Kratak odgovor
Nije. Nijedan stih u izvornom tekstu ne kaže da je Bog tri osobe u jednom biću. Čak ni riječ ‘Trojstvo’ nije u Bibliji. Katolički učenjaci koji se drže tog učenja to priznaju. Hebrejski spisi iznova uče da je Bog jedan i nijedan prorok nije učio o tri osobe. Isus je “Gospod Bog naš jedan je Gospod” nazvao prvom od svih zapovijedi. Stihovi koji zajedno imenuju Oca, Sina i Duha nikada ne kažu da su to troje jedan Bog. Jedini stih koji otvoreno iznosi Trojstvo jeste 1 Ivanova 5:7 u King James Version. Dodan je dugo nakon što je poslanica napisana, a većina modernih Biblija ga izostavlja. Riječ se prvi put pojavljuje oko 180. n. e., a učenje je ustaljeno tek u četvrtom stoljeću. Islam se drži onoga što su učili vjerovjesnici. Kur'an jasno kaže: “ne govorite: ‘Trojica su!’”
Potpuno objašnjenje
Šta priznaju referentna djela i kršćanski učenjaci
Encyclopaedia Britannica navodi da se ni riječ ni izričito učenje ne pojavljuju u Novom zavjetu. Čak i Catholic Encyclopedia, koja brani to učenje, kaže da Pismo nema jednu riječ za tri osobe zajedno. Edmund Fortman bio je isusovački svećenik (član katoličkog redovničkog reda) koji se i sam držao tog učenja i napisao njegovu historiju. Piše da Novi zavjet ne daje izričito učenje o tri jednake osobe u jednom Bogu.
Navodi da se ni riječ Trojstvo ni izričito učenje ne pojavljuju u Novom zavjetu i da se učenje razvijalo postepeno tokom nekoliko stoljeća, a ustaljenu formulu jedne biti u tri osobe doseglo je tek u 4. stoljeću.
Katoličko referentno djelo koje brani to učenje navodi da Pismo još nema jedan izraz koji zajedno imenuje tri božanske osobe; da se grčka riječ trias prvi put pojavljuje kod Teofila Antiohijskog oko 180. n. e.; i da se latinska riječ trinitas javlja poslije toga kod Tertulijana.
Isusovački historičar tog učenja, i sam trinitarac, piše da novozavjetni pisci ne daju formalno ili formulirano učenje o Trojstvu i nikakvo izričito učenje da u jednom Bogu postoje tri jednake božanske osobe. Smatra da oni pružaju ideje od kojih je kasnije učenje izgrađeno.
Jedan Bog, iznova i iznova
Zakon, prvih pet knjiga Biblije, daje Izraelu njegovo vjerovanje: Gospod je jedan. Proroci to ponavljaju. Osim Njega nema Boga. Nijedan Bog nije sazdan prije Njega ili poslije Njega. Jedan Bog nas je sve stvorio. Kada je Isus upitan za prvu zapovijed, naveo je isto vjerovanje i ništa mu nije dodao.
“Čuj, Izraele: GOSPOD, Bog naš, jedan je GOSPOD.”
“Ovako govori GOSPOD, Kralj Izraelov, i otkupitelj njegov, GOSPOD nad vojskama: Ja sam prvi i ja sam posljednji; i osim mene nema Boga.”
“Vi ste moji svjedoci, govori GOSPOD, i sluga moj koga izabrah: da znate i vjerujete mi, i da razumijete da sam to ja: prije mene nije bilo Boga sazdanog, niti će ga biti poslije mene.”
“Nemamo li svi jednog oca? Nije li nas jedan Bog stvorio? Zašto postupamo vjerolomno svaki protiv brata svoga, skrnaveći savez otaca naših?”
“A Isus mu odgovori: Prva je od svih zapovijedi: Čuj, Izraele! Gospod Bog naš jedan je Gospod.”
Isus je imao Boga
Isus je rekao sotoni da se treba klanjati samo Bogu. Rekao je da se pravi poklonici klanjaju Ocu. U Ivanovom Evanđelju, nakon onoga što ono opisuje kao uskrsnuće, govorio je o “Bogu svome i Bogu vašemu”. Onaj ko ima Boga i naziva Ga ‘mojim Bogom’ nije taj Bog.
