Kratak odgovor
Knjige su izabrale crkvene vođe, tokom više od tri stotine godina nakon Isusa. Isus je propovijedao oko 30. godine i ništa nije napisao. Prve knjige bila su Pavlova pisma, iz oko 50. godine. Marko je napisan oko 65. do 70., Matej i Luka 80-ih godina, a Ivan pred kraj stoljeća. Tri stoljeća crkve se nisu slagale o tome koje knjige pripadaju. Neki su sumnjali u Poslanicu Hebrejima, Jakovljevu poslanicu ili Otkrivenje. Neki su Herminog Pastira čitali kao Pismo. Sirijske crkve služile su se s manje knjiga. Prvi sačuvani popis upravo današnjih dvadeset i sedam knjiga jeste pismo Atanazija, biskupa Aleksandrije, iz 367. Sabori u Hiponu 393. i Kartagi 397. odobrili su isti popis. Dakle, Novi zavjet je zbirka koju su ljudi izabrali dugo nakon Isusa, a ne knjiga koju je on donio. Islam uči da je Allah (﷾) Isusu dao Indžil, poruku u njegovim ustima.
Potpuno objašnjenje
Kada su knjige napisane
Isus je propovijedao oko 30. godine. Najranije knjige Novog zavjeta jesu pisma Pavla, kršćanskog misionara iz prvog stoljeća. Pavle nije poznavao Isusa tokom Isusove službe. Njegova pisma datiraju iz oko 50. godine. Historičari Marka datiraju oko 65-70, Mateja i Luku u 80-e godine, a Ivana u 90-e. Nijedna od tih knjiga nije postojala dok je Isus propovijedao “evanđelje”, radosnu vijest od Boga.
Standardni udžbenik. Pavlova najranija pisma datira oko 50. n. e., Marka oko 65-70, Mateja i Luku oko 80-85, a Ivana oko 90-95, i napominje da je Isus govorio aramejski, dok su evanđelja na grčkom napisali autori koji se ne imenuju. Kaže i da Pavle nije poznavao Isusa za njegova života i da je do vjere došao tek poslije razapinjanja.
“A pošto je Ivan bačen u tamnicu, dođe Isus u Galileju propovijedajući evanđelje kraljevstva Božijeg i govoreći: Ispunilo se vrijeme i približilo se kraljevstvo Božije; pokajte se i vjerujte u evanđelje.”
Tri stoljeća neslaganja
Oko 180. Irenej, biskup iz drugog stoljeća, morao je dokazivati da postoje četiri Evanđelja, ni više ni manje. Početkom četvrtog stoljeća Euzebije, crkveni historičar, još je Jakovljevu, Judinu, 2 Petrovu i 2 i 3 Ivanovu navodio kao sporne. Neke crkve čitale su Herminog Pastira, rani kršćanski spis, kao Pismo. Najstariji potpuni Novi zavjet, Codex Sinaiticus, sadrži njegov dio. U Poslanicu Hebrejima sumnjalo se na Zapadu, a u Otkrivenje na Istoku.
Irenej dokazuje da ne može biti ni više ni manje od četiri evanđelja, jer postoje četiri strane svijeta i četiri glavna vjetra. Dokazivao je to protiv kršćana koji su se služili manjim brojem evanđelja ili drugima.
Euzebije kršćanske spise svog vremena svrstava na one koje svi prihvataju, sporne i odbačene. Među spornima navodi Jakovljevu i Judinu poslanicu, Drugu Petrovu i Drugu i Treću Ivanovu poslanicu.
Grčka Biblija prepisana u 4. stoljeću i najstariji sačuvani potpuni primjerak Novog zavjeta. Njeno Evanđelje po Marku završava se kod 16:8. Poslije Otkrivenja sadrži i Barnabinu poslanicu i dio Hermina Pastira, knjige kojih nema u današnjem Novom zavjetu.
Prati kako su se crkve složile oko Novog zavjeta. Tri stoljeća bile su sporne knjige kao što su Hebrejima, Jakov i Otkrivenje, a neki su Herminog Pastira čitali kao Pismo. Atanazijevo pismo iz 367. prvi je sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga; sabori u Hiponu (393) i Kartagi (397) potvrdili su ga; sirijske crkve dugo su se služile kraćim skupom.
