Kratak odgovor
Nema. Učenje kaže da su Otac, Sin i Sveti Duh svaki potpuno Bog, a ipak postoji samo jedan Bog. Te tvrdnje se ne uklapaju. Bog postoji sam po sebi i ni o kome ne ovisi. Ako svaki od trojice postoji sam po sebi, onda su to tri boga. Ako Sin i Duh ovise o Ocu, nisu potpuno Bog. Biblija ide drugim putem. Ivan 5:26 kaže da je Otac dao Sinu da ima život u sebi. Sin se također moli Ocu, ne zna dan ni čas i sam od sebe ne može ništa činiti. Na kraju će se, kaže Pavle, sam Sin pokoriti Ocu. Odgovor Kur'ana je jednostavan: Allah (﷾) je Jedan, a Isus je bio Njegov poslanik.
Potpuno objašnjenje
Šta učenje tvrdi
Atanazijevo vjerovanje, stara kršćanska izjava vjere, iznosi vjeru kako je crkve drže. Kaže da postoji jedan Bog u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu. Kaže da postoje tri osobe, jednako vječne (sve bez početka) i jednake (sve istog ranga). Ipak nisu tri Boga, nego jedan. Kršćani upućuju na zapovijed da se krsti u ime Oca, Sina i Svetoga Duha kao na imenovanje trojice.
Navodi da je katolička vjera štovati jednog Boga u Trojstvu i Trojstvo u Jedinstvu, tri osobe koje su jednako vječne i jednake, i da onaj ko se želi spasiti mora tako misliti o Trojstvu.
“Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha;”
Gdje je učenje definirano
Isus nikada nije upotrijebio riječ Trojstvo. Nikada nije rekao da je Bog tri osobe u jednom biću. Crkva je učenje iznijela na saborima, skupovima biskupa. U Nikeji 325., gotovo tri stoljeća poslije Isusa, biskupi su Sina proglasili jedne biti (jednog bića) s Ocem. U Carigradu 381. proširili su riječi vjerovanja o Svetom Duhu.
Vjerovanje počinje riječima: ‘Vjerujemo u jednog Boga, Oca Svemogućeg, stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog’. Sabor je ispovijedio Sina kao rođenog od Oca, pravog Boga od pravog Boga, i ‘jedne biti’ (homoousios) s Ocem, a osudio je one koji su govorili da je bilo vrijeme kad njega nije bilo.
Sabor je ispovijedio Svetoga Duha kao Gospoda i Životvorca, koji izlazi od Oca i koji se zajedno s Ocem i Sinom štuje i slavi.
Dilema samopostojanja
Kršćanska teologija smatra da je Bog samopostojeći. Svoje biće ni od koga ne dobija. Teolozi to nazivaju aseitet (postojanje iz sebe). Sada pitajte da li to ima svaka od tri osobe. Ako ima svaka, onda su to tri samopostojeća bića, a to su tri boga. Ako Sin i Duh to nemaju, jer svoje biće primaju od Oca, onda nisu potpuno Bog. Kršćani odgovaraju da samopostojanje pripada jednoj božanskoj naravi, koju dijele sva trojica. Ali Sin tu narav ima samo zato što mu je daje Otac. Ima je kao dar, a dar nije samopostojanje. Biblija sama odgovara na pitanje. Otac ima život u sebi, i dao je Sinu da ima život u sebi. Ono što je dato primljeno je, a ono što je primljeno nije samopostojeće.
“Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi;”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
Bog postoji sam od Sebe i ni od koga ne zavisi za Svoje biće. Teolozi to nazivaju aseitet ili samopostojanje.
Da li ga ima svaka od tri osobe?
Ako ima, onda postoje tri bića koja svako postoje sama od sebe. To su tri boga.
A ako nema?
Onda Sin i Duh za svoje biće zavise od Oca, pa nisu potpuno Bog.
Šta ako troje dijele jednu prirodu?
Sin i dalje ima tu prirodu samo zato što mu je Otac daje. Ono što je dato nije samopostojanje.
Šta kaže Biblija?
‘Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je dao i Sinu da ima život u sebi’ (Ivan 5:26). Sinov život je dat.
