Kratak odgovor
Nije. Nauka otkriva redovan način na koji priroda teče. Nijedan eksperiment ne može pokazati da Tvorac prirode nikada ne može djelovati na neuobičajen način. Ideja da se čuda ne mogu desiti filozofska je polazna tačka, a ne naučni rezultat. Najpoznatiji argument protiv čuda, koji je iznio David Hume 1748., tiče se dokaza. Rekao je da je iskustvo jednoliko protiv čuda, pa se nijednom izvještaju o čudu ne treba vjerovati. Ali iskustvo se računa kao jednoliko samo ako je svaki izvještaj već proglašen lažnim, a to pretpostavlja odgovor. U islamu Allah (﷾) održava redovan poredak prirode i taj poredak je Njegov običaj. Čudo je rijedak znak, dat Njegovom dozvolom s porukom, pa nauka ništa ne gubi. Glavni znak islama nije čudo poznato samo iz izvještaja. To je knjiga koju svako danas može ispitati i koja svakoga izaziva da sačini nešto slično njoj.
Potpuno objašnjenje
Šta nauka pokazuje, a šta ne može
Nauka proučava kako se priroda ponaša i nalazi duboku redovnost. Voda ključa na određenoj toploti za dati pritisak, a mrtvi se u normalnom toku ne vraćaju. Zakon prirode kaže šta se dešava kada ništa izvan sistema ne djeluje. Kada podignete kamen, gravitacija nije prekršena: pridružio se drugi uzrok. Čudo, kako ga islam razumije, nije priroda koja krši samu sebe. To je Tvorac prirode Koji djeluje na neuobičajen način, po vlastitom izboru. Nijedan eksperiment ne može pokazati da se to nikada ne dešava. Eksperimenti provjeravaju redovan obrazac, a ne da li njegov Tvorac ikada od njega odstupa. Vjerovanje da je priroda sve što postoji dolazi iz filozofije, a ne iz laboratorije.
Pregled rasprave o čudima. Čudo definira, u prvoj i veoma gruboj aproksimaciji, kao događaj koji se samo prirodnim uzrocima ne može objasniti. Bilježi da je argument da je čudo protivrječnost, jer se zakoni ne mogu prekršiti, Voltaireov, a ponekad se pogrešno pripisuje Humeu. Navodi Humeovu maksimu da nikakvo svjedočanstvo ne može utvrditi čudo, osim ako bi njegova lažnost bila veće čudo od same činjenice. Bilježi da, ako zakoni prirode vrijede samo kad je sve ostalo jednako, prijavljeni izuzetak može pokazati da je djelovalo nešto drugo, a ne da je zakon lažan. Prenosi odgovor Richarda Pricea, jednog od ranih Humeovih kritičara (Four Dissertations, prvi put objavljeno 1767., navedeno prema 4. izdanju, 1777.): čudo je različito od iskustva, a ne suprotno njemu. Autori kao divlje pretjerivanje ocjenjuju Humeovu premisu da je slučaj iz iskustva protiv čuda jak koliko god argument iz iskustva može biti. Prenosi tvrdnju Christine Overall (1985) da sporovi o čudima koče nauku i ocjenjuje je vjerovatno netačnom, jer takvi sporovi nisu primjetno usporili nauku. Bilježi da se rasprava nastavlja: John Earman (2000) Prvi dio Humeovog eseja naziva ‘bijednim neuspjehom’, dok Robert Fogelin i Peter Millican brane Humea.
Humeov argument, pošteno iznesen
Škotski filozof David Hume iznio je najpoznatiji argument protiv čuda, 1748. Čudo je definirao kao kršenje zakona prirode. Tvrdio je da je naše iskustvo tih zakona čvrsto i nepromjenjivo. Tako, pisao je, postoji “direktan i potpun dokaz, iz prirode činjenice, protiv postojanja bilo kakvog čuda”. Izvještaj o čudu mogao bi pobijediti samo ako bi njegova lažnost bila još veće čudo. Hume nije rekao da su čuda logički nemoguća. Argument da se zakoni ne mogu prekršiti, pa je čudo protivrječnost, Voltaireov je. Stanford Encyclopedia of Philosophy bilježi da se ponekad pogrešno pripisuje Humeu. Hume je čak dopuštao da dovoljno jako svjedočanstvo može dokazati osam dana tame nad cijelom Zemljom. Njegova granica bila je uža: nijedno čudo ne može se dokazati tako da bude temelj religije. Ako je čudo vezano za novu religiju, pisao je, razumni ljudi trebaju ga odbaciti bez daljnjeg ispitivanja.