“Tada mu reče Isus: Idi od mene, sotono! Jer je pisano: Gospodu Bogu svome klanjaj se i njemu jedinome služi.”
“Ali dolazi čas, i sada je, kad će se pravi poklonici klanjati Ocu u duhu i istini; jer Otac traži takve da mu se klanjaju.”
“Isus joj reče: Ne dotiči me se, jer još nisam uzišao k Ocu svome; nego idi k braći mojoj i reci im: Uzlazim k Ocu svome i Ocu vašemu, i Bogu svome i Bogu vašemu.”
Pavlovo vjerovanje: jedan Bog, Otac
Pavle, kršćanski misionar iz prvog stoljeća, daje ovo vjerovanje: “jednog Boga, Oca” i “jednog Gospoda Isusa Krista”. To je dvoje, a samo jedan od njih je Bog. Piše o: “Jedan Bog i Otac svih”. Piše i o jednom Bogu i jednom posredniku, “čovjek Krist Isus”. Sam Isus Oca naziva “jedinoga istinitog Boga”.
“Ali mi imamo samo jednog Boga, Oca, od koga je sve, i mi u njemu; i jednog Gospoda Isusa Krista, kroz koga je sve, i mi kroz njega.”
“Jedan Bog i Otac svih, koji je iznad svih, i kroz sve, i u svima vama.”
“Jer je jedan Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus;”
“A ovo je život vječni: da poznaju tebe, jedinoga istinitog Boga, i Isusa Krista, koga si poslao.”
Stihovi koji imenuju troje zajedno
Kršćani ukazuju na dva stiha. Jedan je zapovijed o krštenju u Mateju 28:19. Drugi je blagoslov u 2 Korinćanima 13:14. Oba zajedno imenuju Oca, Sina i Svetog Duha. Kršćani ih čitaju kao jednog Boga u tri osobe. Na oba je odgovoreno stih po stih ispod.
“Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha;”
“Milost Gospoda Isusa Krista, i ljubav Božija, i zajednica Svetoga Duha sa svima vama. Amin.”
Jedini stih koji to iznosi je dodan
Samo jedan stih u Bibliji spaja Oca, Riječ i Svetog Duha kao ‘jedno’: 1 Ivanova 5:7 u King James Version. Bruce Metzger, vodeći učenjak grčkog teksta Novog zavjeta, pokazuje dvije stvari. Tih riječi nema ni u jednom grčkom rukopisu (rukom prepisanom grčkom tekstu) osim u osam kasnih. I nijedan rani grčki pisac ih ne navodi. World English Bible, kao i većina modernih prijevoda, izostavlja ih.
“Jer je troje što svjedoči na nebu: Otac, Riječ i Sveti Duh; i ovo troje jedno je.”
“Jer je troje koji svjedoče: Duh, voda i krv; i troje se slaže kao jedno.”
O 1 Ivanovoj 5:7-8 izvještava da riječi o Ocu, Riječi i Svetom Duhu nema ni u jednom poznatom grčkom rukopisu osim u osam kasnih, od kojih ih četiri imaju upisane na margini kao kasniji dodatak; da ih nijedan grčki crkveni otac ne navodi; i da ih nema ni u jednom starom prijevodu osim latinskog.
Uobičajeni dokazni tekstovi to ne iznose
Kada kršćani argumentiraju u prilog Trojstvu, obično navode Ivana 1:1 i 1:18, Ivana 8:58, Djela apostolska 20:28, Rimljanima 9:5 i Hebrejima 1:8. Svaki se čita kao da Isusa naziva Bogom ili kao da govori o Bogu i Isusu. Nijedan od njih ne kaže da su Otac, Sin i Sveti Duh jedan Bog. Zato čak i referentna djela koja prihvataju to učenje kažu da se ono izričito ne uči u Novom zavjetu. Čak je i tekst Djela apostolskih 20:28 nesiguran. Grčki prijepisi razlikuju se između ‘crkve Božije’ i ‘crkve Gospodnje’. Metzger napominje da završne riječi mogu značiti ‘krvlju Svoga’, to jest Svog vlastitog Sina. Čitan tako, stih razdvaja Boga i Sina.
“U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ.”
“Boga niko nikada nije vidio; jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu, on ga objavi.”
“Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: Prije nego što se Abraham rodio, ja jesam.”
