Kratak odgovor
Talmud priča priču u kojoj je čovjek po imenu Ješu obješen uoči Pashe (Sanhedrin 43a). Većina učenjaka čita tu priču kao priču o Isusu. U priči je glasnik prvo četrdeset dana pozivao svakoga da govori u njegovu odbranu. Optužbe su bile vračanje i navođenje Izraela na obožavanje idola. Srednjovjekovni rukopisi nazivaju ga Ješu ha-Nocri, ‘Isus Nazarećanin’. Priča se ne slaže s novozavjetnim evanđeljima o sudu, načinu, optužbi i trajanju suđenja. Kur'an prenosi tvrdnju: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina” i odgovara: “A nisu ga ubili, ni razapeli” (4:157).
Potpuno objašnjenje
Šta kaže Sanhedrin 43a
Babilonski Talmud, uređen oko 500-600. n. e., bilježi rabinske rasprave o Mišni. Mišna je zbornik jevrejskog zakona, sastavljen oko 200. n. e. ‘Sanhedrin 43a’ znači stranica 43a Sanhedrina, sveska o sudovima i kaznama. Tamo Mišna kaže da glasnik, javni izvikivač, ide pred čovjekom koji se vodi na pogubljenje. Talmud pita je li glasnik ikada izašao ranije. Da bi to osporio, navodi baraitu, učenje predstavljeno kao da dolazi od ranih mudraca. Baraita govori o Ješuu. Kaže da je trebao biti kamenovan zbog vračanja i navođenja Izraela na obožavanje idola. Glasnik je četrdeset dana pozivao na odbranu. Zatim je, kaže, obješen uoči Pashe. Ulla, učitelj iz 3.-4. stoljeća, prigovara. Za onoga ko navodi druge na obožavanje idola uopće se ne bi smjela tražiti odbrana (Ponovljeni zakon 13:8; 13:9 u hebrejskom tekstu). Zatim sam odgovara: Ješu je bio drugačiji, jer je bio blizak vlasti. Travers Herford, engleski učenjak o rabinima, napravio je prijevod iz 1903. koji se ovdje navodi. U njemu Ulla Ješua naziva ‘revolucionarom’. Aramejski izraz iza toga obično se čita kao ‘onaj za kojeg se traži odbrana’.
“A predaja je: Uoči Pesaha objesili su Ješua [Nazarećanina]. A glasnik je išao pred njim četrdeset dana (govoreći): ‘[Ješu Nazarećanin] izlazi da bude kamenovan, jer se bavio magijom i prevario i zaveo Izrael. Ko god zna išta u njegovu korist, neka dođe i izjavi o njemu.’ I nisu našli ništa u njegovu korist. I objesili su ga uoči Pesaha. Ula kaže: ‘Bi li se pretpostavilo da je [Ješu Nazarećanin], revolucionar, imao išta u svoju korist?’ Bio je varalica, a Milostivi je rekao (Pnz. xiii. 8): Nemoj ga poštedjeti, niti ga sakriti. Ali s [Ješuom Nazarećaninom] bilo je drugačije, jer je bio blizak kraljevstvu.”
Mišna (6:1) kaže da glasnik ide pred čovjekom koji se vodi na pogubljenje. Talmud pita je li glasnik išao i ranije i kao prigovor navodi baraitu (tanya, učenje predstavljeno kao od ranih mudraca, tanaima, ali izostavljeno iz Mišne). Baraita kaže da su uoči Pashe objesili Ješua ha-Nocrija. Četrdeset dana glasnik je objavljivao da će biti kamenovan, jer se bavio vračanjem (kishef), zavodio Izrael na idolopoklonstvo (hesit) i odvodio ga u zabludu (hiddiach), i pozivao je svakoga ko zna razlog za oslobađanje. Nijedan nije nađen. Ula, učitelj rođen u Palestini iz 3-4. stoljeća koji je djelovao u Babiloniji, prigovara: za onoga ko zavodi na idolopoklonstvo ne traži se odbrana (Ponovljeni zakon 13:9). Sam sebi odgovara: Ješu je bio drugačiji, jer je bio karov le-malchut, blizak vlasti (ili kraljevstvu). Slijedi druga baraita o pet učenika, od kojih je svaki osuđen igrom riječi na stih. Nema paralele u Mišni, Tosefti ni Jerusalemskom Talmudu. (Srodna predaja o Ben Stadi, zavodniku kamenovanom u Lodu, nalazi se u Jerusalemskom Talmudu, Sanhedrin 7:12, a Sanhedrin 67a dodaje da je obješen uoči Pashe; sporno je da li je on Isus.) Rukopisi: MS Florence II.I.7-9 (1177), MS Karlsruhe (Reuchlin) 2 i MS Yad Harav Herzog 1 imaju Yeshu ha-Notzri, a Florence dodaje ‘uoči subote’; u MS Munich 95 (1342) ime je izbrisano (prema Schäferu 2007, str. 64-65 i 133-140, a za Florence i Munich prema Rabbinovicu preko Dalmana 1893). Odlomak nedostaje u standardnom štampanom tekstu (Vilna); izdanje Koren/Steinsaltz ga vraća.
