Kratak odgovor
Talmud je ogroman zapis rabinskih rasprava o jevrejskom zakonu i njihovih priča. Dovršen je oko 500-600. n. e. Neki ‘citati iz Talmuda’ na internetu izmišljeni su. ‘Libbre David 37’ ne upućuje ni na kakvu stvarnu knjigu. Paragraf zakonika koji se navodi kao da Jevrejima daje svu imovinu nejevreja ne kaže ništa slično. Drugi skraćuju stvaran redak. Popisi malu knjigu Soferim navode kao ‘najbolje od nejevreja, ubij’ i obično izostavljaju njeno “u vrijeme rata”. Mnogi su stvarni. Šulhan Aruh, glavni zakonik jevrejskog zakona, dopušta Jevreju da zadrži izgubljenu imovinu idolopoklonika. U ranom učenju u Sanhedrinu 57a Jevrej koji ubije nejevreja je ‘izuzet’: nijedan ga sud ne pogubljuje. Većina popisa vodi do neprijateljski nastrojenih pisaca kao što su Rohling (1871) i Pranaitis (1892). Kur'an muslimanima govori da provjere vijest prije nego što po njoj postupe (49:6). Islam nikoga danas živog ne krivi za stari tekst (6:164) i zabranjuje svaku nepravdu prema bilo kome (5:8).
Potpuno objašnjenje
Šta je Talmud
Talmud je građen u slojevima. Prvi sloj je Mišna, uređena oko 200. n. e. To je zbornik usmenog zakona, ili usmene Tore. Rabinski judaizam smatra da je Bog ovo učenje dao Musau uz pisanu Toru. Drugi sloj je Gemara: stoljeća rabinskih rasprava o Mišni. Jedna Gemara dovršena je u zemlji Izrael oko 400. To je Jerusalemski Talmud. Babilonski Talmud dovršen je oko 500-600, s kasnijim dodacima. Njegova građa je dvije vrste. Halaha je zakon. Agada su priče, izreke i propovijedi. Jevrejski zakon kasnije je izložen u zakonicima. Glavni su Mišne Tora (oko 1180.) Majmonida, rabina iz 12. stoljeća, i Šulhan Aruh (1565.) Josefa Kara. Moše Isserles (16. stoljeće), poznat kao Rema, dodao je bilješke uz Šulhan Aruh. Štampa se s njima.
Standardni uvod u rabinsku književnost: Mišna, uređena pod rabinom Judom Princom oko 200. n. e.; Tosefta; Jerusalemski Talmud, dovršen u zemlji Izrael oko 400.; i Babilonski Talmud, dovršen u Babiloniji u naredna dva stoljeća, s kasnijim dodacima. Objašnjava podjelu građe na halahu (zakon) i agadu (pripovijest i homilija).
Odakle dolaze popisi
Većina popisa vodi do nekoliko neprijateljski nastrojenih knjiga. Njemački učenjak Johann Eisenmenger prikupio je odlomke za napad na Jevreje u djelu Entdecktes Judentum (1700.). Katolički svećenik August Rohling prepisao ga je u djelu Der Talmudjude (1871.). Justinas Pranaitis, također katolički svećenik, svoj je hebrejski preuzeo od Eisenmengera u knjizi iz 1892. Pranaitis je riječi za idolopoklonike i Samarićane čitao kao da znače kršćane.
Studija o antitalmudskoj propagandi. Prati popise do Eisenmengerovog djela Entdecktes Judentum, Rohlingovog Der Talmudjude (17 izdanja; Rohling je tužio rabina Josepha Blocha jer ga je nazvao neukim i krivokletnikom, a zatim se povukao 1885. prije saslušanja) i do Pranaitisa, čiji su hebrejski navodi preuzeti od Eisenmengera i koji je riječi za idolopoklonike i Samarićane čitao kao da znače kršćane. Pokazuje da ‘Libbre David 37’ ne navodi nijednu stvarnu knjigu (Hermann Strack pretražio je svaku knjigu pod nazivom Dibre David i nije našao takav odlomak), te da je ‘navod’ iz Hošen Mišpat 348, ‘sva imovina drugih naroda pripada jevrejskom narodu’, izmišljen: stvarni paragraf zabranjuje krađu od Jevreja ili nejevreja.
Memoari Benziona Katza, jevrejskog novinara koji je prisustvovao suđenju Beilisu zbog krvne klevete u Kijevu (1913), napisani oko pedeset godina kasnije, s Leimanovim bilješkama. Katz kaže da je sastavio pitanja koja je odbrana postavila talmudskom stručnjaku optužbe, katoličkom svećeniku Justinasu Pranaitisu, i da Pranaitis na njih nije mogao odgovoriti. Leimanove bilješke datiraju Pranaitisovu latinsku knjigu u 1892., kažu da je gotovo sve svoje argumente prepisao iz ranijih antijevrejskih spisa, zajedno sa štamparskim greškama, i bilježe da su dva nejevrejska ruska hebraista svjedočila za odbranu. Beilis je oslobođen.
Dva izmišljena citata
Za ‘Libbre David 37’ se kaže da Jevrejima, pod prijetnjom smrti, naređuje da daju lažna objašnjenja rabinskih knjiga. Ne upućuje ni na kakvu stvarnu knjigu. Hermann Strack, njemački kršćanski učenjak Talmuda, pretražio je svaku knjigu pod nazivom Dibre David. Nije našao takav odlomak. ‘Hošen Mišpat 348’ se navodi kao da kaže ‘sva imovina drugih naroda pripada jevrejskom narodu’. Hošen Mišpat je dio Šulhan Aruha o građanskom pravu. Stvarni paragraf, 348:2, počinje zabranom krađe od Jevreja ili nejevreja.
