Kratak odgovor
Da. Više od hiljadu godina pravo kršćanske Evrope dopuštalo je da djevojčica bude zaručena sa sedam i udata s dvanaest godina. Rimsko pravo pod Justinijanom, carevi Carigrada i vlastito kanonsko pravo Crkve svi su koristili te dobi. Jedan papa presudio je da se djevojčica od oko jedanaest ili dvanaest godina koja je živjela kao žena ne smije razdvojiti od muža. Kršćanski kraljevi udavali su svoje kćeri sa šest, osam i deset godina. Englesko pravo dopuštalo je djevojčici od dvanaest godina da se uda do 1929. Sama Biblija ne određuje najnižu dob za brak. Godine 2026. trideset i tri američke države i dalje dopuštaju brak ispod osamnaest godina. Dakle, ko osuđuje brak Poslanika (ﷺ) s Aišom, prvo osuđuje vlastitu tradiciju.
Potpuno objašnjenje
Pravo Rima i Carigrada
Rimsko pravo sabrao je car Justinijan 533. Dopuštalo je da djevojčica bude zaručena od sedme, a dob za brak odredilo je na dvanaest godina. Ali obuhvatalo je i djevojčicu udatu prije dvanaeste. Ona je postajala zakonita žena kada navrši dvanaest, ako živi s mužem. Dakle, djevojčice mlađe od dvanaest godina živjele su s muževima. Kršćanski carevi Carigrada zadržali su zaruke sa sedam. Car Lav VI brak za djevojčicu odredio je na dvanaest. Dodao je da car dekretom može dopustiti i mlađu dob. Poslanik (ﷺ) se sudi po mjerilu koje ovi kršćanski carevi nikada nisu držali.
Rimsko pravo kako ga je Justinijan sabrao dopušta zaruke gdje strane nisu mlađe od sedam godina (23.1.14) i kaže da djevojčica udata prije dvanaeste postaje zakonita žena kad navrši tu dob živeći s mužem (23.2.4).
Zakonik kršćanskih careva Carigrada kaže da ugovor o zarukama mogu sklopiti djeca od sedam godina naviše.
Određuje zaruke od sedme, a brak za djevojčicu s dvanaest godina, i dodaje da, kad car dekretom dopusti da osobe budu zaručene i vjenčane prije propisane dobi, to nije kršenje zakona.
Kraljevstva Zapada
U langobardskoj Italiji kralj Liutprand donio je zakon 717. Novčano je kažnjavao muškarca koji uzme djevojčicu mlađu od dvanaest godina. Ali njenom ocu ili bratu ostavljao je slobodu da je uda u kojoj god dobi izabere. U Kastilji su Siete Partidas kralja Alfonsa X dopuštale zaruke od sedme, a brak za djevojčicu s dvanaest. Dopuštale su brak i ranije ako je već tjelesno sposobna za njega.
Novčano kažnjava muškarca koji uzme djevojčicu mlađu od dvanaest godina za ženu, ali njenom ocu ili bratu ostavlja slobodu da je uda za koga god izabere, u kojoj god dobi izabere.
Dopušta zaruke od sedme, a brak za djevojčicu s dvanaest godina, i malo ranije ako je toliko blizu te dobi da je već tjelesno sposobna za brak.
Vlastito pravo Crkve
Kanonsko pravo, vlastito pravo Crkve, uređivalo je brak u svakoj kršćanskoj zemlji Zapada. Koristilo je iste dobi. Gracijanov Decretum zabranjivao je zaruke samo prije sedme godine. Papa Aleksandar III rekao je da su zaruke poslije sedme odobrene običajem. Presudio je da se djeca vjenčana premlada ne trebaju razdvajati ako su već sposobna za izvršenje braka. Presudio je i da se djevojčica od oko jedanaest ili dvanaest godina s kojom je muž izvršio brak ne smije razdvojiti od njega. Godine 1175. Vestminsterski sabor zabranio je brak ispod zakonite dobi, ali s izuzetkom za hitnu potrebu. Toma Akvinski prihvatio je sedam godina za zaruke i dvanaest za brak. Na kraju je mjerilo Crkve bilo ono koje su koristili klasični islamski pravnici. Nije to bio broj godina, nego da li je djevojka tjelesno sposobna.