Različite crkve, različiti Novi zavjeti
Pešita je standardna Biblija sirijskih crkava. Ima dvadeset i dvije knjige, a ne dvadeset i sedam. Neke grčke Biblije nosile su dodatne knjige, kao što su Barnaba, Herma i Klementove poslanice. Etiopska crkva i danas broji trideset i pet. Koje su knjige bile Pismo zavisilo je od toga gdje je kršćanin živio.
Pokazuje da su crkve različitih regija dugo imale različite Nove zavjete. Sirijska Pešita, standardna Biblija sirijskih crkava od početka 5. stoljeća, ima dvadeset i dvije knjige, bez 2 Petrove, 2 i 3 Ivanove, Jude i Otkrivenja. Codex Sinaiticus, prepisan u 4. stoljeću, dodaje Barnabinu poslanicu i Herminog Pastira, a Codex Alexandrinus, iz 5. stoljeća, dodaje dvije Klementove poslanice. Etiopska crkva broji Novi zavjet od trideset i pet knjiga. Na Zapadu se dvadeset i sedam knjiga proširilo preko Jeronimove latinske Vulgate.
- Britanska biblioteka
Ko je sastavio popis
Prvi sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga jeste uskršnje pismo Atanazija, biskupa Aleksandrije, iz 367. Lokalni sabori biskupa u Hiponu 393. i Kartagi 397. odobrili su isti popis. Jeronimova latinska Vulgata proširila ga je na Zapadu. Katolička crkva učinila je popis obaveznim pod prijetnjom prokletstva tek na Tridentskom saboru 1546.
Atanazije, biskup Aleksandrije, navodi knjige koje smatra Pismom. Njegov popis Novog zavjeta čini dvadeset i sedam knjiga današnjeg Novog zavjeta, što je najraniji sačuvani popis upravo tih knjiga i nijedne druge.
Prati kako su se crkve složile oko Novog zavjeta. Tri stoljeća bile su sporne knjige kao što su Hebrejima, Jakov i Otkrivenje, a neki su Herminog Pastira čitali kao Pismo. Atanazijevo pismo iz 367. prvi je sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga; sabori u Hiponu (393) i Kartagi (397) potvrdili su ga; sirijske crkve dugo su se služile kraćim skupom.
Pokazuje da su crkve različitih regija dugo imale različite Nove zavjete. Sirijska Pešita, standardna Biblija sirijskih crkava od početka 5. stoljeća, ima dvadeset i dvije knjige, bez 2 Petrove, 2 i 3 Ivanove, Jude i Otkrivenja. Codex Sinaiticus, prepisan u 4. stoljeću, dodaje Barnabinu poslanicu i Herminog Pastira, a Codex Alexandrinus, iz 5. stoljeća, dodaje dvije Klementove poslanice. Etiopska crkva broji Novi zavjet od trideset i pet knjiga. Na Zapadu se dvadeset i sedam knjiga proširilo preko Jeronimove latinske Vulgate.
Katolički sabor navodi knjige Starog zavjeta, uključujući Tobiju, Juditu, Mudrost, Ekleziastikus, Baruha i dvije knjige o Makabejcima, i dvadeset i sedam knjiga Novog. Završava: ako neko ne primi te knjige, cijele i sa svim njihovim dijelovima, kao svete i kanonske, ‘i svjesno i namjerno prezre navedene predaje, neka bude anatema’ (proklet i odsječen).
- Oko 30.
Isus propovijeda
Isus propovijeda “evanđelje”, poruku u svojim ustima. On ne piše ništa.
- Oko 50.
Pavlove poslanice
Najstarije knjige Novog zavjeta su poslanice Pavla, koji nije poznavao Isusa za vrijeme Isusovog djelovanja.
- Od oko 65. do 90-ih
Četiri Evanđelja
Marko je napisan oko 65. do 70., Matej i Luka 80-ih, a Ivan 90-ih godina.
- Do 300-tih godina
Tri stoljeća neslaganja
Crkve se ne slažu koje knjige pripadaju. Neki sumnjaju u Hebrejima, Jakova ili Otkrivenje. Neki čitaju Herminog Pastira kao Pismo.
- 367.