“Pazite dakle na sebe i na svo stado u kojem vas je Sveti Duh postavio nadglednicima, da pasete crkvu Božiju, koju je stekao svojom krvlju.”
“Njihovi su oci, i od njih je po tijelu Krist, koji je nad svima, Bog blagoslovljen zauvijek. Amin.”
“A Sinu kaže: Prijesto je tvoj, Bože, u vijek vijeka; žezlo pravednosti žezlo je kraljevstva tvoga.”
O Djelima 20:28 izlaže da se grčki rukopisi dijele između ‘crkve Božije’ i ‘crkve Gospodnje’, a drugi prijepisi čitaju ‘Gospoda i Boga’. Zadržavajući ‘Božije’, napominje da se završne riječi mogu čitati ‘krvlju Svoga’, što je naslov za Krista, tako da se podrazumijeva riječ kao što je ‘Sin’: Bog je stekao crkvu krvlju svoga Sina.
Navodi da se ni riječ Trojstvo ni izričito učenje ne pojavljuju u Novom zavjetu i da se učenje razvijalo postepeno tokom nekoliko stoljeća, a ustaljenu formulu jedne biti u tri osobe doseglo je tek u 4. stoljeću.
Kada su stigli riječ i učenje
Grčka riječ trias (skupina od troje) prvi put se pojavljuje kod Teofila Antiohijskog, kršćanskog biskupa, oko 180. n. e. Latinska riječ trinitas prvi put se pojavljuje kod Tertulijana, ranog kršćanskog pisca, početkom trećeg stoljeća. Ebioniti, rana jevrejsko-kršćanska skupina, Isusa su smatrali čovjekom, a ne Bogom. Euzebije, crkveni historičar iz četvrtog stoljeća, kaže da je druga skupina među njima prihvatala njegovo djevičansko rođenje. Sabor u Nikeji, skup crkvenih biskupa, izjavio je 325. da je Sin ‘jedne biti’ s Ocem. Govorio je protiv Arija, svećenika iz Aleksandrije, koji je učio da je Sin imao početak. Spor se tu nije završio. Arijevi sljedbenici održavali su ga živim decenijama. Godine 357. sabor biskupa sastao se u Sirmiju, rimskom gradu u današnjoj Srbiji. Bio je protivan nicejskoj formuli. Zabranio je riječ ‘bit’, jer se ne nalazi u Pismima. Taj sabor izjavio je i da je Otac veći od Sina. Sabor u Carigradu 381. konačno je ustalio učenje.
Katoličko referentno djelo koje brani to učenje navodi da Pismo još nema jedan izraz koji zajedno imenuje tri božanske osobe; da se grčka riječ trias prvi put pojavljuje kod Teofila Antiohijskog oko 180. n. e.; i da se latinska riječ trinitas javlja poslije toga kod Tertulijana.
Navodi da se ni riječ Trojstvo ni izričito učenje ne pojavljuju u Novom zavjetu i da se učenje razvijalo postepeno tokom nekoliko stoljeća, a ustaljenu formulu jedne biti u tri osobe doseglo je tek u 4. stoljeću.
Irenej izvještava da je Kerint učio da se Isus rodio od Josipa i Marije kao i drugi ljudi i da je Krist sišao na njega pri krštenju. Kaže da su ebioniti imali sličan pogled na Gospoda, da su se služili samo Evanđeljem po Mateju, odbacivali Pavla kao otpadnika od Zakona i držali se Zakona i njegovih običaja.
Euzebije kaže da su ebioniti Isusa smatrali jednostavnim i običnim čovjekom, opravdanim samo zbog njegove izuzetne vrline. Druga skupina među njima prihvatala je njegovo djevičansko rođenje, ali je ipak poricala da je prije rođenja postojao kao Bog.
Vjerovanje počinje riječima: ‘Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog’. Sabor je ispovijedio Sina kao rođenog od Oca, pravog Boga od pravog Boga, i ‘jedne biti’ (homoousios) s Ocem, a osudio je one koji su govorili da je bilo vrijeme kad njega nije bilo.
Sokrat bilježi razmišljanje Arija, aleksandrijskog prezbitera: ako je Otac rodio Sina, Sin je imao početak, pa je bilo vrijeme kad Sina nije bilo.
Historija arijanskog spora od 318. do 381. Dokazuje da to nije bila odbrana ustaljene ortodoksije od hereze, nego traganje u kojem se crkveno učenje o Bogu razrađivalo, a konačan oblik doseglo je tek 381.