“Dakle, protiv svakog čudesnog događaja mora postojati jednoliko iskustvo, inače događaj ne bi zaslužio taj naziv. A kako jednoliko iskustvo vrijedi kao dokaz, ovdje postoji direktan i potpun dokaz, iz prirode činjenice, protiv postojanja bilo kakvog čuda”
Kaže da je njegova granica to što se čudo nikada ne može dokazati tako da bude temelj sistema religije. Inače, priznaje, može biti kršenja uobičajenog toka prirode koja ljudsko svjedočanstvo može dokazati, iako se možda nijedno ne može naći u svim zapisima historije. Njegov primjer je potpuna tama nad cijelom Zemljom osam dana od 1. januara 1600., što bi filozofi tada trebali prihvatiti kao sigurno. Ali ne bi vjerovao izvještaju da je kraljica Elizabeta umrla i vratila se da vlada mjesec dana kasnije. A ako bi se takvo čudo pripisalo novom sistemu religije, kaže, samo to bi bilo potpun dokaz prevare, i razumni ljudi trebaju ga odbaciti bez daljnjeg ispitivanja.
Pregled rasprave o čudima. Čudo definira, u prvoj i veoma gruboj aproksimaciji, kao događaj koji se samo prirodnim uzrocima ne može objasniti. Bilježi da je argument da je čudo protivrječnost, jer se zakoni ne mogu prekršiti, Voltaireov, a ponekad se pogrešno pripisuje Humeu. Navodi Humeovu maksimu da nikakvo svjedočanstvo ne može utvrditi čudo, osim ako bi njegova lažnost bila veće čudo od same činjenice. Bilježi da, ako zakoni prirode vrijede samo kad je sve ostalo jednako, prijavljeni izuzetak može pokazati da je djelovalo nešto drugo, a ne da je zakon lažan. Prenosi odgovor Richarda Pricea, jednog od ranih Humeovih kritičara (Four Dissertations, prvi put objavljeno 1767., navedeno prema 4. izdanju, 1777.): čudo je različito od iskustva, a ne suprotno njemu. Autori kao divlje pretjerivanje ocjenjuju Humeovu premisu da je slučaj iz iskustva protiv čuda jak koliko god argument iz iskustva može biti. Prenosi tvrdnju Christine Overall (1985) da sporovi o čudima koče nauku i ocjenjuje je vjerovatno netačnom, jer takvi sporovi nisu primjetno usporili nauku. Bilježi da se rasprava nastavlja: John Earman (2000) Prvi dio Humeovog eseja naziva ‘bijednim neuspjehom’, dok Robert Fogelin i Peter Millican brane Humea.
Zašto ‘jednoliko iskustvo’ pretpostavlja odgovor
Humeovo vlastito iskustvo, i iskustvo njegovih čitalaca, obuhvata samo mali dio historije. Da bi svako iskustvo nazvao jednolikim protiv čuda, mora prvo svaki izvještaj o čudu proglasiti lažnim. Ali da li su ti izvještaji lažni upravo je pitanje. Tako argument pretpostavlja ono što želi dokazati. Humeovi rani kritičari prigovorili su tom koraku. Filozof Richard Price odgovorio je da je čudo drugačije od iskustva, a ne suprotno njemu. Niko nije gledao svako mjesto u svakom dobu i vidio da se ništa nije dogodilo. Humeovac može odgovoriti da Hume samo odmjerava dokaze: argument za zakone prirode ogroman je, a svaki svjedok može pogriješiti. Ali koliko bi izvještaj o Božijem djelovanju trebao težiti ovisi o tome postoji li Bog Koji djeluje radi neke svrhe. Odmjeravati ga kao da Ga nema opet pretpostavlja odgovor. Hume je odgovorio da Božije puteve znamo samo iz uobičajenog toka prirode. Ali od Boga Koji šalje poslanike s porukom očekivalo bi se da ih potvrdi, pa takav znak nije nasumično kršenje. Da li Bog postoji ima vlastite dokaze, iznesene na povezanim stranicama. Hume je čak rekao da čudo vezano za religiju treba odbaciti bez daljnjeg ispitivanja. To je suđenje izvještaju prije nego što se on pogleda. Rasprava je među filozofima i dalje otvorena. Filozof nauke John Earman (2000) prvi dio Humeovog eseja nazvao je ‘abject failure’ (potpunim neuspjehom), dok ga drugi brane.