Temeljni tekst crkvenog kanonskog prava propisuje da se zaruke ne mogu sklopiti prije sedme godine.
Pisma pape Aleksandra III sabrana u Dekretalima Grgura IX (1234). Zaruke poslije sedme godine naziva odobrenim običajem (X 4.2.4). Djeca vjenčana prije propisane dobi, ali toliko blizu nje da su brak mogla izvršiti spolnim odnosom, ne trebaju se razdvajati, jer njihova zloba nadomješta dob (X 4.2.9). Djevojčica od oko jedanaest ili dvanaest godina koja je bila zaručena, blagoslovljena i s kojom je muškarac izvršio brak ne treba se od njega razdvojiti (X 4.2.6).
Bilježi da je 1160. Henrik II Engleski oženio svog petogodišnjeg sina Margaretom Francuskom, staru oko dvije godine, iako su još bili mala djeca koja plaču u kolijevci (sv. 1, str. 258). Bilježi da je Vestminsterski sabor 1175. zabranio brak djece ispod zakonite dobi, osim ako neka hitna potreba takvu vezu čini podnošljivom radi mira (sv. 1, str. 396).
U svom komentaru Sentencija, sabranom u Dodatku Sumi teologije, Akvinski prihvata sedam godina kao dob za zaruke i dvanaest za brak djevojčice i dopušta da priroda može osobu učiniti sposobnom za brak prije tih godina.
Englesko pravo, do živog sjećanja
Pollock i Maitland, historičari engleskog prava, utvrdili su da je u ranom engleskom pravu dijete od sedam godina moglo pristati na zaruke. Roditelji su često zaručivali i mlađu djecu. Littletonovi Tenures dopuštali su udovici da traži svoj dio muževljeve zemlje ako je imala više od devet godina. Blackstoneovi Commentaries iz 1765. zaruke su određivali na sedam, udovički dio na devet, a pristanak na brak na dvanaest godina. Brak sklopljen ranije nije bio ništavan, napisao je, nego samo još nepotpun. Dob pristanka bila je dvanaest od 1275., trinaest od 1875. i šesnaest od 1885. Djevojčica od dvanaest godina još se zakonito mogla udati u Engleskoj do 1929., kako je Lord Buckmaster rekao Domu lordova. Dob za brak u Engleskoj i Walesu bila je šesnaest godina do 2023.
Klasična historija ranog engleskog prava: u srednjovjekovnom bračnom pravu dijete od sedam godina moglo je pristati na zaruke, dob za izvršenje braka uzimala se kao dvanaest godina za djevojčice i četrnaest za dječake, a roditelji su često zaručivali i mlađu djecu.
Standardna engleska pravna knjiga petnaestog stoljeća kaže da udovica može tražiti svoje udovičko pravo, svoj dio muževljeve zemlje, sve dok je u času njegove smrti imala više od devet godina.
Iznosi englesko pravo: djevojčica može biti zaručena ili data u brak sa sedam godina, s devet ima pravo na udovički dio, a s dvanaest može pristati na brak ili ga odbiti. Brak sklopljen ispod te dobi nije bio ništavan, nego nepotpun, i trebalo ga je potvrditi ili odbiti kad je dostigne.
Vestminsterski statut iz 1275., kako ga je čitao pravnik Sir Edward Coke, odredio je dob pristanka u Engleskoj na dvanaest godina.
Offences Against the Person Act iz 1875. podigao je dob pristanka u Engleskoj s dvanaest na trinaest godina, a Criminal Law Amendment Act iz 1885. podigao ju je na šesnaest.