Sabor biskupa u Sirmiju 357., protivan nicejskoj formuli, trideset i dvije godine poslije Nikeje, odredio je da se riječ ‘bit’ (ousia), a time i nicejska formula ‘jedne biti’, uopće ne upotrebljava, jer se ne nalazi u božanskim Pismima. Izjavio je i da niko ne može sumnjati da je Otac veći od Sina, navodeći Isusove riječi ‘Onaj koji me posla veći je od mene’.
Sabor je ispovijedio Svetoga Duha kao Gospoda i Životvorca, koji izlazi od Oca i koji se zajedno s Ocem i Sinom štuje i slavi.
- Oko 180. n. e.
Riječ se prvi put pojavljuje
Grčka riječ trias, skupina od tri, prvi put se pojavljuje kod Teofila Antiohijskog.
- Početak 200-tih godina
Latinska riječ
Latinska riječ trinitas prvi put se pojavljuje kod Tertulijana.
- 325.
Nikeja
Sabor biskupa proglašava Sina iste suštine s Ocem, protiv Arija.
- 357.
Sirmij
Drugi sabor zabranjuje riječ suština i proglašava Oca većim od Sina.
- 381.
Carigrad
Sabor konačno učvršćuje doktrinu.
Doktrina je učvršćena više od tri stoljeća nakon Isusa. Nijedan vjerovjesnik je nije učio.
Vlastito priznanje jednog crkvenog oca
Ivan Damaščanin bio je kršćanski pisac iz osmog stoljeća. Branio je ikone (svete slike) od optužbe da ih nema u Pismu. Odgovorio je da ni riječi ‘Trojstvo’, ‘jednobitan’ (jedne biti) i ‘dvije naravi’ nema u Pismu. Vjerovao je da je njihovo značenje tamo. Ali priznao je da riječi nisu.
Odgovarajući na prigovor da ikona nema u Pismu, crkveni otac iz 8. stoljeća Ivan Damaščanin odgovorio je da se ni riječi ‘Trojstvo’, ‘jednobitan’, ‘tri osobe’ i ‘dvije naravi’ Kristove ne nalaze ni u Starom zavjetu ni u Evanđelju. Smatrao je da je njihov smisao sadržan u Pismu, a da su ga definirali crkveni oci.
Jedna enciklopedija o putu do Nikeje
Encyclopedia Americana (1956.) navodi da je kršćanstvo proisteklo iz judaizma i da je judaizam bio strogo unitaristički: smatrao je Boga jednim. Kaže da put od Jerusalema do Nikeje “teško da je bio prav”. Vjerovanje u Trojstvo u četvrtom stoljeću, zaključuje, nije tačno odražavalo rano kršćansko učenje o Bogu. Bilo je odstupanje od tog učenja.
Navodi da je kršćanstvo proisteklo iz judaizma i da je judaizam bio strogo unitaristički, smatrajući Boga jednim. Kaže da put od Jerusalema do Nikeje teško da je bio prav i da trinitarizam 4. stoljeća nije tačno odražavao rano kršćansko učenje o naravi Boga, nego je bio odstupanje od njega.
Jedan katolički teolog o tome zašto ga muslimani odbacuju
Hans Küng bio je katolički teolog dvadesetog stoljeća. Piše da muslimani, kao i Jevreji, ne mogu slijediti Trojstvo. Ono povlači razlike između jednog Boga i tri ‘hipostaze’ (grčka riječ za tri osobe). Čini to izrazima preuzetim iz sirijskog (oblika aramejskog koji su koristile istočne crkve), grčkog i latinskog. Kaže da muslimanima sve to izgleda kao igra riječima. Izražava njihovo pitanje: zašto Božijoj jednoći dodavati išta što je može samo razvodniti?
Katolički teolog Hans Küng piše da muslimani, kao i Jevreji, ne mogu slijediti ideju Trojstva. Razlike koje ona povlači između jednog Boga i tri hipostaze, izrazima preuzetim iz sirijskog, grčkog i latinskog, muslimane zbunjuju umjesto da ih prosvijetle, i sve im to izgleda kao igra riječima. On izražava njihovo pitanje: zašto Božijoj jednoći i jedinstvenosti dodavati išta što je može samo razvodniti ili poništiti?