Dakle, Sin nije samopostojeći kao Otac. Kur'an opisuje Allaha (﷾) kao Jednog, Koji nije rodio niti je rođen.
Sin rangiran ispod Oca
Jednake osobe ne bi bile rangirane jedna ispod druge. Ipak Biblija to čini iznova i iznova. Sin zahvaljuje Ocu kao Gospodu neba i zemlje. Kaže da sam od sebe ne može ništa činiti i da je Otac veći od njega. Ne zna dan ni čas, koje zna samo Otac. U svojoj molitvi u Getsemaniju, vrtu gdje je kasnije uhapšen, traži da ga mimoiđe čaša (patnja koje se bojao). Zatim se povinuje Očevoj volji. Ta molitva ima dvije volje, “neka ne bude moja volja, nego tvoja”, i jedna popušta. Kršćani kažu da je popustila samo njegova ljudska volja i da je njegova božanska volja Očeva volja. Ali on je jedna osoba, pa je osoba koju nazivaju Bogom i htjela čašu i tražila da je bude pošteđena. Volja koja mora popustiti drugoj nije volja Boga. Isus također kaže da će se riječ protiv Sina čovječijeg oprostiti, ali huljenje na Svetoga Duha neće. Jednake osobe ne bi se tretirale različito. Na kraju svega, kaže Pavle, kršćanski misionar prvog stoljeća, sam Sin pokorit će se Ocu. Bit će pokoren da Bog bude sve u svemu.
“U to vrijeme odgovori Isus i reče: Hvalim te, Oče, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a otkrio malenima.”
“Tada odgovori Isus i reče im: Zaista, zaista vam kažem: Sin ne može ništa činiti sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini; jer što god on čini, to isto čini i Sin.”
“Čuli ste da vam rekoh: Odlazim i opet dolazim k vama. Kad biste me ljubili, obradovali biste se što rekoh: Idem k Ocu; jer je moj Otac veći od mene.”
“A o tom danu i o tom času niko ne zna, ni anđeli koji su na nebu, ni Sin, nego Otac.”
“Govoreći: Oče, ako hoćeš, ukloni ovu čašu od mene; ali neka ne bude moja volja, nego tvoja.”
“I svakome ko kaže riječ protiv Sina čovječijeg oprostit će se; ali onome ko huli na Svetoga Duha neće se oprostiti.”
“Zatim dolazi kraj, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, kad uništi svako poglavarstvo i svaku vlast i silu. Jer on treba da kraljuje dok ne položi sve neprijatelje pod noge svoje. Posljednji neprijatelj koji će biti uništen jest smrt. Jer je sve položio pod noge njegove. A kad kaže da mu je sve pokoreno, jasno je da je izuzet onaj koji mu je sve pokorio. A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve u svemu.”
“Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa neka je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onog što Mu pripisuju!”
Jedan prijesto, i nikakvo mjesto za Duha
U Otkrivenju 4, u posljednjoj knjizi Biblije, Ivan vidi prijesto na nebu i jednog koji sjedi na njemu. Isus kaže da je sjeo s Ocem svojim na prijestolje njegovo. Rijeka života izlazi iz prijestolja Božijeg i Jagnjetova (Jagnje je ime za Isusa u Otkrivenju). Prijesto je Očev, a Isus ga dijeli kao dar. U istom stihu sličan dar obećava svakom vjerniku koji pobijedi: mjesto s njim na njegovom prijestolju. Duhu se ne daje nikakvo mjesto. U istoj viziji sedam Božijih Duhova gori kao svjetiljke pred prijestoljem, a ne na njemu. Hebrejima, novozavjetna poslanica, kaže da je Isus sjeo s desne strane Bogu. Stjepan, rani kršćanin, pun Svetoga Duha, vidi ga kako tu stoji. Ivanovo evanđelje smješta ga u krilo Očevo. Svaki prizor s prijestoljem pokazuje Boga i Isusa pored Njega ili kako mu On daje mjesto. Nijedan ne pokazuje tri jednake osobe koje dijele jedan prijesto.
