi, poput Manua i drugih. Niti se treba pretpostaviti da je Smriti beskorisna, budući da u sažetom obliku spaja niz propisa o stvarima koje treba poštovati, a koji su raštrkani po različitim Vedama, i onima koje su nam vidljive i onima koje su nam nevidljive.”
Navedeno za
Ništa potrebno nije izgubljeno. Veda je vječna i niko je nije stvorio; mudraci (riši) su je samo vidjeli. Mudraci koji su pisali pravne knjige vidjeli su cijelu Vedu, uključujući dijelove koji se više ne recituju, i sakupili njene propise. Ono što je nama nevidljivo njima je bilo vidljivo, pa pravo i dalje počiva na potpunoj Vedi.
Odgovor
I muslimani vjeruju da se izvornik Kur'ana čuva kod Allaha (﷾), “na Ploči pomno čuvanoj”, i da je Kur'an koji se uči na Zemlji ta knjiga. Prihvatimo da su mudraci samo vidjeli vječnu Vedu. Pitanje je da li je ono što su vidjeli predano dalje. Vječna Veda koju niko sada ne može recitovati ne može nikome reći šta sadrži. Po vlastitom prikazu mimamse, jedan njen dio više se ne može vidjeti. Isti sažetak priznaje da današnji učeni ljudi ne mogu dozvati tu daleku Vedu kao što je Manu mogao. Dakle, niko ne može provjeriti pravne knjige prema tekstovima na kojima navodno počivaju. Muir primjećuje da ta pretpostavka Manua i druge mudrace čini praktično gotovo nepogrešivim. A i same pravne knjige su se mijenjale. Bühler pokazuje stih iz starije Manuove knjige koji u današnjem Manuu stoji s novim završetkom. Stari završetak kaže da klanje pri žrtvi nije klanje; novi kaže da se treba kloniti mesa. Argument Kur'ana počiva na primjerku na Zemlji: učenom, zapisanom i prelaženom s Poslanikom (ﷺ) svake godine.
Zaključak — Za pravne knjige se kaže da počivaju na vedskim tekstovima koje niko sada ne može pročitati, a i njihov vlastiti tekst se mijenjao. Vječna Veda koju niko ne može recitovati ne može pokazati šta je izgubljeno.
Manusmriti 2.10 — poglavlje 2, stih 10
“Ali pod Šruti (objava) misli se na Vedu, a pod Smriti (predaja) na Propise svetog zakona: to dvoje se ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje, budući da je iz njih dvoje zasjao sveti zakon.”
Navedeno za
Promjene u Manuu ili Ramajani ne dotiču Vedu. Te knjige su smriti, zapamćena predaja, a Veda (šruti) stoji iznad njih. Gdje se razlikuju, Veda pobjeđuje.
Odgovor
Sam Manu pravne knjige stavlja pored Vede. Nijedna se ni u čemu ne smije dovoditi u pitanje, jer je iz njih dvije zasjao sveti zakon. Pravo po kojem su hinduisti živjeli i priča o Rami koju slušaju dolaze iz tih knjiga. Griffith je kraj šeste knjige Ramajane smatrao djelom kasnije ruke, a njenu sedmu knjigu dodatkom. Ipak, indijski učenjaci, napominje on, sedmu knjigu i dalje pripisuju Valmikiju. Bühler je našao stihove koje Vasištha daje pod imenima drugih mudraca kako kod Manua stoje kao riječi oca čovječanstva. Dakle, tradicionalni tekst ne daje nikakvu oznaku koji su dijelovi kasniji. A ni sama Veda ne izmiče: većina njenih grana izgubljena je, a hinduističko pravo pretpostavlja dijelove koji nedostaju.
Zaključak — Manu pravne knjige stavlja u isti red s Vedom. I pravne knjige i ep pokazuju kasnije ruke koje tradicionalni tekst ne označava.