Prvi popis dvadeset sedam knjiga
Atanazije, biskup Aleksandrije, piše prvi sačuvani popis upravo današnjih dvadeset sedam knjiga.
- 393. i 397.
Sabori ga odobravaju
Lokalni sabori biskupa u Hiponu i Kartagi odobravaju isti popis.
Kur'an kaže da je Allah (﷾) dao Isusu Indžil (evanđelje koje je propovijedao): poruku u njegovim ustima, a ne knjige napisane o njemu decenijama kasnije.
Pisma koja su izgubljena
U 1 Korinćanima Pavle spominje ranije pismo koje je napisao istoj crkvi. Ono nije sačuvano. U Kološanima govori crkvi da pročita “onu iz Laodiceje”. Neki je poistovjećuju s Efežanima, ali to je nagađanje i Biblija to nigdje ne kaže. Pismo koje je Pavle mislio nije sačuvano. Kratka ‘Poslanica Laodicejcima’ prepisana je u neke srednjovjekovne latinske Biblije. Smatra se kasnijim krivotvorenjem i danas je nema u Bibliji nijedne crkve.
“Pisao sam vam u poslanici da se ne družite s bludnicima;”
“I kad se ova poslanica pročita kod vas, učinite da se pročita i u crkvi laodicejskoj, i da i vi pročitate onu iz Laodiceje.”
Kršćanski odgovor: crkva je prepoznala knjige
Kršćani odgovaraju da crkva nije birala knjige. Kažu da je prepoznala one koje je Bog nadahnuo. Ukazuju na 2 Petrovu, koja o Pavlovim pismima govori uz “ostala Pisma”. Kršćanski učenjak Bruce Metzger rekao je to ovako. Kanon je više popis autoritativnih knjiga nego autoritativan popis knjiga.
“I strpljivost Gospoda našega smatrajte spasenjem, kao što vam je i ljubljeni brat naš Pavle po mudrosti koja mu je data pisao; kao i u svim poslanicama, govoreći u njima o ovome; u njima ima nešto teško za razumjeti, što neuki i nepostojani izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju propast.”
Dokazuje, kao kršćanski učenjak, da crkva nije stvorila kanon, nego je došla do priznavanja knjiga koje su već dokazale svoj autoritet u bogosluženju, tako da je kanon više popis autoritativnih knjiga nego autoritativan popis knjiga. Bilježi i da je proces trajao do kraja 4. stoljeća u grčkim i latinskim crkvama, a duže u sirijskim.
Indžil koji je dat Isusu
Kur'an kaže da je Allah (﷾) Isusu dao Indžil (Evanđelje koje je propovijedao). To je bila poruka u njegovim ustima. To nisu bile četiri knjige napisane o njemu decenijama kasnije i izabrane od biskupa stoljećima kasnije. Kur'an je od početka bio drugačiji. Zapisan je dok je Poslanik (ﷺ) živio, od pisara kao što je Zejd ibn Sabit. Sakupljen je u jedan svezak u roku od oko dvije godine od njegove smrti. Džibril je s Poslanikom (ﷺ) prelazio Kur'an jednom svake godine, a dva puta u godini kada je umro. Nijedan sabor nije morao birati šta u njega spada.
“Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat, prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bila uputa i svjetlo, te da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bila uputa i pouka bogobojaznima,”
Zejd ibn Sabit prenosi da je, nakon što su mnogi koji su znali Kur'an napamet poginuli na Jemami, Ebu Bekr zatražio od njega da sakupi Kur'an u jedan svezak, podsjećajući ga da je zapisivao objavu za Allahovog Poslanika. Zejd ga je sakupio iz pisanih dijelova i iz sjećanja ljudi, a gotov primjerak prešao je od Ebu Bekra Omeru, a zatim Hafsi.
Ebu Hurejre prenosi da je Džibril s Poslanikom (ﷺ) prelazio Kur'an jednom svake godine, a dva puta u godini kad je umro.
“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”
Tačku po tačku
The Canon of the New Testament (1987), o tome kako je kanon utvrđen
Dokazuje, kao kršćanski učenjak, da crkva nije stvorila kanon, nego je došla do priznavanja knjiga koje su već dokazale svoj autoritet u bogosluženju, tako da je kanon više popis autoritativnih knjiga nego autoritativan popis knjiga. Bilježi i da je proces trajao do kraja 4. stoljeća u grčkim i latinskim crkvama, a duže u sirijskim.