“Dakle, protiv svakog čudesnog događaja mora postojati jednoliko iskustvo, inače događaj ne bi zaslužio taj naziv. A kako jednoliko iskustvo vrijedi kao dokaz, ovdje postoji direktan i potpun dokaz, iz prirode činjenice, protiv postojanja bilo kakvog čuda”
Kaže da je njegova granica to što se čudo nikada ne može dokazati tako da bude temelj sistema religije. Inače, priznaje, može biti kršenja uobičajenog toka prirode koja ljudsko svjedočanstvo može dokazati, iako se možda nijedno ne može naći u svim zapisima historije. Njegov primjer je potpuna tama nad cijelom Zemljom osam dana od 1. januara 1600., što bi filozofi tada trebali prihvatiti kao sigurno. Ali ne bi vjerovao izvještaju da je kraljica Elizabeta umrla i vratila se da vlada mjesec dana kasnije. A ako bi se takvo čudo pripisalo novom sistemu religije, kaže, samo to bi bilo potpun dokaz prevare, i razumni ljudi trebaju ga odbaciti bez daljnjeg ispitivanja.
Pregled rasprave o čudima. Čudo definira, u prvoj i veoma gruboj aproksimaciji, kao događaj koji se samo prirodnim uzrocima ne može objasniti. Bilježi da je argument da je čudo protivrječnost, jer se zakoni ne mogu prekršiti, Voltaireov, a ponekad se pogrešno pripisuje Humeu. Navodi Humeovu maksimu da nikakvo svjedočanstvo ne može utvrditi čudo, osim ako bi njegova lažnost bila veće čudo od same činjenice. Bilježi da, ako zakoni prirode vrijede samo kad je sve ostalo jednako, prijavljeni izuzetak može pokazati da je djelovalo nešto drugo, a ne da je zakon lažan. Prenosi odgovor Richarda Pricea, jednog od ranih Humeovih kritičara (Four Dissertations, prvi put objavljeno 1767., navedeno prema 4. izdanju, 1777.): čudo je različito od iskustva, a ne suprotno njemu. Autori kao divlje pretjerivanje ocjenjuju Humeovu premisu da je slučaj iz iskustva protiv čuda jak koliko god argument iz iskustva može biti. Prenosi tvrdnju Christine Overall (1985) da sporovi o čudima koče nauku i ocjenjuje je vjerovatno netačnom, jer takvi sporovi nisu primjetno usporili nauku. Bilježi da se rasprava nastavlja: John Earman (2000) Prvi dio Humeovog eseja naziva ‘bijednim neuspjehom’, dok Robert Fogelin i Peter Millican brane Humea.
Rijetki znakovi ne čine nauku nemogućom
Neki strahuju da, ako Bog može djelovati, priroda prestaje biti pouzdana i nauka prestaje raditi. Ali nauci je potrebno da priroda bude redovna, a ne da bude sve što postoji. Zamislite svijet čiji Tvorac održava stalan poredak i izvan njega djeluje rijetko, s nekom svrhom. Taj svijet je redovan i eksperimenti se u njemu i dalje ponavljaju. Čudo koje bi dolazilo svaki dan više se ne bi izdvajalo kao znak. Njegova rijetkost omogućava mu da nosi poruku. Mnoga navedena čuda lažna su, kako je Hume s pravom rekao. To traži da se svaki izvještaj sudi po svojim dokazima. Ne pokazuje da svaki izvještaj mora biti lažan.
