Kratak odgovor
Da, na način na koji znamo većinu važnih stvari. Ne treba nam dokaz izvan svake moguće sumnje, nego razlozi dovoljno snažni da ne ostave razumnu sumnju. Thomas Huxley, engleski biolog iz 19. stoljeća koji je izmislio riječ agnostik, postavio je pravilo u dva dijela. Slijedite svoj razum dokle god vas može odvesti i ne tvrdite sigurnost koja nije pokazana. Ova stranica tvrdi da razum, slijeđen toliko daleko, stiže do Stvoritelja. Sam Huxley zaustavio se prije toga. Tri pravca razmišljanja upućuju na isto. To su zavisnost svega u svemiru, dokazi da je imao početak i red koji naš um može čitati. Islam traži od ljudi da razmišljaju o stvaranju i smatra da sigurnost izrasta iz tog gledanja. Sljedeći korak je da sami odvagnete razloge, počevši od toga kako znamo da Bog postoji.
Potpuno objašnjenje
Huxleyjevo pravilo za agnostika
Thomas Henry Huxley izmislio je riječ agnostik za sebe. Godine 1889. napisao je da je agnosticizam metoda, a ne vjerovanje, i da je ta metoda jedno načelo s dvije polovine. Prva polovina kaže da slijedite svoj razum dokle god vas može odvesti. Druga kaže da se ne pretvarate da su zaključci sigurni kad nisu pokazani. Ova stranica to pravilo uzima kao svoje. Ne kaže da je Huxley stigao do Stvoritelja, jer nije. Da li razum ide toliko daleko jeste pitanje.
“Agnosticizam, zapravo, nije vjerovanje, nego metoda, čija bit leži u strogoj primjeni jednog jedinog načela.”
“U stvarima intelekta slijedite svoj razum dokle god vas može odvesti, bez obzira na bilo šta drugo. I negativno: U stvarima intelekta nemojte se pretvarati da su zaključci sigurni ako nisu dokazani ili dokazivi.”
Znanje dolazi u stepenima
Gotovo ništa na šta se oslanjamo nije dokazano izvan svake moguće sumnje. Vjerujemo da drugi ljudi imaju um, da se prošlost dogodila i da lijek djeluje. U mnogim zemljama sud osuđuje kad je krivica dokazana izvan razumne sumnje, a ne izvan svake sumnje koja se može zamisliti. David Hume, škotski filozof iz 18. stoljeća, dao je pravilo za svakog čitaoca: mudar čovjek svoje vjerovanje odmjerava prema dokazima. U istom eseju Hume je to pravilo primijenio na izvještaje o čudima, pa i islamskim. Glavni znak islama nije izvještaj, nego knjiga koju svako može ispitati i danas. Stranica o izazovu Kur'ana to izlaže. Druga polovina Huxleyjevog pravila zabranjuje lažnu sigurnost. Ne zabranjuje zaključak koji je snažan, ali ispod potpune sigurnosti. To je mjerilo koje ova stranica nudi onome izvana.
“Mudar čovjek, dakle, svoje vjerovanje odmjerava prema dokazima.”
“U stvarima intelekta slijedite svoj razum dokle god vas može odvesti, bez obzira na bilo šta drugo. I negativno: U stvarima intelekta nemojte se pretvarati da su zaključci sigurni ako nisu dokazani ili dokazivi.”
Kuda razum vodi: uzrok izvan svemira
Tri pravca razmišljanja izložena su i provjerena na vlastitim stranicama. Prvi počinje od činjenice da sve što vidimo zavisi od nečeg drugog. Lancu zavisnih stvari treba nešto što ni od čega ne zavisi. Drugi počinje od dokaza da se svemir širi iz vrelog, gustog ranog stanja, što mnogi uzimaju kao početak. Treći počinje od reda prirode, koji um na jednoj maloj planeti može čitati u matematici. Zajedno upućuju na uzrok izvan svemira koji ni od čega ne zavisi. Povezane stranice tvrde da on mora imati i moć i odlučiti da stvara. Suparnički odgovori su vječni svemir, gola činjenica (nešto što jednostavno jeste, bez razloga) i bezbroj nevidljivih svemira. Povezane stranice važu svaki od njih. Razum stiže do Stvoritelja. Ne govori nam šta Stvoritelj želi od nas, a to je daljnje pitanje o uputi.