“I odmah bijah u duhu; i gle, prijesto stajaše na nebu, i na prijestolju sjeđaše jedan.”
“Onome koji pobijedi dat ću da sjedne sa mnom na prijestolje moje, kao što i ja pobijedih i sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo.”
“I pokaza mi čistu rijeku vode života, bistru kao kristal, koja izlazi iz prijestolja Božijeg i Jagnjetova.”
“I od prijestolja izlažahu munje i gromovi i glasovi; i sedam ognjenih svjetiljki gorjelo je pred prijestoljem, a to je sedam Božijih Duhova.”
“A ovaj, prinijevši jednu žrtvu za grijehe zauvijek, sjede s desne strane Bogu;”
“A on, pun Svetoga Duha, pogleda nepomično u nebo i vidje slavu Božiju i Isusa kako stoji s desne strane Bogu,”
“Boga niko nikada nije vidio; jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu, on ga objavi.”
Duha šalje Otac, i on ne zna čas
Pavle piše da je Bog poslao Duha Sina svoga u srca vjernika. Sam Isus postavio je pravilo: onaj koji je poslan nije veći od onoga koji ga je poslao. A o danu i času kraja Isus kaže da to niko ne zna, ni anđeli, ni Sin, nego samo Otac. Ako zna samo Otac, Duh ne zna. Onaj koga šalje Otac i koji ne zna ono što zna Otac nije Mu jednak.
“A budući da ste sinovi, posla Bog Duha Sina svoga u srca vaša, koji viče: Aba, Oče!”
“Zaista, zaista vam kažem: Sluga nije veći od gospodara svoga, niti je poslanik veći od onoga koji ga je poslao.”
“A o tom danu i času niko ne zna, ni anđeli nebeski, nego samo Otac moj.”
“A o tom danu i o tom času niko ne zna, ni anđeli koji su na nebu, ni Sin, nego Otac.”
Izlaženje i rađanje
Za Sina se kaže da je rođen od Oca, što znači da od Oca dolazi kao sin. Crkve uče, iz Ivana 15:26, da Duh izlazi od Oca. Ustraju na tome da Duh nije sin. Ipak je Ivan Damaščanin, učitelj Istočne crkve iz osmog stoljeća, učinio jedno priznanje. Rekao je da crkva uopće ne razumije po čemu se rođenje razlikuje od izlaženja. Crkve se nisu mogle složiti ni odakle Duh dolazi. Zapadna crkva dodala je u vjerovanje da Duh izlazi od Oca i Sina. Istočne crkve odbacile su taj dodatak. To je postalo jedno od glavnih pitanja koja ih dijele. Ako izlaženje od Oca nije rođenje, učenje mora reći u čemu je razlika. Njegovi vlastiti učitelji kažu da ne mogu. Te dvije riječi jedino su što Sina i Duha razlikuje. Ako niko ne može reći po čemu se razlikuju, učenje ne može reći zašto su dvojica.
“A kad dođe Utješitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duh istine, koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za mene.”
Sabor je ispovijedio Svetoga Duha kao Gospoda i Životvorca, koji izlazi od Oca i koji se zajedno s Ocem i Sinom štuje i slavi.
Izlažući učenje o Trojstvu, Ivan Damaščanin piše da je crkva naučila da su rađanje Sina i izlaženje Duha različiti, ali da uopće ne razumije u čemu je razlika.
Historija spora o tome izlazi li Sveti Duh samo od Oca ili od Oca i Sina (latinski filioque). Zapadna crkva je dodala taj izraz u vjerovanje, istočne crkve su ga odbacile i on je postao jedno od glavnih pitanja koja ih dijele.
Može li Bog umrijeti?
Pavle kaže da smo pomireni s Bogom smrću Sina njegova. Ipak Boga naziva i onim “Koji jedini ima besmrtnost”. I Kur'an kaže isto: Allah (﷾) živi i ne umire. Ako je Sin potpuno Bog, onda je Bog umro. Kršćani odgovaraju da je Sin umro samo u svojoj ljudskoj naravi. Ali Halkedonski sabor, skup biskupa 451., kaže da je Krist jedan te isti Sin. Kaže da nije podijeljen na dvije osobe. Tako je, po njihovom vlastitom vjerovanju, onaj za kojeg kažu da je umro na krstu ista osoba koju nazivaju Bogom Sinom. Bog koji na bilo koji način umire nije Bog koji jedini ima besmrtnost.