Studija o antitalmudskoj propagandi. Prati popise do Eisenmengerovog djela Entdecktes Judentum, Rohlingovog Der Talmudjude (17 izdanja; Rohling je tužio rabina Josepha Blocha jer ga je nazvao neukim i krivokletnikom, a zatim se povukao 1885. prije saslušanja) i do Pranaitisa, čiji su hebrejski navodi preuzeti od Eisenmengera i koji je riječi za idolopoklonike i Samarićane čitao kao da znače kršćane. Pokazuje da ‘Libbre David 37’ ne navodi nijednu stvarnu knjigu (Hermann Strack pretražio je svaku knjigu pod nazivom Dibre David i nije našao takav odlomak), te da je ‘navod’ iz Hošen Mišpat 348, ‘sva imovina drugih naroda pripada jevrejskom narodu’, izmišljen: stvarni paragraf zabranjuje krađu od Jevreja ili nejevreja.
Glavni tekst: ko ukrade makar vrijednost peruta (najmanji novčić) prekršio je ‘Ne kradi’ i mora platiti, bilo da krade od Jevreja ili idolopoklonika, od odraslog ili djeteta. Glosa Rema: greška idolopoklonika, poput zavođenja u računu ili izbjegavanja njegovog zajma, dozvoljena je, pod uslovom da on za to ne zna, tako da nema skrnavljenja Božijeg imena (navodeći Tur). ‘A neki kažu’ da ga je zabranjeno zavoditi i da se smije zadržati samo njegova vlastita neizazvana greška (navodeći Mordehaja). Riječ akum (idolopoklonik) u štampanom tekstu izraz je iz doba cenzure.
Dva odlomka u manjim traktatima: Soferim i Kallah
Popisi ‘Soferim 15:10’ navode kao ‘najbolje od nejevreja, ubij’. Nejevrej je onaj ko nije Jevrej. Soferim je manji traktat, mala knjiga sakupljena nakon Talmuda. Izreka pripada rabinu Šimonu bar Johaju (2. stoljeće) i postoji u više verzija. Mekhilta, rani komentar Izlaska, to govori o bogobojaznim Egipćanima čiji su konji vukli faraonova kola za Izraelom. Jerusalemski Talmud ima “najpodobnije među nejevrejima, ubij”. To stoji u nizu izreka kao što je “najpodobniji od ljekara je za Gehennu”, to jest za pakao. Samo Soferim ima “u vrijeme rata”. Popisi te riječi obično izostavljaju. ‘Kallah 1b’ upućuje na Kallah, još jedan manji traktat. U njemu se rabin Akiva (2. stoljeće) jednoj majci kune usnama, a poništava to u srcu. To čini da sazna istinu o rođenju njenog sina. Duži traktat Kallah Rabbati pripovijeda istu priču i odmah pita: “Kako je rabin Akiva mogao ovo učiniti?”
Isti niz izreka (“najbolji od ljekara je za Gehennu”, “najdostojniji od mesara je Amalekov drug”), s riječima rabina Šimona bar Johaja: “najbolje od idolopoklonika, u vrijeme rata, ubij; najboljoj od zmija, smrskaj mozak; najdostojnija od žena bavi se vračanjem”. Izraz ovdei kokhavim (obožavatelji zvijezda) u štampanom tekstu cenzorov je izraz. Samo ova verzija dodaje “u vrijeme rata”.
Pita gdje je faraon našao konje za šest stotina kola koja su progonila Izrael, kada je stoka Egipćana uginula. Odgovara: od Egipćana koji su se “bojali riječi GOSPODNJE” i uveli svoje životinje u kuće prije grada (Izlazak 9:20). Tako su životinje bogobojaznih postale zamka za Izrael, “odakle rabin Šimon kaže: najbolje od nejevreja, ubij; najboljoj od zmija, smrskaj glavu”. U kontekstu izreka se odnosi na te Egipćane.
U nizu izreka o zanimanjima i tipovima (“većina gonilaca magaraca su opaki, većina mornara su pobožni”, “najpodobniji od ljekara je za Gehennu”), navodi se rabin Šimon bar Johaj: “najpodobnije među nejevrejima, ubij; najboljoj od zmija, smrskaj mozak; najpodobnija od žena je vračara”. Ova verzija nema “u vrijeme rata”.
Rabin Akiva ne slaže se sa svojim učiteljima o rođenju jednog drskog dječaka. Da bi to dokazao, obećava dječakovoj majci Budući svijet ako mu odgovori, a kada ona traži da se zakune, on se kune “usnama”, a poništava to “u srcu”. Ona mu kaže da je dječak rođen iz preljube. Priča ne imenuje nikoga drugog.
Pripovijeda istu priču o rabinu Akivi, a njegova vlastita Gemara odmah prigovara: “Kako je rabin Akiva mogao ovo učiniti?”, navodeći Levitski zakonik 5:4 o zakletvi izgovorenoj usnama. Odgovara da se zakleo dvosmislenim riječima, a čak je i tako poništio u srcu.
| Kako ih popisi navode | Presuda | Šta kaže izvor |
|---|---|---|
| ‘Libbre David 37’ | Izmišljeno | Takva knjiga ni odlomak nikada nisu pronađeni |
| ‘Choshen Mishpat 348’: sva imovina drugih naroda pripada Jevrejima | Izmišljeno | 348:2 počinje zabranom krađe od Jevreja ili nejevreja |
| ‘Soferim 15:10’: najboljeg među nejevrejima, ubij | Skraćeno | Soferim ima “u vrijeme rata”, što popisi izostavljaju |
| ‘Kallah 1b’: zakletva rabina Akive | Skraćeno | Kallah Rabbati odmah pita: “Kako je rabin Akiva mogao ovo učiniti?” |
Stvarni redci o imovini: Hošen Mišpat 348:2 i 266:1
Drugi redci na popisima su stvarni. Remina bilješka uz paragraf 348:2 dopušta zavođenje idolopoklonika u računu ili izbjegavanje njegovog zajma, ako on za to ne zna. Idolopoklonik je osoba koja obožava idole. Uslov je da se Božije ime ne sramoti. Rema bilježi i mišljenje koje zabranjuje njegovo zavođenje. Ono dopušta samo zadržavanje njegove vlastite greške. Paragraf 266:1 dopušta Jevreju da zadrži izgubljenu imovinu idolopoklonika. Kaže da onaj ko je vrati “čini prijestup, jer jača ruke prijestupnika”. Isti paragraf hvali vraćanje radi časti Božijeg imena. Zahtijeva vraćanje tamo gdje bi zadržavanje stvari osramotilo Njegovo ime.