Izvještava da se galaksija udaljava od nas utoliko brže ukoliko je dalje: to je opažanje postalo dokaz da se svemir širi.
Pokazuje da se svemir koji se u prosjeku širio nije mogao širiti oduvijek: historija njegovog širenja mora imati granicu u prošlosti.
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
Dokazuje da se dovoljan razlog za cijeli niz kontingentnih stvari mora nalaziti izvan tog niza, u nužnoj supstanciji, koju Leibniz naziva Bogom.
Dokazuje da moć matematike da izrazi zakone fizike graniči s tajanstvenim i nema racionalnog objašnjenja, i naziva je divnim darom koji niti razumijemo niti zaslužujemo.
| Pravac | Polazi od |
|---|---|
| Zavisnost | Sve što vidimo zavisi od nečeg drugog, a lancu zavisnih stvari treba nešto što ni od čega ne zavisi. |
| Početak | Svemir se širi iz vrelog, gustog ranog stanja, što mnogi smatraju početkom. |
| Red | Red prirode, koji um na jednoj maloj planeti može čitati u matematici. |
Zajedno upućuju na uzrok izvan svemira koji ni od čega ne zavisi.
Humeov test ne isključuje Stvoritelja unaprijed
Jedan odgovor kaže da znanje staje kod onoga što možemo izbrojati ili promatrati i da je sve drugo prazna priča. Hume je to rekao najoštrije. Ipak, njegov vlastiti test zadržava razmišljanje iz iskustva o onome što postoji, koje je nazvao razmišljanjem o činjenicama i postojanju. Argument za Stvoritelja je te vrste: počinje od promatranih stvari koje zavise od drugih i traži njihov uzrok. Da li takvo razmišljanje smije doseći izvan promatranog stvarno je pitanje, a test ga ne rješava unaprijed. I nauka razmišlja od onoga što se vidi do onoga što se ne vidi. Niko nije gledao rani svemir, a argument za njega počiva na galaksijama koje se sada udaljavaju. Huxley je jednako pažljiv. Prihvata samo granice znanja koje su pokazane i um drži otvorenim za uvjerenje.
Završava Enquiry riječima da knjiga koja ne sadrži ni apstraktno rasuđivanje o količini ili broju, ni rasuđivanje iz iskustva o činjenicama i postojanju, ne može sadržavati ništa osim sofistike i iluzije.
“Rezultati razrade agnostičkog načela razlikovat će se prema pojedinačnom znanju i sposobnosti i prema općem stanju nauke. Ono što je danas nedokazano sutra može biti dokazano uz pomoć novih otkrića. Jedine negativne čvrste tačke bit će one negacije koje proizlaze iz dokazive ograničenosti naših sposobnosti. A jedina prihvaćena obaveza jeste da um uvijek bude otvoren za uvjeravanje.”
Izvještava da se galaksija udaljava od nas utoliko brže ukoliko je dalje: to je opažanje postalo dokaz da se svemir širi.
Da li razum završava u pat poziciji? Kantov izazov
Najjači filozofski argument za suzdržanost dolazi od Immanuela Kanta, njemačkog filozofa iz 18. stoljeća. Tvrdio je da razum, kad ide izvan iskustva, daje jednako jake dokaze za suprotne tvrdnje. Među njima su da svijet ima početak i da ga nema. Druga je da postoji nužno biće, ono koje ne može ne postojati, i da ga nema. Ako je tako, prva polovina Huxleyjevog pravila naišla bi na drugu. Ali Kantovi dokazi o početku dolazili su samo iz razuma, prije nego što su postojali dokazi o prošlosti svemira. To pitanje sada se može važiti i dokazima. A argument iz zavisnosti ne počiva na početku, pa bi stajao čak i da ga nema. Kant je dopustio da nužno biće izvan svijeta koji doživljavamo nije isključeno. Smatrao je da se ne može dokazati, jer ideja uzroka ne može doseći izvan iskustva. To je opet Humeovo pitanje, na koje je odgovoreno gore. Argument počinje od promatranih stvari koje zavise od drugih i traži njihov uzrok. I nauka razmišlja od onoga što se vidi do onoga što se ne vidi.
