Kratak odgovor
Nije. Kur'an uči da je svaka duša Allahov (﷾) rob i da nijedna nije Bog. Upanišade, hinduistički spisi o duši i Bogu, mogu se čitati na oba načina. Najveći učitelji hinduizma podijelili su se oko njih. U jednoj upanišadi otac kaže sinu: “ti, o Svetaketu, jesi to”. Šankara je to čitao kao istovjetnost: vaše istinsko sopstvo je Brahman, Vrhovno Biće. Ramanudža je rekao da te riječi govore o Brahmanu obilježenom razlikom. Madhva je riječi podijelio tako da glase “ti nisi to”. One koji kažu da Vede uče monizmu nazvao je “hulitelji Vrhovnog Ja”. Tako se jedan redak čita na tri načina, i svako čitanje isključuje druga. Tekstovi to ne rješavaju, ali Kur'an rješava. Svako biće na nebesima i na Zemlji dolazi Allahu (﷾) kao rob. Allah (﷾) je Jedan, ništa nije kao On, a mi smo ti kojima je On potreban.
Potpuno objašnjenje
Hinduistički argument: “Ja sam Brahman”
Neki hinduisti smatraju da je duša Bog. Navode šruti, spise koje hinduisti smatraju objavljenim. Među njima su upanišade, koje poučavaju o duši i Bogu. Brihadaranjaka upanišada kaže da je u početku Brahman, jedno vrhovno Biće, spoznao sebe govoreći “Ja sam Brahman” (aham brahmasmi). Ko zna da je Brahman, “postaje sve ovo”. Dodaje da čovjek koji obožava drugo božanstvo, “misleći da je božanstvo jedno, a on drugo, ne zna”. U Čandogja upanišadi otac poučava sina iznova i iznova: “To je Ja, i ti, o Svetaketu, jesi to” (tat tvam asi). Drugi odlomak iste upanišade kaže o sopstvu u srcu: “on, moje ja u srcu, jest taj Brahman”.
“Zaista je u početku ovo bio Brahman; taj Brahman znao je samo (svoje) Ja, govoreći: ‘Ja sam Brahman.’ Iz njega je sve ovo poteklo. Tako je koji god Deva bio probuđen (da zna Brahmana) doista postao to (Brahman); i isto s Rishijima i ljudima. Rishi Vâmadeva je to vidio i razumio, pjevajući: ‘Bio sam Manu (Mjesec), bio sam Sunce.’ Zato i sada onaj ko tako zna da je Brahman postaje sve ovo, i ni Deve to ne mogu spriječiti, jer je on sam njihovo Ja. A ako čovjek obožava drugo božanstvo, misleći da je božanstvo jedno, a on drugo, ne zna. On je kao zvijer za Deve.”
“‘E, ono što je ta tanahna suština (korijen svega), u njoj sve što postoji ima svoje ja. To je Istinito. To je Ja, i ti, o Svetaketu, jesi to.’ ‘Molim, gospodine, obavijestite me još više’, rekao je sin. ‘Neka bude, dijete moje’, odgovorio je otac.”
“Onaj od koga potiču sva djela, sve želje, svi slatki mirisi i okusi, koji sve ovo obuhvata, koji nikada ne govori i koji se nikada ne iznenadi, on, moje ja u srcu, jest taj Brahman (sr.). Kad odem odavde, postići ću njega (to Ja).”
Šankara: sopstvo je Brahman
Šankara, učitelj koji je živio oko osmog stoljeća, učio je advaitu (nedvojnost ili monizam: gledište da je stvaran samo Brahman). On ove retke čita kao istovjetnost. Za njega “Ti jesi to” pokazuje da je Brahman Sopstvo svega. Piše da je “jedinstvo jedino istinito postojanje, dok mnogostrukost proizlazi iz pogrešnog znanja”. Po ovom čitanju, razlika između poklonika i Onoga kome se klanja pripada tom pogrešnom znanju.
“I odlomci Pisma (kao što je: ‘Kad je samo Ja sve ovo, kako bi on vidio drugog?’ Bri. Up. II, 4, 13) izjavljuju da je za onoga ko vidi da sve ima svoje Ja u Brahmanu cijeli pojavni svijet s njegovim djelima, činiocima i rezultatima djela nepostojeći. Niti se može reći da je to nepostojanje pojavnog svijeta (u Pismu) izjavljeno kao ograničeno na određena stanja; jer odlomak ‘Ti jesi to’ pokazuje da opća činjenica da je Brahman Ja svega nije ograničena nikakvim posebnim stanjem. Osim toga, Pismo, pokazujući na primjeru lopova (Kh. VI, 16) da je onaj lažnog uma vezan, a onaj istinitog uma oslobođen, time izjavljuje da je jedinstvo jedino istinito postojanje, dok mnogostrukost proizlazi iz pogrešnog znanja.”
Ramanudža: Brahman obilježen razlikom
Ramanudža, učitelj jedanaestog i dvanaestog stoljeća, poučavao je šri višnuiste, koji obožavaju Višnua. On odbacuje to čitanje. Svoj odgovor na advaitsko gledište otvara riječima da cijela teorija “počiva na izmišljenom temelju potpuno šupljih i pokvarenih argumenata”. O “Ti jesi to” kaže da riječi “označavaju Brahmana određenog razlikom”. Duše i materija su Gospodovo tijelo, a On je njihovo unutrašnje Sopstvo. Apsolutna jednost, tvrdi on, sukobila bi se s izjavom istog poglavlja “Pomislilo je: da budem mnogo”. Također bi Brahmana, koji je “slobodan od svih nesavršenosti”, učinila sjedištem neznanja.
“Cijela ova teorija počiva na izmišljenom temelju potpuno šupljih i pokvarenih argumenata, koji se ne mogu izraziti u određenim logičkim alternativama, a smislili su ih ljudi lišeni onih posebnih osobina zbog kojih pojedince bira Vrhovna Osoba objavljena u Upanišadama; čiji su razumi potamnjeni utiskom bespočetnog zla; i koji tako nemaju uvida u narav riječi i rečenica, u stvarni smisao koji prenose i u postupak zdrave argumentacije, sa svim njenim metodama koje ovise o opažanju i drugim sredstvima pravog znanja.”
“U tekstovima, opet, kao što je ‘Ti jesi to’, usklađivanje sastavnih dijelova nije namijenjeno da prenese ideju apsolutnog jedinstva nerazlikovane supstance: naprotiv, riječi ‘to’ i ‘ti’ označavaju Brahmana određenog razlikom.”
“Stoga riječi kao ‘ja’, ‘ti’ itd., koje su različiti oblici naziva pojedinačne duše, u osnovi označavaju samo najviše Ja; jer su pojedinačne duše zajedno s nesvjesnom materijom tijelo, a time i modusi, najvišeg Ja. Cijelo ovo gledište sažeto je u usklađivanju ‘Ti jesi to’. Budući da je pojedinačna duša tako povezana s najvišim Ja kao njegovo tijelo, njene osobine ne dotiču najviše Ja, ništa više nego što djetinjstvo, mladost i druge osobine materijalnog tijela dotiču pojedinačnu dušu.”
“Kad bi tekst ‘Ti jesi to’ bio namijenjen da izrazi apsolutnu jednost, to bi se, osim toga, sukobilo s ranijom izjavom u istom odjeljku, tj. ‘Pomislilo je: da budem mnogo’; i, dalje, obećanje (dato u istom odjeljku) da će se znanjem jedne stvari znati sve stvari ne bi se moglo smatrati ispunjenim. Osim toga, nije moguće (što bi, međutim, proizlazilo iz apsolutne jednosti ‘tat’ i ‘tvam’) da Brahmanu, čija je suštinska narav znanje, koji je slobodan od svih nesavršenosti, sveznajući, koji u sebi obuhvata sve blagotvorne osobine, pripada Neznanje; i da on bude nosilac svih onih mana i nevolja koje proizlaze iz Neznanja.”