Božijoj jednoći ništa nije dodano
Odgovor na Küngovo pitanje jeste da to nikada nije učinio niko ko je svoje vjerovanje uzeo od vjerovjesnika. Musa je Izraelu dao njegovo vjerovanje: Gospod Bog naš jedan je Gospod. Isus je te riječi nazvao prvom od svih zapovijedi. Kur'an kaže isto u četiri ajeta kojima se ništa ne može dodati. Dodaci su došli od ljudi, a ne od ijednog vjerovjesnika.
“Čuj, Izraele: GOSPOD, Bog naš, jedan je GOSPOD.”
“A Isus mu odgovori: Prva je od svih zapovijedi: Čuj, Izraele! Gospod Bog naš jedan je Gospod.”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
Ljudske nauke i presuda Kur'ana
Isus je naveo Izaiju protiv onih koji uče “nauke koje su ljudske zapovijedi”. Učenje nije ljudsko zato što je njegova riječ nova. Ljudsko je kada ga nijedan vjerovjesnik nije učio. Nijedan vjerovjesnik nije učio da je Bog tri osobe i nijedan stih u izvornom tekstu to ne kaže. Kur'an kršćanima govori da ne zastranjuju u svojoj vjeri: “ne govorite: ‘Trojica su!’”, jer Allah (﷾) je jedan.
“Ali uzalud me štuju, naučavajući nauke koje su ljudske zapovijedi.”
“O vi kojima je data Knjiga, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Njegova Riječ, koju je Merjemi dostavio, i duh Njegov; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: “Trojica su!” Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, uzvišen neka je On, zar da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik.”
“Nevjernici su oni koji govore: “Allah je, zaista, jedan od trojice!” A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.”
Stih po stih
1 Ivanova 5:7 — poglavlje 5, stih 7 (KJV)
“Jer je troje što svjedoči na nebu: Otac, Riječ i Sveti Duh; i ovo troje jedno je.”
Navedeno za
1 Ivanova 5:7 otvoreno kaže za Oca, Riječ i Svetog Duha: “ovo troje jedno je”.
Odgovor
Tih riječi nema ni u jednom grčkom rukopisu osim u osam kasnih. Nijedan grčki pisac rane crkve ih ne navodi, čak ni u raspravama o Trojstvu u četvrtom stoljeću. Većina modernih Biblija, kao što je World English Bible, izostavlja ih.
Zaključak — Jedini stih koji iznosi Trojstvo nije bio dio izvorne poslanice.
Matej 28:19 — poglavlje 28, stih 19
“Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha;”
Navedeno za
Krštenje “u ime” (jedno ime) Oca, Sina i Svetog Duha pokazuje tri osobe koje su jedan Bog.
Odgovor
Imenovanje troje zajedno ne čini ih jednim bićem. Pavle zaklinje Timoteja “pred Bogom i Gospodom Isusom Kristom i izabranim anđelima”. Niko ne zaključuje da su anđeli Bog. Ni jednina ‘ime’ ne čini jedno biće. Jakov traži da se “ime otaca mojih Abrahama i Izaka” spominje na dječacima. Otkrivenje prikazuje sljedbenike Jagnjeta s “njegovo ime i ime njegovog Oca” na čelima: dva imena jedno uz drugo. U Djelima apostolskim ljudi se krste jednostavno u ime Isusa. Historičar Gregory Riley napominje da nijedan novozavjetni autor ne objašnjava kako se Otac, Sin i Duh odnose jedan prema drugom u suštini.
Zaključak — Stih imenuje troje; ne kaže da su jednaki ili jedan Bog.
2 Korinćanima 13:14 — poglavlje 13, stih 14
“Milost Gospoda Isusa Krista, i ljubav Božija, i zajednica Svetoga Duha sa svima vama. Amin.”
Navedeno za
Blagoslov spaja Isusa, Boga i Svetog Duha, pa ih je Pavle smatrao jednim Bogom.
Odgovor
Sam stih ih razdvaja: “Milost Gospoda Isusa Krista, i ljubav Božija”. Pavle Isusa imenuje uz Boga, a ne kao Boga. Njegovo vjerovanje kaže isto: “jednog Boga, Oca” i “jednog Gospoda Isusa Krista”.
Zaključak — Blagoslov koji Isusa imenuje uz Boga drži ih odvojenima.