“Koji jedini ima besmrtnost, koji stanuje u svjetlosti kojoj se ne može prići, koga niko od ljudi nije vidio niti može vidjeti: njemu čast i sila vječna. Amin.”
“Jer ako se, dok smo bili neprijatelji, pomirismo s Bogom smrću Sina njegova, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim.”
“Allah je, nema boga osim Njega, Živi i Samoopstojeći Održavatelj! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati bez Njegovog dopuštenja?! On zna šta je bilo prije i šta će biti poslije njih i oni ne mogu obuhvatiti od Njegovoga znanja osim koliko On želi. Njegova Kursija obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu nije teško održavati ih! On je Svevišnji i Veličanstveni!”
“Ti se pouzdaj u Živog, Koji ne može umrijeti, i veličaj Ga, i hvali! A dovoljno je to što grijehe robova Svojih zna.”
Sabor je ispovijedio jednog te istog Krista u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj, i izjavio da on ‘nije rastavljen ili podijeljen na dvije osobe, nego je jedan te isti Sin’.
Ko je Isusa uskrsnuo iz mrtvih?
Novi zavjet iznova i iznova kaže da je Bog uskrsnuo Isusa. Petar, jedan od dvanaest Isusovih učenika, kaže: “Ovoga Isusa uskrsnu Bog”. Pavle Boga Oca imenuje kao onoga koji ga je uskrsnuo. Poslanica Efežanima kaže da ga je Bog uskrsnuo i posadio sebi s desne strane. Ipak u Ivanu Isus kaže: “Razvalite ovaj hram i za tri dana ću ga podići”. Ivan objašnjava da je mislio na svoje tijelo. Ako je Isus doista bio mrtav, nije mogao sam sebe uskrsnuti. Ako je bio Bog i nije umro, onda je onaj koji je umro bio samo čovjek. Kršćani odgovaraju da tri osobe djeluju zajedno u svakom djelu. Ali Ivan bilježi Isusov vlastiti izvještaj o tome. Ima vlast opet uzeti svoj život, i: “Tu sam zapovijed primio od Oca svoga.” Čak je i moć da ustane Sinu dao Otac. Onaj koji svoju moć prima nije jednak onome koji je daje.
“Ovoga Isusa uskrsnu Bog, čemu smo svi mi svjedoci.”
“Pavle, apostol (ne od ljudi, niti po čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrsnu iz mrtvih),”
“Koju pokaza na Kristu, kad ga uskrsnu iz mrtvih i posadi sebi s desne strane na nebesima,”
“Isus odgovori i reče im: Razvalite ovaj hram i za tri dana ću ga podići. Tada rekoše Jevreji: Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti ćeš ga za tri dana podići? A on govoraše o hramu tijela svoga.”
“Niko mi je ne uzima, nego je ja sam od sebe polažem. Imam vlast položiti je i imam vlast opet je uzeti. Tu sam zapovijed primio od Oca svoga.”
Čiji Sin: Očev ili Duhov?
Ivan piše o zajednici “s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom”. Tako je Otac otac Sina. Ipak Matej kaže da je Marija bila trudna “od Svetoga Duha”. Anđeo govori Josipu da je ono što je u njoj začeto (što je počelo u njenoj utrobi) “od Svetoga je Duha”. Luka silazak Svetoga Duha na Mariju daje kao upravo razlog zašto će se dijete nazvati Sinom Božijim. Tako naslov počiva na čudesnom rođenju, a ne na vječnom rađanju prije svih vjekova. Pretpostavimo da su Otac i Sveti Duh dvije različite osobe. Onda osoba od koje je dijete začeto nije osoba koju vjerovanje naziva njegovim Ocem. Kršćani odgovaraju da je Duh bio sila koja je izazvala začeće, a ne otac. Ali onda se, po Lukinim vlastitim riječima, Isus naziva Sinom Božijim zbog djela Duha, a ne zato što ga je rodio Otac. Dvije tvrdnje vjerovanja o njegovom sinovstvu ne uklapaju se u jedan izvještaj Evanđelja o tome.
