Kratak odgovor
Kur'an kaže da se oblaci blago pokreću, spajaju i gomilaju. Kiša dolazi iz njihove sredine, a grad pada iz masa veličine brda na nebu, s munjom dovoljno jakom da zaslijepi. Oblake naziva i teškim. Svaki dio toga je istinit. Jedan običan oblak drži oko 500 tona vode, a lebdi jer su njegove kapi sitne. Poslanik Muhammed (ﷺ) živio je u pustinjskom gradu i nije znao čitati. Učeni svijet njegovog vremena objašnjavao je oluje Aristotelovom teorijom o suhim isparenjima koja se pale. Kur'an ništa od te teorije ne ponavlja. Opisuje ono što svako može vidjeti u oluji i ne nudi teoriju o tome kako ona radi. Kur'an takve stvari naziva Allahovim (﷾) znakovima.
Potpuno objašnjenje
Oluja u jednom ajetu
Kur'an život oluje s grmljavinom navodi u jednom ajetu. Oblaci se pokreću, spajaju i gomilaju. Kiša dolazi iz njihove sredine. Grad se spušta iz masa veličine brda. Munja je dovoljno jaka da zaslijepi. Kur'an sve to predstavlja kao Allahovo (﷾) djelo, znak o kojem treba razmisliti.
“Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada. On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi – blijesak munje Njegove gotovo da oduzme vid.”
Oblaci se gone
Spajaju se
Gomilaju se
Kiša dolazi iz njihove sredine
Grad pada iz masa poput planina
s munjom dovoljno jakom da zaslijepi.
Kako su to čitali rani učenjaci
Ibn Kesir objašnjava ajet korak po korak. Allah (﷾) pokreće oblake dok su još slabi, spaja ih nakon što su bili raspršeni i gomila ih jedne na druge. Kiša izlazi iz praznina među njima. O ‘planinama’ na nebu navodi dva čitanja. Neki učenjaci uzimali su ih kao stvarne planine od grada na nebu, s kojih se grad spušta. Drugi su ‘planine’ uzimali kao sliku za same oblake. On to ostavlja tako: Allah (﷾) najbolje zna. Ova stranica slijedi drugo čitanje. U svakom slučaju, ajet istinito opisuje oluju i ne ponavlja nijednu od pogrešnih teorija svog doba.
Objašnjava blago pokretanje oblaka dok su još slabi, njihovo spajanje nakon što su bili raspršeni i njihovo gomilanje jednih na druge, pri čemu kiša dolazi iz praznina među njima (Ibn Abbas, ed-Dahhak). O riječima ‘planine u njemu od grada’ prenosi one koji kažu da na nebu postoje planine od grada s kojih Allah spušta grad, i one koji ‘planine’ uzimaju kao metaforu za oblake; a Allah najbolje zna.
“Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada. On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi – blijesak munje Njegove gotovo da oduzme vid.”
Šta meteorolozi nalaze
Oluje s grmljavinom rastu kada se kumulusni oblaci (gomilasti oblaci) dižu i spajaju u visoki kumulonimbus, visoki olujni oblak. Često je visok deset kilometara ili više. Grad nastaje u njegovom hladnom gornjem dijelu, nošen snažnim uzlaznim strujama (zrakom koji se diže). Naboj iza munje stvara se dok se led i meki grad tamo gore sudaraju. Arapski tekst govori o planinama na nebu u kojima je grad. Prijevod to prenosi kao oblake veličine brda. Visoki olujni oblak s gradom u gornjem dijelu tome blisko odgovara.
Objašnjava da oluje s grmljavinom rastu iz kumulusnih oblaka koji se dižu i spajaju; da snažne uzlazne struje nose kišne kapi u vrlo hladan gornji dio oluje, gdje raste grad; i da se električni naboj koji stoji iza munje stvara dok se male čestice leda i meki grad (graupel) sudaraju u tom hladnom gornjem području.
“Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada. On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi – blijesak munje Njegove gotovo da oduzme vid.”
- NASA, Kennedy Space Center, 2014.
- NASA, Međunarodna svemirska stanica, 2008.
Teški oblaci
Kur'an dva puta kišne oblake naziva teškim (sikal, što znači natovareni). Mjerenje potvrđuje tu riječ. Običan oblak lijepog vremena drži oko 500 tona vode, a olujni oblak drži mnogo više. Lebdi jer je njegova voda raspoređena u obliku sitnih kapljica kroz ogromnu zapreminu zraka. Tako je oblak lakši od suhljeg zraka ispod njega. Niko u sedmom stoljeću nije mogao izmjeriti oblak, a riječ Kur'ana odgovara onome što je kasnije izmjereno.