Madhva: “ti nisi to”
Madhva, učitelj trinaestog stoljeća, utemeljio je dvaitu (dvojnost: duša i Bog vječno su različiti). On ide dalje. Njegov prevodilac, Srisa Chandra Vasu, objašnjava metodu. Madhva dijeli sa atma tat tvam asi kao sa atma atat tvam asi, što znači “ti nisi to”. Vasu je priznao da su gramatički ‘oba valjana’. Ali u bilješci je tu podjelu nazvao “mučenje teksta” i rekao da je načinjena dugo prije Madhve. Načinile su je Bhagavate, starija škola Višnuovih poklonika. Madhvin komentar imenuje asure, koji su u hinduističkim pričama suparnici bogova. Kaže da su upravo oni mislili ‘Ja sam Brahman’ i govorili “svijet je lažan”. One koji kažu da Vede uče jedinstvu i monizmu naziva “hulitelji Vrhovnog Ja”, za koje kaže: “Idu u potpunu tamu”. Razlog mu je jasan: sva stvorenja imaju Njega kao svoj Korijen, pa ne mogu biti istovjetna s Njim. Pregled hinduističkih škola iz četrnaestog stoljeća donosi istu presudu. Neki, kaže, Gospodovu vrhovnu izvrsnost nazivaju fatamorganom u svojoj žeđi da budu jedno s Njim. Oni moraju ući u “pakao slijepe tame”.
“Izraz Sa âtmâ tat tvam asi treba raščlaniti kao (1) Sa (2) Âtmâ (3) Atat (4) Tvam (5) Asi; a ne kao (1) Sa (2) Âtmâ (3) Tat (4) Tvam (5) Asi. To znači ‘ti nisi to’, a ne ‘ti jesi to’.”
“Ali Srî Madhva nije odgovoran za ovo mučenje teksta. Dugo prije njega Bhâgavate su izvele taj podvig.”
“U stvarnosti ti zaista nisi to (Bog), o Śvetaketu, zato nemoj biti uobražen i ohol. Asure su se uobrazile, misleći u srcu ‘Ja sam Brahman’, i kažu ‘svijet je lažan, ja sam savršeno biće, ja sam svemoćan’.”
“Ne znajući stvarnu istinu o Pismima, kažu da Vede uče jedinstvu i monizmu. Idu u potpunu tamu ovi hulitelji Vrhovnog Ja”
“Kad ne budeš gajio pomisao da si jedno s Viṣṇuom, nikada nećeš biti uobražen i ohol. Zaista je sve stvaranje utemeljeno u Njemu i sve mora biti predano Njemu, jer predanost Njemu vodi Oslobođenju. Budući da je On Korijen svih stvorenja, kako mogu biti istovjetna s Njim (učinak je različit od uzroka).”
“Dakle, izjava onih (Advaita-vádina) koji u svojoj žeđi da budu jedno s Vrhovnim Gospodarom kažu da je vrhovna izvrsnost Vishṇua poput fatamorgane, kao da odsijecaju svoje jezike pokušavajući dobiti finu bananu, jer iz toga slijedi da vrijeđanjem ovog vrhovnog Vishṇua moraju ući u pakao slijepe tame (andha-tamasa).”
Dualistički argument: “drugog gospodara”
I Ramanudža i Madhva mogu navesti šruti. Mundaka upanišada daje sliku dvije ptice na jednom drvetu: jedna jede slatki plod, a druga gleda. Na tom drvetu čovjek sjedi tužan, “zbunjen vlastitom nemoći”. Ali kad vidi “drugog gospodara” i upozna njegovu slavu, njegova tuga prolazi. Švetašvatara upanišada govori o dvojici, “jedan jak, drugi slab”: o Gospodaru koji zna i o sopstvu koje ne zna. Sopstvo, “budući da nije gospodar, vezano je”, dok ne “upozna boga”. Ipak, isti stih Švetašvatare završava riječima: “Kad čovjek otkrije ovo troje, to je Brahma”. A sljedeći stih Mundake kaže da vidilac “doseže najvišu jednost”. Svaka škola omiljene retke svojih suparnika čita u svjetlu vlastitih.
“Dvije ptice, nerazdvojni prijatelji, drže se istog drveta. Jedna od njih jede slatki plod, druga gleda ne jedući. Na istom drvetu čovjek sjedi tužan, uronjen, zbunjen vlastitom nemoći (an-îsâ). Ali kad vidi drugog gospodara (îsa) zadovoljnog i upozna njegovu slavu, tada njegova tuga prolazi. Kad vidilac vidi blistavog tvorca i gospodara (svijeta) kao Osobu čiji je izvor u Brahmanu, tada je mudar i, otresavši dobro i zlo, doseže najvišu jednost, slobodan od strasti;”
“Gospodar (îsa) podržava sve ovo zajedno, propadljivo i nepropadljivo, razvijeno i nerazvijeno. (Živo) ja, budući da nije gospodar, vezano je, jer mora uživati (plodove djela); ali kad upozna boga (deva), oslobođeno je svih okova. Postoje dvojica, jedan koji zna (îsvara), drugi koji ne zna (gîva), obojica nerođeni, jedan jak, drugi slab; postoji ona, nerođena, preko koje svaki čovjek prima naknadu za svoja djela; i postoji beskonačno Ja (koje se pojavljuje) u svim oblicima, ali je samo neaktivno. Kad čovjek otkrije ovo troje, to je Brahma.”
Da li je sve Bog?
Mnogi hinduisti idu korak dalje i kažu da je sve Bog. Čandogja kaže “Sve ovo je Brahman” (sarvam khalv idam brahma). Od čovjeka traži da razmišlja o vidljivom svijetu kao da počinje, završava i diše u Brahmanu. Drugi se reci mogu čitati kao da govore o Gospodu i svijetu kao o dvoje. U svojim prvim riječima Iša upanišada kaže da sve što postoji “treba biti prekriveno Gospodom” (isa vasyam idam sarvam). Ipak, ista upanišada dalje hvali čovjeka koji “sva bića opaža kao Ja”. Kur'an rješava ono što ovi reci ostavljaju otvorenim. Sve na nebesima i na Zemlji pripada Allahu (﷾), i On sve obuhvata. Ali On je njihov Vlasnik i Tvorac, a ne same te stvari. Poslanik (ﷺ) je rekao da je Allah (﷾) bio i da nije bilo ničeg drugog osim Njega; zatim je stvorio nebesa i Zemlju.
“Sve ovo je Brahman (sr.). Neka čovjek razmišlja o tome (vidljivom svijetu) kao da počinje, završava i diše u njemu (Brahmanu).”
“Sve ovo, što god postoji u svemiru, treba biti prekriveno Gospodom. Odrekavši se (nestvarnog), uživaj (Stvarno). Ne žudi za bogatstvom ijednog čovjeka.”
“Onaj ko sva bića opaža kao Ja, kako za njega može biti zablude ili tuge, kad vidi ovu jednost (svuda)?”
“Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji. Allah sve obuhvata.”
Imran ibn Husein prenosi da su ljudi iz Jemena rekli Poslaniku (ﷺ) da su došli da ga pitaju o ovoj stvari. Rekao je: Allah je bio, i nije bilo ničeg drugog osim Njega. Njegov Arš bio je nad vodom, zapisao je sve u Knjizi i stvorio nebesa i Zemlju.
“Stvoritelj nebesa i Zemlje bez prethodnog primjera! Učinio vam je od vaše vrste parove i od stoke parove. Tako vas rasprostire. Ništa nije kao On! On je Svečujući i Svevideći.”
Zašto tekstovi to ne rješavaju
Tri velika učitelja čitala su iste upanišade i došla do tri odgovora. Pitanje je najosnovnije koje čovjek može postaviti: da li sam ja Bog ili Božiji rob? Upanišade imaju retke za jednost i retke za dvojnost, a svaka škola ostalo čita u svjetlu svojih. Svako čitanje isključuje druga. Ramanudža advaitsku teoriju naziva teorijom “šupljih i pokvarenih argumenata” i kaže da su razumi njenih autora “potamnjeni”. Madhva za moniste kaže da su “hulitelji” i: “Idu u potpunu tamu”. Katha upanišada kaže da se Sopstvo ‘ne može postići argumentom’ i da se spoznaje “samo kad Ga poučava drugi”. Ali sami učitelji se ne slažu. Svami Vivekananda bio je hinduistički monah devetnaestog stoljeća. Ponudio je izlaz: advaitist “nema spora s dualistom”, a “ovaj je na pravom putu”. Ipak, u istom predavanju priznaje da dualist advaitu smatra “bogohuljenjem”. Dualista, kaže, “samo njegovo gledište prisiljava da vjeruje da su sva suprotna gledišta pogrešna”. Njegov izlaz je presuda same advaite, koju dualističke škole odbacuju. Same upanišade ne rješavaju pitanje.