“Što smo vidjeli i čuli, to javljamo vama, da i vi imate zajednicu s nama; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.”
“A rođenje Isusa Krista bijaše ovako: Kad je majka njegova Marija bila zaručena s Josipom, prije nego što se sastadoše, nađe se da je trudna od Svetoga Duha.”
“A dok je on o tome razmišljao, gle, anđeo Gospodnji javi mu se u snu govoreći: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju, ženu svoju, jer što je u njoj začeto, od Svetoga je Duha.”
“Tada Marija reče anđelu: Kako će to biti kad ja ne znam za muža? A anđeo odgovori i reče joj: Sveti Duh sići će na tebe i sila Svevišnjega osjenit će te; zato će i ono sveto što će se od tebe roditi nazvati Sinom Božijim.”
Koga obožavamo?
Isus je rekao ženi Samarićanki da dolazi čas kada će se pravi poklonici klanjati Ocu u duhu i istini. Rekao je da Otac traži takve da Mu se klanjaju. Nije imenovao drugu ili treću osobu kojoj bi se trebalo klanjati. Ipak knjiga Djela apostolska bilježi Stjepana kako, dok su ga kamenovali, poziva Gospoda Isusa da primi njegov duh. U KJV ovdje stoji “calling upon God”, ali su riječ ‘God’ dodali njeni prevodioci; u grčkom je nema. Crkve se mole Isusu slijedeći taj primjer. Malo prije toga Stjepan je u viziji vidio Isusa kako stoji s desne strane Bogu, odvojeno od Boga. Vapaj čovjeka na samrti onome koga je upravo vidio ne poništava vlastito Isusovo učenje. To učenje obožavanje usmjerava samo Ocu.
“Ali dolazi čas, i sada je, kad će se pravi poklonici klanjati Ocu u duhu i istini; jer Otac traži takve da mu se klanjaju.”
“Bog je Duh, i oni koji mu se klanjaju moraju se klanjati u duhu i istini.”
“I kamenovahu Stjepana, koji se molio Bogu i govorio: Gospode Isuse, primi duh moj.”
“A on, pun Svetoga Duha, pogleda nepomično u nebo i vidje slavu Božiju i Isusa kako stoji s desne strane Bogu,”
Šta Kur'an kaže
Kur'an na cijelo pitanje odgovara s nekoliko riječi. Sljedbenicima Knjige (kršćanima i Jevrejima) govori da ne zastranjuju. Govori im da o Allahu (﷾) govore samo istinu i da ne kažu “Trojica su!”, jer Allah (﷾) je jedan. Nevjernicima naziva one koji tvrde da je Allah (﷾) jedan od trojice. I opisuje Allaha (﷾) kao Jednog, koji nije rodio i rođen nije, i kojem niko ravan nije. To je vjerovanje koje je sam Isus nazvao prvom zapovijedi.
“O vi kojima je data Knjiga, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Njegova Riječ, koju je Merjemi dostavio, i duh Njegov; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: “Trojica su!” Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, uzvišen neka je On, zar da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik.”
“Nevjernici su oni koji govore: “Allah je, zaista, jedan od trojice!” A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
“A Isus mu odgovori: Prva je od svih zapovijedi: Čuj, Izraele! Gospod Bog naš jedan je Gospod.”
Stih po stih
Ivan 5:26 — poglavlje 5, stih 26
“Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi;”
Navedeno za
Otac Sinu daje život vječno, a ne u nekom trenutku. Ovo vječno rađanje Sina čini jednakim Ocu, a ne manjim.
Odgovor
Koliko god davanje trajalo, stih i dalje kaže da Sin ima život zato što mu je dat. Otac ga ima u sebi. Onaj ko svoj život prima od drugoga ne postoji sam po sebi. Samopostojanje je jedina stvar koja se ne može primiti.
Zaključak — Ako je Sinov život dat, Sin nije samopostojeći, pa nije Bog u smislu u kojem je to Otac.
