Ako nisam siguran u Boga, šta trebam učiniti?

Biti nesiguran nije mjesto gdje ništa nije u pitanju. Možete se moliti ili ne, možete ovom pitanju dati sat vremena ili ne, i možete svoj život tretirati kao odgovoran nekome izvan vas ili ne. Svako od toga je izbor. Svako bolje odgovara jednom odgovoru nego drugom. Pitanje ima i rok koji niko ne kontroliše. Francuski matematičar iz 17. stoljeća Blaise Pascal iznio je jednu verziju ove poente u odlomku koji sadrži njegovu okladu. Oklada je argument da se čovjek treba kladiti na Boga zbog onoga što je u pitanju. Njegov čitalac kaže da se radije uopće ne bi kladio. Pascal odgovara da se mora kladiti: to nije stvar izbora, jer je već ukrcan.

Stavite dvije strane jednu naspram druge. Ako nema Stvoritelja, ozbiljno gledanje koštalo je nešto čitanja, nekoliko sati i nešto poštenog razmišljanja. Ako postoji Stvoritelj koji vas je stvorio i dao vašem životu svrhu, to što nikada niste pogledali košta daleko više. Ta neravnoteža je razlog za gledanje. Nije dokaz da Bog postoji i ova stranica je ne nudi kao dokaz. Pascalova oklada ima isti oblik. Kaže da ako dobijete, dobijate sve, a ako izgubite, ne gubite ništa. Ova stranica tvrdi manje. Ne kaže da slijeđenje islama ništa ne košta, jer islam traži namaz, post i davanje. Kaže samo da čitanje, pitanje i ispitivanje malo koštaju.

Sam po sebi, argument iz uloga odgovara svakoj religiji koja upozorava na gubitak. Francuski pisac Denis Diderot iznio je to protiv Pascala, napisavši da bi imam mogao reći isto. Ali njegova poenta ne uklanja ulog. Ona dodaje tvrdnje za provjeru, a čitalac kojeg upozorava više poruka ima više razloga da gleda, a ne manje. Zato se ulog ovdje koristi samo da pokaže zašto se pitanje ne treba ostaviti po strani. Biranje je posao provjera koje svako može primijeniti na svaku poruku. Da li sama sebi protivrječi? Da li nam dolazi preko ljudi koje možemo imenovati? Da li opisuje jednog vječnog Stvoritelja, onog na kojeg razlozi ukazuju? Ova lokacija ima stranicu o tome kako provjeriti svetu knjigu. Sam Kur'an poziva na takvu provjeru (4:82). Diderotov imam upravo je tvrdnja koju ova lokacija traži od čitaoca da provjeri.

Niko sebe ne može natjerati da vjeruje samim htijenjem. To vrijedi za svako vjerovanje. Ono što čovjek može izabrati jeste šta čita, koga pita i da li se okreće Bogu. Vjerovanje slijedi razloge koje nađe, a islam dodaje da je uputa Božiji dar onome ko traži. Neki sumnjičavom savjetuju da se ponaša kao da vjeruje dok vjerovanje ne dođe. To nije islamski put. Islam ni od koga ne traži da glumi vjerovanje koje nema ili da ušutka svoj razum. Traži od njega da ga koristi i da pita.

Kur'an bilježi vjernika iz faraonovog naroda koji je krio svoje vjerovanje. On govori ljudima koji žele ubiti Musaa zato što kaže da je njegov Gospodar Allah (﷾). Počinje činjenicom da je Musa došao s jasnim dokazima. Zatim razmišlja: ako Musa laže, laž je na njemu. Ako govori istinu, stići će ih nešto od nesreće na koju upozorava (40:28). Drugi ajet traži od onih koji odbacuju objavu da razmisle o ovome. Ako je ona zaista od Allaha (﷾), a oni je odbacuju, ko je dalje zalutao (41:52)? Oba odmjeravaju šta odbacivanje rizikuje ako je poruka istinita. Prvi počinje jasnim dokazima koje je Musa donio, pa ulog slijedi dokaze i ne zamjenjuje ih. Nijedan ne traži od nikoga da vjeruje bez gledanja. To je odgovor islama, a ne dokaz, pa čitalac koji ne prihvata Kur'an ne gubi ništa što je argumentu iznad potrebno.

Kur'an obećava uputu onima koji se trude radi Boga (29:69). Kaže da je Bog blizu onima koji Ga zovu i da sluša onoga ko Ga zove (2:186). Islam dodaje da je sama uputa Božiji dar onome ko traži. Uči da niko nije kažnjen prije nego što je do njega došao poslanik (17:15). Dodaje da poslije poslanika ljudi ne bi trebali imati nikakvog opravdanja pred Bogom (4:165). Tako islam nesigurnom čitaocu daje tri koraka. Čitajte razloge, počevši od stranica o tome kako znamo da Bog postoji. Provjerite tvrdnju o objavi po njenom sadržaju i njenom zapisu, a ne po mnoštvu oko nje. Tražite, svojim riječima, uputu ka istini. Čak je i molitva jednostavna kao ‘ako si tu, uputi me’ početak. U islamu je to prvi korak u cjelovit način života, s vjerovanjem, ibadetom i karakterom zajedno.

Pascal je tvrdio da se treba kladiti da Bog postoji, jer je dobitak neograničen, a gubitak nikakav. Kritičari odgovaraju da isto razmišljanje služi svakoj religiji, kao što je Diderot rekao o imamu. I kažu da niko ne može vjerovati samo zato što se to isplati.

Biti nesiguran ne uklanja pitanje, a gledanje malo košta u odnosu na ono što je u pitanju ako postoji Stvoritelj. Ulog pokazuje zašto gledati. Provjere koje svako može primijeniti odlučuju u šta vjerovati.