Kratak odgovor
Trojstvo, vjerovanje u jednog Boga u tri osobe, oblikovano je na crkvenim saborima stoljećima nakon Isusa. Nijedan vjerovjesnik ga nije učio. Islam uči da je Isus, kao i svaki vjerovjesnik, učio da je Bog Jedan. Novi zavjet Isusu daje visoke naslove, ali ga iznova i iznova stavlja ispod Boga. Čak i isusovački historičar koji se drži tog učenja kaže da Novi zavjet ne daje formulirano učenje o Trojstvu. Sabor u Nikeji je 325. proglasio da je Sin ‘jedne biti’ s Ocem. Tu riječ nametnuo je biskupima car Konstantin. Crkveni sabori su zatim decenijama raspravljali o tom pitanju. Godine 380. carevi su naredili svim svojim narodima da vjeruju u Trojstvo. Godine 381. Sabor u Carigradu dodao je da se Sveti Duh štuje zajedno s Ocem i Sinom. Kur'an kršćanima jasno kaže: ne govorite: ‘Trojica su!’
Potpuno objašnjenje
Šta kršćani smatraju
Kršćani smatraju da sabori nisu izmislili Trojstvo. Kažu da su sabori izrekli ono u šta je Crkva već vjerovala. Pokazuju na Isusovu zapovijed da se krsti u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Nicejsko vjerovanje, izjavu vjere usaglašenu tamo, čitaju kao vjeran sažetak Pisma. Zapisi sa sabora govore drugu priču.
“Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha;”
Vjerovanje počinje riječima: ‘Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog’. Sabor je ispovijedio Sina kao rođenog od Oca, pravog Boga od pravog Boga, i ‘jedne biti’ (homoousios) s Ocem, a osudio je one koji su govorili da je bilo vrijeme kad njega nije bilo.
Šta pokazuju rani pisci
Nova riječ sama po sebi ništa ne dokazuje. I muslimani koriste kasniju riječ, tevhid (Allahova jednost), za ono što je učio svaki vjerovjesnik. Važno je da li se to vjerovanje učilo. Jedan isusovac, član katoličkog vjerskog reda, napisao je historiju tog učenja i vjeruje u njega. Čak i on piše da Novi zavjet ne daje formulirano učenje o Trojstvu. Tertulijan, kršćanski pisac iz sjeverne Afrike, branio je Trojstvo. Čak i on priznaje da je jednostavne, koji uvijek čine većinu vjernika, ono plašilo. Katolička enciklopedija iz 1912. također brani to učenje, ali priznaje da Pismo nema jedan izraz koji zajedno imenuje trojicu. Grčka riječ trias prvi put se pojavljuje kod Teofila, biskupa Antiohije, oko 180. n. e. Njegova trojica su Bog, Njegova Riječ i Njegova Mudrost. Latinska riječ trinitas prvi put se pojavljuje kod Tertulijana.
Isusovački historičar tog učenja, i sam trinitarac, piše da novozavjetni pisci ne daju formalno ili formulirano učenje o Trojstvu i nikakvo izričito učenje da u jednom Bogu postoje tri jednake božanske osobe. Smatra da oni pružaju ideje od kojih je kasnije učenje izgrađeno.
Tertulijan brani učenje koje naziva Trojstvom (latinski trinitas) i priznaje da jednostavne ljude, koji uvijek čine većinu vjernika, ono plaši, jer se boje da dijeli jednog Boga.
Katoličko referentno djelo koje brani to učenje navodi da Pismo još nema jedan izraz koji zajedno imenuje tri božanske osobe; da se grčka riječ trias prvi put pojavljuje kod Teofila Antiohijskog oko 180. n. e.; i da se latinska riječ trinitas javlja poslije toga kod Tertulijana.
Teofil Boga, njegovu Riječ i njegovu Mudrost naziva trijadom (grčki trias). To je najranija poznata upotreba tog izraza u kršćanskim spisima.