Ivan 5:26 — poglavlje 5, stih 26
“Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi;”
Navedeno za
Samopostojanje pripada jednoj božanskoj naravi. Sin ima tu cijelu narav, pa je Bog sam od sebe po svojoj naravi, iako je rođen po svojoj osobi.
Odgovor
Onda pitajte kako Sin dolazi do te naravi. Vjerovanja odgovaraju: tako što je rođen od Oca. Ivan 5:26 kaže isto. Otac ima život u sebi i dao ga je Sinu. Imati nešto zato što vam je dato suprotno je od toga da to imate sami od sebe. Razdvajanje ‘naravi’ od ‘osobe’ imenuje problem, ali ga ne rješava.
Zaključak — Sin čak i božansku narav ima kao nešto primljeno, pa nije samopostojeći kao Otac.
Marko 13:32 — poglavlje 13, stih 32
“A o tom danu i o tom času niko ne zna, ni anđeli koji su na nebu, ni Sin, nego Otac.”
Navedeno za
Sin nije znao čas samo u svojoj ljudskoj naravi. U svojoj božanskoj naravi znao je sve.
Odgovor
Halkedonski sabor (451.) kaže da je Krist jedan te isti Sin, nepodijeljen na dvije osobe. Tako kršćani kažu da jedna osoba, Bog Sin, nije znala kroz svoj ljudski um, a znala je sve kroz svoj božanski um. Onda je jedna te ista osoba i znala dan i nije ga znala. Nazivanje toga tajnom ne čini da se uklapa. A ograničenje se nikada ne ukida. U izvještaju Djela apostolskih, neposredno prije nego što je uzet poslije uskrsnuća, još je govorio o vremenima. Rekao je učenicima da ih samo Otac određuje (Djela apostolska 1:7). Otkrivenje počinje kao “Otkrivenje Isusa Krista, koje mu dade Bog” (Otkrivenje 1:1). Poslije uskrsnuća, u Ivanovom izvještaju, govorio je o “Bogu svome i Bogu vašemu” (Ivan 20:17).
Zaključak — Dvije naravi problem pomjeraju na jednu osobu. Ne uklanjaju ga.
Otkrivenje 3:21 — poglavlje 3, stih 21
“Onome koji pobijedi dat ću da sjedne sa mnom na prijestolje moje, kao što i ja pobijedih i sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo.”
Navedeno za
Prijesto i desna strana slike su zajedničke vladavine i časti, a ne mjesta. Dijeljenje Božijeg prijestolja pokazuje da Sin dijeli Božiju vladavinu i da je tako Bog.
Odgovor
To su slike, ali slika ipak pokazuje ko je ko. Prijesto je Očev: Isus kaže “sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo”. U istoj rečenici Isus mjesto na vlastitom prijestolju obećava svakom vjerniku koji pobijedi, a niko te vjernike ne uzima za Boga. Mjesto na prijestolju se daje, a ovdje se daje kao nagrada. Duhu se ne daje nikakvo: sedam Duhova gori pred prijestoljem.
Zaključak — Dijeljenje prijestolja kao nagrade ne čini Isusa Bogom, a Duh uopće ne sjedi na njemu.
Matej 24:36 — poglavlje 24, stih 36
“A o tom danu i času niko ne zna, ni anđeli nebeski, nego samo Otac moj.”
Navedeno za
‘Niko’ znači nijedno stvorenje. Duh sve istražuje, pa i dubine Božije, pa zna čas. Biti poslan uloga je u djelu spasenja, a ne niži rang.
Odgovor
Pavlova poenta u 1 Korinćanima 2:10 jeste da Bog svoju mudrost otkriva vjernicima po Svom Duhu. Ne govori ništa o času. Isus je govorio o času i rekao: “samo Otac moj”. ‘Samo’ ne ostavlja mjesta drugom ili trećem koji zna. Biti poslan može biti samo uloga. Ali onaj koji je poslan i ne zna ono što zna njegov Pošiljalac nije Mu jednak.
Zaključak — Po Isusovim vlastitim riječima čas zna samo Otac, pa Duh nije jednak Ocu u znanju.