Glavni tekst: ko ukrade makar vrijednost peruta (najmanji novčić) prekršio je ‘Ne kradi’ i mora platiti, bilo da krade od Jevreja ili idolopoklonika, od odraslog ili djeteta. Glosa Rema: greška idolopoklonika, poput zavođenja u računu ili izbjegavanja njegovog zajma, dozvoljena je, pod uslovom da on za to ne zna, tako da nema skrnavljenja Božijeg imena (navodeći Tur). ‘A neki kažu’ da ga je zabranjeno zavoditi i da se smije zadržati samo njegova vlastita neizazvana greška (navodeći Mordehaja). Riječ akum (idolopoklonik) u štampanom tekstu izraz je iz doba cenzure.
Prema Majmonidu: izgubljena imovina idolopoklonika može se zadržati, a onaj ko je vrati “čini prijestup, jer jača ruke prijestupnika”. Ako je vrati da bi posvetio Božije ime, tako da hvale Izrael kao narod vjernosti, vrijedan je pohvale. “Gdje postoji skrnavljenje Božijeg imena, njegova izgubljena imovina je zabranjena i mora je vratiti.” Svugdje se njihove stvari sklanjaju na sigurno kao stvari Jevreja, “zbog puteva mira”.
Sanhedrin 57a: ubistvo i pljačka
Sanhedrin 57a navodi baraitu, rano učenje izostavljeno iz Mišne. Tiče se zakona koji obavezuju sve čovječanstvo. Jevrej koji ubije nejevreja je ‘izuzet’ (patur), što znači da ga nijedan sud ne pogubljuje. Pljačka nejevreja od strane Jevreja je ‘dozvoljena’ (mutar). Gemara pita zašto se kaže ‘izuzet’, a ne ‘dozvoljeno’. Odgovara drugim učenjem. To učenje propisuje da se nejevreji niti izvlače iz jame niti bacaju u nju, poput jevrejskih pastira koji su živjeli od pljačke. Druga stranica Talmuda, Bava Kamma 113b, kaže da je pljačkanje nejevreja zabranjeno.
U raspravi o zakonima koji obavezuju sve Nuhove potomke Gemara navodi baraitu (učenje iz vremena Mišne). Prolijevanje krvi od strane nejevreja protiv nejevreja ili Izraelca čini ga odgovornim (hajav); od strane Izraelca protiv nejevreja, on je izuzet (patur), to jest, nijedan ga sud ne pogubljuje. Pljačka i slična djela od strane nejevreja su zabranjeni (asur); od strane Izraelca protiv nejevreja, “dozvoljeni” (mutar). Gemara objašnjava da za ubistvo baraita kaže “izuzet”, a ne “dozvoljeno”, jer drugo učenje propisuje da se nejevreji, poput jevrejskih pastira koji su živjeli od pljačke, ne bacaju u jamu. Druga polovina tog učenja, da se ne izvlače, izvor je Jore De'a 158; Meiri to ograničava na idolopoklonike bez religije. Rav Aha, sin Rava Ike, “slična djela” pljački objašnjava kao uskraćivanje plaće najamnom radniku. Bava Kamma 113b kaže da je pljačkanje nejevreja zabranjeno. Štampani tekst iz Vilne ima kuti (Kutejac), cenzorovu zamjenu; tekst Koren (William Davidson) ima goj u svojoj vokaliziranoj verziji i nohri u nevokaliziranoj, a oboje znači nejevrej.
Rav Bivi bar Gidel, navodeći rabina Šimona Hasidu: pljačkanje nejevreja je zabranjeno, dok se njegova izgubljena imovina može zadržati. Rav Huna zabranu pljačke izvodi iz Ponovljenog zakona 7:16: narodi se trebaju “istrijebiti” samo u vrijeme kada su predani u ruke Izraela, a ne drugačije. Baraita dodaje da je tamo gdje postoji skrnavljenje Božijeg imena zabranjeno čak i zadržavanje njegove izgubljene imovine. Šmuel kaže da se greška nejevreja može zadržati. Meiri, komentirajući ovu stranicu, propisuje da je svaki narod koji obožava Boga poput Izraela u svim tim stvarima.
Spašavanje i liječenje: ‘Hilkhot Akum X’ i Jore De'a 158
‘Hilkhot Akum X’ s popisa (‘Zakoni o idolopoklonicima, poglavlje 10’) jeste Majmonid, Idolopoklonstvo 10:1-2. Kaže da se s idolopoklonicima ne sklapa savez: “nego se moraju okrenuti od svog štovanja ili biti ubijeni”. Dodaje: “zabranjeno je imati milosti prema njima”. Ko vidi idolopoklonika da se utapa, ne izvlači ga. Ubiti ga ili gurnuti u jamu zabranjeno je, “jer nije u ratu s nama”. Ne smije se liječiti čak ni uz naknadu. Gdje se boji neprijateljstva, liječi se uz naknadu, ali ne besplatno. Nejevrej stanovnik liječi se besplatno. To je nejevrej koji se drži sedam zakona datih svemu čovječanstvu. Isti odlomak kaže da se jevrejski doušnici i heretici trebaju uništiti rukom, “poput Ješue ha-Nocrija”, Isusa iz Nazareta, “i njegovih učenika”. Tamo gdje rukopisi kažu “idolopoklonici”, štampana izdanja kažu “sedam naroda” Kanaana. Štampana izdanja izostavljaju i ta imena (Ješua i njegovi učenici). Jore De'a, dio Šulhan Aruha o obrednom pravu, ponavlja pravilo u 158:1. U istoj rečenici primjenjuje pravilo na jevrejske pastire koji su živjeli od pljačke.