Sahih el-Buhari 4986 — Kitab Fedail el-Kur'an (Vrijednosti Kur'ana), hadis 4986
Zejd ibn Sabit prenosi da je, nakon što su mnogi koji su znali Kur'an napamet poginuli na Jemami, Ebu Bekr zatražio od njega da sakupi Kur'an u jedan svezak, podsjećajući ga da je zapisivao objavu za Allahovog Poslanika. Zejd ga je sakupio iz pisanih dijelova i iz sjećanja ljudi, a gotov primjerak prešao je od Ebu Bekra Omeru, a zatim Hafsi.
Navedeno za
I Kur'an su sakupili i prepisivali ljudi nakon što je Poslanik (ﷺ) umro. Ako škole Vede govore protiv Vede, muslimansko prepisivanje govori protiv Kur'ana.
Odgovor
Sakupiti i prepisati knjigu nije isto što i izgubiti je. Zejd ibn Sabit, koji je zapisivao objavu za Poslanika (ﷺ), sakupio je Kur'an za Ebu Bekra. Koristio je pisane dijelove i pamćenje ljudi. Manje od dvadeset godina nakon što je Poslanik (ﷺ) umro, Osman je dao poslati kopije tog istog sveska u svaku pokrajinu. To je učinjeno otvoreno, dok su bili živi mnogi koji su Kur'an čuli od njega. Alija, sljedeći halifa, rekao je da je Osman postupio tek nakon savjetovanja s ashabima. Pergament dva od najstarijih sačuvanih listova radiokarbonski je datiran između 568. i 645. godine. Test datira kožu, a ne pisanje. Osim sitnih pojedinosti pravopisa, oni nose današnji tekst. Stranice ovog sajta o Osmanu i o najstarijim rukopisima daju dokaze. Kopija postojećeg sveska, načinjena unutar jedne generacije, nije grana izgubljena tokom stoljeća.
Zaključak — Osman je kopirao već sakupljeni svezak, za života ashaba i nakon savjetovanja s njima. Najstariji rukopisi nose današnji tekst.
Kur'an 2:106 — sura El-Bekare, ajet 106
“Koji god ajet promijenimo, ili ga zaboravu prepustimo, Mi bolji od njega ili sličan njemu donesemo. Zar ti ne znaš da Allah nad svime ima moć?!”
Navedeno za
Sam Kur'an kaže da Allah derogira ajete ili čini da budu zaboravljeni. Omer je rekao da je ajet o kamenovanju objavljen i učen, a ipak nije u Kur'anu. Aiša je rekla da se ajet o pet dojenja još učio kad je Poslanik (ﷺ) umro. Dakle, i Kur'an je izgubio ajete.
Odgovor
Kur'an zaista kaže da Allah (﷾) zamjenjuje neke objave i čini da neke budu zaboravljene, i muslimani to ne poriču. Sura el-A'la kaže isto: Poslanik (ﷺ) neće zaboraviti ono čemu je poučen, “osim onoga što Allah hoće”. Ibn Kesir, komentator Kur'ana iz 14. stoljeća, prenosi da su neki komentatori taj izuzetak čitali kao derogaciju, to jest ono što je Allah (﷾) htio ukloniti. Dakle, muslimani ne tvrde da ništa objavljeno nikada nije povučeno. Oni drže da je ono što je Allah (﷾) htio da ostane sačuvano potpuno, kako obećava 15:9. Dva predanja se s tim slažu. Omer kod el-Buharija kaže da je ajet o kamenovanju objavljen i učen i da je njegov propis ostao, propis koji su klasični pravnici dali samo zakonitom sudu. Bojao se i da će ljudi jednog dana reći da to ne nalaze u Allahovoj (﷾) Knjizi. En-Nevevi, učenjak hadisa iz 13. stoljeća, navodi ga kao ajet čije je slovo povučeno, a propis je ostao. Aiša u Sahih Muslimu kaže da je ajet o deset dojenja zamijenjen ajetom o pet. En-Nevevi objašnjava da je povlačenje pet došlo tako kasno da su ga neki još učili kad je Poslanik (ﷺ) umro. Kad su za to saznali, prestali su, i svi su se složili da se ne uči. Derogacija je mogla doći samo od Allaha (﷾), dok je objava dolazila. U Poslanikovoj (ﷺ) posljednjoj godini Džibril je s njim dvaput prešao Kur'an, a ubrzo nakon njegove smrti Ebu Bekr ga je dao sakupiti. Grane Vede izgubile su kroz stoljeća škole koje su ih trebale čuvati. Stranica ovog sajta o derogaciji objašnjava šta je promijenjeno i zašto.