Pregled rasprave o čudima. Čudo definira, u prvoj i veoma gruboj aproksimaciji, kao događaj koji se samo prirodnim uzrocima ne može objasniti. Bilježi da je argument da je čudo protivrječnost, jer se zakoni ne mogu prekršiti, Voltaireov, a ponekad se pogrešno pripisuje Humeu. Navodi Humeovu maksimu da nikakvo svjedočanstvo ne može utvrditi čudo, osim ako bi njegova lažnost bila veće čudo od same činjenice. Bilježi da, ako zakoni prirode vrijede samo kad je sve ostalo jednako, prijavljeni izuzetak može pokazati da je djelovalo nešto drugo, a ne da je zakon lažan. Prenosi odgovor Richarda Pricea, jednog od ranih Humeovih kritičara (Four Dissertations, prvi put objavljeno 1767., navedeno prema 4. izdanju, 1777.): čudo je različito od iskustva, a ne suprotno njemu. Autori kao divlje pretjerivanje ocjenjuju Humeovu premisu da je slučaj iz iskustva protiv čuda jak koliko god argument iz iskustva može biti. Prenosi tvrdnju Christine Overall (1985) da sporovi o čudima koče nauku i ocjenjuje je vjerovatno netačnom, jer takvi sporovi nisu primjetno usporili nauku. Bilježi da se rasprava nastavlja: John Earman (2000) Prvi dio Humeovog eseja naziva ‘bijednim neuspjehom’, dok Robert Fogelin i Peter Millican brane Humea.
Daje tri razloga zašto izvještaji o čudima nisu dovoljni. Nijedno čudo u historiji nije posvjedočeno od dovoljno obrazovanih i poštenih svjedoka, na dovoljno javnom mjestu. Ljubav prema iznenađenju i čuđenju čini ljude spremnima da takve priče brzo povjeruju i ponavljaju. I takve priče obiluju uglavnom među neukim narodima ili narodima koji su ih primili od takvih predaka.
Odgovor islama: i poredak prirode i čuda su znakovi
Kur'an redovan poredak prirode naziva znakom. Kaže da u nebesima i Zemlji, smjeni noći i dana, kiši i vjetrovima ima “znakova za one koji razumiju” (2:164). Istu riječ, aje, koristi za rijetke znakove date poslanicima. Musau je dato devet očevidnih znamenja (17:101). Isus je iscjeljivao slijepe od rođenja i gubave i oživljavao mrtve, svaki put Allahovom (﷾) dozvolom (3:49; 5:110). Kur'an kaže da nijedan poslanik nije mogao s nekim znakom istupiti, osim s Allahovom (﷾) dozvolom (13:38). Tako u islamu čudo nikada nije otkazivanje prirode. Priroda nikada ne teče sama od sebe: “Allah drži nebesa i Zemlju” (35:41). Njen redovan poredak Njegov je običaj, uobičajeni tok koji je On postavio. Čudo je Njegovo drugačije djelovanje, rijetko i radi potvrde Njegovog poslanika. Učenjaci ga definiraju kao nešto što narušava uobičajeni tok stvari. Nauka proučava redovan poredak i ništa ne gubi.
“U stvaranju nebesa i Zemlje, u smjeni noći i dana, u lađi koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude i u vodi koju Allah pušta s neba, pa tako u život vraća zemlju nakon zamrlosti njene, po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, u usmjeravanju vjetrova i oblacima koji između neba i Zemlje lebde – ima, doista, znakova za one koji razumiju.”
“Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: “Ja mislim, o Musa, da si ti, doista, opčinjen.””
“I poslat će ga kao poslanika sinovima Israilovim: Donio sam vam znak od Gospodara vašega: oblikovat ću vam od ilovače nešto poput ptice, i u nju puhnuti, pa će, Allahovom dozvolom, ptica biti; iscijelit ću slijepa od rođenja i gubava, i oživljavat ću mrtve dozvolom Allahovom; i kazivat ću vam šta jedete i šta u domovima vašim pohranjujete. U svemu tome ima dokaza za vas, ako vjernici budete.”