Predlažući zakon koji je postao Age of Marriage Act, Lord Buckmaster rekao je Domu lordova da se po zakonu zemlje, uz potrebne pristanke, valjano može sklopiti brak između djevojčice od dvanaest i dječaka od četrnaest godina.
Učinio je ništavnim svaki brak u kojem je jedna od strana mlađa od šesnaest godina. Prije njega englesko pravo dopuštalo je djevojčici brak s dvanaest, a dječaku s četrnaest godina.
Podigao je minimalnu dob za brak u Engleskoj i Walesu sa šesnaest na osamnaest godina, na snazi od 27. februara 2023., i učinio krivičnim djelom navođenje bilo koga mlađeg od osamnaest godina na brak, uključujući vjerski obred koji nije pravno obavezujući.
- 533.
Justinijanove Digeste
Zaruke od sedme godine; brak za djevojčicu s dvanaest.
- 717.
Liutprand, kralj Langobarda
Otac ili brat smije dati djevojčicu u brak u kojoj god dobi odluči.
- 12. stoljeće
Papa Aleksandar III
Djevojčica od oko jedanaest ili dvanaest godina koja je spavala sa svojim mužem ne smije se odvojiti od njega.
- 1275.
Engleska
Dob pristanka je dvanaest godina.
- 1765.
Blackstoneovi Commentaries
Zaruke sa sedam godina, pristanak na brak s dvanaest.
- 1929.
Engleska
Do ove godine djevojčica od dvanaest godina još se mogla zakonito udati.
- 2023.
Engleska i Vels
Niko mlađi od osamnaest godina ne smije stupiti u brak.
Kćeri kraljeva
Kršćanski kraljevi na isti su način ženili i udavali svoju djecu, a biskupi su blagosiljali te brakove. Godine 1160. Henrik II Engleski oženio je svog petogodišnjeg sina Margaretom Francuskom, staru oko dvije godine. Hroničar kaže da su bili “mala djeca koja plaču u kolijevci”. Kćeri Henrika II udate su s jedanaest, sedam i jedanaest godina. Izabela Valois udala se za Riharda II Engleskog sa šest godina. Margareta Burgundska s deset godina udata je za sedmogodišnjeg nasljednika Francuske. Mary de Bohun udala se za budućeg Henrika IV s oko deset godina. Margaret Beaufort udata je s dvanaest godina, a s trinaest je rodila Henrika VII, prvog kralja iz loze Tudor. Mnogi od tih parova nisu živjeli zajedno do kasnije, baš kao što je Aišin bračni život počeo godinama nakon njenog bračnog ugovora. Ali to su bili pravi brakovi, a ne samo obećanja.
Bilježi da je 1160. Henrik II Engleski oženio svog petogodišnjeg sina Margaretom Francuskom, staru oko dvije godine, iako su još bili mala djeca koja plaču u kolijevci (sv. 1, str. 258). Bilježi da je Vestminsterski sabor 1175. zabranio brak djece ispod zakonite dobi, osim ako neka hitna potreba takvu vezu čini podnošljivom radi mira (sv. 1, str. 396).
Piše da su kanonsko pravo i većina običajnog prava dob za brak određivali na dvanaest godina za djevojčicu i četrnaest za dječaka, da su se kćeri kraljeva i plemića uglavnom udavale veoma mlade, da se Mary de Bohun udala za budućeg Henrika IV Engleskog kad je imala oko deset godina i da je Margareta Burgundska s deset godina udata za sedmogodišnjeg francuskog dofena.
Bilježi da se četrnaest godina tada općenito smatralo normalnom dobi za udaju djevojke, ali da je nasljednica ili kraljevska rođakinja mogla biti zaručena mnogo ranije: grofica Eleanor bila je udata s devet godina, a njena starija sestra Joanna zaručena s četiri.