Iz Ponovljenog zakona 7:2, s idolopoklonicima se ne sklapa savez da bi ih se ostavilo na miru u njihovom štovanju: “nego se moraju okrenuti od svog štovanja ili biti ubijeni”, i “zabranjeno je imati milosti prema njima”. Ko vidi nekoga od njih da se utapa, ne izvlači ga, ali ubiti ga ili gurnuti u jamu zabranjeno je, “jer nije u ratu s nama”. To je rečeno o nejevrejima; ali o jevrejskim doušnicima, minima i apikorsima (hereticima) kaže “micva je uništiti ih rukom” i svrgnuti ih u jamu uništenja, jer tlače Izrael i odvraćaju narod od Boga, “poput Ješue ha-Nocrija i njegovih učenika, i Cadoka i Boetusa i njihovih učenika”. Stoga je zabranjeno liječiti idolopoklonike čak i uz naknadu; gdje se čovjek njih boji ili se boji neprijateljstva, liječe se uz naknadu, ali ne besplatno. Nejevrej stanovnik koji se drži sedam zakona liječi se besplatno. Rukopisi na kojima se temelji tekst Mechon Mamre imaju “idolopoklonici” i “nejevrej koji obožava idole”; štampana izdanja imaju “sedam naroda”, pravilo o doušnicima i hereticima stavljaju u prošlost (“bio je zakon”) i izostavljaju imena.
Paragraf 1, kako je štampan (Lemberg 1888): “idolopoklonici sedam naroda” s kojima nema rata i jevrejski pastiri sitne stoke u zemlji Izrael u vrijeme kada je većina polja bila Izraelova ne dovode se do smrti, ali se ne spašavaju kada su na samrti. Ne liječe se čak ni uz naknadu, osim ako se boji neprijateljstva. Rema: tada čak i besplatno, ako se ne može izbjeći; i bilo je dozvoljeno isprobati lijek na kanaanskom robu (jedno izdanje: na Kutejcu). Pravilo je za Jevreje koji ustrajavaju u grijehu, poput tih pastira, koji su živjeli od pljačke; Jevrej koji griješi zbog vlastite želje mora se spasiti. Paragraf 2 prelazi na jevrejske heretike i one koji poriču Toru i proroštvo. Izdanje Torat Emet ima “micva je ubiti ih”, otvoreno ili lukavstvom; štampano izdanje iz Lemberga kaže da je to činjeno “u vrijeme Hrama”. Njegov izvor, Majmonid (Ubica 4:10), piše “bila je micva”. Rema dodaje da se s otpadnicima koji se pridruže idolopoklonstvu postupa jednako, ali onaj ko dođe da se pokaje prima se. Izdanje Torat Emet u paragrafu 1 nema “sedam naroda”.
Čistoća i porodica: Jevamot 61a i 98a, Avoda Zara 36b
Jevamot 61a bilježi rabina Šimona bar Johaja (2. stoljeće): “vi se nazivate adam, a idolopoklonici se ne nazivaju adam”. Adam je hebrejski za ‘čovjek’. Izreka pripada pravilu o obrednoj nečistoći. Pitanje je da li mrtvo tijelo nejevreja čini nečistima one pod istim krovom. Ista izreka nalazi se u Bava Mecia 114b. U Jevamotu 98a Rava, babilonski rabin iz 4. stoljeća, objašnjava pravilo da ‘nejevrej nema oca’ u bračnom pravu. Kaže da Tora potomstvo nejevreja tretira kao pravno nepovezano s njim. Navodi Ezekiela 23:20, gdje prorok muškarce Egipta uspoređuje s magarcima i konjima. Avoda Zara 36b bilježi uredbu iz prvog stoljeća o kćerima nejevreja. Rav Nahman bar Jichak, babilonski rabin iz 4. stoljeća, to objašnjava. Nejevrejske djevojčice smatraju se nida “od kolijevke”. Nida je obredna nečistoća žene u menstruaciji. Popisi to prevode kao ‘prljavština’.
Baraita: rabin Šimon bar Johaj kaže da grobovi nejevreja ne prenose nečistoću pod krovom, jer Ezekiel 34:31 Izrael naziva adam (‘ljudi’), a pravilo Tore glasi ‘kad čovjek (adam) umre u šatoru’ (Brojevi 19:14): “vi se nazivate adam, a idolopoklonici se ne nazivaju adam”. Gemara odmah prigovara iz Brojeva 31:40 i Jone 4:11, gdje se nejevreji nazivaju adam, i odgovara da ta riječ tamo razlikuje ljude od životinja. Ista izreka je u Bava Mecia 114b i Keritot 6b.
O porodičnom statusu preobraćenika. Rava objašnjava pravilo da ‘nejevrej nema oca’ u bračnom pravu: braća blizanci začeta prije nego što se njihova majka preobratila ne sklapaju leviratski brak, iako imaju jednog oca. Dakle, kaže on, Tora potomstvo nejevreja tretira kao pravno nepovezano s njim (‘Milostivi je učinio njegovo sjeme bez vlasnika’), navodeći Ezekiela 23:20, grubu sliku koju prorok koristi o Egiptu u alegoriji. Tema je koje porodične veze vrijede u bračnim zakonima nakon preobraćenja.
Prenosi se da je Rav zabrane nejevrejskog hljeba, ulja, vina i kćeri ubrojao među osamnaest uredbi koje su u jednom danu izdali učenici Šamaja i Hilela (1. stoljeće). Rav Nahman bar Jichak objašnjava uredbu o kćerima: nejevrejske djevojčice smatraju se obredno nečistima (nida) “od kolijevke”. Rasprava se nastavlja o ranijim uredbama protiv spolnih odnosa i osamljivanja s nejevrejkama. To je zakon obredne čistoće koji je Jevreje držao dalje od odnosa i braka s nejevrejima.