Kako su sabori i carevi to riješili
U Nikeji su 325. biskupi proglasili da je Sin jedne biti s Ocem. Euzebije iz Cezareje, biskup i historičar koji je bio prisutan, napisao je da im je Konstantin nametao tu riječ. Crkveni historičar Sokrat iz petog stoljeća bilježi da je carev edikt zatim poslao Arija u progonstvo. Arije je bio svećenik koji je poricao da je Sin jednak Ocu. Borba se nastavila decenijama. Godine 357. sabor u Sirmiju zabranio je riječ ‘bit’ i proglasio da je Otac veći od Sina. Godine 380. carevi su naredili svakom narodu pod svojom vlašću da vjeruje u Trojstvo, a svima drugima zaprijetili su kao hereticima. Godine 381. Sabor u Carigradu proširio je redak vjerovanja o Svetom Duhu. Nazvao Ga je Gospodom i Životvorcem, koji se štuje zajedno s Ocem i Sinom. R. P. C. Hanson, historičar rane crkve, godine od 318. do 381. opisuje kao traganje za učenjem. Ne naziva ih odbranom već utvrđenog učenja.
Vjerovanje počinje riječima: ‘Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog’. Sabor je ispovijedio Sina kao rođenog od Oca, pravog Boga od pravog Boga, i ‘jedne biti’ (homoousios) s Ocem, a osudio je one koji su govorili da je bilo vrijeme kad njega nije bilo.
Euzebije, biskup Cezareje, napisao je svojoj crkvi poslije Nicejskog sabora da je car Konstantin pozvao sve biskupe da pristanu na vjerovanje uz umetanje jedne riječi homoousios (jedne biti) i da je sam objasnio tu riječ. Sokrat dodaje da se pet biskupa u početku protivilo toj riječi i da je carev edikt poslao Arija u progonstvo.
Sabor biskupa u Sirmiju 357., protivan nicejskoj formuli, trideset i dvije godine poslije Nikeje, odredio je da se riječ ‘bit’ (ousia), a time i nicejska formula ‘jedne biti’, uopće ne upotrebljava, jer se ne nalazi u božanskim Pismima. Izjavio je i da niko ne može sumnjati da je Otac veći od Sina, navodeći Isusove riječi ‘Onaj koji me posla veći je od mene’.
Izdan 27. februara 380. Carevi su naredili svim narodima pod svojom vlašću da slijede vjeru koju je naučavao apostol Petar i da vjeruju u jedno božanstvo Oca, Sina i Svetoga Duha, u jednakom veličanstvu i svetom Trojstvu. Oni koji odbiju trebali su biti žigosani kao heretici i suočiti se s božanskom kaznom, a zatim i s carskom.
Sabor je ispovijedio Svetoga Duha kao Gospoda i Životvorca, koji izlazi od Oca i koji se zajedno s Ocem i Sinom štuje i slavi.
Historija arijanskog spora od 318. do 381. Dokazuje da to nije bila odbrana ustaljene ortodoksije od hereze, nego traganje u kojem se crkveno učenje o Bogu razrađivalo, a konačan oblik doseglo je tek 381.
- Oko 180. n. e.
Pojavljuje se grčka riječ
Teofil Antiohijski koristi grčku riječ trias, ‘skup od tri’. Njegova trojica su Bog, Njegova Riječ i Njegova Mudrost.
- Početak 200-tih godina
Slijedi latinska riječ
Tertulijan je prvi koji koristi latinsku riječ trinitas. Priznaje da je većina običnih vjernika njegovog vremena bila uznemirena zbog nje.
- 325.
Nicejski sabor
Biskupi proglašavaju Sina ‘iste suštine’ s Ocem. Car Konstantin im nameće tu riječ, a carska naredba šalje u izgnanstvo Arija, koji je učio da je Sin imao početak.
- 357.
Jedan sabor ide u drugom smjeru
Sabor u Sirmiju zabranjuje riječ ‘supstancija’ i proglašava Oca većim od Sina.
- 380–381.
Carevi to čine zakonom
Carevi naređuju svim svojim narodima da vjeruju u Trojstvo. Godine 381. Carigradski sabor dodaje u vjerovanje da se Sveti Duh obožava zajedno s Ocem i Sinom.
Riječi Trojstvo nema u Bibliji. Kur'an govori kršćanima da ne kažu ‘Trojstvo’, jer je Allah (﷾) jedan.
Kako je nastala zabuna
Novozavjetni pisci dali su Isusu uzvišene naslove. U Otkrivenju, posljednjoj knjizi Novog zavjeta, govori neko za koga kršćani smatraju da je Isus. On sebe naziva prvim i posljednjim, a taj naslov Bog uzima u Izaiji. Kasniji čitaoci zajedničke naslove uzeli su kao zajedničku narav. Ali isti pisci kažu ko je Isusu dao njegov položaj. Bog ga je uskrsnuo i posadio sebi s desne strane. Bog ga je uzvisio i dao mu ime. Bolje ime naslijedio je. A Pavle, kršćanski misionar prvog stoljeća, naziva ga “prvorođeni svega stvorenja”.
“Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak, prvi i posljednji.”
“Ovako govori GOSPOD, Kralj Izraelov, i otkupitelj njegov, GOSPOD nad vojskama: Ja sam prvi i ja sam posljednji; i osim mene nema Boga.”
“Koju pokaza na Kristu, kad ga uskrsnu iz mrtvih i posadi sebi s desne strane na nebesima, iznad svakog poglavarstva i vlasti i sile i gospodstva i svakog imena koje se spominje, ne samo na ovom svijetu nego i na onom koji dolazi;”
“Zato ga je i Bog visoko uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakog imena;”
“Postavši toliko bolji od anđela, koliko je uzvišenije ime od njih naslijedio.”
“Koji je slika nevidljivoga Boga, prvorođeni svega stvorenja:”
Bog je iznad njega u Novom zavjetu
Novi zavjet iznova i iznova stavlja Boga iznad Isusa. Kristu je glava Bog. Na kraju će se i sam Sin pokoriti Bogu. Isus kaže da je njegov Otac veći od njega. Hebrejima, novozavjetna poslanica, Isusu daje najviše naslove. Ipak, govori mu: “zato te je Bog, Bog tvoj, pomazao”.
“Ali hoću da znate da je svakom muškarcu glava Krist, a ženi je glava muškarac, a Kristu je glava Bog.”
“A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve u svemu.”
“Čuli ste da vam rekoh: Odlazim i opet dolazim k vama. Kad biste me ljubili, obradovali biste se što rekoh: Idem k Ocu; jer je moj Otac veći od mene.”
“Zavolio si pravednost i omrznuo bezakonje; zato te je Bog, Bog tvoj, pomazao uljem radosti više nego drugove tvoje.”
Šta Kur'an kaže
Kur'an kaže da je svaki poslanik poslan s jednom porukom: da nema boga osim Allaha (﷾), pa obožavajte samo Njega. Islam uči da je Isus, kao i vjerovjesnici prije njega, učio isto. Kur'an sljedbenicima Knjige (Jevrejima i kršćanima) govori da ne zastranjuju u svom vjerovanju. Kaže da je Isus bio Allahov (﷾) poslanik i govori im: ne govorite: ‘Trojica su!’, jer je Allah (﷾) jedan. Upozorava one koji Allaha (﷾) nazivaju jednim od trojice. U četiri kratka ajeta sažima ko je Allah (﷾). On je Jedan, nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije.
“Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema istinskog Boga osim Mene, zato Meni ibadet činite!””
“O vi kojima je data Knjiga, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Njegova Riječ, koju je Merjemi dostavio, i duh Njegov; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: “Trojica su!” Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, uzvišen neka je On, zar da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik.”
“Nevjernici su oni koji govore: “Allah je, zaista, jedan od trojice!” A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
Stih po stih
Matej 28:19 — poglavlje 28, stih 19
“Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha;”
Navedeno za
Sam Isus zajedno je imenovao Oca, Sina i Svetoga Duha, pa se Trojstvo učilo od početka.
Odgovor
Imenovati trojicu zajedno ne znači reći da su trojica jedan Bog, jednaki i vječni. U Djelima apostolskim Petar govori mnoštvu da se krsti u ime Isusa Krista. Ne kaže u ime Oca, Sina i Svetoga Duha.
Zaključak — Stih imenuje trojicu. Učenje da su trojica jedan Bog zapisano je u Nikeji i Carigradu.
Postanak 1:26 — Tora (Zakon), poglavlje 1, stih 26
“I reče Bog: Načinimo čovjeka po svojoj slici, prema svojoj sličnosti; i neka vlada nad ribama morskim, i nad pticama nebeskim, i nad stokom, i nad svom zemljom, i nad svim gmizavcima što gmižu po zemlji.”
Navedeno za
Bog kaže “Načinimo čovjeka po svojoj slici”, pa u Bogu postoji više od jedne osobe.
Odgovor
Sljedeći stih kaže “Bog stvori čovjeka na svoju sliku”, s glagolom u jednini, a u KJV stoji “his” (njegovu), također u jednini. Jedan Bog govori u množini veličanstva. Kraljevi o sebi govore ‘mi’, a Allah (﷾) o Sebi u cijelom Kur'anu govori ‘Mi’. Ljudi koji su pisali i čitali Postanak nikada u njemu nisu našli Trojstvo.
