Kratak odgovor
Da. Ishod su odlučili carevi. Car Konstantin je 325. sazvao Sabor u Nikeji i vodio ga. Još nije bio kršten i još je nosio titulu vrhovnog svećenika paganske religije Rima. Biskupi (crkvene vođe) proglasili su da je Sin ‘jedne biti’ s Ocem. Tu riječ im je nametnuo sam Konstantin. Arije, koji je učio da je Sin stvoren, poslan je u progonstvo. Decenijama poslije toga sabori i carevi prelazili su s jedne strane na drugu. Godine 357. jedan sabor je čak proglasio da je Otac veći od Sina. Tek je 380. i 381. car Teodozije nicejsku vjeru učinio zakonom. Nikeja nije izabrala knjige Biblije. Utvrdila je vjerovanje (kratku izjavu vjere), a carevi su ga nametnuli. Odgovor islama je jasan: Isus je Oca nazvao jedinim istinitim Bogom, a Kur'an ljude poziva nazad tom jednom Bogu.
Potpuno objašnjenje
Car na saboru
Konstantin je sazvao sabor i predsjedavao mu. Britannica (1971) navodi da je vodio rasprave. Kaže da je lično predložio ključnu formulu, “iste suštine s Ocem”. Euzebije iz Cezareje, biskup koji je bio prisutan, pisao je o tome svojoj crkvi. Rekao je da je car pozvao biskupe da prihvate riječ homoousios i da ju je sam objasnio. Pet biskupa se u početku protivilo toj riječi, ali su na kraju svi osim dvojice potpisali. Britannica kaže da su mnogi potpisali veoma protiv svoje volje. Carev edikt poslao je Arija u progonstvo. Konstantin je kršten tek kad je umirao, 337.
Navodi da je na Nicejskom saboru sam Konstantin predsjedavao, aktivno vodio rasprave i lično predložio, bez sumnje na poticaj Ozija (Hosius, biskup Kordobe), ključnu formulu vjerovanja, ‘iste suštine s Ocem’. Dodaje da su, zastrašeni carem, svi biskupi osim dvojice potpisali vjerovanje, mnogi od njih veoma protiv svoje volje.
Euzebije, biskup Cezareje, napisao je svojoj crkvi poslije Nicejskog sabora da je car Konstantin pozvao sve biskupe da pristanu na vjerovanje uz umetanje jedne riječi homoousios (jedne biti) i da je sam objasnio tu riječ. Sokrat dodaje da se pet biskupa u početku protivilo toj riječi i da je carev edikt poslao Arija u progonstvo.
Vjerovanje počinje riječima: ‘Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog’. Sabor je ispovijedio Sina kao rođenog od Oca, pravog Boga od pravog Boga, i ‘jedne biti’ (homoousios) s Ocem, a osudio je one koji su govorili da je bilo vrijeme kad njega nije bilo.
Euzebije bilježi da je Konstantin zatražio krštenje tek kad se razbolio i znao da umire, blizu Nikomedije 337., i da je tada, na kraju života, kršten.
Ko je bio car
Čovjek koji je predsjedavao bio je glava stare religije Rima, kao i njegov vladar. Kao i svaki car od Augusta, Konstantin je nosio titulu pontifex maximus, vrhovni svećenik paganskih državnih kultova. Zadržao ju je do smrti. Nijedan car je nije napustio do Gracijana, 379. Prije svog obraćenja 312. Konstantin je štovao Nepobijeđeno Sunce, rimskog boga Sunca. Godinama poslije toga njegov novac još je prikazivao boga Sunca kao njegovog ‘pratioca’. Kršten je tek na samrti.
Pokazuje da je svaki rimski car od Augusta nadalje nosio titulu pontifex maximus, glave pontifika tradicionalne državne religije, uključujući Konstantina i njegove kršćanske nasljednike, i da je Gracijan bio prvi car koji ju je napustio, 379.