Standardni životopis Lady Margaret Beaufort: udata za Edmunda Tudora s dvanaest godina, s trinaest je rodila budućeg Henrika VII, osnivača loze Tudor.
Šta kažu historičari srednjovjekovnih žena
Eileen Power, jedna od prvih historičarki srednjovjekovnih žena, piše da se smatralo da je dijete sposobno za pristanak sa sedam godina. Djevojka iz dobre porodice, kaže, obično se udavala mlada i za čovjeka kojeg je izabrao njen otac. Shulamith Shahar piše da su mnoge gradske djevojke s petnaest godina bile žene i majke. Margaret Wade Labarge piše da su crkveno pravo i većina lokalnog prava dob za brak djevojčice određivali na dvanaest godina. Dodaje da su se kćeri kraljeva i plemića često udavale veoma mlade.
Začetnica historije srednjovjekovnih žena piše da se smatralo da je dijete sposobno za pristanak sa sedam godina, da se brak mogao poništiti dok je djevojčica bila mlađa od dvanaest, a dječak mlađi od četrnaest godina i da se djevojka iz dobre porodice po pravilu udavala mlada i za onoga koga je izabrao njen otac.
O djevojkama iz gradova srednjovjekovne Evrope piše da im je školovanje završavalo najkasnije s dvanaest godina, da su se udavale mlade i da su mnoge s petnaest godina bile žene i majke.
Piše da su kanonsko pravo i većina običajnog prava dob za brak određivali na dvanaest godina za djevojčicu i četrnaest za dječaka, da su se kćeri kraljeva i plemića uglavnom udavale veoma mlade, da se Mary de Bohun udala za budućeg Henrika IV Engleskog kad je imala oko deset godina i da je Margareta Burgundska s deset godina udata za sedmogodišnjeg francuskog dofena.
Bilježi da se četrnaest godina tada općenito smatralo normalnom dobi za udaju djevojke, ali da je nasljednica ili kraljevska rođakinja mogla biti zaručena mnogo ranije: grofica Eleanor bila je udata s devet godina, a njena starija sestra Joanna zaručena s četiri.
Ne samo daleka prošlost
U 1880-im godinama dob pristanka bila je deset godina u većini američkih država, a sedam u Delawareu. Britanska Indija odredila ju je na deset 1860., a podigla samo na dvanaest 1891. U Španiji je bila dvanaest do 1999. i trinaest do 2015. Danas vlastito pravo Katoličke crkve još dopušta djevojci da se uda s četrnaest godina. Između 2000. i 2021. u Sjedinjenim Državama u brak je stupilo procijenjenih 314.154 djece, neka od svega deset godina. Nijedna američka država nije zabranila svaki brak ispod osamnaest godina dok to nije učinio Delaware 2018. Godine 2026. dječiji brak i dalje je zakonit u trideset i tri države, a neke od njih uopće ne određuju najnižu dob.
Historija kampanja za dob pristanka u Sjedinjenim Državama. Bilježi da je 1880-ih godina dob pristanka bila deset godina u većini država, dvanaest u nekoliko drugih i sedam u Delawareu.
Indijski krivični zakonik iz 1860., donesen pod britanskom vlašću, odredio je dob pristanka na deset godina; Age of Consent Act iz 1891. podigao ju je na dvanaest.
Dob spolnog pristanka u Španiji bila je dvanaest godina dok je Organski zakon 11/1999 nije podigao na trinaest, a trinaest dok je Organski zakon 1/2015 nije podigao na šesnaest.
Pravo Katoličke crkve određuje najnižu dob za valjan brak: šesnaest godina za muškarca i četrnaest za ženu.
Procjenjuje da je između 2000. i 2021. u Sjedinjenim Državama u brak stupilo 314.154 maloljetnika. Oko 96 posto imalo je šesnaest ili sedamnaest godina, ali neki su imali svega deset.