Tvrdi da razum, kada ide izvan mogućeg iskustva, proizvodi jednako jake dokaze suprotnih tvrdnji, među njima da svijet ima početak u vremenu i da ga nema te da nužno biće postoji i da ne postoji. Kant je taj sukob čitao kao znak granica razuma. Dopuštao je da nužno biće izvan niza pojava nije isključeno, ali je smatrao da se ne može dokazati. Kosmološki argument, rekao je, pogrešno prenosi ideju uzroka izvan iskustva.
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
Dokazuje da se dovoljan razlog za cijeli niz kontingentnih stvari mora nalaziti izvan tog niza, u nužnoj supstanciji, koju Leibniz naziva Bogom.
Izvještava da se galaksija udaljava od nas utoliko brže ukoliko je dalje: to je opažanje postalo dokaz da se svemir širi.
Završava Enquiry riječima da knjiga koja ne sadrži ni apstraktno rasuđivanje o količini ili broju, ni rasuđivanje iz iskustva o činjenicama i postojanju, ne može sadržavati ništa osim sofistike i iluzije.
Pedeset-pedeset je presuda i mora se zaslužiti
Drugi odgovor kaže da su dokazi za i protiv izjednačeni, pa je pošteno suzdržati se. Jednake šanse su zaključak. Do njih se mora doći vaganjem razloga, a vaganje mora ispasti izjednačeno. Biti nesiguran druga je stvar. Porotnik koji nije siguran ne zaključuje da su krivica i nevinost jednako vjerovatne. Razlozi iz početka, zavisnosti i reda su na stolu, a suparnički odgovori provjeravaju se pored njih. Ko god kaže da je vaga izjednačena mora pokazati vaganje. Huxleyjev vlastiti tekst kaže šta je važno: um uvijek otvoren za uvjerenje.
“Rezultati razrade agnostičkog načela razlikovat će se prema pojedinačnom znanju i sposobnosti i prema općem stanju nauke. Ono što je danas nedokazano sutra može biti dokazano uz pomoć novih otkrića. Jedine negativne čvrste tačke bit će one negacije koje proizlaze iz dokazive ograničenosti naših sposobnosti. A jedina prihvaćena obaveza jeste da um uvijek bude otvoren za uvjeravanje.”
“Mudar čovjek, dakle, svoje vjerovanje odmjerava prema dokazima.”
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
Dokazuje da se dovoljan razlog za cijeli niz kontingentnih stvari mora nalaziti izvan tog niza, u nužnoj supstanciji, koju Leibniz naziva Bogom.
Neslaganje je razlog da se bolje traži
Treći odgovor kaže da se pažljivi, dobro obaviješteni ljudi ne slažu o Bogu. Zato je, kaže on, suzdržanost razumna. Ali takvi ljudi ne slažu se ni o slobodnoj volji ni o tome šta čini djelo ispravnim. Ipak, svako i dalje živi po nekom odgovoru. Huxleyjevo pravilo traži od svakog čovjeka da slijedi razum dokle god ide. Neslaganje vam govori da sami odvagnete argumente, i to dobro. Ne može nikoga osloboditi od življenja po nekom odgovoru. Čovjek koji klanja i čovjek koji ne klanja obojica djeluju po nekom gledištu. Nebiranje je također način života. A budući da je toliko toga u igri, pitanje je praktično.
“U stvarima intelekta slijedite svoj razum dokle god vas može odvesti, bez obzira na bilo šta drugo. I negativno: U stvarima intelekta nemojte se pretvarati da su zaključci sigurni ako nisu dokazani ili dokazivi.”
“Agnosticizam, zapravo, nije vjerovanje, nego metoda, čija bit leži u strogoj primjeni jednog jedinog načela.”
Odgovor islama: razmišljajte i tvrdite samo ono što znate
Kur'an poziva ljude da razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje (3:190-191). Zabranjuje slijeđenje onoga o čemu se nema znanja (17:36), a to pravilo ova stranica primjenjuje jednako na vjernika i na onoga ko sumnja. Pita i odakle je svemir došao: iz ničega, iz sebe ili od Stvoritelja (52:35-36). Ta pitanja postavljena su ljudima koji su u Mekki poricali Poslanika (ﷺ). Islam traži da mu se vjeruje iz razloga i daje ih.