Ivan 15:26 — poglavlje 15, stih 26
“A kad dođe Utješitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duh istine, koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za mene.”
Navedeno za
Sin je rođen, a Duh izlazi. To su dva različita odnosa, pa Duh nije sin.
Odgovor
Onda se razlika mora iskazati. Ivan Damaščanin, učitelj Istočne crkve, napisao je da crkva zna da postoji razlika. Ali uopće ne razumije u čemu je. A crkve su se podijelile oko toga odakle Duh izlazi. Zapad je u vjerovanje dodao ‘i od Sina’, a Istok je to odbacio.
Zaključak — Razlika koju niko ne može iskazati ne može pokazati zašto su Sin i Duh dvojica. A crkve se nisu složile o porijeklu Duha.
Matej 28:19 — poglavlje 28, stih 19
“Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha;”
Navedeno za
Krštenje u jedno ime Oca, Sina i Duha pokazuje tri osobe u jednom Bogu.
Odgovor
Stih imenuje trojicu zajedno. Ne kaže da su jedan Bog ili da su jednaki. Pismo na isti način imenuje i druge zajedno: “Zaklinjem te pred Bogom i Gospodom Isusom Kristom i izabranim anđelima” (1 Timoteju 5:21). Niko anđele ne računa kao Boga. A u Djelima apostolskim apostoli su krstili samo u ime Isusa (Djela apostolska 2:38; 8:16; 19:5).
Zaključak — Imenovanje trojice zajedno ne čini ih jednim Bogom, a apostoli su krstili samo u ime Isusa.
1 Korinćanima 15:24-28 — poglavlje 15, stih 24-28
“Zatim dolazi kraj, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, kad uništi svako poglavarstvo i svaku vlast i silu. Jer on treba da kraljuje dok ne položi sve neprijatelje pod noge svoje. Posljednji neprijatelj koji će biti uništen jest smrt. Jer je sve položio pod noge njegove. A kad kaže da mu je sve pokoreno, jasno je da je izuzet onaj koji mu je sve pokorio. A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve u svemu.”
Navedeno za
Sin je pokoren Ocu samo u svojoj ulozi spašavanja svijeta, a ne u svom biću.
Odgovor
Pavle ovu pokornost smješta na kraj svega, nakon što su uništeni svaki neprijatelj i sama smrt i završeno djelo spasenja. To nije faza misije. To je ono što ostaje kada je misija gotova: sam Sin pokoren, da Bog bude sve u svemu.
Zaključak — Sin ostaje pokoren Ocu kada je sve završeno, pa nije jednak Ocu.
Gledišta
Glavni tok kršćanstva
Bog je jedno biće u tri osobe, jednako vječne i jednake. Sin je vječno rođen od Oca: kažu da od Oca dolazi kao sin, bez početka. Učenje je tajna izvan potpunog ljudskog razumijevanja, ali nije protiv razuma.
Atanazijevo vjerovanje ispovijeda Oca, Sina i Svetoga Duha kao jednog Boga u Trojstvu. Oni su, kaže, jednako vječni i jednaki jedni drugima.
Pobijanje
Vjerovanje iznosi učenje. Ne pokazuje da se njegovi reci uklapaju. Na “moj Otac veći” odgovara da je Sin manji samo u svojoj ljudskosti. Ali Ivan 5:26 kaže da je Otac dao Sinu da ima život u sebi. Kršćani to čitaju o Sinovom vječnom, božanskom životu. Tako čak i kao Bog Sin on prima svoj život. Život primljen od drugoga nije samopostojeći, pa nije jednak Ocu koji ga daje.
Kršćani zapovijed o krštenju iz Mateja 28:19 čitaju kao imenovanje tri osobe koje dijele jedno božansko ime.
Pobijanje
Stih imenuje trojicu zajedno, ali ne kaže da su jedan Bog ili jednaki. Njegovo jedno ‘ime’ ne dokazuje jedno biće. U Djelima apostolskim obraćenici su kršteni “u ime Gospoda Isusa” samog. A Pavle zajedno kaže “pred Bogom i Gospodom Isusom Kristom i izabranim anđelima”, a ipak niko anđele ne računa kao Boga.