Standardni katalog Konstantinovog novca od 313. do 337. Bilježi novac posvećen ‘Nepobijeđenom Suncu, pratiocu’ (SOLI INVICTO COMITI), koji se za Konstantina još kovao poslije njegovog obraćenja 312., a nestanak boga Sunca s njegovog novca datira oko 318-320.
Euzebije bilježi da je Konstantin zatražio krštenje tek kad se razbolio i znao da umire, blizu Nikomedije 337., i da je tada, na kraju života, kršten.
Šta ‘jedne biti’ može, a šta ne može značiti
Grčka riječ homoousios znači ‘jedne biti’: od iste tvari. Dva bakrena novčića iste su biti, ali to ih ne čini jednim novčićem. Dakle, riječ sama po sebi kaže samo da Sin dijeli Očevu narav. Ne objašnjava kako su dvojica koja dijele narav jedan Bog. Samo vjerovanje počinje riječima “Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg”, čime jednog Boga imenuje kao Oca. Euzebije prenosi da je car sam objasnio riječ biskupima prije nego što su je prihvatili. O njenom značenju raspravljalo se sljedećih pedeset godina, dok ga sabor iz 381. nije utvrdio.
Vjerovanje počinje riječima: ‘Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog’. Sabor je ispovijedio Sina kao rođenog od Oca, pravog Boga od pravog Boga, i ‘jedne biti’ (homoousios) s Ocem, a osudio je one koji su govorili da je bilo vrijeme kad njega nije bilo.
Euzebije, biskup Cezareje, napisao je svojoj crkvi poslije Nicejskog sabora da je car Konstantin pozvao sve biskupe da pristanu na vjerovanje uz umetanje jedne riječi homoousios (jedne biti) i da je sam objasnio tu riječ. Sokrat dodaje da se pet biskupa u početku protivilo toj riječi i da je carev edikt poslao Arija u progonstvo.
Historija arijanskog spora od 318. do 381. Dokazuje da to nije bila odbrana ustaljene ortodoksije od hereze, nego traganje u kojem se crkveno učenje o Bogu razrađivalo, a konačan oblik doseglo je tek 381.
Arije i ono što je Nikeja osudila
Arije je bio svećenik iz Aleksandrije, velikog grada u Egiptu. Zaključivao je da je, ako je Otac rodio Sina, Sin imao početak. Dakle, rekao je, bilo je vrijeme kad Sina nije bilo. Nikeja je osudila upravo to učenje.
Sokrat bilježi razmišljanje Arija, aleksandrijskog prezbitera: ako je Otac rodio Sina, Sin je imao početak, pa je bilo vrijeme kad Sina nije bilo.
Arije, svećenik iz Aleksandrije, učio je da Krist ima stvorenu, konačnu narav. Nicejski sabor proglasio ga je heretikom 325. nakon što je odbio potpisati njegovu formulu, i bio je prognan. Podrška biskupa u Maloj Aziji i Konstancije, Konstantinove sestre, dovela je do njegovog povratka iz progonstva i ponovnog primanja u crkvu. Umro je u Carigradu 336., malo prije nego što je trebao biti pomiren.
Vjerovanje počinje riječima: ‘Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog’. Sabor je ispovijedio Sina kao rođenog od Oca, pravog Boga od pravog Boga, i ‘jedne biti’ (homoousios) s Ocem, a osudio je one koji su govorili da je bilo vrijeme kad njega nije bilo.
Pedeset godina prelaženja s jedne strane na drugu, 325. do 381.