Ko je Ješu? Rukopisi
Standardni štampani Talmud nema taj odlomak. Herford ga je štampao iz rukopisa, ručno pisanih primjeraka, i iz ranih izdanja. Tri rukopisa čitaju Ješu ha-Nocri, Isus Nazarećanin. Jedan je u Firenci, datiran 1177. Druga dva poznata su kao Karlsruhe 2 i Herzog 1. U jednom minhenskom rukopisu datiranom 1342. (München 95) ime je izbrisano. Većina modernih učenjaka smatra da je Ješu ha-Nocri Babilonskog Talmuda Isus iz Nazareta onako kako su ga rabini zamišljali. Herford je jedan od njih. Isto tako i Peter Schäfer, njemački učenjak o drevnom judaizmu, u svojoj knjizi Jesus in the Talmud iz 2007. Manjina se ne slaže. Johann Maier, učenjak o drevnom judaizmu, tvrdio je 1978. da je veza s Isusom napravljena kasno.
Mišna (6:1) kaže da glasnik ide pred čovjekom koji se vodi na pogubljenje. Talmud pita je li glasnik išao i ranije i kao prigovor navodi baraitu (tanya, učenje predstavljeno kao od ranih mudraca, tanaima, ali izostavljeno iz Mišne). Baraita kaže da su uoči Pashe objesili Ješua ha-Nocrija. Četrdeset dana glasnik je objavljivao da će biti kamenovan, jer se bavio vračanjem (kishef), zavodio Izrael na idolopoklonstvo (hesit) i odvodio ga u zabludu (hiddiach), i pozivao je svakoga ko zna razlog za oslobađanje. Nijedan nije nađen. Ula, učitelj rođen u Palestini iz 3-4. stoljeća koji je djelovao u Babiloniji, prigovara: za onoga ko zavodi na idolopoklonstvo ne traži se odbrana (Ponovljeni zakon 13:9). Sam sebi odgovara: Ješu je bio drugačiji, jer je bio karov le-malchut, blizak vlasti (ili kraljevstvu). Slijedi druga baraita o pet učenika, od kojih je svaki osuđen igrom riječi na stih. Nema paralele u Mišni, Tosefti ni Jerusalemskom Talmudu. (Srodna predaja o Ben Stadi, zavodniku kamenovanom u Lodu, nalazi se u Jerusalemskom Talmudu, Sanhedrin 7:12, a Sanhedrin 67a dodaje da je obješen uoči Pashe; sporno je da li je on Isus.) Rukopisi: MS Florence II.I.7-9 (1177), MS Karlsruhe (Reuchlin) 2 i MS Yad Harav Herzog 1 imaju Yeshu ha-Notzri, a Florence dodaje ‘uoči subote’; u MS Munich 95 (1342) ime je izbrisano (prema Schäferu 2007, str. 64-65 i 133-140, a za Florence i Munich prema Rabbinovicu preko Dalmana 1893). Odlomak nedostaje u standardnom štampanom tekstu (Vilna); izdanje Koren/Steinsaltz ga vraća.
“A predaja je: Uoči Pesaha objesili su Ješua [Nazarećanina]. A glasnik je išao pred njim četrdeset dana (govoreći): ‘[Ješu Nazarećanin] izlazi da bude kamenovan, jer se bavio magijom i prevario i zaveo Izrael. Ko god zna išta u njegovu korist, neka dođe i izjavi o njemu.’ I nisu našli ništa u njegovu korist. I objesili su ga uoči Pesaha. Ula kaže: ‘Bi li se pretpostavilo da je [Ješu Nazarećanin], revolucionar, imao išta u svoju korist?’ Bio je varalica, a Milostivi je rekao (Pnz. xiii. 8): Nemoj ga poštedjeti, niti ga sakriti. Ali s [Ješuom Nazarećaninom] bilo je drugačije, jer je bio blizak kraljevstvu.”