Udarci, heretici i doušnici
U Sanhedrinu 58b rabin Hanina (3. stoljeće) kaže da je nejevrej koji udari Jevreja ‘podložan smrti’. Ošamariti Jevreja, dodaje, isto je kao ošamariti Božansku Prisutnost. Majmonid to stavlja u svoj zakonik: takav nejevrej “podložan je smrti”, ali se ne pogubljuje. Dva oštra zakona tiču se samih Jevreja. Jore De'a 158:2 prelazi na jevrejske heretike. Jedno izdanje ima “micva je ubiti ih”. Micva je vjerska dužnost. Štampano izdanje iz Lemberga iz 1888. kaže da je to činjeno “u vrijeme Hrama”. Hošen Mišpat 388:15 je zakon o moseru, ili doušniku. To je Jevrej koji Jevreje ili njihov novac predaje nejevrejima. Ako se zna da je to učinio tri puta, traže se savjet i lukavstvo “da se ukloni sa svijeta”. To znači dovesti do njegove smrti. Rema dopušta samo neizravna sredstva, “iako ga je zabranjeno ubiti” vlastitim rukama. Raniji paragraf, 388:10, dopušta ubistvo doušnika koji kaže da će prijaviti, “čak i u ovo vrijeme”. Naziva to micvom ako ustraje nakon upozorenja.
Rabin Hanina kaže da je nejevrej koji udari Jevreja podložan smrti, prema Mojsiju i Egipćaninu (Izlazak 2:12), i da je onaj ko ošamari Jevreja kao da je ošamario Božansku Prisutnost (igra riječi na Izreke 20:25). Pored toga Reš Lakiš kaže da se onaj ko samo podigne ruku na svog bližnjeg naziva opakim (Izlazak 2:13, dva Hebreja se tuku), a rabin Elazar kaže da takav čovjek nema lijeka osim sahrane. “Podložan smrti” rabina Hanine pravna je izjava (Majmonid je kodificira, Kraljevi i ratovi 10:6); ostalo je agada.
Nejevrej koji udari Jevreja, čak i nanijevši najmanju povredu, “podložan je smrti”, ali se ne pogubljuje.
Paragraf 1, kako je štampan (Lemberg 1888): “idolopoklonici sedam naroda” s kojima nema rata i jevrejski pastiri sitne stoke u zemlji Izrael u vrijeme kada je većina polja bila Izraelova ne dovode se do smrti, ali se ne spašavaju kada su na samrti. Ne liječe se čak ni uz naknadu, osim ako se boji neprijateljstva. Rema: tada čak i besplatno, ako se ne može izbjeći; i bilo je dozvoljeno isprobati lijek na kanaanskom robu (jedno izdanje: na Kutejcu). Pravilo je za Jevreje koji ustrajavaju u grijehu, poput tih pastira, koji su živjeli od pljačke; Jevrej koji griješi zbog vlastite želje mora se spasiti. Paragraf 2 prelazi na jevrejske heretike i one koji poriču Toru i proroštvo. Izdanje Torat Emet ima “micva je ubiti ih”, otvoreno ili lukavstvom; štampano izdanje iz Lemberga kaže da je to činjeno “u vrijeme Hrama”. Njegov izvor, Majmonid (Ubica 4:10), piše “bila je micva”. Rema dodaje da se s otpadnicima koji se pridruže idolopoklonstvu postupa jednako, ali onaj ko dođe da se pokaje prima se. Izdanje Torat Emet u paragrafu 1 nema “sedam naroda”.
Zakon o moseru: o Jevreju za kojeg se zna da je tri puta predao Jevreje ili njihov novac nejevrejima, zakonik kaže da se traže savjet i lukavstvo “da se ukloni sa svijeta”, to jest, da se dovede do njegove smrti. Rema dodaje: samo neizravnim sredstvima, “iako ga je zabranjeno ubiti” vlastitim rukama. Onaj ko javno izgovara riječi prijave i tako uzrokuje štetu, kažnjava se kako sudije nađu za shodno.
Dozvoljeno je ubiti mosera (doušnika) bilo gdje, “čak i u ovo vrijeme”. Dozvoljeno ga je ubiti prije nego što prijavi, nakon što je rekao da će nekoga prijaviti, u pogledu tijela ili novca, čak i male svote: sam je sebe učinio podložnim smrti. Upozorava se: “Ne prijavljuj”; ako je drzak i kaže da će svejedno prijaviti, “micva je ubiti ga”, a ko ga prvi ubije stiče zaslugu. Rema dodaje: gdje nema vremena da se upozori, upozorenje nije potrebno; a neki kažu da ga je zabranjeno ubiti ako se od njega može spasiti sakaćenjem, poput odsijecanja jezika ili oslijepljivanja, jer nije gori od bilo kojeg drugog progonitelja.
Stvarni odlomci sa svojim stranicama
Drugi stvarni odlomci imaju svoje stranice na ovoj lokaciji. U Gitinu 57a čovjek kojeg rukopisi zovu Ješu kaže da je njegova kazna kipući izmet, zbog ruganja riječima Mudraca. Sanhedrin 43a kaže da je Ješu obješen uoči Pashe. Sanhedrin 107b kaže da se bavio vračanjem i zavodio Izrael. Većina učenjaka ove odlomke o Ješuu čita kao da govore o Isusu. Šabat 104b i Sanhedrin 67a pripovijedaju o čovjeku zvanom Ben Stada, čija se majka zvala Mirjam. Jedna babilonska izreka objašnjava njen nadimak: ‘zastranila je od svog muža’. Sanhedrin 55b ponavlja pravilo Mišne da se od tri godine i jednog dana djevojčica može zaručiti (vezati u brak) odnosom. Ketubot 11b govori o bračnoj nagodbi, svoti koju muž duguje ženi. Kaže da je čin odraslog s djevojčicom mlađom od tri godine pravno ‘ništa’. Tako se ona i dalje računa kao djevica i zadržava punu nagodbu.