Vjerovanje nije riješilo pitanje. Historičar R. P. C. Hanson godine od 318. do 381. opisuje kao traganje za učenjem, a ne kao odbranu već utvrđenog. Evo zapisa. Godine 325, u Nikeji, Konstantin progoni Arija u Iliriju, rimsku provinciju na Balkanu. Godine 328. poziva Arija nazad. Godine 335, nakon sabora u Tiru, Konstantin se okreće protiv Atanazija, aleksandrijskog biskupa koji je branio vjerovanje. Progoni ga u Trier, u Galiji. Godine 336. car naređuje da se Arije ponovo primi u crkvu, ali Arije umire neposredno prije toga. Godine 337. novi car, Konstantin II, šalje Atanazija kući. Godine 339. Atanazije bježi iz Aleksandrije. Godine 341. dva sabora u Antiohiji objavljuju nova vjerovanja koja će stajati umjesto nicejskog. Godine 343, u Serdici, istočni biskupi traže Atanazijevu smjenu. Godine 346. on je vraćen. Godine 351. sabor u gradu Sirmiju, pred carem Konstancijem, objavljuje još jedno vjerovanje bez nicejske riječi. Godine 353. i 355. sabori u Arlu i Milanu osuđuju Atanazija. U Milanu je, bilježi Atanazije, Konstancije rekao biskupima da se što god on hoće treba smatrati kanonom, crkvenim zakonom. Godine 356. Atanazije je svrgnut i poslan u treće progonstvo. Godine 357. Sirmij zabranjuje riječ ‘bit’ kao nebiblijsku. Proglašava da niko ne može sumnjati da je Otac veći od Sina. Godine 359, u Seleuciji, jedno vjerovanje Sina naziva ‘sličnim Ocu’, ne govoreći kako. Godine 361. sabor u Antiohiji proglašava, kao i Arije, da je Sin načinjen ni iz čega. Atanazije je ukupno pet puta bio prognan, pod četiri cara.
Sokrat bilježi preokrete poslije Niceje. Konstantin je pozvao Arija iz progonstva (1.25-26), a kasnije prognao Atanazija u Galiju (1.35). Sinoda u Antiohiji 341. objavila je nova vjerovanja koja su promijenila jezik nicejskog vjerovanja (2.8-10). Sabor u Serdici sastao se zbog Atanazija (2.20). Vjerovanja su objavljena u Sirmiju u prisustvu cara Konstancija (2.30), a sinoda se sastala u Milanu (2.36). Na sinodi u Seleukiji 359. Akacije je izdiktirao vjerovanje koje Sina naziva sličnim Ocu (2.39-40). Ubrzo poslije toga sabor u Antiohiji otvoreno je izjavio, kao i Arije, da je Sin potpuno nesličan Ocu i načinjen ni iz čega (2.45).
Atanazije bilježi da je, kad su biskupi prigovorili da nijedan crkveni kanon ne dopušta ono što je car Konstancije od njih tražio, car odgovorio da se što god on hoće treba smatrati kanonom i rekao im da se pokore ili budu prognani.
Arije, svećenik iz Aleksandrije, učio je da Krist ima stvorenu, konačnu narav. Nicejski sabor proglasio ga je heretikom 325. nakon što je odbio potpisati njegovu formulu, i bio je prognan. Podrška biskupa u Maloj Aziji i Konstancije, Konstantinove sestre, dovela je do njegovog povratka iz progonstva i ponovnog primanja u crkvu. Umro je u Carigradu 336., malo prije nego što je trebao biti pomiren.
Atanazije, vodeći branitelj nicejskog vjerovanja, postao je biskup Aleksandrije 328. Nakon što ga je sabor u Tiru osudio, lično se obratio Konstantinu u Carigradu, a Konstantin ga je prognao u Trier u Porajnju. Bio je ponovo protjeran dva puta pod Konstancijem II, jednom pod Julijanom i jednom pod Valensom: pet progonstava pod četiri cara.
Sabor biskupa u Sirmiju 357., protivan nicejskoj formuli, trideset i dvije godine poslije Nikeje, odredio je da se riječ ‘bit’ (ousia), a time i nicejska formula ‘jedne biti’, uopće ne upotrebljava, jer se ne nalazi u božanskim Pismima. Izjavio je i da niko ne može sumnjati da je Otac veći od Sina, navodeći Isusove riječi ‘Onaj koji me posla veći je od mene’.