“Dvije ptice, nerazdvojni prijatelji, drže se istog drveta. Jedna od njih jede slatki plod, druga gleda ne jedući. Na istom drvetu čovjek sjedi tužan, uronjen, zbunjen vlastitom nemoći (an-îsâ). Ali kad vidi drugog gospodara (îsa) zadovoljnog i upozna njegovu slavu, tada njegova tuga prolazi. Kad vidilac vidi blistavog tvorca i gospodara (svijeta) kao Osobu čiji je izvor u Brahmanu, tada je mudar i, otresavši dobro i zlo, doseže najvišu jednost, slobodan od strasti;”
“Gospodar (îsa) podržava sve ovo zajedno, propadljivo i nepropadljivo, razvijeno i nerazvijeno. (Živo) ja, budući da nije gospodar, vezano je, jer mora uživati (plodove djela); ali kad upozna boga (deva), oslobođeno je svih okova. Postoje dvojica, jedan koji zna (îsvara), drugi koji ne zna (gîva), obojica nerođeni, jedan jak, drugi slab; postoji ona, nerođena, preko koje svaki čovjek prima naknadu za svoja djela; i postoji beskonačno Ja (koje se pojavljuje) u svim oblicima, ali je samo neaktivno. Kad čovjek otkrije ovo troje, to je Brahma.”
“Kad poučava čovjek nižeg razumijevanja, ovaj Atman ne može se istinski spoznati, čak ni ako se često o njemu misli. Nema načina (da Ga se spozna) osim ako Ga poučava drugi (prosvijetljeni učitelj), jer je tananiji od tananog i izvan argumenata. O Najdraži, ovaj Atman ne može se postići argumentom; istinski se spoznaje samo kad Ga poučava drugi (mudar učitelj). O Nachiketa, ti si Ga postigao. Ti si učvršćen u Istini. Neka uvijek nađemo pitaoca poput tebe.”
“Ali s ovim dualistima Advaita nema spora. Jedan misli da je Bog svemira izvan svemira, negdje na nebu, a drugi da je Bog svemira njegova vlastita duša i da bi bilo bogohuljenje nazvati Ga ičim udaljenijim. Svaka ideja razdvojenosti bila bi strašna. Možemo biti samo najbliži od najbližih. Ni u jednom jeziku nema riječi da izraze ovu bliskost, osim ove jedne riječi: Jednost. Od bilo koje druge ideje advaitist se plaši, kao što se dualist plaši pojma Advaite i smatra ga bogohuljenjem. Istovremeno advaitist zna zašto te druge ideje moraju postojati i zato nema spora s dualistom; ovaj je na pravom putu. S njegovog stanovišta, čim gleda iz dijela, morat će vidjeti mnogo. Svako gledište o Bogu gledano iz dijela ovog svemira može biti samo ono koje projektuje napolje. To je ustavna nužnost dualističkog stanovišta. Neka im bude. Advaitist zna da, kakve god bile njihove mane ili greške, svi idu istom cilju. Tu se potpuno razlikuje od dualista, kojeg samo njegovo gledište prisiljava da vjeruje da su sva suprotna gledišta pogrešna.”
“Ne znajući stvarnu istinu o Pismima, kažu da Vede uče jedinstvu i monizmu. Idu u potpunu tamu ovi hulitelji Vrhovnog Ja”
“Cijela ova teorija počiva na izmišljenom temelju potpuno šupljih i pokvarenih argumenata, koji se ne mogu izraziti u određenim logičkim alternativama, a smislili su ih ljudi lišeni onih posebnih osobina zbog kojih pojedince bira Vrhovna Osoba objavljena u Upanišadama; čiji su razumi potamnjeni utiskom bespočetnog zla; i koji tako nemaju uvida u narav riječi i rečenica, u stvarni smisao koji prenose i u postupak zdrave argumentacije, sa svim njenim metodama koje ovise o opažanju i drugim sredstvima pravog znanja.”
| Učitelj | Kako čita redak | Šta kaže o drugima |
|---|---|---|
| Šankara, Advaita (oko 8. stoljeća) | Istovjetnost: vaše pravo sopstvo je Brahman. | Mnogostrukost proizlazi iz pogrešnog znanja. |
| Ramanudža, Višištadvaita (11. i 12. stoljeće) | Brahman označen razlikom: duše su Gospodovo tijelo, a On je njihovo unutrašnje Sopstvo. | Teorija advaite počiva na temelju “potpuno šupljih i pokvarenih argumenata”. |
| Madhva, Dvaita (13. stoljeće) | Podijeljeno drugačije: “ti nisi to”. Duša je vječno različita od Boga. | Oni koji kažu da Vede uče monizam su “hulitelji Vrhovnog Ja”. |
Svako čitanje isključuje ostala. Kur'an kaže da svako biće na nebesima i na Zemlji dolazi Allahu (﷾) kao rob.
Kur'an: svaka duša je rob, i nijedna nije Bog
Kur'an ne ostavlja mjesta sumnji. Svako biće na nebesima i na Zemlji dolazi Allahu (﷾) kao rob. Allah (﷾) je Jedan: nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije. Ništa nije kao On. Mi smo ti kojima je Allah (﷾) potreban, a On je slobodan od svake potrebe. Ljudi i džini stvoreni su da Mu služe. Čak je i Poslanik (ﷺ), po muslimanskom vjerovanju najbolji od stvorenja, tražio da ga zovu samo “Allahovim robom i Njegovim Poslanikom”. U hadisu kudsiju (izreci u kojoj Poslanik (ﷺ) prenosi Allahove (﷾) riječi) Allah (﷾) sve ljude naziva “Robovi Moji”. Oni zalutaju ako ih On ne uputi, i griješe noću i danju. Sopstvo koje mora biti upućeno i kojem mora biti oprošteno nije Bog koji upućuje i oprašta.
“Svi će, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište!”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
“Stvoritelj nebesa i Zemlje bez prethodnog primjera! Učinio vam je od vaše vrste parove i od stoke parove. Tako vas rasprostire. Ništa nije kao On! On je Svečujući i Svevideći.”
“O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.”
“Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni u ibadetu budu.”
Omer prenosi da je čuo Poslanika (ﷺ) kako kaže: ne hvalite me pretjerano kao što su kršćani pretjerano hvalili sina Merjemina; ja sam samo rob, zato me zovite Allahovim robom i Njegovim Poslanikom.
Ebu Zerr prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da Allah kaže: Robovi Moji, zabranio sam nepravdu Sebi i učinio je zabranjenom među vama, pa ne činite nepravdu jedni drugima; svi ste vi u zabludi osim onih koje uputim, zato tražite od Mene uputu; griješite noću i danju, a Ja opraštam sve grijehe, zato tražite od Mene oprost. Hadis kudsi: značenje se pripisuje Allahu, a riječi su Poslanikove.
‘Ja sam Istina’: čuvena sufijska izreka i kako su je muslimani ocijenili
Najpoznatiji slučaj u islamu čovjeka koji je, čini se, rekao da je Bog jeste el-Halladž, sufija (muslimanski mistik). Prenosi se da je uzviknuo ana al-Haqq, što znači Ja sam Istina. El-Hakk, Istina ili Stvarnost, jedno je od Allahovih (﷾) imena.