Navodi države koje su ukinule svaki brak ispod osamnaest godina, počevši od Delawarea i New Jerseyja 2018. do Oklahome 2026., i kaže da je dječiji brak i dalje zakonit u 33 države, od kojih neke ne određuju minimalnu dob.
- 314.154Djece u braku, od 2000. do 2021. (procjena)
- 33Savezne države u kojima je dječiji brak i dalje zakonit 2026.
Biblija ne određuje najnižu dob
Nijedan Mojsijev zakon, nijedan prorok i nijedna riječ Isusa ili Pavla ne određuju dob za brak. Najbliže što Biblija dolazi jeste Ezekielova slika djevojke koja je dorasla do ženskog tijela, što je i islamsko pravilo. Vlastiti brojevi Biblije čine kralja Jošiju ocem s oko četrnaest godina. Čitani kako stoje, kralju Ahazu daju oko jedanaest godina kada mu se rodio sin Ezekija. Ahaz je postao kralj s dvadeset godina i vladao šesnaest, a njegov sin postao je kralj s dvadeset i pet.
“Umnožio sam te kao pupoljak poljski, i porasla si i postala velika i došla si do izvrsnih ukrasa; grudi su ti se oblikovale i kosa ti je izrasla, a bila si gola i neodjevena. A kad sam prolazio pored tebe i pogledao te, gle, tvoje vrijeme bilo je vrijeme ljubavi; i raširih skut svoj nad tobom i pokrih golotinju tvoju; da, zakleh ti se i stupih u savez s tobom, govori Gospod BOG, i postala si moja.”
“Jošiji bijaše osam godina kad se zakralji, i vladao je trideset i jednu godinu u Jerusalemu. A ime majke njegove bijaše Jedida, kći Adaje iz Boskata.”
“Joahazu je bilo dvadeset i tri godine kad je počeo vladati i vladao je tri mjeseca u Jerusalemu. A majka mu se zvala Hamutala, kći Jeremije iz Libne.”
“Jehojakimu bijaše dvadeset i pet godina kad se zakralji; i vladao je jedanaest godina u Jerusalemu. A ime majke njegove bijaše Zebuda, kći Pedaje iz Rume.”
“Ahazu je bilo dvadeset godina kad je počeo vladati i vladao je šesnaest godina u Jerusalemu; i nije činio što je pravo u očima GOSPODA, Boga svoga, kao David, otac njegov.”
“Dvadeset i pet godina imao je kad se zakraljio; i vladao je dvadeset i devet godina u Jerusalemu. A ime majke njegove bijaše Abi, kći Zaharijina.”
Mišna i Raši
Mišna dopušta ocu da zaruči svoju kćer dok je djevojčica od dvanaest godina. Propisuje i pravni učinak zaruka djevojčice od tri godine i jednog dana. Kasnije Talmud zabranjuje ocu da zaruči maloljetnu kćer dok ne odraste i ne može reći koga želi (Kidušin 41a). Zakonici to ponavljaju, iako jedna bilješka bilježi običaj, u izgnanstvu, zaručivanja maloljetnih kćeri. A iz vlastitih datuma Biblije rabinska tradicija Seder Olama, koju slijedi Raši, kaže da je Izak oženio Rebeku kada je imala tri godine.
Mišna (sastavljena oko 200. n. e.) dopušta čovjeku da zaruči svoju kćer dok je na'ara, djevojčica od dvanaest godina.
Mišna (sastavljena oko 200. n. e.) ocu daje vlast nad zarukama njegove kćeri dok je na'ara.
Mišna (sastavljena oko 200. n. e.) tri godine i jedan dan određuje kao dob od koje spolni odnos s djevojčicom ima pravni učinak. Od te dobi može biti zaručena spolnim odnosom, uz očev pristanak, kako objašnjavaju komentatori i Majmonid. Muškarac koji ima odnos s njom kad je udata odgovara za preljubu. Svaki muškarac kojem je Tora zabranjuje, a ima odnos s njom, kažnjava se smrću, a ona je izuzeta. Ispod te dobi čin nema takav pravni učinak.