“U stvaranju nebesa i Zemlje, i u izmjeni noći i dana, doista su znakovi za razumom obdarene, koji Allaha spominju stojeći, sjedeći i ležeći na svojim bokovima, i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. Gospodaru naš, Ti ovo nisi uzalud stvorio! Uzvišen si Ti i sačuvaj nas od patnje u Vatri!”
“Ne govori ono što ne znaš! I sluh, i vid, i razum – za sve to će se, zaista, odgovarati.”
“Da li su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Da li su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni nisu uvjereni!”
Odgovor islama: sigurnost je ono u šta vjerovanje izrasta
Ova stranica od onoga izvana traži zaključak izvan razumne sumnje. Od vjernika islam traži više. Kur'an opisuje one koji su povjerovali i nikada otada nisu sumnjali (49:15). Komentator iz 14. stoljeća Ibn Kesir njih čita kao potpune vjernike. Njihovo vjerovanje produbljuje se u jekin, sigurnost. To je opis onoga gdje vjerovanje završava, a ne optužba protiv ikoga ko još traži. Kur'an sigurnost vezuje za gledanje stvaranja. Allah (﷾) je Ibrahimu pokazao moć i zakone nebesa i Zemlje, da bi bio siguran (6:75). Ta sigurnost plod je razloga, a ne njihova zamjena. Znati da Stvoritelj postoji također je samo prvi korak. U islamu to vodi do ibadeta, karaktera i cijelog načina života.
“Pravi su vjernici samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!”
“I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi postao od onih što čvrsto vjeruju.”
“U stvaranju nebesa i Zemlje, i u izmjeni noći i dana, doista su znakovi za razumom obdarene, koji Allaha spominju stojeći, sjedeći i ležeći na svojim bokovima, i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. Gospodaru naš, Ti ovo nisi uzalud stvorio! Uzvišen si Ti i sačuvaj nas od patnje u Vatri!”
Odgovori, i odgovor na njih
Hume, Enquiry, odjeljak XII, dio III
Završava Enquiry riječima da knjiga koja ne sadrži ni apstraktno rasuđivanje o količini ili broju, ni rasuđivanje iz iskustva o činjenicama i postojanju, ne može sadržavati ništa osim sofistike i iluzije.
Navedeno za
Znanje daje samo razmišljanje o brojevima ili o promatranim činjenicama. Sve drugo, pa i argument o Stvoritelju, sofistika je i iluzija.
Odgovor
Humeov vlastiti test zadržava iskustveno razmišljanje o činjenicama i postojanju. Argument za Stvoritelja je ta vrsta razmišljanja: počinje od promatranih stvari koje zavise od drugih i traži njihov uzrok. Da li smije doseći izvan promatranog stvarno je pitanje, a i nauka razmišlja od onoga što se vidi do onoga što se ne vidi.
Zaključak — Humeov test ne isključuje Stvoritelja unaprijed, pa se argumenti moraju odvagnuti po svojoj vrijednosti.
Kant, Critique of Pure Reason (1781), antinomije
Tvrdi da razum, kada ide izvan mogućeg iskustva, proizvodi jednako jake dokaze suprotnih tvrdnji, među njima da svijet ima početak u vremenu i da ga nema te da nužno biće postoji i da ne postoji. Kant je taj sukob čitao kao znak granica razuma. Dopuštao je da nužno biće izvan niza pojava nije isključeno, ali je smatrao da se ne može dokazati. Kosmološki argument, rekao je, pogrešno prenosi ideju uzroka izvan iskustva.
Navedeno za
Kant je pokazao da razum, slijeđen izvan iskustva, jednakom snagom dokazuje suprotne odgovore o prvom uzroku. Dakle, pošteno je stati.
Odgovor
Kantovi dokazi o početku dolazili su samo iz razuma, prije nego što su postojali dokazi o prošlosti svemira. Argumentu iz zavisnosti ne treba početak. Kantova dublja sumnja je da ideja uzroka ne može doseći izvan iskustva, iako je dopustio da nužno biće nije isključeno. To je opet Humeovo pitanje. Argument počinje od promatranih stvari koje zavise od drugih, a i nauka razmišlja od onoga što se vidi do onoga što se ne vidi.