Tvrdi da se najizričitiji odlomci o Isusu pojavljuju samo u Babilonskom Talmudu i da datiraju, najranije, s kraja trećeg ili početka četvrtog stoljeća. Čita ih kao namjerne protu-pripovijesti Evanđeljima, koje su napisali rabini koji su poznavali Novi zavjet, posebno Evanđelje po Ivanu, vjerovatno preko Dijatesarona ili Pešite sirijske crkve. Priča o pogubljenju odgovara evanđeoskoj priči o muci prikazujući smrt kao zakonitu presudu jevrejskog suda. Priče tretira kao polemiku, a ne kao historiju.
Tvrdi da se nijedan rani rabinski odlomak jasno ne odnosi na Isusa i da su odlomci koji ga imenuju, među njima Sanhedrin 43a i 107b, ime dobili kasno, uglavnom nakon dovršetka Talmuda.
Kako se priča razlikuje od evanđelja
Priča proturječi novozavjetnim evanđeljima u gotovo svakoj tački. U evanđeljima ga osuđuje rimski namjesnik. U Talmudu to čini jevrejski sud. Evanđelja kažu da je razapet živ. Talmud najavljuje kamenovanje, a izvještava o vješanju. U rabinskom zakonu vješanje slijedi poslije kamenovanja. Vješa se mrtvo tijelo i skida istog dana (Mišna Sanhedrin 6:4). Optužbe u evanđeljima su bogohuljenje i “KRALJ JEVREJSKI”. Optužbe u Talmudu su vračanje i navođenje na idolopoklonstvo. Suđenje u evanđeljima traje od jedne noći do sljedećeg jutra. Glasnik u Talmudu poziva četrdeset dana. Tamo gdje se priča susreće s evanđeljima, ona ih odzvanja. Njen datum, uoči Pashe, Ivanov je. Njeno ‘zaveo’ slično je riječima “zavodi narod” (Ivan 7:12). Schäfer tvrdi da su babilonski rabini poznavali Ivanovo evanđelje i svoju priču napisali kao odgovor na njega.
“A predaja je: Uoči Pesaha objesili su Ješua [Nazarećanina]. A glasnik je išao pred njim četrdeset dana (govoreći): ‘[Ješu Nazarećanin] izlazi da bude kamenovan, jer se bavio magijom i prevario i zaveo Izrael. Ko god zna išta u njegovu korist, neka dođe i izjavi o njemu.’ I nisu našli ništa u njegovu korist. I objesili su ga uoči Pesaha. Ula kaže: ‘Bi li se pretpostavilo da je [Ješu Nazarećanin], revolucionar, imao išta u svoju korist?’ Bio je varalica, a Milostivi je rekao (Pnz. xiii. 8): Nemoj ga poštedjeti, niti ga sakriti. Ali s [Ješuom Nazarećaninom] bilo je drugačije, jer je bio blizak kraljevstvu.”
Opisuje pogubljenje kamenovanjem. Zatim: svi koji se kamenuju vješaju se, po mišljenju rabina Eliezera; Mudraci kažu da se vješaju samo hulitelj i idolopoklonik. Vješa se mrtvo tijelo, na stub, i odmah se skida, jer Ponovljeni zakon 21:22-23 zabranjuje ostavljanje preko noći. Dakle, u rabinskom zakonu vješanje slijedi nakon smrti kamenovanjem; to nije način ubijanja.
“I tako Pilat, želeći udovoljiti narodu, pusti im Barabu, a Isusa, nakon što ga je izbičevao, predade da se razapne.”
“Čuli ste huljenje; šta mislite? A oni ga svi osudiše da je zaslužio smrt.”
“I natpis optužbe njegove bijaše napisan: KRALJ JEVREJSKI.”
“I odmah ujutro glavari svećenički održaše vijećanje sa starješinama i književnicima i cijelim vijećem, i svezaše Isusa, odvedoše ga i predadoše Pilatu.”
“A bila je priprema za Pashu, i oko šestog sata: i reče Jevrejima: Evo vašeg Kralja!”
“I mnogo se mrmljalo među narodom o njemu: jer neki rekoše: Dobar je čovjek: a drugi rekoše: Nije; nego zavodi narod.”