El-Hudžviri, sufijski pisac jedanaestog stoljeća, volio ga je. Prenosi da su se sami sufijski učitelji podijelili oko tog čovjeka. Neki su ga prihvatili, neki odbacili, a drugi, među njima Džunejd i Šibli (dva čuvena rana sufije), ostali su bez suda. Prenosi i da ga ‘neki pravovjerni teolozi odbacuju zato što su njegove izreke panteističke’. Panteističke ovdje znači da Boga i svijet čine jednim. El-Hudžviri je branio njegovo značenje, rekavši da je greška bila u izrazu. Ipak je napisao da njegove izreke “ne treba uzimati kao uzor” i da su njegova iskustva “uveliko pomiješana sa zabludom”. Jedna sekta tvrdila je da je od njega preuzela učenje o utjelovljenju. El-Hudžviri je odgovorio da u spisima samog el-Halladža nema “ničega osim duboke teozofije”. Tu sektu ubrojio je među heretike. Ko god zastupa učenje suprotno Allahovoj (﷾) jednoći, napisao je, “uopće nema udjela u vjeri”.
El-Gazali je bio muslimanski učenjak koji je umro 1111. Takve povike objasnio je kao riječi izgovorene u pijanstvu u kojem je razum izgubljen. Takve riječi, rekao je, treba ‘sakriti i o njima ne govoriti’. Kad su trijezni, kaže, takvi ljudi su znali da “to nije bila stvarna istovjetnost”. El-Gazali doista kaže da ti mistici “ondje nisu vidjeli ništa postojeće osim Jedne Istine”. Objašnjava šta time misli. Svaka stvar ima “vid prema sebi i vid prema svom Gospodaru”. Sama po sebi ona je nebitak, a bitak ima samo od svog Gospodara. To stvorenje čini potpuno ovisnim o Allahu (﷾); ne čini ga Bogom. Granicu povlači sam: “postoji razlika između toga da se kaže: ‘Vino je čaša za vino’, i toga da se kaže: ‘kao da je čaša za vino’”. “Istovjetnost”, dodaje, jezik je metafore; jezikom stvarnosti to stanje je “Sjedinjenje”. Njegova arapska riječ tu je tevhid, riječ za potvrđivanje da je Allah (﷾) Jedan.
Tako su u islamu te riječi ili odbačene ili opravdane kao riječi koje ne znače istovjetnost. Ni njegovi kritičari ni njegovi branitelji nisu ideju da je poklonik Bog učinili učenjem islama.
“Opili su se pijanstvom u kojem je nestala vlast njihovog vlastitog razuma; tako da je jedan uzviknuo: ‘Ja sam Jedna Istina!’ a drugi: ‘Slava Meni! Kako je velika Moja slava!’”
“Zatim, kad je to pijanstvo popustilo i kad su ponovo došli pod vlast razuma, koji je Allahova vaga na zemlji, znali su da to nije bila stvarna istovjetnost, nego samo nešto što liči na Istovjetnost”
“Ovi gnostici, po povratku sa svog Uspona u nebo Stvarnosti, jednoglasno priznaju da ondje nisu vidjeli ništa postojeće osim Jedne Istine.”
“Jer svaka stvar ima dva vida, vid prema sebi i vid prema svom Gospodaru: s obzirom na prvi, ona je Nebitak; ali s obzirom na vid prema Bogu, ona je Bitak.”
“postoji razlika između toga da se kaže: ‘Vino je čaša za vino’, i toga da se kaže: ‘kao da je čaša za vino’. E sad, kada ovo stanje prevlada, u odnosu na onoga ko ga doživljava naziva se Utrnuće, štaviše, Utrnuće Utrnuća, jer je duša utrnula samoj sebi, utrnula svom vlastitom utrnuću; jer postaje nesvjesna sebe i nesvjesna svoje vlastite nesvjesnosti, budući da bi, kada bi bila svjesna svoje vlastite nesvjesnosti, bila svjesna sebe. U odnosu na čovjeka uronjenog u ovo stanje, to stanje se jezikom metafore naziva ‘Istovjetnost’; jezikom stvarnosti, ‘Sjedinjenje’.”
“Na kraju, morate znati da izreke el-Halladža ne treba uzimati kao uzor, budući da je on bio ekstatik (maghlúb andar ḥál-i khud), a ne čvrsto utemeljen (mutamakkin), a čovjek mora biti čvrsto utemeljen prije nego što se njegove izreke mogu smatrati mjerodavnim. Stoga, iako mi je drag srcu, ipak njegov ‘put’ nije čvrsto utemeljen ni na jednom načelu, niti je njegovo stanje učvršćeno ni u jednom položaju, a njegova su iskustva uveliko pomiješana sa zabludom.”
“Druga sekta svoje učenje pripisuje Farisu, koji tvrdi da ga je preuzeo od Huseina ibn Mensura (el-Halladža), ali on je jedini od Huseinovih sljedbenika koji zastupa takva stajališta. Vidio sam Ebu Džafera Sajdalanija s četiri hiljade ljudi, raštrkanih po cijelom Iraku, koji su bili halladžije; i svi su oni proklinjali Farisa zbog tog učenja. Štaviše, u spisima samog el-Halladža nema ničega osim duboke teozofije.”
“Ja, Ali ibn Osman el-Džulabi, kažem da ne znam ko su bili Faris i Ebu Hulman niti šta su govorili, ali ko god zastupa učenje koje je u suprotnosti sa Sjedinjenjem i pravom teozofijom, taj uopće nema udjela u vjeri.”
Bilježi da je sufija Husein ibn Mensur el-Halladž pogubljen 922. n. e., u vrijeme halife el-Muktedira.
“To je zato što je Allah – Istina, a oni koje oni, pored Allaha, mole – laž, i zato što je Allah Svevišnji i Veliki.”
Odgovori, i odgovor na njih
Chandogya Upanišada 6.8.7 — poglavlje 6, odjeljak 8, stih 7
“‘E, ono što je ta tanahna suština (korijen svega), u njoj sve što postoji ima svoje ja. To je Istinito. To je Ja, i ti, o Svetaketu, jesi to.’ ‘Molim, gospodine, obavijestite me još više’, rekao je sin. ‘Neka bude, dijete moje’, odgovorio je otac.”
Navedeno za
Tat tvam asi: Sopstvo u vama je jedno Biće. Šankara uči da “Ti jesi to” pokazuje da je Brahman Sopstvo svega i da mnogostrukost dolazi iz pogrešnog znanja. Brihadaranjaka čak kaže da čovjek koji obožava drugo božanstvo, “misleći da je božanstvo jedno, a on drugo”, ne zna.
Odgovor
Upanišade to doista kažu, i ova ih stranica navodi. Ali vlastiti veliki učitelji hinduizma poriču da je to ono što one znače. Ramanudža kaže da riječi “označavaju Brahmana određenog razlikom”. Dodaje da bi jednost savršenog Brahmana učinila sjedištem neznanja. Madhva čita “ti nisi to”, a moniste naziva “hulitelji Vrhovnog Ja”. Ramanudžina poenta odgovara i na samu tvrdnju. Sopstvo koje se mora poučiti ko je, koje zaboravlja i griješi, nije Bog “slobodan od svih nesavršenosti”. Advaitist odgovara da zaboravljanje pripada pojedincu, a ne Brahmanu; sljedeći odgovor to preuzima. Kur'an kaže izravno suprotno od retka Brihadaranjake. Obožavanje je okretanje roba Drugome: “Samo Tebe obožavamo”. Svi će “kao robovi u Milostivog tražiti utočište”.
Zaključak — Vlastiti učitelji hinduizma odbacuju Šankarino čitanje. Kur'an poklonika i Onoga kome se klanja drži odvojenim, a svaku dušu naziva robom.
Šankara, komentar na Brahma sutru 1.1.2, o intuiciji — Sacred Books of the East 34, str. 17-18
“Tekst Pisma itd. nisu, u istraživanju Brahmana, jedino sredstvo spoznaje, kao što su to u istraživanju djelatne dužnosti (tj. u Purva Mimamsi), nego se, već prema prilici, treba s jedne strane obraćati tekstovima Pisma, a s druge strane intuiciji itd.: prvo, zato što je intuicija konačni rezultat istraživanja Brahmana; drugo, zato što je predmet istraživanja postojeća (ostvarena) supstanca.”