Navedeno za
Crkva je samo prepoznala knjige koje je Bog nadahnuo; nije ih birala.
Odgovor
Prepoznavanje je trajalo više od tri stotine godina, a crkve nisu došle do istog odgovora. Sirijske crkve prepoznale su dvadeset i dvije knjige. Neke grčke crkve čitale su Hermu i Barnabu. Etiopska crkva broji trideset i pet. Kada crkve prepoznaju različite knjige, prepoznavanje je ljudska prosudba.
Zaključak — Kako god se to nazvalo, popis su odredili biskupi, regiju po regiju, stoljećima nakon Isusa.
2 Petrova 3:15-16 — poglavlje 3, stih 15-16
“I strpljivost Gospoda našega smatrajte spasenjem, kao što vam je i ljubljeni brat naš Pavle po mudrosti koja mu je data pisao; kao i u svim poslanicama, govoreći u njima o ovome; u njima ima nešto teško za razumjeti, što neuki i nepostojani izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju propast.”
Navedeno za
Petar je već Pavlova pisma ubrajao u Pismo, pa se kanon oblikovao dok su prvi učenici još bili živi.
Odgovor
I sama 2 Petrova bila je jedna od spornih knjiga. Euzebije ju je početkom četvrtog stoljeća još navodio među spisima koje nisu svi prihvatali. Poslanica čije je vlastito mjesto u Bibliji bilo sporno tri stoljeća ne može riješiti koje knjige tamo pripadaju.
Zaključak — Stih ne pokazuje da je dvadeset i sedam knjiga bilo određeno od početka.
Gledišta
Glavni tok kršćanstva
Dvadeset i sedam knjiga nadahnuo je Bog. Crkva nije odlučivala koje su knjige Pismo. Vremenom je prepoznala one koje je Bog dao.
2 Petrova već stavlja Pavlova pisma uz “ostala Pisma”.
Pobijanje
Stih Pavlova pisma smatra Pismom, ali ne daje nikakav popis knjiga. I sama 2 Petrova bila je na Euzebijevom popisu spornih knjiga. Poslanica čije je vlastito mjesto bilo sporno tri stoljeća ne može riješiti koje knjige pripadaju.
Crkva je prepoznala knjige čiji se autoritet već osjećao u bogosluženju, a nije stvorila kanon.
Pobijanje
Sam Metzger kaže da je prepoznavanje trajalo do kraja četvrtog stoljeća, a duže u sirijskim crkvama. Čak se i o jezgri raspravljalo: oko 180. Irenej je još morao dokazivati da su Evanđelja upravo četiri. Crkve su završile s različitim popisima, dvadeset i dvije knjige u Pešiti i trideset i pet u Etiopskoj crkvi, pa je prepoznavanje bilo ljudska prosudba.
Stav akademske zajednice
Status: Consensus
Historičari se slažu da se novozavjetni kanon oblikovao postepeno. Slažu se da je nekoliko knjiga bilo sporno do četvrtog stoljeća. Slažu se da je prvi sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga Atanazijevo pismo iz 367.
Islamsko gledište
Novi zavjet je zbirka spisa o Isusu, koju su biskupi birali tokom tri stoljeća. To nije Indžil koji je Allah (﷾) dao Isusu, a Kur'an potvrđuje da je on bio objava njemu.
Knjige Novog zavjeta počinju Pavlovim pismima, oko 50. godine. Evanđelja slijede, od oko 65. do oko 95.
Tri stoljeća crkve se nisu slagale oko nekih knjiga. To su bile Hebrejima, Jakov, Juda, 2 Petrova, 2 i 3 Ivanova, Otkrivenje i Hermin Pastir.
Sirijske crkve služile su se s dvadeset i dvije knjige, a Etiopska crkva broji trideset i pet.
Prvi sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga potiče iz 367. Sabori biskupa odobrili su ga 393. i 397.
Pavlovo ranije pismo Korintu i pismo iz Laodiceje za koje je želio da se pročita oba su izgubljena.
Kur'an uči da je Allah (﷾) objavio Indžil samom Isusu.