Anonimna agada (priča) u talmudskom ciklusu o uništenju Jerusalema (Kamca i Bar Kamca, 55b-58a). Onkelos, sin Kalonika, sin Titove sestre, želi se preobratiti (le-igayyurei). Nekromantijom (be-negida) podiže trojicu mrtvih i pita svakog ko je cijenjen (chashiv) na tom svijetu i treba li im se pridružiti. Tit kaže da su izraelske zapovijedi previše brojne i savjetuje mu da se bori protiv njih; on se svaki dan spaljuje i rasipa, kako je sam sebi odredio. Bileam odgovara Ponovljenim zakonom 23:7, ‘ne traži njihov mir ni njihovu dobrobit’; njegova kazna je kipuće sjeme (be-shikhvat zera rotachat). Treći kaže: traži njihovo dobro, ne traži njihovo zlo (tovatam derosh, ra'atam lo tidrosh); ko ih dotakne, dotiče zjenicu svog oka. Njegova kazna je kipući izmet (be-tso'ah rotachat). Talmud to objašnjava s ‘kao što je Učitelj rekao: ko se ruga riječima Mudraca (ha-mal'ig al divrei chakhamim) kažnjava se kipućim izmetom’. Završava: dođi i vidi razliku između grešnika Izraela (posh'ei Yisrael) i proroka naroda; tekst iz Vilne dodaje ovdei avodah zarah, idolopoklonici. Raši kao izvor pravila navodi Eruvin 21b. Izdanje Koren/Steinsaltz objašnjava završni redak: Bileam, prorok, želio je Izraelu zlo, dok je Ješu ha-Nocri, jevrejski grešnik, tražio njihovo dobro. Herford (str. 68) i Krauss nazvali su tu trojicu glavnim neprijateljima Izraela; vlastite riječi Talmuda to ne kažu. Ime: standardni štampani tekst u trećem prizoru ima ‘grešnici Izraela’, iako je glagol u jednini (asqeih, ‘podigao ga je’), a Onkelos pita o ‘tom čovjeku’. Tri srednjovjekovna rukopisa, pročitana na snimcima biblioteka, imenuju ga. MS Vatican ebr. 130 (1381), f. 35v, ima Yeshu ha-Notzri, ‘Isus Nazarećanin’. MS Munich 95 (1342), f. 223r, i MS Vatican ebr. 140 (14. stoljeće), f. 54r, imaju Yeshu; Rašijev stupac u Vatican 140 ‘grešnike Izraela’ objašnjava kao ‘Ješu’. Izdanje Koren/Steinsaltz štampa Yeshu ha-Notzri.
Mišna (6:1) kaže da glasnik ide pred čovjekom koji se vodi na pogubljenje. Talmud pita je li glasnik išao i ranije i kao prigovor navodi baraitu (tanya, učenje predstavljeno kao od ranih mudraca, tanaima, ali izostavljeno iz Mišne). Baraita kaže da su uoči Pashe objesili Ješua ha-Nocrija. Četrdeset dana glasnik je objavljivao da će biti kamenovan, jer se bavio vračanjem (kishef), zavodio Izrael na idolopoklonstvo (hesit) i odvodio ga u zabludu (hiddiach), i pozivao je svakoga ko zna razlog za oslobađanje. Nijedan nije nađen. Ula, učitelj rođen u Palestini iz 3-4. stoljeća koji je djelovao u Babiloniji, prigovara: za onoga ko zavodi na idolopoklonstvo ne traži se odbrana (Ponovljeni zakon 13:9). Sam sebi odgovara: Ješu je bio drugačiji, jer je bio karov le-malchut, blizak vlasti (ili kraljevstvu). Slijedi druga baraita o pet učenika, od kojih je svaki osuđen igrom riječi na stih. Nema paralele u Mišni, Tosefti ni Jerusalemskom Talmudu. (Srodna predaja o Ben Stadi, zavodniku kamenovanom u Lodu, nalazi se u Jerusalemskom Talmudu, Sanhedrin 7:12, a Sanhedrin 67a dodaje da je obješen uoči Pashe; sporno je da li je on Isus.) Rukopisi: MS Florence II.I.7-9 (1177), MS Karlsruhe (Reuchlin) 2 i MS Yad Harav Herzog 1 imaju Yeshu ha-Notzri, a Florence dodaje ‘uoči subote’; u MS Munich 95 (1342) ime je izbrisano (prema Schäferu 2007, str. 64-65 i 133-140, a za Florence i Munich prema Rabbinovicu preko Dalmana 1893). Odlomak nedostaje u standardnom štampanom tekstu (Vilna); izdanje Koren/Steinsaltz ga vraća.
Agada. Jedna baraita (tanu rabbanan) uči: neka lijeva ruka uvijek odguruje, a desna privlači, a ne kao Jelisej, koji je objema rukama odgurnuo Gehazija, i ne kao Jehošua ben Perahja, koji je objema rukama odgurnuo Ješua ha-Nocrija. Slijedi priča. Kada je kralj Janaj ubijao Mudrace, Jehošua ben Perahja i Ješu otišli su u Aleksandriju. Na povratku je učitelj pohvalio gostionicu; učenik je rekao da su gostioničarkine oči uske (terutot); učitelj ga je izopćio s četiri stotine šofara. Kasnije, dok je recitovao Šema, učitelj mu je mahnuo da pričeka; učenik je pomislio da je odbačen, “otišao je, postavio ciglu i poklonio joj se” (azal zakaf leventa ve-hishtachaveh lah) i odbio se pokajati, navodeći pravilo svog učitelja da onaj ko griješi i navede mnoge na grijeh ne dobija priliku za pokajanje. Završava: “A Učitelj je rekao: Ješu se bavio vračanjem, zavodio je i odvodio Izrael u zabludu” (kishef ve-hesit ve-hiddiach et Yisra'el). Štampana izdanja od Basela (1578-81) nadalje uklonila su ime. Stariji oblik priče u Jerusalemskom Talmudu nalazi se u Hagiga 2:2.