Zaključak — Stvorio je jedan Bog, kako kaže upravo sljedeći stih.
Otkrivenje 22:13 — poglavlje 22, stih 13
“Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak, prvi i posljednji.”
Navedeno za
Isus preuzima Božiji vlastiti naslov, prvi i posljednji, pa mora biti Bog.
Odgovor
Ista knjiga počinje time što sebe naziva Otkrivenjem Isusa Krista “koje mu dade Bog”. U istoj knjizi Isus u jednom stihu četiri puta govori o ‘mom Bogu’.
Zaključak — Čak i u Otkrivenju ono što Isus ima daje mu Bog.
Filipljanima 2:6-7 — poglavlje 2, stih 6-7
“koji, postojeći u obliku Božijem, nije smatrao jednakost s Bogom nečim što treba grabiti, nego je ispraznio sebe, uzevši obličje sluge, postavši sličan ljudima.”
Navedeno za
Filipljanima kaže da je Isus bio u obliku Božijem i jednak s Bogom.
Odgovor
Šta god da znači ‘oblik Božiji’, odlomak zatim kaže ko ima viši položaj. Isus je ispraznio sebe, “uzevši obličje sluge”. Tri stiha kasnije Pavle kaže da ga je Bog visoko uzvisio i dao mu ime iznad svakog imena. Pavle Boga drži onim koji daje položaj, a Isusa onim koji ga prima.
Zaključak — Čak je i ovdje Bog onaj koji uzvisuje, a Isus onaj koji je uzvišen.
Gledišta
Glavni tok kršćanstva
Trojstvo je vjera apostola. Sabori u Nikeji i Carigradu branili su ga od zablude i dali mu tačne riječi, ali ga nisu izmislili.
Matej 28:19 zajedno imenuje Oca, Sina i Svetoga Duha u jednom krštenju.
Pobijanje
Stih zaista imenuje trojicu zajedno, ali imenovati trojicu ne znači reći da su jedan Bog, jednaki i vječni. U Djelima apostolskim Petar govori mnoštvu da se krsti u ime Isusa Krista.
Kršćani smatraju da Nicejsko vjerovanje tačnim riječima kaže ono što Pismo već uči.
Pobijanje
Kršćani to doista kažu, ali su se sabori decenijama borili oko ključne riječi. Godine 357. jedan sabor je proglasio da je Otac veći od Sina. Historičar Hanson te godine naziva traganjem za učenjem, a ne odbranom već utvrđenog. Čak i isusovački historičar koji vjeruje u to učenje kaže da Novi zavjet ne daje formulirano učenje o Trojstvu.
Islamsko gledište
Isus je učio Božiju jednost, kao i svaki vjerovjesnik. Trojstvo su ljudi razradili tokom tri i po stoljeća nakon njega, a carevi su ga učinili zakonom. Kur'an to naziva zastranjivanjem.
Riječ Trojstvo nije u Bibliji. Čak i učenjaci koji se drže tog učenja priznaju da Novi zavjet ne daje njegovo formulirano učenje.
Tertulijan priznaje da je većinu običnih vjernika njegovog vremena to učenje plašilo.
U Nikeji je 325. car Konstantin biskupima nametao riječ homoousios (‘jedne biti’). Arije je prognan carskim ediktom.
Decenijama nakon Nikeje došao je Sabor u Sirmiju 357. Zabranio je riječ ‘bit’ i proglasio da je Otac veći od Sina.
Godine 380. carevi su naredili svim svojim narodima da vjeruju u Trojstvo. Godine 381. vjerovanje je prošireno da kaže da se Sveti Duh štuje zajedno s Ocem i Sinom.
Historičar R. P. C. Hanson godine od 318. do 381. opisuje kao traganje za učenjem o Bogu koje je konačan oblik doseglo tek 381.
Novi zavjet iznova i iznova stavlja Boga iznad Isusa.
Isus je osudio naučavanje ljudskih zapovijedi kao Božijih nauka. Učenje koje nijedan vjerovjesnik nije učio, a kasnije su ga utvrdili sabori i carevi, upravo je takvo učenje.
Kur'an kršćanima govori da ne kažu “Trojica su!”, jer je Allah (﷾) jedan.