Tvrdi da se najizričitiji odlomci o Isusu pojavljuju samo u Babilonskom Talmudu i da datiraju, najranije, s kraja trećeg ili početka četvrtog stoljeća. Čita ih kao namjerne protu-pripovijesti Evanđeljima, koje su napisali rabini koji su poznavali Novi zavjet, posebno Evanđelje po Ivanu, vjerovatno preko Dijatesarona ili Pešite sirijske crkve. Priča o pogubljenju odgovara evanđeoskoj priči o muci prikazujući smrt kao zakonitu presudu jevrejskog suda. Priče tretira kao polemiku, a ne kao historiju.
| Tačka | Evanđelja | Talmud |
|---|---|---|
| Ko ga osuđuje | Rimski namjesnik | Jevrejski sud |
| Kako umire | Razapet živ | Najavljeno kamenovanje, izvješteno vješanje |
| Optužbe | Bogohuljenje i ‘Kralj jevrejski’ | Vračanje i navođenje Izraela na obožavanje idola |
| Suđenje | Od jedne noći do narednog jutra | Glasnik četrdeset dana poziva na odbranu |
| Dan | Uoči Pashe, kod Ivana | Uoči Pashe |
Kur'an kaže da ga nisu ubili niti razapeli.
Odgovor Kur'ana
Ajet počinje arapskim ve kavlihim, “I zbog riječi njihovih”: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina”. Engleski prijevod Jusufa Alija dodaje u zagradi ‘(hvaleći se)’. To je prevodiočev dodatak. Kur'an odgovara: “A nisu ga ubili, ni razapeli, već im se pričinilo” (4:157). Oni koji se razilaze, kaže, “zaista su u sumnji u pogledu njega; o tome ništa pouzdano ne znaju, samo se za nagađanjem povode”. Bog je uzdigao Isaa Sebi i očistio ga (4:158; 3:55). Budući da se ubistvo nije dogodilo, islam krivicu za njegovu krv ne stavlja ni na koga. Ne okrivljuje nikoga ko danas živi za staru priču: “svaki grešnik samo će svoje breme nositi” (6:164).
“I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika.” A nisu ga ubili, ni razapeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razišli, zaista su u sumnji u pogledu njega; o tome ništa pouzdano ne znaju, samo se za nagađanjem povode; a sigurno je da ga nisu ubili,”
“već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar.”
“I kada Allah reče: Isa, Ja ću te uzeti i k Sebi te uzdignuti! Očistiti te od nevjernika, i učinit ću da oni koji te slijede budu iznad onih koji ne vjeruju do Kijametskog dana. Zatim ćete se Meni vratiti, pa ću Ja presuditi o onome u čemu ste se razilazili.”
“Reci: “Zar da za Gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega?!” Što god ko uradi, sebi uradi, i svaki grešnik samo će svoje breme nositi. Na kraju, Gospodaru svome ćete se vratiti i On će vas o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”
Prigovori i odgovori
Kur'an 4:157 — sura En-Nisa, ajet 157
“I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika.” A nisu ga ubili, ni razapeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razišli, zaista su u sumnji u pogledu njega; o tome ništa pouzdano ne znaju, samo se za nagađanjem povode; a sigurno je da ga nisu ubili,”
Navedeno za
Kur'an je došao šest stoljeća poslije Isusa, kasnije od baraite. Ako kasna priča nije svjedok, ni poricanje Kur'ana nije svjedok, a muslimanski mufessiri ne slažu se ko je razapet umjesto njega.
Odgovor
Izvještaji mufessira zaista se razlikuju. Et-Taberi, mufessir Kur'ana iz 10. stoljeća, bilježi ih više i kaže kojem daje prednost. Rani historičar Ibn Ishak svoj završava riječima: “Allah najbolje zna”. Muslimani ih drže kao predaje, a ne kao objavu. Sam ajet kaže samo da Isa nije bio ubijen ni razapet, da im se pričinilo i da ga je Bog uzdigao. Kur'an ne tvrdi da je ljudski zapis prenesen od svjedoka. Tvrdi da je od Boga, a ovaj sajt to obrazlaže na svojim stranicama o Kur'anu.
Zaključak — Ljudski izvještaji o tome šta se dogodilo Isau ne slažu se, kako i ajet kaže. Poricanje Kur'ana stoji ili pada s Kur'anom, a ne s nekom predajom o njemu.
Kur'an 4:157 — sura En-Nisa, ajet 157
“I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika.” A nisu ga ubili, ni razapeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razišli, zaista su u sumnji u pogledu njega; o tome ništa pouzdano ne znaju, samo se za nagađanjem povode; a sigurno je da ga nisu ubili,”
Navedeno za
Nijedan Jevrej nikada nije Isusa nazvao Mesijom, a kamoli ‘Allahovim poslanikom’. Sanhedrin 43a naziva ga vračem. Dakle, Kur'an stavlja riječi u jevrejska usta.
