Da li Talmud dozvoljava brak s trogodišnjom djevojčicom?

Mišna (sastavljena oko 200. n. e.) tri godine i jedan dan određuje kao dob od koje spolni odnos s djevojčicom ima pravni učinak. Od te dobi može biti zaručena spolnim odnosom, uz očev pristanak, kako objašnjavaju komentatori i Majmonid. Muškarac koji ima odnos s njom kad je udata odgovara za preljubu. Svaki muškarac kojem je Tora zabranjuje, a ima odnos s njom, kažnjava se smrću, a ona je izuzeta. Ispod te dobi čin nema takav pravni učinak.

Gemara o Mišni Nida 5:4. Baraite bilježe da se rabin Meir i Mudraci razilaze o tačnoj početnoj tački pravila Mišne o pravnom učinku. Gemara zatim pita, za pitanja obredne čistoće, kako zacjeljuje tijelo djevojčice ispod te dobi. Jedna baraita donosi priču (agadu): Justeni, rimska plemkinja, pita rabina Jehudu Kneza u kojoj se dobi žena udaje. On odgovara tri godine i jedan dan, a dvanaest godina i jedan dan za trudnoću. Ona kaže da se udala sa šest i rodila dijete sa sedam. Gemara sumnja u trudnoću, navodeći baraitu o bezbjednosti maloljetne supruge: rabin Meir propisuje da supruga od jedanaest do dvanaest godina koristi kontracepciju da je trudnoća ne bi ubila, a Mudraci to prepuštaju milosti Neba. Druga priča: učenici rabina Akive drže, kao zakon dat Mojsiju na Sinaju, da se žena kojoj se to dogodilo prije treće godine ipak može udati za svećenika.

Halaha o ketubi, bračnoj nagodbi koju muž duguje ženi: dvjesto zuza za djevicu, sto za ostale. Rabin Meir propisuje da tri žene zadržavaju nagodbu od dvjesto: ona s kojom je odrasli imao odnos dok je bila maloljetna; ona koja je, kao odrasla, imala odnos s maloljetnim dječakom; i ona koju je povrijedio komad drveta. Mudraci povrijeđenoj ženi daju sto.

O Mišni Ketubot 1:3 i iznosu bračne nagodbe. Rav smatra da čin dječaka mlađeg od devet godina ostavlja ženu kao onu povrijeđenu drvetom; Šmuel se ne slaže. Rava objašnjava Mišnu: čin odraslog s djevojčicom mlađom od tri godine pravno je ‘ništa’, jer ispod te dobi tijelo zacjeljuje, kao što oko koje se dotakne pusti suzu i oporavi se. Tako ona zadržava status djevice i punu nagodbu. Ostatak lista raspravlja o tome kada se nagodba smanjuje ili gubi.

O smrtnoj kazni iz Tore za odnose među muškarcima (Levitski zakonik 18:22, 20:13) i sa životinjama. Jedna baraita kaže da za odnos s muškarcem Tora nije izjednačila malog dječaka sa starijim. Rav objašnjava: čin s dječakom mlađim od devet godina ne računa se pravno kao čin s dječakom od devet; Šmuel granicu postavlja na tri. Jedna baraita slijedi Rava: čovjek koji ima odnos s muškom osobom od devet godina i jednog dana odgovoran je.

U raspravi o drugoj tački istog krivičnog prava (treba li životinju umiješanu u seksualni zločin pogubiti), Rav Josef navodi Mišnu Nida 5:4. Od tri godine i jednog dana djevojčica se može zaručiti odnosom, a čovjek koji ima odnos s njom kada je udata odgovoran je za preljubu. Svaki muškarac kojeg joj Tora zabranjuje, a ima odnos s njom, pogubljuje se, a ona je oslobođena. Gemara objašnjava da je Tora štedi iz sažaljenja, jer je maloljetna. Rava navodi usporedno pravilo za dječaka od devet godina (Mišna Nida 5:5). Pitanje ostaje neriješeno.

Mišna kaže da čovjek može zaručiti svoju kćer ‘kada je na'ara’, djevojka od dvanaest godina koja je ušla u pubertet. Gemara zaključuje: kada je na'ara, da; kada je maloljetna, ne. To podupire Rava, kako ga prenosi Rav Jehuda (neki kažu da je to bio rabin Elazar): zabranjeno je čovjeku da zaruči svoju kćer dok je maloljetna, dok ne odraste i ne kaže: ‘Hoću tog i tog.’ Na istoj stranici Rav također zabranjuje čovjeku da zaruči ženu prije nego što je vidi, da mu ne bi omrznula, jer Tora kaže ‘ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’.

Mišna (sastavljena oko 200. n. e.) dopušta čovjeku da zaruči svoju kćer dok je na'ara, djevojčica od dvanaest godina.

Iako otac ima zakonsko pravo da zaruči svoju kćer za koga hoće dok je maloljetna ili na'ara, “nije prikladno to činiti”. Mudraci su zapovijedili da čovjek ne zaručuje svoju kćer dok je maloljetna, dok ne odraste i ne kaže: ‘Hoću tog i tog.’ Niti je prikladno da čovjek zaruči maloljetnu djevojčicu. Niti čovjek treba zaručiti ženu dok je ne vidi i dok mu se ne dopadne.

Glavni tekst: micva je (zapovijest) ne zaručiti svoju kćer dok je maloljetna, dok ne odraste i ne kaže: ‘Hoću tog i tog.’ Remina glosa: neki kažu da je u ovo vrijeme običaj zaručivati naše maloljetne kćeri, jer smo u izgnanstvu i nemamo uvijek dovoljno za miraz, a malobrojni smo i ne nalazimo uvijek prikladnog bračnog druga (pozivajući se na Tosafot); i takva je praksa.

Rav zabranjuje ocu da zaruči maloljetnu kćer jer, da je odrasla, možda ne bi pristala. Tosafot dodaju da je ‘sada’ običaj zaručivati kćeri i dok su maloljetne, jer izgnanstvo svakim danom postaje teže: otac koji sada može dati miraz možda to neće moći kasnije, a njegova bi kći zauvijek ostala neudata.

En-Nevevi navodi stav Malika, eš-Šafije i Ebu Hanife da se žena predaje mužu tek kad je tjelesno sposobna za spolni odnos, što se razlikuje od djevojke do djevojke i nije određeno dobi, i naziva to ispravnim stavom.

Aiša je upitala Poslanika (ﷺ) treba li žene pitati za pristanak na brak. Rekao je da treba; a kad je rekla da djevica može biti previše stidljiva da progovori, rekao je da je njena šutnja njen pristanak.

Hansa bint Hidam, koja je ranije bila udata, prenosi da ju je otac udao protiv njene volje, pa je otišla Poslaniku (ﷺ), a on je proglasio taj brak nevažećim.

Aiša prenosi da ju je Poslanik (ﷺ) oženio kad je imala šest godina, da je brak izvršen kad je imala devet i da je zatim s njim živjela devet godina.

“Reci: “Zar da za Gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega?!” Što god ko uradi, sebi uradi, i svaki grešnik samo će svoje breme nositi. Na kraju, Gospodaru svome ćete se vratiti i On će vas o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”

“A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako ga želite unaprijediti, sve dok ne postane punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!”