Zaključak — Predanja o kamenovanju i dojenju govore o odlomcima koji su se nekada učili, a danas nisu u Kur'anu. En-Nevevi oba imenuje kao odlomke čije je učenje derogirano, pet tako kasno da neki nisu čuli. Muslimani drže da je ono što je Allah (﷾) htio da ostane sačuvano potpuno, a to nije gubitak grana tokom stoljeća.
Sukthankar, Prolegomena to the Adiparvan (1933)
Sukthankar, glavni urednik kritičkog izdanja Mahabharate na Istočnjačkom istraživačkom institutu Bhandarkar u Puni, piše da cijeli odlomak u kojem Brahma posjećuje Vjasu i u kojem je Ganeša uposlen kao pisar nedostaje u bengalskoj verziji. Kaže da se epizoda o Ganeši nalazi samo u kasnim sjevernim (devanagari) rukopisima. Izvještaj o tome da je tekst zapisao Ganeša po Vjasinom diktatu naziva veoma kasnom interpolacijom u nekim slabijim devanagari rukopisima. Napominje da ep kaže da ga je prvi put objavio kao slobodno recitovanje Vaišampajana, izravni Vjasin učenik, i da ga je ponovo recitovao Sauti, koji ga je čuo samo jednom. Prosuđuje da takvo slobodno recitovanje nije moglo sačuvati tekst čistim bez strogih zaštitnih mjera, kakve su usvojene za vedske tekstove, i da, koliko je poznato, takve zaštitne mjere nisu postojale za epove.
Navedeno za
Mahabharata, koja sadrži Gitu, nije prepuštena slučaju. Vjasa ju je diktirao, a sam Ganeša zapisao. Dakle, tekst je tačno onakav kakvim ga je Vjasa dao.
Odgovor
Priča o Ganeši nije dio teksta kritičkog izdanja. V. S. Sukthankar vodio je to izdanje na Bhandarkar Oriental Research Institute u Puni. Priču je našao samo u kasnim sjevernim rukopisima, a nimalo u bengalskoj verziji. Nazvao ju je veoma kasnim umetkom u nekim lošijim rukopisima. Sam ep, napominje on, kaže da ga je prvi put objavio slobodnim recitovanjem Vaišampajana, Vjasin učenik. Sauti, pjevač koji ga kazuje u okvirnoj priči epa, recitovao ga je ponovo nakon što ga je čuo jednom. Koliko je poznato, kaže Sukthankar, takvo recitovanje nije imalo nijednu od strogih zaštita korištenih za vedske tekstove. Dakle, po nalazu samih kritičkih priređivača epa, knjiga koja sadrži Gitu nije predavana kao Veda. Argument Kur'ana izložen je gore: mnogi su ga učili od početka, sakupljen je u jedan svezak i isti je danas za svakog muslimana.
Zaključak — Priča o Ganeši sama je kasni dodatak. Ep koji sadrži Gitu predavan je slobodnim recitovanjem, bez zaštita Vede.
Gledišta
Veda je vjerno čuvana
Veda je vječna. Njen zvuk tačno su sačuvale škole recitovanja, što je podvig kojem se dive i zapadni učenjaci. Grane su bile škole koje su recitovale jednu Vedu. Gdje se neka grana više ne recituje, njene propise čuvaju pravne knjige Manua i mudraca. Značenje Vede poznato je onima koji je uče unutar tradicije, kako je Jaska pokazao protiv Kautse.
Tradicije mimamse i vedante i moderni hinduistički učitelji
Učenjaci sačuvanu Rig Vedu nazivaju izuzetno dobro čuvanom. Vede porede s magnetofonskim snimcima, predavanim obično bez promjene ijedne riječi.
Pobijanje
Tačno, i stranica to kaže: ono što je preživjelo čuvano je s izuzetnom pažnjom. Ali briga o onome što je preživjelo ne vraća ono što je izgubljeno. Od škola Rig Vede, riječima Jamison i Witzela, ostao je u osnovi samo jedan tekst, a značenje je rano bilo sporno.