Odgovor
Naslovi ne moraju biti vjerovanje govornika. Ibn Kesir, mufessir Kur'ana iz 14. stoljeća, objašnjava ih kao ruganje, u značenju: ovog čovjeka koji sebi prisvaja taj položaj, ubili smo ga. Idolopoklonici Mekke na isti način rugali su se Poslaniku (ﷺ), njegovom vlastitom tvrdnjom o objavi (15:6). Poenta ajeta je tvrdnja o ubistvu, a on kaže da je ta tvrdnja lažna.
Zaključak — Ajet prenosi tvrdnju da je ubijen čovjek koji je tvrdio da je Mesija. Ono što poriče je ubistvo.
Gledišta
Tradicionalno jevrejsko čitanje
Odlomak je baraita, učenje pripisano ranim mudracima. Navodi se da bi se provjerila jedna tačka zakona o glasniku. Pokazuje sud koji četrdeset dana traži osnov za oslobađanje. Srednjovjekovni rabini nisu se slagali da svaki odlomak o Ješuu znači Isusa iz Nazareta.
Baraita se navodi u pravnoj raspravi o glasniku prije pogubljenja. Prikazuje sud koji četrdeset dana traži odbranu.
Pobijanje
Pitanje nije je li sud iz priče bio pravedan. Pitanje je da li se ubistvo dogodilo. Klausner, jevrejski historičar iz 20. stoljeća, ocijenio je glasnika od četrdeset dana pričom ispričanom s nekom svrhom, koju je teško prihvatiti kao historiju. Kur'an kaže da se ubistvo nije dogodilo (4:157).
Ovaj Ješu nije Isus iz Nazareta. Ime je bilo često, a neki srednjovjekovni rabini poricali su da ovi odlomci znače Isusa.
Pobijanje
Najstariji rukopisi čitaju Ješu ha-Nocri, Isus Nazarećanin. Većina učenjaka, među njima Herford i Schäfer, čita odlomak kao priču o Isusu. A ako nije o Isusu, ne kaže ništa o tome šta mu se dogodilo.
Kršćansko apologetsko čitanje
Kršćani ukazuju na Sanhedrin 43a kao na nekršćanskog svjedoka da je Isus pogubljen uoči Pashe, kako kaže Ivanovo evanđelje. Dodaju da čak ni rabini koji su mu se protivili nisu poricali da je umro.
Baraita pogubljenje koje opisuje stavlja uoči Pashe, na dan koji daje Ivan.
Pobijanje
Priča se razlikuje od evanđelja o sudu, načinu, optužbi i trajanju suđenja. Tamo gdje se susreće s njima, ona ih odzvanja. Schäfer tvrdi da su njeni rabini poznavali Ivanovo evanđelje, pa zajednički datum nije drugi svjedok.
Neprijateljski izvor koji prihvata da je pogubljen nezavisna je potvrda toga.
Pobijanje
Dolazi od rabina koji su, po Schäferovom gledištu, poznavali evanđelja, pa nije nezavisan. A 4:157 ne poriče da su ljudi vjerovali da je ubijen. Kaže: “već im se pričinilo”.
Historičari Talmuda
Priče o Isusu u Babilonskom Talmudu kasne su i napisane kao odgovor na kršćanske tvrdnje. Govore nam kako su rabini vidjeli kršćanstvo, a ne kako je Isus živio.
Schäfer izričite odlomke o Isusu datira najranije u kasno treće stoljeće. Čita ih kao odgovore na evanđelja, posebno na Ivanovo.
Pobijanje
Ako je tako, priča odgovara evanđeljima. Nije zaseban svjedok onoga što se dogodilo Isusu.
Maier je tvrdio da je ime u ovim odlomcima dodano kasno.
Pobijanje
Većina učenjaka se ne slaže, a najstariji rukopisi ga imenuju. Ako je Maier u pravu, odlomak ne govori ništa o Isusu.
Islamsko gledište
Isa nije bio ni ubijen ni razapet; Bog ga je uzdigao Sebi. Kur'an prenosi tvrdnju o njegovom ubistvu i poriče je, a izvještaji koji se međusobno ne slažu odgovaraju nagađanju koje opisuje. Niko ne nosi krivicu za njegovu krv i niko ne nosi tuđi grijeh.
Kur'an kaže da Isa nije bio ubijen ni razapet, nego im se pričinilo. Bog ga je uzdigao Sebi.
Sanhedrin 43a i evanđelja ne slažu se o sudu, načinu, optužbi i trajanju postupka.
Ubistvo se nije dogodilo, pa islam krivicu za Isaovu krv ne stavlja ni na koga, ni na Jevrejina ni na Rimljanina. Odbacuje i naslijeđenu krivicu.