Navedeno za
Advaita nije učenje koje se dobija raspravom: ona se ostvaruje. Šankara kaže da je intuicija “konačni rezultat istraživanja Brahmana”, a mudraci koji su je dosegli govore o istoj jednosti. Niti advaita kaže da je osoba koja se moli i griješi Bog. U svakodnevnom životu (vyavaharika) duša obožava Gospoda kao Njegov poklonik. Tek je na najvišem nivou (paramarthika) Sopstvo Brahman. Tako su i ‘rob’ i ‘Brahman’ istiniti, na različitim nivoima.
Odgovor
Šankara intuiciju čini rezultatom, ali tekstove čini sredstvom. Piše da se “shvatanje Brahmana ostvaruje utvrđivanjem, nakon rasprave, smisla tekstova Vedante”. Tako iskustvo izrasta iz čitanja tekstova, a upravo je to čitanje sporno. Svaka škola se također poziva na iskustvo. Mundaka opisuje oslobođenje kao trenutak kada čovjek “vidi drugog gospodara” i upozna njegovu slavu. Neki muslimanski mistici imali su trenutke kada su osjećali da su jedno s Bogom. El-Gazali kaže da su, kada je to stanje prošlo, “znali da to nije bila stvarna istovjetnost”. Privatno stanje ne može presuditi između čitanja koja ga sva prisvajaju. Što se tiče dva nivoa, advaita priznaje da onaj koji se moli, griješi i treba oprost nije Brahman. Kur'an tog roba čini trajnom istinom, a ne nižim nivoom. Kur'an kaže: “svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno”. U samom Džennetu njihov je poziv “Uzvišen neka si, Allahu!” Rob nikada ne postaje Gospodar.
Zaključak — Šankara tekstove čini sredstvom spoznaje Brahmana, pa iskustvo ne može zaobići spor oko njih. U Kur'anu rob ostaje rob, čak i u Džennetu.
Kur'an 3:7 — sura Ali Imran, ajet 7
“On je Onaj Koji ti objavljuje Knjigu u kojoj su ajeti jasni; oni su matica Knjige; drugi nisu sasvim jasni. Oni u čijim je srcima zastranjenost slijede one što nisu sasvim jasni u težnji za smutnjom i svojevoljnim tumačenjem. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni, pak, koji su u znanje duboko pronikli, kažu: “Mi u to vjerujemo; sve je to od našega Gospodara.” A prisjećaju se samo oni koji razum imaju.”
Navedeno za
I muslimani se razlikuju. Njihovi učenjaci raspravljali su o Allahovim svojstvima i o tome kako čitati Kur'an, koji sam priznaje da su neki njegovi ajeti alegorijski. Ako neslaganje učitelja pokazuje da je hinduistički spis nejasan, isto pokazuje i za Kur'an.
Odgovor
Ova stranica ne kaže da bilo kakvo neslaganje opovrgava spis. Kaže da na ovo jedno pitanje, da li sam ja Bog ili Božiji rob, najveći učitelji hinduizma daju suprotne odgovore iz istih redaka. I Ramanudža i Madhva osuđuju advaitsko čitanje, a Madhva govori o huljenju i tami. Muslimanski učenjaci razlikovali su se o tome kako govoriti o jednom Allahu (﷾) kojem svi služe. Sam navedeni ajet kaže da su “ajeti jasni” “matica Knjige”. Ko je Bog, a ko rob, rečeno je upravo u takvim ajetima. “Nije rodio i rođen nije”, a svi dolaze Njemu “kao robovi”. Neke sekte doista su učile da Bog prebiva u ljudima. Kur'an to odbacuje: “Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je, doista, Mesih, sin Merjemin!’” Ibn Kesir bilježi da učenjaci konsenzusom odbacuju svako nastanjivanje ili sjedinjenje. El-Hudžviri je rekao da onaj ko zastupa takvo učenje “uopće nema udjela u vjeri”.
Zaključak — Muslimani se razlikuju u detaljima o jednom Allahu (﷾). O tome da li je duša Bog odgovaraju temeljni ajeti Kur'ana, a muslimanski učenjaci odbacuju svako prebivanje Boga u čovjeku.
Svami Vivekananda, ‘The Absolute and Manifestation’, Jnana Yoga, 1902. — str. 120-121
“Ali s ovim dualistima Advaita nema spora. Jedan misli da je Bog svemira izvan svemira, negdje na nebu, a drugi da je Bog svemira njegova vlastita duša i da bi bilo bogohuljenje nazvati Ga ičim udaljenijim. Svaka ideja razdvojenosti bila bi strašna. Možemo biti samo najbliži od najbližih. Ni u jednom jeziku nema riječi da izraze ovu bliskost, osim ove jedne riječi: Jednost. Od bilo koje druge ideje advaitist se plaši, kao što se dualist plaši pojma Advaite i smatra ga bogohuljenjem. Istovremeno advaitist zna zašto te druge ideje moraju postojati i zato nema spora s dualistom; ovaj je na pravom putu. S njegovog stanovišta, čim gleda iz dijela, morat će vidjeti mnogo. Svako gledište o Bogu gledano iz dijela ovog svemira može biti samo ono koje projektuje napolje. To je ustavna nužnost dualističkog stanovišta. Neka im bude. Advaitist zna da, kakve god bile njihove mane ili greške, svi idu istom cilju. Tu se potpuno razlikuje od dualista, kojeg samo njegovo gledište prisiljava da vjeruje da su sva suprotna gledišta pogrešna.”
Navedeno za
Dualizam, kvalificirana nedvojnost i nedvojnost stupnjevi su jednog ostvarenja. Kao što je Vivekananda rekao, advaitist “nema spora s dualistom”, a “ovaj je na pravom putu”. Škole su poput slijepaca od kojih svaki dodiruje jedan dio istog slona.
Odgovor
‘Stupnjevi’ su vlastito gledište advaite: dualist je na pravom putu ka cilju advaitista. Dualističke škole ne prihvataju da su niža stepenica. Sam Vivekananda priznaje da dualist advaitu smatra “bogohuljenjem”. Dualista, kaže, “samo njegovo gledište prisiljava da vjeruje da su sva suprotna gledišta pogrešna”. Madhva moniste naziva “hulitelji”, a Ramanudža njihovu teoriju teorijom “šupljih i pokvarenih argumenata”. Tako ‘stupnjevi’ ne okončavaju spor; zauzimaju stranu u njemu. Gledišta se mogu razlikovati u naglasku, ali ‘duša je Bog’ i ‘duša nije Bog’ ne mogu oboje biti istinito. Priči o slonu također je potreban neko ko vidi cijelog slona. Ako to niko ne vidi, niko ne može znati da slijepci dodiruju istu životinju. Ako neko vidi, to je ono što objava tvrdi da jeste. Kur'an tvrdi da je to, i kaže da će svi doći “kao robovi”.
Zaključak — ‘Stupnjevi’ su presuda jedne škole, koju druge odbacuju. Pitanje na koje se odgovara s da ili ne traži jedan odgovor, a Kur'an ga daje.
Katha Upanišada 1.2.8-9 — poglavlje 1, odjeljak 2, stihovi 8-9 (dio 2, stihovi 8-9 u prijevodu na stranici)
“Kad poučava čovjek nižeg razumijevanja, ovaj Atman ne može se istinski spoznati, čak ni ako se često o njemu misli. Nema načina (da Ga se spozna) osim ako Ga poučava drugi (prosvijetljeni učitelj), jer je tananiji od tananog i izvan argumenata. O Najdraži, ovaj Atman ne može se postići argumentom; istinski se spoznaje samo kad Ga poučava drugi (mudar učitelj). O Nachiketa, ti si Ga postigao. Ti si učvršćen u Istini. Neka uvijek nađemo pitaoca poput tebe.”
Navedeno za
Sama upanišada kaže da se Sopstvo ‘ne može postići argumentom’ i da se spoznaje “samo kad Ga poučava drugi”. Svaka tradicija svoje čitanje prenosi kroz vlastiti niz učitelja, prilagođeno učeniku. Tako je ispravno čitanje ono koje daje vaš guru.