Izdan 27. februara 380. Carevi su naredili svim narodima pod svojom vlašću da slijede vjeru koju je naučavao apostol Petar i da vjeruju u jedno božanstvo Oca, Sina i Svetoga Duha, u jednakom veličanstvu i svetom Trojstvu. Oni koji odbiju trebali su biti žigosani kao heretici i suočiti se s božanskom kaznom, a zatim i s carskom.
Sabor je ispovijedio Svetoga Duha kao Gospoda i Životvorca, koji izlazi od Oca i koji se zajedno s Ocem i Sinom štuje i slavi.
Historija arijanskog spora od 318. do 381. Dokazuje da to nije bila odbrana ustaljene ortodoksije od hereze, nego traganje u kojem se crkveno učenje o Bogu razrađivalo, a konačan oblik doseglo je tek 381.
- 325.
Nikeja
Vjerovanje Sina naziva “iste suštine s Ocem”. Konstantin šalje u izgnanstvo Arija, koji je učio da je Sin imao početak.
- 328–335.
Car mijenja stranu
Konstantin vraća Arija iz izgnanstva. Zatim šalje Atanazija, velikog branitelja vjerovanja, u izgnanstvo u Trier u Galiji.
- 341–356.
Suparnička vjerovanja
Sabori u Antiohiji i Sirmiju objavljuju vjerovanja bez riječi ‘iste suštine’. Sabori u Arlesu i Milanu osuđuju Atanazija, a 356. on biva poslan u svoje treće izgnanstvo.
- 357.
Otac je veći
Sabor u Sirmiju zabranjuje riječ ‘suština’ i proglašava Oca većim od Sina.
- 380–381.
Drugi car odlučuje
Car Teodozije nicejsku vjeru čini zakonom, a sabor koji je sazvao u Carigradu dovršava vjerovanje.
Atanazije je ukupno pet puta bio u izgnanstvu, pod četiri cara.
Kako je završilo: drugi car
U februaru 380. car Teodozije i njegovi suvladari izdali su naredbu. Svaki narod pod njihovom vlašću morao je vjerovati u jedno božanstvo Oca, Sina i Svetoga Duha. Svima drugima prijetilo se kao hereticima. Godine 381. Sabor u Carigradu, koji je sazvao Teodozije, vratio je nicejsku vjeru i dodao odlomak o Svetom Duhu. Pitanje je zatvoreno carskim zakonom.
Izdan 27. februara 380. Carevi su naredili svim narodima pod svojom vlašću da slijede vjeru koju je naučavao apostol Petar i da vjeruju u jedno božanstvo Oca, Sina i Svetoga Duha, u jednakom veličanstvu i svetom Trojstvu. Oni koji odbiju trebali su biti žigosani kao heretici i suočiti se s božanskom kaznom, a zatim i s carskom.
Sabor je ispovijedio Svetoga Duha kao Gospoda i Životvorca, koji izlazi od Oca i koji se zajedno s Ocem i Sinom štuje i slavi.
Šta Nikeja nije odlučila
Nikeja nije izabrala knjige Novog zavjeta. Najraniji sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga jeste Atanazijevo pismo iz 367. Sabori u sjevernoj Africi potvrdili su popis krajem četvrtog stoljeća.
Atanazije, biskup Aleksandrije, navodi knjige koje smatra Pismom. Njegov popis Novog zavjeta čini dvadeset i sedam knjiga današnjeg Novog zavjeta, što je najraniji sačuvani popis upravo tih knjiga i nijedne druge.
Prati kako su se crkve složile oko Novog zavjeta. Tri stoljeća bile su sporne knjige kao što su Hebrejima, Jakov i Otkrivenje, a neki su Herminog Pastira čitali kao Pismo. Atanazijevo pismo iz 367. prvi je sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga; sabori u Hiponu (393) i Kartagi (397) potvrdili su ga; sirijske crkve dugo su se služile kraćim skupom.