Škola mimamse drži da pravne knjige sakupljaju propise raštrkane po Vedama. To uključuje propise koje možemo vidjeti i one koje ne možemo.
Pobijanje
Sam sažetak mimamse kaže da su propisi raštrkani po Vedama od kojih se neke sada ne mogu vidjeti. Muir to čita kao vjerovanje da su dijelovi Vede izgubljeni. Vječna Veda koju niko ne može recitovati ne može pokazati šta sadrži.
Jaska je odbacio Kautsinu tvrdnju da vedski stihovi nemaju značenje. Odgovorio je da su njihove riječi riječi svakodnevnog govora.
Pobijanje
Jaska je zaista odgovorio Kautsi. Ali njegova vlastita knjiga zatim daje četiri različita odgovora na pitanje ko su Ašvini. Šankara, Ramanudža i Madhva, svi obučeni u tradiciji, jedan redak Upanišade čitali su na tri načina. Kur'an je učinjen arapskim Kur'anom da bi ga slušaoci razumjeli.
Šta pokazuje zapis
Sačuvana Rig Veda čuvana je s velikom pažnjom. Ali većina grana Vede i mnogi njihovi tekstovi izgubljeni su, a hinduističko pravo pretpostavlja taj gubitak. Značenje himni bilo je sporno u antici, a pravne knjige i ep pokazuju kasnije ruke.
Patandžali oko 150. p. n. e. broji 21 granu Rig Vede, 101 Jadžur Vede i 9 Atharva Vede. Sama Vedi daje hiljadu puteva.
Učenjaci smatraju da je Patandžalijev spisak grana dijelom nerealan. Ali sačuvano je samo oko desetak zbirki samhita, a od Rig Vede samo jedna.
Izgubljena zbirka Rig Vede, ona škole Baškala, imala je više himni i završavala drugom himnom.
Sažetak mimamse pretpostavlja da su pravne knjige crpile iz vedskih tekstova koji više nisu dostupni.
Nirukta bilježi učitelja koji je rekao da vedski stihovi nemaju značenje. I daje četiri odgovora na pitanje ko su Ašvini.
Bühler je našao stih iz starije Manuove knjige koji u današnjoj Manusmriti stoji s izmijenjenim završetkom.
Griffith je kraj šeste knjige Ramajane i njenu sedmu knjigu smatrao kasnijim od Valmikija.
Stav akademske zajednice
Status: Consensus
Učenjaci Vede slažu se o obje polovine odgovora. Sačuvana Rig Veda, predana u školi Šakala, izuzetno je dobro sačuvana. Witzel Vede poredi s magnetofonskim snimcima predavanim obično bez promjene ijedne riječi. Slažu se i da je većina vedskih škola i mnogi njihovi tekstovi izgubljena. Od škola Rig Vede sačuvan je u osnovi samo jedan tekst. Cijele Brahmane i Samhite drugih škola poznate su samo iz odlomaka ili uopće nisu.
Islamsko gledište
Kur'an je objavljen na živom jeziku, učen i zapisivan kako je dolazio. Prelažen je s Poslanikom (ﷺ) svake godine, sakupljen ubrzo nakon njegove smrti i kopiran za svaku pokrajinu u roku od dvadeset godina. Allah (﷾) je povukao neke odlomke dok je objava još dolazila. Ono što je htio da ostane sačuvano je potpuno, kako je obećao.
Kur'an obećava da će ga Allah (﷾) čuvati.
Kur'an kaže da je učinjen arapskim da bi bio razumljen. I kaže da je učinjen lahkim za razumijevanje i pamćenje.
Džibril je prelazio Kur'an s Poslanikom (ﷺ) svake godine, a dvaput u njegovoj posljednjoj godini.
Ebu Bekr je dao sakupiti Kur'an u jedan svezak, a Osman je kopije tog sveska poslao u pokrajine.
Odlomke koje je Allah (﷾) povukao povukao je dok je objava još dolazila. Nisu ih kasnije izgubili oni koji su čuvali Kur'an.