Odgovor
Onda odlučuje učitelj, a ne spis, što je i poenta ove stranice. Šankara, Ramanudža i Madhva svaki predvode niz učitelja, a ti nizovi daju suprotne odgovore upravo na ovo pitanje. Tragalac ne može provjeriti gurue spisom ako samo guru može čitati spis. Kur'an upozorava da se vjerski učitelji ne uzimaju za gospodare pored Allaha (﷾). Kaže da je učinjen “lahkim za opomenu”, a svoj odgovor daje u kratkoj suri koju uče i djeca. Katha je u pravu da ljudima treba uputa. U hadisu kudsiju Allah (﷾) kaže da su svi u zabludi osim onih koje On uputi. Ali onaj kome treba uputa jeste rob, a ne Upućivač.
Zaključak — Ako odgovor ovisi o guruu, spis to ne rješava. Kur'an ga iznosi za svakoga i ne traži ni od koga da učitelja uzme za gospodara.
el-Gazali, Miškat el-Envar (Niša za svjetla), o izrekama zanesenih — Gairdner 1924., str. 106
“Opili su se pijanstvom u kojem je nestala vlast njihovog vlastitog razuma; tako da je jedan uzviknuo: ‘Ja sam Jedna Istina!’ a drugi: ‘Slava Meni! Kako je velika Moja slava!’”
Navedeno za
Vlastiti mistici islama rekli su isto. Sufija el-Halladž uzviknuo je ‘Ja sam Istina’ (ana al-Haqq), a el-Hakk je jedno od Allahovih imena. Drugi je uzviknuo “Slava Meni!” Na svom vrhuncu i islamski misticizam zna da je duša Bog.
Odgovor
Prenosi se da je el-Halladž to rekao, a el-Hakk je jedno od Allahovih (﷾) imena: “Allah – Istina”. Ali pogledajte kako su muslimanski učenjaci ocijenili te riječi. El-Hudžviri prenosi da ga ‘neki pravovjerni teolozi odbacuju zato što su njegove izreke panteističke’. El-Hudžviri ga je volio i branio njegovo značenje. Ipak je rekao da njegove izreke “ne treba uzimati kao uzor” i da su njegova iskustva “uveliko pomiješana sa zabludom”. Kada je jedna sekta tvrdila da je el-Halladž učio utjelovljenju, el-Hudžviri je to poricao. Rekao je da ko god zastupa učenje suprotno Allahovoj (﷾) jednoći “uopće nema udjela u vjeri”. El-Gazali, koji navodi taj povik, naziva ga riječju ljudi koje je razum napustio u nekoj vrsti pijanstva. Takve riječi, kaže, moraju se sakriti. Kada su se otrijeznili, govornici su “znali da to nije bila stvarna istovjetnost”. Tako su u islamu te riječi odbačene ili opravdane kao riječi koje ne znače istovjetnost. Ni njegovi kritičari ni njegovi branitelji nisu ih učinili učenjem islama. Sam Kur'an kaže: “Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je, doista, Mesih, sin Merjemin!’” Mesih je bio među najvećim vjerovjesnicima, a ipak se nijedno stvorenje ne smije nazvati Bogom. U upanišadama “Ja sam Brahman” jeste spis i srž učenja jedne velike škole.
Zaključak — U islamu je ‘Ja sam Istina’ odbačeno ili opravdano kao nešto što ne znači istovjetnost. U upanišadama “Ja sam Brahman” jeste spis.
R. A. Nicholson, The Mystics of Islam, 1914 — str. 93 (Poslanik i monisti)
“Ali Poslanik je bio strogi monoteist, dok su sufije, šta god oni tvrdili ili zamišljali, teozofi, panteisti ili monisti. Kada govore i pišu kao vjernici u dogme pozitivne religije, koriste se jezikom koji se ne može pomiriti s takvom teorijom jedinstva kakvu sada razmatramo. Afifuddin et-Tilimsani, iz čijeg sam komentara na Niffarija u ovom poglavlju naveo neke odlomke, rekao je otvoreno da je cijeli Kur'an politeizam — sasvim tačna tvrdnja s monističkog stanovišta, premda se malo sufija usudilo biti tako izričito.”
Navedeno za
Mistici islama također su došli do advaite. Ibn Arebi, najveći od njih, poznat je po učenju zvanom jednost bitka (vahdetul-vudžud). Zapadni učenjak R. A. Nicholson napisao je da su sufije “teozofi, panteisti ili monisti”. Tako islam ima svoju advaitu.
Odgovor
Mnoge sufije doista su govorile kao monisti, i Nicholson to kaže. Ali u istoj rečenici piše: “Poslanik je bio strogi monoteist”. Kaže i da se “samo izvanrednim naporom Kur'an može uskladiti s” ezoteričnim učenjem sufija. Jedan sufija monist, prenosi on, “rekao je otvoreno da je cijeli Kur'an politeizam”. Nicholson to naziva tačnim “s monističkog stanovišta”. Tako sam monist priznaje da je Kur'an protiv njega. Islam se mjeri Kur'anom i Poslanikom (ﷺ), a ne bilo kojim mistikom. Nicholson priznaje da se u kasnijoj sufijskoj teoriji, i Ibn Arebijevoj, granica između Boga i čovjeka istopila. Ipak, u njegovom prikazu Ibn Arebi je smatrao da čovjek “nema pravo reći Ana 'l-Haqq, ‘Ja sam Bog’”. “On je jedna stvarnost, ali nije Stvarnost.” Kaže i da bi tvrdnja da se božanska i ljudska priroda mogu “prožimati i miješati” značila poreći “načelo jedinstva na kojem se temelji islam”. U hinduizmu “Ja sam Brahman” stoji u samoj šruti.
Zaključak — Gdje je sufijski monizam postojao, stajao je protiv Kur'ana, kao što je to priznao i sam jedan sufija monist. U upanišadama “Ja sam Brahman” jeste spis.
Kur'an 50:16 — sura Kaf, ajet 16
“Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova šapće, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.”
Navedeno za
Sam Kur'an je nedvojan. Allah kaže: “Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice”. On je “Prvi i Posljednji, i nad svime Dominantni i u bit svega Pronicljivi”. Ono što mi je bliže od vlastite žile jeste moje vlastito Sopstvo. To je advaita na arapskom.
Odgovor
Pročitajte cijeli ajet. Počinje riječima: “Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova šapće”. Onaj koji je blizu jeste Tvorac koji zna, a onaj kojeg zna jeste čovjek kojeg je stvorio. Sljedeći ajeti govore o dva meleka čuvara koji bilježe njegova djela i riječi. Ibn Kesir “Mi smo mu bliži” čita kao Allahove (﷾) meleke. Drugi to čitaju kao Allahovo (﷾) znanje, dodaje, da bi izbjegli svaku ideju o Bogu koji prebiva u čovjeku ili se s njim sjedinjuje. Obje ideje, kaže, odbačene su konsenzusom učenjaka. Ajet o Onome koji je “u bit svega Pronicljivi” završava riječima “i On zna sve”. Poslanik (ﷺ) je naučio dovu za spavanje u kojoj su ista imena: Skriveni, iza Kojeg nema ničega. Tu dovu rob upućuje svom Gospodaru. U Kur'anu je blizina blizina Stvoritelja koji zna. To nije znalac i poznato koji postaju jedno.
Zaključak — U Kur'anu Allah (﷾) je blizu Svojim znanjem i moći, u ajetu koji počinje riječima “Mi stvaramo čovjeka”. Muslimani se slažu u odbacivanju svakog sjedinjenja Boga i čovjeka.
Ramanuja, komentar Brahma Sutre 1.1.13 — Sacred Books of the East 48, str. 228-229
“Stoga riječi kao ‘ja’, ‘ti’ itd., koje su različiti oblici naziva pojedinačne duše, u osnovi označavaju samo najviše Ja; jer su pojedinačne duše zajedno s nesvjesnom materijom tijelo, a time i modusi, najvišeg Ja. Cijelo ovo gledište sažeto je u usklađivanju ‘Ti jesi to’. Budući da je pojedinačna duša tako povezana s najvišim Ja kao njegovo tijelo, njene osobine ne dotiču najviše Ja, ništa više nego što djetinjstvo, mladost i druge osobine materijalnog tijela dotiču pojedinačnu dušu.”