“Kad Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj kada sam te Duhom Blagoslovljenim pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, dozvolom Mojom, od blata nešto poput ptice oblikovao i u nju udahnuo, i kada je ona, dozvolom Mojom, postala ptica; i kada si, dozvolom Mojom, od rođenja slijepa i gubava iscijelio; i kada si, dozvolom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: ”Ovo nije ništa drugo do jasna vradžbina,”
“I prije tebe smo poslanike slali, i supruge i potomke im davali. I nijedan poslanik nije mogao s nekim znakom istupiti, osim s Allahovom dozvolom. Svako doba imalo je Knjigu.”
“Zaista, Allah drži nebesa i Zemlju da ne bi nestali; a da nestanu – niko to osim Njega ne bi mogao spriječiti; On je zaista blag i prašta grijehe.”
Čudo definira, kao i učenjaci, kao nešto što narušava uobičajeni tok stvari (harik lil-ade), što Allah čini rukama poslanika kao odlučujući dokaz da je vjerovjesnik. Odgovara onima koji kažu da Poslanik (ﷺ) nije imao čudo osim Kur'ana: njegova čuda utvrđena su masovnim prenošenjem, uzeta zajedno i u mnogim slučajevima pojedinačno, a muslimani trebaju vjerovati u čuda prenesena u vjerodostojnim hadisima.
Allah (﷾) održava nebesa i Zemlju
Priroda nikada ne radi sama od sebe.
Redovni poredak
Njegov običaj, uobičajeni tok koji je On postavio, i znak. To je ono što nauka proučava.
Čuda
Rijetki znakovi, dati Njegovom dozvolom da potvrde poslanika.
Nauka proučava redovni poredak, i ništa ne gubi.
Odgovor islama na Humeova ‘suparnička čuda’
U II dijelu istog eseja Hume je dao četvrti razlog. U religiji je, rekao je, sve što se razlikuje suprotstavljeno. Tako čuda svake religije govore protiv svih drugih, a njihovi svjedoci se međusobno poništavaju. Naveo je islam kao primjer i o njegovim ranim svjedocima govorio s prezirom, kao da islam počiva na nekolicini njih. Ne počiva. Njegov glavni znak je knjiga koju svako danas može ispitati, a Poslanikova (ﷺ) druga čuda brojna su i široko prenesena. Hume tu nije ispitao nijedan islamski izvor, a prezir prema jednom narodu nije dokaz protiv onoga što je taj narod vidio. Njegovo pravilo ne odgovara ni islamu. Islam potvrđuje znakove Musaa i Isusa, pa oni za islam potvrđuju jednu poruku, a ne natječu se. Humeovo pravilo da je sve što se razlikuje suprotstavljeno također je prebrzo. Kada se izvještaji sukobljavaju, to je razlog da se odmjere, kao što historičari odmjeravaju suparničke prikaze, a ne da se svi odbace. Islam ne mora poricati svako čudo navedeno drugdje niti sva prihvatiti: svaki izvještaj sudi se po svojim dokazima.
Daje četvrti razlog protiv prenesenih čuda. U religiji, sve što se razlikuje suprotstavljeno je, tako da čuda svake religije govore protiv svih drugih, a njihovi svjedoci se međusobno poništavaju. Imenuje religije starog Rima, Turske (to jest islam), Sijama i Kine. Čuda islama navodi kao primjer i o njihovim ranim arapskim svjedocima govori s prezirom.
Čudo definira, kao i učenjaci, kao nešto što narušava uobičajeni tok stvari (harik lil-ade), što Allah čini rukama poslanika kao odlučujući dokaz da je vjerovjesnik. Odgovara onima koji kažu da Poslanik (ﷺ) nije imao čudo osim Kur'ana: njegova čuda utvrđena su masovnim prenošenjem, uzeta zajedno i u mnogim slučajevima pojedinačno, a muslimani trebaju vjerovati u čuda prenesena u vjerodostojnim hadisima.
“Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: “Ja mislim, o Musa, da si ti, doista, opčinjen.””
“I poslat će ga kao poslanika sinovima Israilovim: Donio sam vam znak od Gospodara vašega: oblikovat ću vam od ilovače nešto poput ptice, i u nju puhnuti, pa će, Allahovom dozvolom, ptica biti; iscijelit ću slijepa od rođenja i gubava, i oživljavat ću mrtve dozvolom Allahovom; i kazivat ću vam šta jedete i šta u domovima vašim pohranjujete. U svemu tome ima dokaza za vas, ako vjernici budete.”