Zaključak — Argumentu iz zavisnosti ne treba početak i počinje od promatranog, pa Kantova pat pozicija ne rješava pitanje protiv njega.
T. H. Huxley, ‘Agnosticism’, The Nineteenth Century, februar 1889.; ponovo štampano u Collected Essays, sv. 5 (Macmillan, London, 1894), str. 246
“U stvarima intelekta slijedite svoj razum dokle god vas može odvesti, bez obzira na bilo šta drugo. I negativno: U stvarima intelekta nemojte se pretvarati da su zaključci sigurni ako nisu dokazani ili dokazivi.”
Navedeno za
Ne pretvarajte se da su zaključci sigurni ako nisu pokazani. Niko nije pokazao da Bog postoji, pa se suzdržite.
Odgovor
Ova stranica ne tvrdi sigurnost. Traži zaključak izvan razumne sumnje. Prva polovina istog pravila to dozvoljava: slijedite svoj razum dokle god vas može odvesti. Huxley je napisao i da ono što je danas nedokazano sutra može biti dokazano.
Zaključak — Huxleyjevo pravilo zaustavlja lažnu sigurnost i ostavlja mjesta za razuman zaključak ispod nje.
T. H. Huxley, ‘Agnosticism’, The Nineteenth Century, februar 1889.; ponovo štampano u Collected Essays, sv. 5 (Macmillan, London, 1894), str. 246
“U stvarima intelekta slijedite svoj razum dokle god vas može odvesti, bez obzira na bilo šta drugo. I negativno: U stvarima intelekta nemojte se pretvarati da su zaključci sigurni ako nisu dokazani ili dokazivi.”
Navedeno za
Dokazi su izjednačeni, pa su šanse pedeset-pedeset, a suzdržanost od suda jedini je pošten put.
Odgovor
Jednake šanse su presuda do koje se mora doći vaganjem razloga. Tri pravca razmišljanja upućuju na uzrok izvan svemira, a suparnički odgovori provjeravaju se na povezanim stranicama. Nesigurnost ne čini vagu izjednačenom.
Zaključak — Nesigurnost nije jednaka podjela, a ko god kaže da je vaga izjednačena mora pokazati vaganje.
T. H. Huxley, ‘Agnosticism’, The Nineteenth Century, februar 1889.; ponovo štampano u Collected Essays, sv. 5 (Macmillan, London, 1894), str. 246
“U stvarima intelekta slijedite svoj razum dokle god vas može odvesti, bez obzira na bilo šta drugo. I negativno: U stvarima intelekta nemojte se pretvarati da su zaključci sigurni ako nisu dokazani ili dokazivi.”
Navedeno za
Obaviješteni, pošteni ljudi ne slažu se o Bogu. Kad se stručnjaci ne mogu složiti, razumno je suzdržati se od suda.
Odgovor
Obaviješteni ljudi ne slažu se ni o slobodnoj volji ni o etici, a svako i dalje živi po nekom odgovoru. Huxley je agnosticizam nazvao metodom vaganja, a ne stalnom presudom da se ništa ne može znati. Neslaganje je razlog da se bolje traži, a ulog to čini praktičnim.
Zaključak — Neslaganje među obaviještenima razlog je da čovjek sam odvagne argumente, i to sada.
Gledišta
Agnostik: ne možemo znati, pa se suzdržimo
Da li postoji Bog izvan je onoga što se može pokazati. Pošten put je, Huxleyjevim riječima: “nemojte se pretvarati da su zaključci sigurni ako nisu dokazani ili dokazivi”. Pažljivi ljudi vagali su argumente i ne slažu se, pa je suzdržanost razuman odgovor.
Huxleyjevo pravilo zabranjuje tvrditi sigurnost o Bogu, pa je pošten stav suzdržati se od suda.
Pobijanje
Pravilo ima dvije polovine, a druga zabranjuje samo lažnu sigurnost. Ova stranica traži zaključak izvan razumne sumnje, što prva polovina dozvoljava.
Dokazi za i protiv Boga jednaki su. Dakle, razumno je svakoj strani dati pedeset posto i ne odlučivati.
Pobijanje
Jednake šanse su presuda do koje se mora doći vaganjem. Biti nesiguran nije isto što i izjednačena vaga. Razlozi iz zavisnosti, početka i reda su na stolu.