Herford primjećuje da cenzurirana moderna izdanja imaju ‘grešnici Izraela’, množinu koja ne odgovara jednini priče; starija izdanja imaju ‘grešnik Izraela’, a knjiga izbačenih odlomaka ima Yeshu. Zaključuje da se misli na Isusa. O Sanhedrinu 107b napominje da je kralj Janaj vladao puno stoljeće prije Isusa i anahronizam objašnjava veoma nejasnim predodžbama rabina o prošloj hronologiji. Smatra da je priča o Isusu u paklu hagadska izmišljotina, a ne predaja o njemu, i da rabinski odlomci ne dodaju ništa novo evanđeoskoj historiji o Isusu, osim što potvrđuju da je živio.
Odlomke o Isusu u Babilonskom Talmudu čita kao namjerne protu-pripovijesti koje parodiraju novozavjetne priče, a napisali su ih rabini koji su poznavali Evanđelja, posebno Mateja i Ivana. Tvrdi da je taj smjeli odgovor potekao iz sasanidske Babilonije, gdje su rabini živjeli izvan kršćanske vlasti, za razliku od Jevreja rimske i bizantske Palestine. U njegovoj tabeli rukopisa i štampanih izdanja, sva tri rukopisa Gitin 57a imenuju Isusa, dok izdanje Soncino (1484-1519) izostavlja ime, a izdanje iz Vilne ima ‘grešnici Izraela’; takve praznine u štampanim odlomcima o Isusu pripisuje cenzuri ili štamparima koji su je predupredili. O Gitin 57a sumnja da je ruganje Mudracima bila izvorna optužba priče, smatrajući da ju je urednik pozajmio iz Eruvina 21b. Zatim nudi, kao čitanje za koje priznaje da je spekulativno, da se izmet ruga euharistiji: Isus sjedi u onome što njegovi sljedbenici proizvode nakon što jedu njegovo tijelo.
Halaha o suboti. Mišna ovdje kaže da je onaj ko u subotu ureže znakove na svom tijelu odgovoran po mišljenju rabina Eliezera, a oslobođen po mišljenju Mudraca. Jedna baraita dodaje da je rabin Eliezer rekao Mudracima: zar Ben Stada nije iznio vradžbine iz Egipta “u urezu na svom tijelu” (bi-seritah she-al besaro)? Odgovorili su: “Bio je budala” (shoteh hayah), a od budala se ne uzima dokaz. Ime Ješu se ne pojavljuje. Gemara zatim raspravlja o tome ko je bio Ben Stada i povezuje ga s Ben Pandirom i majkom po imenu Mirjam; ta rasprava pripada pitanju o Mariji.
Agada smještena unutar pravne rasprave. Mišna (Sanhedrin 7:10) govori o zavodniku (mesit) koji druge nagovara da obožavaju idole. Jedna baraita kaže da samo za taj prijestup sud skriva svjedoke da ga uhvate i dodaje: “I tako su učinili Ben Stadi u Ludu, i objesili su ga uoči Pashe.” Gemara zatim pita, kao u Šabatu 104b: Ben Stada? Pa on je Ben Pandira! Rav Hisda odgovara da je Stada bio muž, a Pandira drugi čovjek (bo'el Pandira). Gemara prigovara da je muž bio Papos ben Jehuda; možda je majka bila Stada. Ponovo prigovara da je majka bila Mirjam megadela nešaja (ovdje bez se'ar, ‘kosa’, što se u Šabatu 104b nalazi samo u štampi iz Vilne; Schäfer, bilj. 11). Odgovara izrekom iz Pumbedite: satat da mi-ba'alah, ‘ova je zastranila od svog muža’. Ime Ješu se ne pojavljuje. Štampani tekst iz Vilne ima ove retke samo u Hesronot ha-Shas, dodatku cenzuriranih odlomaka.
U raspravi o drugoj tački istog krivičnog prava (treba li životinju umiješanu u seksualni zločin pogubiti), Rav Josef navodi Mišnu Nida 5:4. Od tri godine i jednog dana djevojčica se može zaručiti odnosom, a čovjek koji ima odnos s njom kada je udata odgovoran je za preljubu. Svaki muškarac kojeg joj Tora zabranjuje, a ima odnos s njom, pogubljuje se, a ona je oslobođena. Gemara objašnjava da je Tora štedi iz sažaljenja, jer je maloljetna. Rava navodi usporedno pravilo za dječaka od devet godina (Mišna Nida 5:5). Pitanje ostaje neriješeno.
O Mišni Ketubot 1:3 i iznosu bračne nagodbe. Rav smatra da čin dječaka mlađeg od devet godina ostavlja ženu kao onu povrijeđenu drvetom; Šmuel se ne slaže. Rava objašnjava Mišnu: čin odraslog s djevojčicom mlađom od tri godine pravno je ‘ništa’, jer ispod te dobi tijelo zacjeljuje, kao što oko koje se dotakne pusti suzu i oporavi se. Tako ona zadržava status djevice i punu nagodbu. Ostatak lista raspravlja o tome kada se nagodba smanjuje ili gubi.
Šta Kur'an traži od muslimana
Kur'an muslimanima govori da provjere vijest prije nego što po njoj postupe (49:6). Zabranjuje ponavljanje onoga što čovjek ne zna (17:36). Naređuje pravdu čak i prema onima koje čovjek ne voli: “Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete!” (5:8). Dakle, musliman nikada ne smije prenijeti krivotvoren redak. Stvaran redak mora navesti tačno, s izvorom. Kur'an sebe naziva čuvarem nad spisima prije njega (5:48). Dakle, musliman kasniju tradiciju Izraela prosuđuje prema onome što je Bog objavio. Islam nikoga danas živog ne krivi za stari tekst: “svaki grešnik samo će svoje breme nositi” (6:164).
“O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekom zlo ne učinite, pa da se zbog onog što ste učinili pokajete.”