Šta kršćani kažu o Nikeji
Kršćani odgovaraju da Nikeja ništa nije izmislila. Kažu da su se biskupi sastali da odbrane ono u šta je Crkva već vjerovala protiv Arija. Vjerovanje je tu vjeru izreklo tačnim riječima. Pokazuju na početak Ivanovog Evanđelja, koje Riječ naziva Bogom.
Vjerovanje počinje riječima: ‘Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog’. Sabor je ispovijedio Sina kao rođenog od Oca, pravog Boga od pravog Boga, i ‘jedne biti’ (homoousios) s Ocem, a osudio je one koji su govorili da je bilo vrijeme kad njega nije bilo.
“U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ.”
Šta je Isus učio i šta kaže Kur'an
Isus je za Oca rekao “jedinoga istinitog Boga” i rekao “jer je moj Otac veći od mene”. Upozoravao je na naučavanje nauka koje su “ljudske zapovijedi”. Kur'an kršćanima govori da ne kažu “Trojica su!” i da prestanu zastranjivati u svom vjerovanju. Allaha (﷾) sažima u četiri kratka, jasna ajeta.
“A ovo je život vječni: da poznaju tebe, jedinoga istinitog Boga, i Isusa Krista, koga si poslao.”
“Čuli ste da vam rekoh: Odlazim i opet dolazim k vama. Kad biste me ljubili, obradovali biste se što rekoh: Idem k Ocu; jer je moj Otac veći od mene.”
“Ali uzalud me štuju, naučavajući nauke koje su ljudske zapovijedi.”
“O vi kojima je data Knjiga, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Njegova Riječ, koju je Merjemi dostavio, i duh Njegov; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: “Trojica su!” Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, uzvišen neka je On, zar da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik.”
“Nevjernici su oni koji govore: “Allah je, zaista, jedan od trojice!” A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
Tvrdnja i zapis
Nicejsko vjerovanje, 325. n. e. — odredba o Sinu
Vjerovanje počinje riječima: ‘Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog’. Sabor je ispovijedio Sina kao rođenog od Oca, pravog Boga od pravog Boga, i ‘jedne biti’ (homoousios) s Ocem, a osudio je one koji su govorili da je bilo vrijeme kad njega nije bilo.
Navedeno za
Kršćani kažu da je Nikeja samo izrekla riječima ono u šta je cijela Crkva već vjerovala.
Odgovor
Zapis pokazuje crkve koje se oko toga nisu slagale. Godine 357. sabor u Sirmiju zabranio je samu nicejsku riječ. Proglasio je da niko ne može sumnjati da je Otac veći od Sina. Godine 361. sabor u Antiohiji rekao je da je Sin načinjen ni iz čega. Pitanje je zatvoreno 380. carskom naredbom koja je prijetila svima koji se ne slažu.
Zaključak — Zapis pokazuje učenje oko kojeg se borilo i koje je zatim nametnuto zakonom, a ne učenje koje su sve crkve već imale.
Encyclopaedia Britannica (1971), ‘Constantine’
Navodi da je na Nicejskom saboru sam Konstantin predsjedavao, aktivno vodio rasprave i lično predložio, bez sumnje na poticaj Ozija (Hosius, biskup Kordobe), ključnu formulu vjerovanja, ‘iste suštine s Ocem’. Dodaje da su, zastrašeni carem, svi biskupi osim dvojice potpisali vjerovanje, mnogi od njih veoma protiv svoje volje.
Navedeno za
Neki kažu da je Konstantin samo održavao red, a teologiju prepustio biskupima.
Odgovor
Euzebije, biskup koji je bio u prostoriji, napisao je da im je car nametao ključnu riječ i sam je objasnio. Britannica (1971) navodi da ju je lično predložio, na poticaj svog savjetnika, biskupa Ozija. U svakom slučaju, riječ je došla na sabor s carevom težinom iza sebe.