Bog je stvorio logiku, a Njegova logika ne mora biti naša. “misli moje nisu misli vaše” (Izaija 55:8). Tako Trojstvo za nas ne mora imati smisla.
Pobijanje
Izaija kaže da su Božije misli više od naših, a ne da proturječe same sebi. Kada bi i ‘jedan’ i ‘tri’ mogli biti istiniti o Bogu na isti način, ničemu što se o Njemu kaže ne bi se moglo vjerovati. Sama Biblija kaže: “Bog nije začetnik nereda” (1 Korinćanima 14:33). Kaže i: “Hodite sada da raspravimo” (Izaija 1:18). Kur'an kaže da knjiga od Allaha (﷾) nema protivrječnosti (4:82).
Svaki govor o Bogu je prazan
Mnogi skeptici kažu da je Trojstvo samo najjasniji slučaj šireg problema. Govor o Bogu ide izvan svega što razum ili iskustvo mogu provjeriti. Hume je svoj Enquiry završio riječima da takve knjige ne sadrže ništa osim sofistike i iluzije.
Knjiga koja ne sadrži ni rasuđivanje o broju ni rasuđivanje iz iskustva ne sadrži ništa osim sofistike i iluzije.
Pobijanje
Humeovo pravilo spalilo bi i njegov vlastiti Enquiry, koji nije ni matematika ni eksperiment. A problem s Trojstvom nije u tome što je Bog izvan razuma. Problem je u tome što tri osobe, od kojih je svaka potpuno Bog, ne mogu biti jedan Bog. Bog Kur'ana nema takav čvor. On je Jedan. Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije.
Islamsko gledište
Allah (﷾) je jedan u svakom smislu, samopostojeći i ni o kome ne ovisi. Trojstvo se ne može održati. Ili čini tri boga, ili Sina i Duha čini manjima od Boga. Vlastite riječi Biblije idu drugim putem.
Ako svaka osoba postoji sama po sebi, onda su to tri boga. Ako Sin i Duh ovise o Ocu, nisu potpuno Bog.
Ivan 5:26 kaže da je Otac dao Sinu da ima život u sebi.
Evanđelja bilježe da se Sin molio Ocu i da sam od sebe nije mogao ništa činiti. Bilježe da nije znao dan ni čas.
U Getsemaniju postoje dvije volje, “neka ne bude moja volja, nego tvoja”, i jedna popušta. Volja koja mora popustiti drugoj nije volja Boga.
Pavle piše da će na kraju sam Sin biti pokoren Ocu.
Otkrivenje 4 pokazuje Božiji prijesto na nebu. Isus kaže da je sjeo s Ocem svojim na prijestolje njegovo, a vjernicima koji pobijede obećava mjesto na vlastitom prijestolju. Duh je stavljen pred prijesto, a ne na njega.
Prizori s prijestoljem u Novom zavjetu Isusa stavljaju pored Boga ili ga posjedaju Božijim darom. Duha nikada ne posjedaju.
Otac šalje Duha, a Isus je rekao da poslani nije veći od pošiljaoca.
Isus je rekao da samo Otac zna dan i čas kraja.
Evanđelja opisuju Isusa kako, čak i poslije uskrsnuća, govori o ‘Bogu svome’. A Otkrivenje kaže da mu je Bog dao otkrivenje.
Ivan Damaščanin priznao je da crkva ne razumije po čemu se izlaženje Duha razlikuje od rođenja Sina.
Istočne i zapadne crkve podijelile su se oko toga izlazi li Duh samo od Oca ili i od Sina.
Otac se naziva Isusovim ocem. Ipak Evanđelja kažu da je Isus začet od Svetoga Duha. A Luka to začeće daje kao razlog zašto se naziva Sinom Božijim.
Novi zavjet kaže da je Bog Otac uskrsnuo Isusa. Isus kaže da je njegova moć da opet uzme život zapovijed primljena od Oca.
Isus je učio da se pravi poklonici klanjaju Ocu.
Kur'an zabranjuje da se kaže “Trojica su!” i uči da nema boga osim Jednog Allaha (﷾).