Navedeno za
Ramanudžina kvalificirana nedvojnost drži obje istine. Duša je stvarna i različita, a ipak je Brahman njeno unutrašnje Sopstvo, s dušama i materijom kao Njegovim tijelom. “Ti jesi to” imenuje Gospoda koji ima vas kao Svoje tijelo. I jednost i razlika su sačuvane, i spor je gotov.
Odgovor
Ramanudža doista tvrdi da usklađuje tekstove jednosti i tekstove razlike. Ali to tvrdi svaka škola. Šankara ih usklađuje s dva nivoa istine, a Madhva dijeljenjem riječi. Tri usklađivanja istih tekstova jesu tri odgovora, a ne jedan. A Ramanudža svoje nije ponudio kao tačku susreta među školama. Svoj odgovor advaiti otvara nazivajući je “izmišljenim temeljem” i teorijom “potpuno šupljih i pokvarenih argumenata”. Za Šankaru sva razlika dolazi iz pogrešnog znanja. Tako advaita ne može prihvatiti Ramanudžinu stvarnu razliku kao konačnu istinu. Madhvina škola kaže “ti nisi to”: stvorenje nije istovjetno sa svojim Korijenom. Ramanudža pak kaže da ‘ja’ i ‘ti’ “u osnovi označavaju samo najviše Ja”. Treći odgovor nije usklađivanje; on je treća strana u sporu. A Kur'an odbacuje pretpostavku da su duše Božije tijelo. Ništa nije kao On. Nama je On potreban, a On je slobodan od svake potrebe. Duh koji je dao stvoren je, a Njegovim se naziva samo da mu se ukaže čast.
Zaključak — Svaka škola tvrdi da usklađuje sve tekstove, svaka na svoj način. Ramanudžino čitanje je treći odgovor, koji druge dvije škole odbacuju. Kur'an dušu čini Allahovim (﷾) stvorenjem, a ne Njegovim tijelom.
Madhva, komentar Chandogya Upanišade 6.8.7, o Korijenu — Sacred Books of the Hindus 3, str. 415
“Kad ne budeš gajio pomisao da si jedno s Viṣṇuom, nikada nećeš biti uobražen i ohol. Zaista je sve stvaranje utemeljeno u Njemu i sve mora biti predano Njemu, jer predanost Njemu vodi Oslobođenju. Budući da je On Korijen svih stvorenja, kako mogu biti istovjetna s Njim (učinak je različit od uzroka).”
Navedeno za
Vede, ispravno čitane, već daju odgovor Kur'ana. Madhva pokazuje da je duša vječno različita od Višnua, svog Korijena: “kako mogu biti istovjetna s Njim”. Hinduist ne mora napustiti Vede da bi saznao da je Božiji rob.
Odgovor
U ovoj jednoj tački Madhva i Kur'an se slažu, i ova stranica to rado kaže. Ali upanišade govore i suprotno, i Madhva te retke mora čitati na svoj način. Njegov odgovor na ‘ti jesi to’ dolazi iz dijeljenja tat kao atat. Njegov vlastiti prevodilac priznaje da su gramatički ‘oba valjana’. Ipak, tu podjelu naziva “mučenje teksta”, koje su prije Madhve načinile Bhagavate. Brihadaranjaka je još teža. Ko zna da je Brahman, “postaje sve ovo”. Ko obožava drugo božanstvo, “misleći da je božanstvo jedno, a on drugo, ne zna”. Iša hvali čovjeka koji “sva bića opaža kao Ja”. Tako dvaitist drži da duša nije Bog kroz Madhvina čitanja, a advaitist ih odbacuje. A Bog kojem Madhva služi jeste Višnu, za kojeg višnuisti smatraju da se rodio kao Rama i Krišna. Bog Kur'ana se ne rađa (112:3); stranica “Da li je Bog postao čovjek kao Rama ili Krišna?” to iznosi. Kur'anu takva čitanja nisu potrebna. Jasnim riječima kaže da će svi doći “kao robovi” i da “niko Mu ravan nije”.
Zaključak — Madhva se slaže s Kur'anom da duša nije Bog. Ali do ‘ti jesi to’ dolazi podjelom koju njegov vlastiti prevodilac naziva “mučenje teksta”. A za Madhvinog Višnua smatra se da se rodio kao Rama i Krišna; Bog Kur'ana se ne rađa. Kur'an to kaže jasno.
Chandogya Upanišada 3.14.1 — poglavlje 3, odjeljak 14, stih 1
“Sve ovo je Brahman (sr.). Neka čovjek razmišlja o tome (vidljivom svijetu) kao da počinje, završava i diše u njemu (Brahmanu).”
Navedeno za
“Sve ovo je Brahman.” Svijet izvire iz Brahmana, živi u Brahmanu i vraća se u Brahmana, a Iša kaže da je sve prekriveno Gospodom. Bog nije daleko. Čak i Kur'an kaže: “On je s vama gdje god bili”.
Odgovor
Islam se slaže da je Allah (﷾) blizu i da sve obuhvata. Navedeni ajet to kaže. Ali isti ajet u istom dahu kaže da je stvorio nebesa i Zemlju. On se nad Aršom uzvisio i zna šta u zemlju ulazi i šta iz nje izlazi. S nama je kao Onaj koji zna i vidi sve što radimo, a ne tako što je stvari koje je stvorio. “Allahovo je sve” i “Allah sve obuhvata”: vlasnik nije ono što posjeduje. Neki se upanišadski reci mogu čitati tako da Boga i svijet drže odvojenim: sve “treba biti prekriveno Gospodom”. Drugi brišu razliku: “Sve ovo je Brahman”. Sama Iša dalje hvali čovjeka koji “sva bića opaža kao Ja”. Kur'an zadržava prvo čitanje, a odbacuje drugo, jer “Ništa nije kao On”.
Zaključak — Allah (﷾) je blizu i sve obuhvata, ali On nije stvari koje je stvorio. “Sve ovo je Brahman” jeste redak koji Kur'an odbacuje.
Kur'an 32:9 — sura Es-Sedžda, ajet 9
“zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne – i On vam i sluh i vid i pamet daje – a kako vi malo zahvaljujete!”
Navedeno za
Vaš vlastiti Kur'an kaže da Allah čovjeka uobliči i “život mu udahne”. Drugdje Allah kaže da će “u njega duha Svog” udahnuti i naređuje melekima da mu se poklone (15:29, 38:72). Tako u svakoj duši ima nečega božanskog, kao što kažu upanišade.
Odgovor
Kur'an mnoge stvorene stvari naziva Allahovim (﷾) da bi im ukazao čast. O Kabi Allah (﷾) kaže “Kuću Moju”. Ibn Kesir na isti način objašnjava “duh od Njega” (4:171). Duh je stvoren, a naziva se Allahovim (﷾) da bi mu se ukazala čast, kao što se deva i Kuća nazivaju Allahovim (﷾). ‘Od Njega’ znači da je došao od Njega, a ne da je dio Njega. Isto važi za “duha Svog” u 15:29 i 38:72. Ajet prije 15:29 kaže: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače”. Meleki su se poklonili jer je Allah (﷾) to naredio (2:34), a onaj kome su se poklonili bio je čovjek načinjen od ilovače. Sam ajet pokazuje da je onaj koji je primio duh stvorenje. Allah (﷾) mu “savršeno udove uobliči”, dao mu je sluh i vid, a zatim kaže: “kako vi malo zahvaljujete”. Onaj ko duguje zahvalnost jeste rob.
Zaključak — “duh Njegov” i “duha Svog” imenuju stvoreni duh koji se u čast naziva Njegovim, kao “Kuću Moju”. Ne čine dušu božanskom.