“Kad Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj kada sam te Duhom Blagoslovljenim pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, dozvolom Mojom, od blata nešto poput ptice oblikovao i u nju udahnuo, i kada je ona, dozvolom Mojom, postala ptica; i kada si, dozvolom Mojom, od rođenja slijepa i gubava iscijelio; i kada si, dozvolom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: ”Ovo nije ništa drugo do jasna vradžbina,”
Odgovor islama: njegov glavni znak je knjiga koju možete ispitati sada
Humeov argument tiče se svjedočanstva, izvještaja iz prošlosti kojima moramo vjerovati ili sumnjati u njih. Glavni znak islama druge je vrste. Poslanik (ﷺ) je rekao da su svakom vjerovjesniku dati znaci koji su ljude vodili vjerovanju. Ono što je dato njemu jeste objava od Allaha (Buhari 4981). Muslimani smatraju da je to njegov najveći i trajni znak, među drugima koji su mu dati. Kada su protivnici tražili čuda pod vlastitim uslovima, Kur'an je odgovorio da su znaci jedino u Allaha (﷾) i pitao da li im nije dosta Knjiga (29:50-51). Kur'an svakoga ko sumnja izaziva da sačini jednu suru sličnu njemu (2:23). Kaže da ljudi i džini (nevidljiva bića) zajedno ne bi mogli sačiniti nešto slično njemu (17:88). Sama Knjiga nije izvještaj: svako je danas može čitati, a svako ko savlada arapski može prihvatiti izazov. Njeni prvi slušaoci, majstori arapske poezije, nikada nisu odgovorili na izazov, a stranica o izazovu Kur'ana iznosi taj zapis. Izvještaji o Poslanikovim (ﷺ) drugim čudima izneseni su na posebnoj stranici. Islam ni od koga ne traži da počne od priča o čudima. Nudi razloge i Knjigu i cijeli način života izgrađen na njima.
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da su svakom vjerovjesniku dati znaci koji su ljude vodili vjerovanju, ali da je ono što je njemu dato objava koju mu je Allah poslao, pa se zato nada da će imati najviše sljedbenika na Sudnjem danu.
Čudo definira, kao i učenjaci, kao nešto što narušava uobičajeni tok stvari (harik lil-ade), što Allah čini rukama poslanika kao odlučujući dokaz da je vjerovjesnik. Odgovara onima koji kažu da Poslanik (ﷺ) nije imao čudo osim Kur'ana: njegova čuda utvrđena su masovnim prenošenjem, uzeta zajedno i u mnogim slučajevima pojedinačno, a muslimani trebaju vjerovati u čuda prenesena u vjerodostojnim hadisima.
“Reci: ‘Znaci su jedino u Allaha, a ja sam samo upozoritelj jasni.’ A zar im nije dosta to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje; u njoj je, doista, blagodat i pouka narodu koji vjeruje.”
“A ako sumnjate u ono što smo Mi objavili robu Svome, sačinite vi jednu suru sličnu tome i pozovite i svjedoke vaše, mimo Allaha, ako istinu govorite.”
“Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.””
Odgovori, i odgovor na njih
David Hume, An Enquiry concerning Human Understanding, odjeljak X, ‘Of Miracles’, dio I, paragraf 90 (prvi put objavljeno 1748. kao Philosophical Essays concerning Human Understanding; izdanje Selby-Bigge, 1902.)
“Dakle, protiv svakog čudesnog događaja mora postojati jednoliko iskustvo, inače događaj ne bi zaslužio taj naziv. A kako jednoliko iskustvo vrijedi kao dokaz, ovdje postoji direktan i potpun dokaz, iz prirode činjenice, protiv postojanja bilo kakvog čuda”
Navedeno za
Naše iskustvo zakona prirode jednoliko je. To je potpun dokaz protiv svakog čuda i nijedan izvještaj ne može nadmašiti to.
Odgovor
Iskustvo je jednoliko samo ako se svaki izvještaj o čudu prvo proglasi lažnim, a to je pitanje. Richard Price, jedan od Humeovih ranih kritičara, odgovorio je da se čudo razlikuje od iskustva, a ne da mu proturječi. Sam Hume je rekao da čudo vezano za religiju treba odbaciti bez daljnjeg ispitivanja, a to je suđenje izvještaju prije nego što se odmjeri.