Gledišta
Glavni tok kršćanstva
Kršćani kažu da riječi nema u Bibliji, ali učenja ima. Pismo uči o jednom Bogu. Oca, Sina i Duha naziva Bogom i imenuje to troje zajedno. Sabori u Nikeji i Carigradu to su iskazali riječima.
Matej 28:19 imenuje Oca, Sina i Svetog Duha pod jednim imenom. Kršćani to čitaju kao jednog Boga u tri osobe.
Pobijanje
Imenovanje troje zajedno ne čini ih jednim bićem. Pavle zaklinje Timoteja “pred Bogom i Gospodom Isusom Kristom i izabranim anđelima”, a niko ne misli da su anđeli Bog. Ni jedno ‘ime’ ne čini jedno biće: Jakov je zatražio da se “ime otaca mojih Abrahama i Izaka” spominje na njegovim unucima. Kako napominje historičar Gregory Riley, nijedan novozavjetni pisac ne objašnjava kako se to troje odnosi u suštini.
Učenje nije izneseno ni u jednom stihu, nego je sakupljeno iz mnogih odlomaka.
Pobijanje
Učenje se može sakupiti iz mnogih odlomaka. Ali o tome ko je Bog Biblija daje jedno jasno vjerovanje, “Gospod Bog naš jedan je Gospod”, koje je Isus dao kao prvu zapovijed. Odlomci koje kršćani sakupljaju nikada ne kažu da su troje jedan Bog, a jedini stih koji to kaže, 1 Ivanova 5:7, dodan je kasnije.
Historičari učenja
Riječ i formula došle su poslije Biblije. Riječ se pojavljuje oko 180. n. e., a formulu su utvrdili crkveni sabori 325. i 381., nakon dugog spora.
Riječ trias prvi put se pojavljuje kod Teofila Antiohijskog oko 180. n. e., a trinitas kod Tertulijana poslije njega.
Ni riječ Trojstvo ni izričito učenje ne pojavljuju se u Novom zavjetu. Učenje je svoj ustaljeni oblik dobilo u četvrtom stoljeću.
Encyclopedia Americana (1956.) sudi da je vjerovanje u Trojstvo u četvrtom stoljeću bilo odstupanje od ranog kršćanskog učenja o Bogu. To učenje došlo je iz strogo unitarističke vjere judaizma.
Godine 357. sabor biskupa u Sirmiju, protivan nicejskoj formuli, odredio je da se riječ ‘bit’ ne upotrebljava. Rekli su da se ne nalazi u Pismima. Sabor je izjavio i da je Otac veći od Sina.
Islamsko gledište
Bog je Jedan, kako je učio svaki vjerovjesnik, od Musaa preko Isusa do Muhammeda (ﷺ). Trojstvo je ljudsko učenje koje nijedan vjerovjesnik nije učio, a Kur'an ga naziva zastranjivanjem.
Hebrejski spisi uče da je Bog jedan i da osim Njega nema Boga.
Isus je vjerovanje u jednog Boga dao kao prvu zapovijed i nije mu dodao ni Sina ni Duha.
Pavlovo vjerovanje imenuje jednog Boga, Oca, i jednog Gospoda, Isusa Krista.
Jedini stih koji otvoreno iznosi Trojstvo, 1 Ivanova 5:7, kasniji je dodatak tekstu.
Stihovi koji se obično navode da bi se pokazalo da je Isus Bog nikada ne kažu da su tri osobe jedan Bog. Primjeri su Ivan 1:1, Djela apostolska 20:28, Rimljanima 9:5 i Hebrejima 1:8.
Djela apostolska 20:28 razlikuju se u grčkim prijepisima. Završne riječi mogu se čitati kao ‘krvlju svoga Sina’, što razdvaja Boga i Sina.
Jedan vodeći katolički teolog piše da muslimanima razlike Trojstva izgledaju kao igra riječima koja razvodnjava Božiju jednoću.
Božijoj jednoći ništa nije dodao ni Musa, ni Isus, koji ju je nazvao prvom zapovijedi, ni Kur'an. Dodaci su došli od ljudi, a ne od ijednog vjerovjesnika.
Isus je osudio poučavanje ljudskih zapovijedi kao nauke.
Kur'an zabranjuje govoriti “Trojica su!” i uči da je Allah (﷾) jedan Bog.