Pažljivi, obaviješteni mislioci ne slažu se o Bogu, pa je suzdržanost od suda razuman odgovor.
Pobijanje
Dobro obaviješteni ljudi ne slažu se ni o slobodnoj volji ni o dobru i zlu. Ipak, svako i dalje živi po nekom odgovoru. Neslaganje je razlog da sami odvagnete argumente, kako kaže Huxleyjevo pravilo.
Kad razum ide izvan iskustva, daje jednako jake dokaze za suprotne odgovore: za i protiv prvog početka i za i protiv bića koje mora postojati. Dakle, razum ne može riješiti pitanje.
Pobijanje
Kant je smatrao da se biće koje mora postojati ne može dokazati, jer ideja uzroka ne može doseći izvan iskustva. Ali argument iz zavisnosti počinje od stvari koje promatramo i traži njihov uzrok, kao što čini i nauka. Ne treba mu da svemir ima početak. Dakle, Kantova pat pozicija o početku ga ne dotiče.
Empirist (znanje dolazi samo iz iskustva): ne možemo znati
Znanje dolazi iz samo dva izvora: razmišljanja o brojevima i idejama i iskustva onoga što postoji. Hume je smatrao da argument koji ne odgovara ni jednom ne može sadržavati ništa osim sofistike i iluzije. Dakle, nijedan argument o Stvoritelju ne može dati znanje.
Razmišljanje koje nije ni o brojevima ni o promatranim činjenicama, poput argumenta o Stvoritelju, ne može dati znanje.
Pobijanje
Humeov vlastiti test zadržava razmišljanje o činjenicama i postojanju. Argument za Stvoritelja je te vrste: od promatranih stvari koje zavise do njihovog uzroka. Da li smije doseći izvan iskustva jeste pitanje, a test ga ne rješava unaprijed.
Niko nije doživio Stvoritelja, pa vjerovanje u Njega ide izvan onoga što iskustvo može poduprijeti.
Pobijanje
Niko nije doživio ni rani svemir. Kosmolozi razmišljaju od galaksija koje se sada udaljavaju do vrelog, gustog ranog stanja, pa nauka razmišlja od onoga što se vidi do onoga što se ne vidi.
Mjerilo razuma: izvan razumne sumnje
Znanje dolazi u stepenima. Huxleyjevo pravilo zabranjuje lažnu sigurnost, a dozvoljava snažan zaključak ispod nje. Po tom mjerilu tri pravca razmišljanja zajedno vode do Stvoritelja.
Huxleyjevo pravilo ima dvije polovine. Slijedite razum dokle god ide. I ne tvrdite sigurnost koja nije pokazana.
Mudar čovjek svoje vjerovanje usklađuje s dokazima. Dakle, znanje dolazi u stepenima. Nije sve ili ništa.
Huxley ne određuje granicu znanja unaprijed. Prihvata samo granice koje su pokazane i um drži otvorenim za uvjerenje.
Razlozi iz zavisnosti stvari, dokaza o početku i reda zajedno upućuju na Stvoritelja. Suparnički odgovori važu se na povezanim stranicama.
Islamsko gledište
Islam traži od ljudi da razmišljaju o stvaranju i da tvrde samo ono što znaju. I daje svoje razloge. Uči da vjerovanje izrasta u sigurnost. I uči da je spoznaja Stvoritelja prvi korak cijelog načina života.
Kur'an poziva ljude da razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje.
Kur'an zabranjuje slijeđenje onoga o čemu se nema znanja.
Kur'an pita da li su ljudi stvoreni ni iz čega, da li su sami sebe stvorili ili su stvorili nebesa i Zemlju.
Kur'an kaže da je Allah (﷾) Ibrahimu pokazao moć i zakone nebesa i Zemlje. To je bilo da bi bio siguran.
Kur'an vjernike opisuje kao one koji su povjerovali i nikada otada nisu sumnjali. Ibn Kesir objašnjava da su to vjernici čije je vjerovanje potpuno.
Islam uči da je sigurnost, jekin, plod razmišljanja o razlozima, a ne njihova zamjena. Spoznaja Stvoritelja vodi do ibadeta i karaktera.