Zaključak — Pozivanje na jednoliko iskustvo pretpostavlja svoj odgovor, pa ne može riješiti da li se čudo ikada dogodilo.
Hume, Enquiry, odjeljak X, dio II
Daje četvrti razlog protiv prenesenih čuda. U religiji, sve što se razlikuje suprotstavljeno je, tako da čuda svake religije govore protiv svih drugih, a njihovi svjedoci se međusobno poništavaju. Imenuje religije starog Rima, Turske (to jest islam), Sijama i Kine. Čuda islama navodi kao primjer i o njihovim ranim arapskim svjedocima govori s prezirom.
Navedeno za
Vjerovanje u čuda islama počiva na nekolicini ranih svjedoka, a svjedoci svake druge religije proturječe mu.
Odgovor
Islam ne počiva na nekolicini svjedoka. Njegov glavni znak je knjiga koju svako danas može ispitati: Poslanik (ﷺ) je rekao da je ono što je dato njemu objava (Buhari 4981). Muslimani smatraju da je to najveći od njegovih znakova, a njegova druga čuda brojna su i široko prenesena. Islam potvrđuje znakove Musaa i Isusa, pa oni za islam potvrđuju jednu poruku, a ne natječu se. Tamo gdje se izvještaji stvarno sukobljavaju, to traži njihovo odmjeravanje, kao što historičari odmjeravaju suparničke prikaze, a ne odbacivanje svih.
Zaključak — Humeovo poništavanje ne odgovara islamu, a njegov glavni znak ne ovisi o povjerenju u izvještaje o čudu.
Kur'an 17:88 — sura El-Isra, ajet 88
“Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.””
Navedeno za
Knjiga ne može biti čudo. Može li se tekst dostići stvar je ukusa.
Odgovor
Izazov nije natjecanje ukusa. Imenuje oblik: suru vlastite vrste Kur'ana. Njihov najbolji sudija jezika, el-Velid ibn el-Mugira, nije ga mogao svrstati ni u poeziju ni u vračanje. Tekst je danas na stranici i svako ko čita arapski može s njim uporediti suparnički. Stranica o izazovu Kur'ana iznosi test, njegove sudije i učinjene pokušaje.
Zaključak — Izazov imenuje oblik koji se može provjeriti, a tekst je danas otvoren toj provjeri.
Kur'an 13:38 — sura Er-Ra'd, ajet 38
“I prije tebe smo poslanike slali, i supruge i potomke im davali. I nijedan poslanik nije mogao s nekim znakom istupiti, osim s Allahovom dozvolom. Svako doba imalo je Knjigu.”
Navedeno za
Da su čuda stvarna, dešavala bi se sada, gdje bismo ih mogli provjeriti.
Odgovor
Islam uči da su znaci dolazili s poslanicima i samo s Allahovom (﷾) dozvolom (13:38). Svaki je dat s nekom svrhom, pa bi znak na zahtjev bio predstava, a ne znak. Onima koji su tražili znake Kur'an odgovara da je Knjiga dovoljna (29:50-51). Taj znak je još ovdje i svako ga sada može ispitati.
Zaključak — Islam nikada nije obećao čuda na zahtjev, a znak koji danas nudi svako može ispitati.
Gledišta
Naturalist i humeovac: nijednom čudu ne može se vjerovati
Priroda slijedi čvrste zakone, poznate iz jednolikog iskustva. Čudo bi ih prekršilo, pa dokazi protiv svakog čuda uvijek prevagnu nad izvještajima za njega. Izvještaji o čudima suparničkih religija također se međusobno poništavaju.
Nauka je pokazala da zakoni prirode nikada ne zakazuju, pa se čuda ne mogu desiti.
Pobijanje
Nauka otkriva redovan način na koji priroda teče. Ne može pokazati da Tvorac prirode nikada ne može djelovati na neuobičajen način. To je filozofska polazna tačka, a ne rezultat ijednog eksperimenta.