Mišna kaže da čovjek može zaručiti svoju kćer ‘kada je na'ara’, djevojka od dvanaest godina koja je ušla u pubertet. Gemara zaključuje: kada je na'ara, da; kada je maloljetna, ne. To podupire Rava, kako ga prenosi Rav Jehuda (neki kažu da je to bio rabin Elazar): zabranjeno je čovjeku da zaruči svoju kćer dok je maloljetna, dok ne odraste i ne kaže: ‘Hoću tog i tog.’ Na istoj stranici Rav također zabranjuje čovjeku da zaruči ženu prije nego što je vidi, da mu ne bi omrznula, jer Tora kaže ‘ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’.
Glavni tekst: micva je (zapovijest) ne zaručiti svoju kćer dok je maloljetna, dok ne odraste i ne kaže: ‘Hoću tog i tog.’ Remina glosa: neki kažu da je u ovo vrijeme običaj zaručivati naše maloljetne kćeri, jer smo u izgnanstvu i nemamo uvijek dovoljno za miraz, a malobrojni smo i ne nalazimo uvijek prikladnog bračnog druga (pozivajući se na Tosafot); i takva je praksa.
“A Izaku bijaše četrdeset godina kad se oženi Rebekom, kćeri Betuela Sirijca iz Padan-Arama, sestrom Labana Sirijca.”
Slijedeći rabinsku hronologiju Seder Olam, Raši kaže da je Rebeka rođena u vrijeme vezivanja Izaka i da je Izak čekao dok nije bila sposobna za brak, s tri godine, a zatim se njome oženio.
Marija i Josip u katoličkoj tradiciji
Najstarija priča o Marijinim zarukama je Protoevanđelje po Jakovu, iz drugog stoljeća. U njoj svećenici traže muža za Mariju kada ima dvanaest godina. Josip prigovara da je star čovjek, a ona djevojčica. Priča nije dio Biblije. Ali Catholic Encyclopedia je prepričava, s Marijom od dvanaest do četrnaest godina i Josipom od devedeset. A svojim vlastitim riječima kaže da su se jevrejske djevojke smatrale sposobnima za udaju s dvanaest i po godina.
Spis iz drugog stoljeća izvan Biblije i najstariji izvor predaje o Marijinim zarukama. Kad je Marija imala dvanaest godina, sastalo se vijeće svećenika da joj nađe muža, a Josip je prigovorio da ima sinove i da je star čovjek, a ona djevojčica.
Prepričavajući apokrifne priče o Marijinim zarukama, članak kaže da su svećenici tražili muža za Mariju, koja je tada imala dvanaest do četrnaest godina, i da je Josip, tada star devedeset godina, otišao u Jerusalem među kandidatima.
U svom vlastitom glasu članak kaže da su se jevrejske djevojke smatrale sposobnima za udaju s dvanaest godina i šest mjeseci i da je Marija možda rodila svog Sina kad je imala oko trinaest ili četrnaest godina.
Manuovi zakoni
Najpoznatija pravna knjiga hinduizma, Manuovi zakoni, govori muškarcu od trideset godina da se oženi djevojkom od dvanaest. Muškarac od dvadeset i četiri, kaže, treba se oženiti djevojčicom od osam.
Najpoznatija pravna knjiga hinduizma kaže da se muškarac od trideset godina treba oženiti djevojkom od dvanaest koja mu se sviđa, ili muškarac od dvadeset i četiri djevojčicom od osam.