Zaključak — Formula Nikeje došla je biskupima preko cara.
Gledišta
Glavni tok kršćanstva
Kršćani smatraju da je Nikeja branila vjeru prvih kršćana od nove zablude. Car je održavao red, ali su odlučivali biskupi, a vjerovanje kaže ono što uči Pismo.
Kršćani Ivan 1:1, koji Riječ naziva Bogom, čitaju kao biblijski korijen nicejskog vjerovanja.
Pobijanje
Prihvatimo da Ivan 1:1 Riječ naziva Bogom. Isto Evanđelje bilježi da je Isus za Oca rekao “jedinoga istinitog Boga” i rekao “jer je moj Otac veći od mene”. Kur'an Isusa naziva riječju od Allaha (﷾), jer ga je Allah (﷾) stvorio riječju ‘Budi’, kao što je stvorio Adema (3:59). Naziva ga poslanikom i kršćanima govori da ne kažu “Trojica su!”.
Islamsko gledište
Isus je učio jednog Boga, kojeg je nazivao Ocem, i rekao da je Otac veći od njega. Vjerovanje koje je Sina učinilo jednakim Bogu ide protiv njegovih riječi. Zapis pokazuje da ga je jedan car donio biskupima. Oko njega se pedeset godina borilo, a zakon drugog cara ga je konačno utvrdio.
Konstantin je predsjedavao u Nikeji i pozvao biskupe da prihvate riječ ‘jedne biti’, objasnivši je sam.
Britannica (1971) navodi da je Konstantin lično predložio formulu “iste suštine s Ocem”.
Svi biskupi osim dvojice potpisali su vjerovanje.
Britannica (1971) sudi da su biskupi potpisali zastrašeni carem, mnogi od njih protiv svoje volje.
Konstantin je nosio titulu pontifex maximus, vrhovni svećenik paganske religije Rima, dok je predsjedavao saborom kršćanskih biskupa.
Godinama nakon njegovog obraćenja 312. Konstantinov novac još je štovao Nepobijeđeno Sunce kao njegovog pratioca.
‘Jedne biti’ ne čini dvije stvari jednom. Dva bakrena novčića načinjena su od iste tvari, a i dalje su dva novčića.
Crkve nisu bile jedinstvene oko nicejske vjere. Decenijama nakon Nikeje sabori koje su podržavali carevi objavljivali su vjerovanja bez njene ključne riječi.
Arija je u progonstvo poslao car, a ne sabor. A sam Konstantin kršten je tek na samrti, 337.
Nakon Nikeje Arije je vraćen iz progonstva, a isti car prognao je Atanazija. Kasniji carevi progonili su Atanazija iznova i iznova.
Godine 357, trideset i dvije godine nakon Nikeje, sabor u Sirmiju zabranio je nicejsku riječ. Proglasio je da je Otac veći od Sina.
Između 325. i 381. sabori su prelazili za Nikeju i protiv nje. Antiohija 341. i Sirmij 351. objavili su vjerovanja bez nicejske riječi. Arl i Milan osudili su Atanazija. Sabor u Antiohiji 361. proglasio je, kao i Arije, da je Sin načinjen ni iz čega.
Neki biskupi prigovorili su da nijedno crkveno pravilo ne dopušta ono što je tražio. Car Konstancije je odgovorio da se što god on hoće treba smatrati crkvenim pravilom.
Stvar je riješena tek kada je Teodozije 380. vjerovanje u Trojstvo učinio zakonom carstva. Njegov sabor dovršio je vjerovanje 381.
Historičar R. P. C. Hanson godine od 318. do 381. opisuje kao traganje za učenjem, a ne kao odbranu utvrđenog.
Vjerovanje koje Sina čini jednakim Bogu nije ono što je Isus učio. Oca je nazvao jedinim istinitim Bogom i rekao da je Otac veći od njega.
Kur'an kršćanima govori da ne kažu “Trojica su!”, jer je Allah (﷾) jedan.