Svaki put kada je nauka pogledala, uzrok se pokazao prirodnim. Taj zapis dobar je dokaz da je priroda sve što postoji.
Pobijanje
Nauka traži redovne uzroke, pa redovne uzroke i nalazi. U islamu je redovan poredak način na koji je Allah (﷾) učinio da svijet teče, pa svaki nalaz islam ništa ne košta. Zapis o redovnim uzrocima ne može pokazati da nikada nema rijetkog čina sa svrhom. Ne objašnjava ni zašto uopće išta postoji.
Jednoliko iskustvo potpun je dokaz protiv svakog čuda, pa se nijednom izvještaju o čudu ne treba vjerovati.
Pobijanje
Iskustvo je jednoliko samo ako se svaki izvještaj o čudu unaprijed proglasi lažnim, a to pretpostavlja odgovor. Odmjeravanje izvještaja kao da nema Boga Koji bi djelovao također pretpostavlja odgovor. Hume je čak rekao da čudo vezano za religiju treba odbaciti bez ispitivanja. To je suđenje prije gledanja.
Priče o čudima dolaze iz ljubavi prema čudesnom i iz neukih vremena, a nijedno čudo nema dovoljno dobrih svjedoka.
Pobijanje
Mnoge priče o čudima lažne su, pa se svaki izvještaj mora suditi po svojim dokazima. To ne čini svaki izvještaj lažnim. Argument islama ne počiva na takvim pričama.
U religiji je sve što se razlikuje suprotstavljeno, pa se čuda suparničkih religija, uključujući islam, međusobno poništavaju.
Pobijanje
Islam potvrđuje znakove Musaa i Isusa, pa oni za islam podupiru jednu poruku. Izvještaji koji se sukobljavaju traže odmjeravanje, a ne odbacivanje svih. A glavni znak islama nije preneseno čudo, nego knjiga koju svako danas može ispitati.
Ako Bog može ući u prirodu, priroda je nepouzdana i nauka postaje nemoguća.
Pobijanje
Nauci je potrebno da priroda bude redovna, a ne da bude sve što postoji. Svijet čiji Tvorac djeluje rijetko i sa svrhom i dalje je redovan, pa se eksperimenti i dalje ponavljaju. U islamu je stalan poredak norma koju je Allah (﷾) postavio, a čuda su rijetki znakovi dati s porukom.
Nauka i čuda odgovaraju na različita pitanja
Nauka opisuje redovan način na koji priroda teče. Da li njen Tvorac ikada djeluje drugačije pitanje je koje nauka ne može riješiti, a Humeov argument protiv izvještaja o čudima pretpostavlja vlastiti odgovor.
Zakon prirode opisuje redovan obrazac prirode, pa ne može isključiti da njen Tvorac djeluje drugačije.
Iskustvo je jednoliko protiv čuda samo ako se svaki izvještaj o čudu prvo proglasi lažnim. Ali to je upravo sporna tačka.
Hume je dopuštao da svjedočanstvo može dokazati izvanredan događaj. Ipak je rekao da čudo vezano za religiju treba odbaciti bez ispitivanja.
Rijetki znakovi ostavljaju prirodu redovnom, pa nauci ne prijete.
Islamsko gledište
Allah (﷾) održava poredak prirode, koji je znak i Njegov običaj. Čuda su rijetki znakovi koje je dao Svojim poslanicima, Svojom dozvolom. Glavni znak islama je Kur'an, otvoren svakome danas.
Kur'an redovan poredak prirode naziva znakom za ljude koji razmišljaju.
Kur'an kaže da Allah (﷾) drži nebesa i Zemlju.
Kur'an kaže da nijedan poslanik nije mogao s nekim znakom istupiti, osim s Allahovom (﷾) dozvolom.
Kur'an potvrđuje znakove Musaa i Isusa, date Allahovom (﷾) dozvolom.
Poslanik (ﷺ) je rekao da su raniji vjerovjesnici dobili znake koji su ljude vodili vjerovanju, a da je ono što je dato njemu objava. Muslimani smatraju da je to njegov najveći znak, a ne jedini.
Kur'an svakoga ko sumnja izaziva da sačini suru sličnu njemu. Test je danas otvoren svakome ko čita arapski.