“On je Taj Koji vam pokazuje munju, da se uplašite i ponadate, i On daje da iznova nastaju teški oblaci.”
“On je Taj Koji šalje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad oni pokrenu teške oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na njega kišu spustimo i učinimo da uz njenu pomoć rastu plodovi svakovrsni; tako ćemo i mrtve oživjeti da biste se prisjetili i pouku prihvatili!”
Izračunava težinu vode u običnom kumulusu iz njegove veličine i količine vode po kubnom metru i dolazi do otprilike 500 tona (oko 1,1 milion funti). Objašnjava da oblak ipak lebdi jer je njegova voda raspoređena u obliku sitnih kapljica kroz oko kubni kilometar zraka, što oblak čini manje gustim od suhljeg zraka ispod njega.
- 500Tona vode u običnom oblaku lijepog vremena
- 10 km+Često visina olujnog oblaka
Šta je učeni svijet učio
Nauka tog doba bila je Aristotelova. On je bio grčki mislilac iz četvrtog stoljeća p. n. e. Učio je da zrak drži dva isparenja iz zemlje, jedno vlažno i jedno suho. Grom je bio suho isparenje koje udara u oblake, a munja to isparenje koje se pali. Njegova Meteorologija (knjiga o vremenu) nije prevedena na arapski sve do abasidskih prijevoda (prevodilačkog pokreta pod halifama Bagdada). To je bilo znatno više od stoljeća nakon što je Poslanik (ﷺ) umro. Njegova teorija o vremenu još se učila u Evropi u 1600-tim godinama. Grčko znanje jeste kružilo u regiji na sirijskom, u manastirima i školama Sirije i Mezopotamije. Sirijski je oblik aramejskog koji su koristile istočne crkve. Dakle, svako ko se na njega oslanjao preuzeo bi i tu teoriju.
Aristotel uči da Sunce iz Zemlje izvlači dva isparenja: vlažno, paru, i suho, nalik na dim (knjiga I, pogl. 4). U knjizi II, pogl. 9 grom objašnjava kao suho isparenje, zarobljeno u oblaku i istjerano, koje udara u okolne oblake, a munju kao to isto izbačeno isparenje koje gori finom, slabom vatrom.
Standardna historija grčko-arapskog prevodilačkog pokreta. Pokazuje da je prevođenje grčke nauke i filozofije na arapski bio abasidski projekt sa središtem u Bagdadu, koji je trajao od druge polovine 8. do 10. stoljeća, a da su grčka djela ranije u regiji bila dostupna uglavnom na sirijskom.
Zašto je to znak
Promatranje oluja otvoreno je svakome, i Kur'an ne tvrdi drugačije. Znak je u onome što je rečeno i onome što je izostavljeno. Poslanik (ﷺ) nije znao ni čitati ni pisati, a Kur'an to bilježi. Njegovo kazivanje o oluji kaže nekoliko jednostavnih stvari koje su istinite. Koristi riječ za oblake koju mjerenje potvrđuje. Ne nosi nijednu od grešaka koje bi prenio svaki učeni izvor tog doba. Kur'an obećava da će se takvi znakovi pojavljivati dok njegova istina ne bude jasna.
“Ti prije nje nijednu knjigu nisi kazivao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao, inače posumnjali bi oni što laži govore.”
“Mi ćemo im pokazati znakove Naše u daljini – na obzorjima, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj svemu svjedok?”
Gledišta
Islamsko gledište
Kur'an, objavljen Poslaniku Muhammedu (ﷺ), tačno opisuje oluju, naziva oblake teškim i izbjegava lažnu teoriju svog doba. Nudi to kao znakove Onoga Koji pokreće oblake, a ne kao lekciju iz nauke.
Kur'an opisuje oblake koji se pokreću, spajaju i gomilaju. Kiša dolazi iz njihove sredine, a grad se spušta iz masa veličine brda na nebu, sa zasljepljujućom munjom.
Oluje s grmljavinom nastaju kada se kumulusni oblaci dižu i spajaju u visoke kule, a grad raste u njihovom hladnom gornjem dijelu.
Kur'an dva puta kišne oblake naziva teškim, a običan oblak doista drži oko 500 tona vode.
Standardno znanje tog doba, Aristotelovo, grom i munju objašnjavalo je kao suho isparenje koje udara u oblake i pali se. Kur'an ništa od toga ne ponavlja.
Kur'an kaže da Poslanik (ﷺ) prije njega nije čitao ni pisao.
Kur'an je dao tačno kazivanje o oluji, bez grešaka svog doba, čovjeku koji nije znao čitati. To je jedan od znakova za koje Kur'an kaže da ih Allah (﷾) pokazuje u svijetu.