Gledišta
Sopstvo je Brahman (advaita)
Samo je Brahman stvaran, a istinsko sopstvo svakog bića je Brahman. Upanišade to kažu u svojim velikim izrekama: “Ja sam Brahman” i “Ti jesi to”. Svijet mnogih stvari i razlika između poklonika i Onoga kome se klanja dolaze iz pogrešnog znanja. U svijetu prakse obožavanje Gospoda je ispravno i potrebno, i ono priprema um za znanje. Dualizam nije toliko pogrešan koliko je niža stepenica na putu ka jednosti.
Šankara i škola advaita vedante; Svami Vivekananda
Brihadaranjaka kaže da je Brahman sebe spoznao kao “Ja sam Brahman” i da ko zna da je Brahman postaje sve ovo.
Pobijanje
Brihadaranjaka to doista kaže. Ali Ramanudža i Madhva poštuju iste upanišade, i nijedan ih ne čita tako da uče da je duša jedno s Bogom bez razlike. Kur'an odgovara jasnim riječima: svako biće dolazi Allahu (﷾) kao rob.
Čandogja učeniku govori da je tanahna suština svih stvari Sopstvo. Kaže: “ti, o Svetaketu, jesi to”.
Pobijanje
Čandogja doista kaže “ti, o Svetaketu, jesi to”. Ali Ramanudža te riječi čita kao da imenuju Brahmana “određenog razlikom”, a Madhva ih dijeli tako da glase “ti nisi to”. Redak koji se čita na tri načina ne može pokazati da je duša Bog. Kur'an odgovara u svojim temeljnim ajetima (3:7): ništa nije kao On.
Šankara uči da “Ti jesi to” pokazuje da je Brahman Sopstvo svega. Mnogostrukost, kaže, dolazi iz pogrešnog znanja.
Pobijanje
Šankara to doista uči. Po njegovom čitanju, obožavanje pripada nižem nivou, a razlika između poklonika i Onoga kome se klanja dolazi iz pogrešnog znanja. Ramanudža odgovara da bi to savršenog Brahmana učinilo sjedištem neznanja. U Kur'anu rob ostaje rob zauvijek: čak je i u Džennetu njihov poziv “Uzvišen neka si, Allahu!” (10:10).
Vivekananda je učio da advaita, učenje da je sve jedno, nema spora s dualistom. Dualist je na pravom putu ka istom cilju.
Pobijanje
Vivekananda govori velikodušno, ali priznaje i da dualist advaitu smatra “bogohuljenjem”. Dualističke škole ne prihvataju da ih se naziva nižom stepenicom. Tako je ‘pravi put’ presuda jedne škole, a pitanje na koje se odgovara s da ili ne traži jedan odgovor. Kur'an ga daje: svako biće dolazi Allahu (﷾) kao rob.
Brahman obilježen razlikom (višištadvaita)
Brahman je Gospod, sveznajući i slobodan od svake nesavršenosti. Duše i materija su stvarne, i one su Njegovo tijelo; On je njihovo unutrašnje Sopstvo. “Ti jesi to” imenuje jednog Brahmana koji ima duše kao Svoje tijelo, a ne golu jednost. Advaitsko čitanje izgrađeno je na šupljim argumentima i učinilo bi savršenog Brahmana sjedištem neznanja.
Ramanudža i šri višnuistička tradicija
Ramanudža kaže da riječi ‘to’ i ‘ti’ upućuju na Brahmana u kojem postoje stvarne razlike. Ne upućuju na jednu jedinu supstancu u kojoj uopće nema razlika.
Pobijanje
Islam se slaže s Ramanudžom da je duša stvarno različita od Boga. Islam ide dalje: duša nije Božije tijelo ili dio. Ništa nije kao On, a mi smo ti kojima je On potreban.
Tvrdi da bi se apsolutna jednost sukobila s “Pomislilo je: da budem mnogo”. Također bi Brahmana učinila sjedištem Neznanja.
Pobijanje
Islam se slaže da savršeni Bog ne može biti dom neznanja. Ide dalje: Allah (﷾) je stvorio dušu i nije ono što je stvorio. On je slobodan od svake potrebe, a potrebe imaju ljudi.
“Ti jesi to” čita u značenju da su duše i materija tijelo najvišeg Sopstva. Ono što vrijedi za to tijelo Njega ne dotiče.
Pobijanje
To je Ramanudžino vlastito čitanje, i druge dvije škole ga ne prihvataju. Kur'an stvorenja ne čini Božijim tijelom. Ništa nije kao On, a ljudi i džini stvoreni su da Mu služe.
Advaitsku teoriju naziva izmišljenim temeljem šupljih i pokvarenih argumenata.
Pobijanje
Islam se slaže da duša nije Bog, pa ne brani advaitsku teoriju. Ali Ramanudžin vlastiti odgovor, da su duše Božije tijelo, treće je čitanje, i druge škole ga odbacuju. Kur'an odgovara jasnim ajetima: svako biće na nebesima i na Zemlji dolazi Allahu (﷾) kao rob.
Ti nisi to (dvaita)
Duša je vječno različita od Boga, Višnua, koji je Korijen svih stvorenja. Redak Čandogje, ispravno podijeljen, kaže “ti nisi to”. Misliti da je čovjek jedno s Višnuom jeste oholost. Oni koji uče da Vede uče monizmu hule na Vrhovno Sopstvo.
Madhva i škola dvaita vedante
Madhva redak dijeli kao sa atma atat tvam asi, “ti nisi to”.
Pobijanje
Islam se slaže s Madhvom da duša nije Bog. A islam ide dalje, jer odgovor ne temelji na tome kako se redak dijeli. Jasnim riječima kaže da svako biće dolazi Allahu (﷾) kao rob i da niko Mu ravan nije. A Bog na kojeg upućuje nikada se ne rađa, kao što se smatra da se Višnu rađa u svojim avatarima (112:3).
Sva stvorenja imaju Boga kao svoj Korijen, pa ne mogu biti isto što i On. Učinak je različit od uzroka.
Pobijanje
Islam se slaže da stvorenje nije istovjetno s Onim ko ga je stvorio. Ide dalje: Allah (﷾) nije postao ono što je stvorio. Poslanik (ﷺ) je rekao da je Allah (﷾) bio i da nije bilo ničeg drugog osim Njega; zatim je stvorio nebesa i Zemlju.
Madhva one koji kažu da Vede uče da je sve jedno naziva huliteljima Vrhovnog Sopstva. Njegova ih škola šalje u pakao slijepe tame.
Pobijanje
Islam se slaže s Madhvom da duša nije Bog. Ali njegova presuda počiva na tome što izreku tat tvam asi, ti jesi to, dijeli na svoj način, koji druge škole odbacuju. Kur'an to kaže jasnim ajetima: svako biće dolazi Allahu (﷾) kao rob, i ništa nije kao On.
Islamsko gledište
Allah (﷾) je Jedan, i ništa nije kao On. Stvorio je sve stvari i nije postao one same. Svaka duša je Njegovo stvorenje i rob, kojem je On potreban, dok je On slobodan od svake potrebe. Najveći učitelji upanišada ne mogu se složiti da li je duša Bog. Kur'an odgovara u svojim temeljnim ajetima, koje svako može pročitati.
Svako biće na nebesima i na Zemlji dolazi Allahu (﷾) kao rob.
Allah (﷾) nije rodio i rođen nije, i ništa nije kao On.
Ljudima je potreban Allah (﷾), a On je slobodan od svake potrebe.
Allah (﷾) sve obuhvata i svemu je vlasnik, i bio je prije svega: On nije stvari koje je stvorio.
Tri glavna učitelja vedante čitaju “Ti jesi to” na tri načina koji ne mogu svi biti istiniti. I Ramanudža i Madhva osuđuju čitanje da je duša Bog.
Upanišade imaju retke za jednost i retke za dvojnost, pa sami tekstovi ne rješavaju pitanje.
Činilo se da riječi el-Halladža čovjeka čine jednim s Bogom. Učenjaci su ih ili odbacili ili čitali tako da ne znače da je on Bog.
Kur'an i muslimanski učenjaci odbacuju svaku ideju da Bog živi u čovjeku. Odbacuju ideju da čovjek postaje jedno s Bogom.