Zašto je ovo važno za pitanje Aiše
Mjerilo koje osuđuje Poslanika (ﷺ) osuđuje i mnoge druge. Osuđuje Josipa kakvim ga prikazuje katolička tradicija i Izaka kako ga čita Raši. Osuđuje kraljeve Jude, Mišnu, Blackstonea i vlastito pravo Crkve. Kritičar sedmo stoljeće sudi po zakonu svog vremena, a taj se zakon iznova mijenjao. Brak tog vremena treba suditi po onome što je Božiji zakon od njega tražio. Da li je žena bila spremna? Da li je pristala? Da li joj je naneseno zlo? Islamski zakon zabranjuje bračni život prije nego što ga ženino tijelo može podnijeti i zahtijeva ženin pristanak. Danas zakon svake zemlje određuje dob za brak. Muslimani se drže zakona gdje god žive, jer ih Kur'an obavezuje na njihove obaveze (17:34). U Engleskoj i Walesu, na primjer, od 2023. niko mlađi od osamnaest godina ne smije stupiti u brak, čak ni samo vjerskim obredom.
En-Nevevi navodi stav Malika, eš-Šafije i Ebu Hanife da se žena predaje mužu tek kad je tjelesno sposobna za spolni odnos, što se razlikuje od djevojke do djevojke i nije određeno dobi, i naziva to ispravnim stavom.
Aiša je upitala Poslanika (ﷺ) treba li žene pitati za pristanak na brak. Rekao je da treba; a kad je rekla da djevica može biti previše stidljiva da progovori, rekao je da je njena šutnja njen pristanak.
Historija toga kako su muslimani i nemuslimani pisali Poslanikov (ﷺ) život. Pokazuje da su predmoderni kršćanski kritičari njegove brakove napadali uglavnom zbog njihovog broja i da je Aišina dob postala središnja optužba tek u dvadesetom stoljeću.
“A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako ga želite unaprijediti, sve dok ne postane punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!”
Podigao je minimalnu dob za brak u Engleskoj i Walesu sa šesnaest na osamnaest godina, na snazi od 27. februara 2023., i učinio krivičnim djelom navođenje bilo koga mlađeg od osamnaest godina na brak, uključujući vjerski obred koji nije pravno obavezujući.
Prigovori i odgovor
Roger od Howdena, Anali
Bilježi da je 1160. Henrik II Engleski oženio svog petogodišnjeg sina Margaretom Francuskom, staru oko dvije godine, iako su još bili mala djeca koja plaču u kolijevci (sv. 1, str. 258). Bilježi da je Vestminsterski sabor 1175. zabranio brak djece ispod zakonite dobi, osim ako neka hitna potreba takvu vezu čini podnošljivom radi mira (sv. 1, str. 396).
Navedeno za
Crkva je zabranila brak djece. Vestminsterski sabor 1175. to je rekao.
Odgovor
Rekao je to s izuzetkom u istom dahu, za hitnu potrebu i radi mira. A papa tih istih godina presudio je da se djeca sposobna za izvršenje braka ne trebaju razdvajati i da djevojčica od jedanaest ili dvanaest godina s kojom je muž izvršio brak mora ostati s njim.
Zaključak — Pravilo Crkve bila je tjelesna spremnost, a ne broj godina, što je bilo i pravilo klasičnih islamskih pravnika.
A Small Sound of the Trumpet (1986)
Piše da su kanonsko pravo i većina običajnog prava dob za brak određivali na dvanaest godina za djevojčicu i četrnaest za dječaka, da su se kćeri kraljeva i plemića uglavnom udavale veoma mlade, da se Mary de Bohun udala za budućeg Henrika IV Engleskog kad je imala oko deset godina i da je Margareta Burgundska s deset godina udata za sedmogodišnjeg francuskog dofena.
Navedeno za
Kraljevski dječiji brakovi bili su politička obećanja. Parovi nisu živjeli zajedno dok nisu bili stariji.
Odgovor
Mnogi nisu, a i Aišin brak počeo je godinama nakon ugovora. Ali rimsko pravo predviđalo je djevojčice mlađe od dvanaest koje žive s muževima, papa je presudio o djevojčici od jedanaest ili dvanaest s kojom je muž već izvršio brak, a Margaret Beaufort bila je majka s trinaest godina.