“Ne govori ono što ne znaš! I sluh, i vid, i razum – za sve to će se, zaista, odgovarati.”
“O vi koji vjerujete, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite. Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha. Allah, doista, u potpunosti zna ono što činite.”
“A tebi objavljujemo Knjigu, s istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”
“Reci: “Zar da za Gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega?!” Što god ko uradi, sebi uradi, i svaki grešnik samo će svoje breme nositi. Na kraju, Gospodaru svome ćete se vratiti i On će vas o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”
Prigovori i odgovori
Sahih el-Buhari 6903 — Kitab al-Diyat (Knjiga o krvarini), hadis 6903
Ebu Džuhajfa je upitao Aliju da li on i njegovi ukućani imaju išta što nije u Kur'anu. Alija se zakleo da imaju samo ono što je u Kur'anu, razumijevanje Njegove Knjige koje Allah daje čovjeku i jedan pisani list s propisima: o krvarini, o oslobađanju zarobljenika i o tome da se musliman ne ubija kao odmazda za nevjernika.
Navedeno za
I islamski zakon razlikuje vjernika od nevjernika. El-Buhari je bio sakupljač hadisa (predanja o Poslanikovim (ﷺ) riječima i djelima) iz 9. stoljeća. On bilježi da se musliman ne ubija kao odmazda za nevjernika. Muslimani ne bi trebali Talmud suditi po mjerilu koje njihov vlastiti zakon ne ispunjava.
Odgovor
Ova stranica iznosi šta Talmud kaže. Pravne škole islama razlikuju se u pogledu tog hadisa. Hanefijska škola pogubljuje muslimana zbog ubistva zimmije, nemuslimana pod muslimanskom vlašću, i za oboje određuje istu krvarinu. U šafijskoj školi on se ne pogubljuje, ali i dalje duguje krvarinu za život koji je uzeo. Malikijska škola tu svotu određuje na polovinu muslimanove. U svakoj školi ostaje Poslanikovo (ﷺ) upozorenje: onaj ko ubije osobu koja ima ugovor s muslimanima neće osjetiti miris Dženneta.
Zaključak — Hanefijska škola životu zimmije daje istu zaštitu kao životu muslimana. U šafijskoj i malikijskoj školi ubica i dalje duguje krvarinu. U svakoj školi Poslanikovo (ﷺ) upozorenje pada na njega.
Kur'an 49:6 — sura El-Hudžurat, ajet 6
“O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekom zlo ne učinite, pa da se zbog onog što ste učinili pokajete.”
Navedeno za
Zašto uopće ponavljati oštre retke? Muslimanska stranica koja ih navodi širi ih, kakve god bile njene namjere.
Odgovor
Ti redci već kruže, pomiješani s krivotvorinama. Čitalac treba znati koji su krivotvoreni i šta stvarni kažu. Svaki rabinski tekst naveden ovdje može se pročitati na Sefariji, besplatnoj internetskoj stranici jevrejskih tekstova. Kur'an muslimanima govori da provjere vijest prije nego što po njoj postupe i da ne ponavljaju ono što ne znaju.
Zaključak — Stranica razdvaja krivotvorene retke od stvarnih; šutnja bi popise ostavila da stoje.
Gledišta
Rabinski judaizam
Talmud bilježi usmenu Toru i rasprave mudraca (ranih rabina) o njoj. O zakonu odlučuju zakonici i njihovi autoriteti, a ne jedan redak. Mudraci su Jevrejima naredili da izdržavaju siromašne nejevreje, posjećuju njihove bolesne i sahranjuju njihove mrtve, “zbog puteva mira”.
Menahem ha-Meiri, rabin iz Perpignana koji je umro oko 1315., oštra pravila ograničava na drevne idolopoklonike bez religije. Narode koji obožavaju Boga tretira kao Izrael. Aruch HaShulchan je zakonik rabina Jehiela Mihela Epsteina (umro 1908.). Zabranjuje svaku prevaru u zemljama svog vremena.
Pobijanje
Prihvaćeno, i pošten čitalac navodi i njih. Ali to su vlastite odluke Meirija i Epsteina, a ne riječi zakonika. Šulhan Aruh pravila o izgubljenoj imovini idolopoklonika, njegovoj grešci i njegovom spašavanju štampa bez Meirijevog ograničenja.
Talmud i Majmonid naređuju izdržavanje siromašnih nejevreja i posjećivanje njihovih bolesnih. Naređuju sahranjivanje njihovih mrtvih, zbog puteva mira.
Pobijanje
To je tačno. Ali Šulhan Aruh, glavni zakonik, također dopušta Jevreju da zadrži izgubljenu imovinu idolopoklonika i kaže da onaj ko je vrati “čini prijestup” (Hošen Mišpat 266:1).
Historičari popisa
Popisi koji kruže potječu od Eisenmengera, Rohlinga i Pranaitisa. Kršćanski i jevrejski učenjaci razotkrili su njihove krivotvorine i iskrivljavanja.
‘Libbre David 37’ ne navodi nijednu stvarnu knjigu, a ‘navod’ iz Hošen Mišpat 348 o imovini nejevreja izmišljen je.
Pranaitis, izvor mnogih popisa, svoju je građu prepisao od ranijih antijevrejskih pisaca.
Islamsko gledište
Islam zabranjuje lažno svjedočenje protiv bilo koga, pa i protiv Jevreja. Musliman Talmud navodi tačno i prosuđuje ga prema Kur'anu.
Kur'an muslimanima naređuje da budu pravedni čak i prema onima koje ne vole. Naređuje im da svjedoče za pravdu čak i protiv sebe.
Kur'an naređuje da se vijest provjeri prije nego što se po njoj postupi. Zabranjuje ponavljanje onoga što čovjek ne zna.
U islamu niko ne snosi krivicu za tuđe riječi.
Kur'an je čuvar nad ranijim spisima, a kasnija tradicija Izraela prosuđuje se prema njemu (5:48).