Zaključak — Prvo ugovor, a bračni život kasnije bio je obrazac i u kršćanskoj Evropi, a bračni život mogao je početi s dvanaest godina ili ranije.
Age of Marriage Act 1929 (19 & 20 Geo. 5, c. 36)
Učinio je ništavnim svaki brak u kojem je jedna od strana mlađa od šesnaest godina. Prije njega englesko pravo dopuštalo je djevojčici brak s dvanaest, a dječaku s četrnaest godina.
Navedeno za
Kršćanske zemlje okončale su dječiji brak. To je moralni napredak, a stari zakoni danas ne obavezuju kršćane.
Odgovor
Okončao ga je parlament 1929., a ne Biblija, koja nikada nije odredila dob. Engleska je tada odredila šesnaest, a tek 2023. osamnaest. Vlastito pravo Katoličke crkve i dalje dopušta četrnaest, a trideset i tri američke države i dalje dopuštaju brak ispod osamnaest godina. Mjerilo koje se ovako često pomjera ne može se pošteno nametnuti sedmom stoljeću. Današnji zakon obavezuje one koji pod njim žive, a muslimani se drže zakona gdje god žive (17:34).
Zaključak — Po vlastitoj historiji, narodi kritičara ne mogu sedmo stoljeće osuditi za ono što su dopuštali sve do dvadesetog, a djelimično još dopuštaju.
Gledišta
Vlastita tradicija kritičara
Tokom većeg dijela kršćanske historije zakon, Crkva i kraljevi prihvatali su brak djevojčica od dvanaest godina i mlađih. Granica se pomjerila tek nedavno. U velikom dijelu Sjedinjenih Država još se nije pomjerila.
Rimsko i bizantsko pravo dopuštalo je zaruke od sedme i brak za djevojčicu s dvanaest godina. Obuhvatalo je i djevojčice mlađe od dvanaest koje žive s muževima.
Crkveno pravo dopuštalo je zaruke od sedme i brak od dvanaeste godine. Papa Aleksandar III presudio je da se djevojčica od oko jedanaest ili dvanaest godina s kojom je muž izvršio brak ne smije razdvojiti od njega.
Englesko pravo dopuštalo je djevojčici od dvanaest godina da se uda do 1929.
Henrik II Engleski oženio je svog petogodišnjeg sina francuskom princezom od oko dvije godine. Kći Burgundije s deset godina udata je za sedmogodišnjeg nasljednika Francuske. A Margaret Beaufort rodila je budućeg Henrika VII s trinaest godina.
Između 2000. i 2021. u Sjedinjenim Državama u brak je stupilo procijenjenih 314.154 djece. Godine 2026. trideset i tri države i dalje dopuštaju brak ispod osamnaest godina.
Biblija ne određuje najnižu dob za brak. Njeni vlastiti brojevi čine kraljeve Jude očevima s oko četrnaest i oko jedanaest godina.
Mišna dopušta ocu da zaruči svoju kćer s dvanaest godina. A Raši Rebeki daje tri godine kada se udala.
Islamsko gledište
Brak Poslanika (ﷺ) s Aišom treba suditi po Božijem zakonu, a ne po zakonu kasnijeg stoljeća. Vlastita historija kršćanske Evrope pokazuje da se granica kritičara iznova pomjerala.
Dob koja se mijenja sa svakim novim zakonom ne može se pošteno nametnuti sedmom stoljeću, a Biblija je nikada nije odredila. Današnji zakon obavezuje one koji pod njim žive, pa i muslimane.
Klasično islamsko pravo zabranjivalo je bračni život prije nego što je žena bila tjelesno spremna, što je mjerilo koje je koristila i sama Crkva.
Islam zahtijeva ženin pristanak na njen brak.