Kratak odgovor
Ne. Biblija kao cjelina nigdje ne tvrdi da je Božija riječ. Riječi ‘Biblija’ u njoj nema. Stih koji se najčešće navodi, 2. Timoteju 3:16, slijedi poslije retka o Pismima koja je Timotej znao kao dijete. Tada nije bila napisana nijedna knjiga Novog zavjeta. Korištenje tog stiha da se dokaže cijela Biblija također je kružno. Upozorenje na kraju Otkrivenja čuva samo Otkrivenje. Luka svoje evanđelje počinje kao pažljiv historičar, a ne kao prorok. Pavle, rani kršćanski misionar, o jednoj odluci kaže: “govorim ja, a ne Gospod”. Knjiga čiji pisci kažu da neke riječi nisu Gospodove ne može tvrditi da je svaka riječ Božija. Učenje da su samo izgubljeni prvi primjerci bili bez greške dobilo je svoju klasičnu izjavu 1881. Kur'an je drugačiji. Sebe naziva Allahovom (﷾) Knjigom od svojih prvih stranica. Kaže da ga Poslanik (ﷺ) nije govorio po svom hiru.
Potpuno objašnjenje
Stihovi na koje kršćani upućuju
Kršćani najčešće upućuju na tri odlomka. Pavle govori Timoteju da je svako Pismo nadahnuto od Boga. Druga Petrova kaže da je proročanstvo Pisma došlo od svetih ljudi nošenih Svetim Duhom. Posljednje poglavlje Otkrivenja, posljednje knjige Biblije, proklinje svakoga ko doda ili oduzme od “ove knjige”. Mnogi to čitaju kao da Biblija govori o sebi kao cjelini.
“I što od djetinjstva znaš sveta Pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje vjerom u Krista Isusa. Svako je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za učenje, za ukor, za popravljanje, za odgoj u pravednosti;”
“Znajući prije svega ovo: da nijedno proročanstvo Pisma ne dolazi od vlastitog tumačenja. Jer proročanstvo nikada nije došlo po volji čovječijoj, nego su sveti Božiji ljudi govorili nošeni Svetim Duhom.”
“Jer svjedočim svakome koji čuje riječi proročanstva ove knjige: Ako ko ovome doda, Bog će mu dodati zla napisana u ovoj knjizi; i ako ko oduzme od riječi knjige ovog proročanstva, Bog će oduzeti njegov dio iz knjige života i iz svetog grada i od onoga što je napisano u ovoj knjizi.”
Pročitajte stih prije njega
Pisac govori Timoteju da se drži onoga što je naučio, jer “od djetinjstva” zna sveta Pisma. Pisma koja je znalo dijete odgojeno u jevrejstvu bila su Zakon, Proroci i Spisi, tri dijela hebrejskih spisa. Djela Timoteja već nazivaju učenikom kad ga je sreo Pavle, kršćanski misionar iz prvog stoljeća. To je bilo oko 49. ili 50. godine. Najranija sačuvana Pavlova poslanica datira iz oko 50. godine. Dakle, kad je Timotej bio dijete, nije postojala nijedna knjiga Novog zavjeta.
“A ti ostani u onome što si naučio i u što si uvjeren, znajući od koga si naučio;”
“I što od djetinjstva znaš sveta Pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje vjerom u Krista Isusa. Svako je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za učenje, za ukor, za popravljanje, za odgoj u pravednosti;”
“I dođe u Derbu i Listru; i gle, tamo bijaše neki učenik po imenu Timotej, sin neke vjerne Jevrejke, a oca Grka;”
“Njega Pavle htjede povesti sa sobom; i uzevši ga, obreza ga zbog Jevreja koji bijahu u tim krajevima, jer su svi znali da mu je otac bio Grk.”
Standardni udžbenik. Pavlova najranija pisma datira oko 50. n. e., Marka oko 65-70, Mateja i Luku oko 80-85, a Ivana oko 90-95, i napominje da je Isus govorio aramejski, dok su evanđelja na grčkom napisali autori koji se ne imenuju. Kaže i da Pavle nije poznavao Isusa za njegova života i da je do vjere došao tek poslije razapinjanja.
Ko je napisao 2. Timoteju
Poslanica kao svog pisca imenuje Pavla. Većina kritičkih učenjaka, međutim, smatra da je 1. i 2. Timoteju i Titu nakon Pavlove smrti napisao sljedbenik koristeći njegovo ime. Po oba gledišta tačka o Timotejevom djetinjstvu ostaje. U svakom slučaju, od stiha se traži da jamči za knjige koje nikada ne imenuje.
Dokazuje da 1 i 2 Timoteju i Titu nije napisao Pavle, nego kasniji sljedbenik koji je pisao u njegovo ime, što je stav za koji Ehrman izvještava da ga zastupa većina kritičkih učenjaka.
Ni izvornici
Neki kršćani odgovaraju da su samo izvorni spisi bili nadahnuti. Ali stih ništa ne govori o izvornicima. Govori o Pismima koja je Timotej kao dječak imao u rukama, a to su bili primjerci. U Timotejevo vrijeme knjige Starog zavjeta bile su stare stoljećima. Ljudi su ih čitali u primjercima, a ne u prvim svicima. Dakle, stih koji kršćani koriste za ‘izvornike’ uopće ne govori o izvornicima.
“I što od djetinjstva znaš sveta Pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje vjerom u Krista Isusa. Svako je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za učenje, za ukor, za popravljanje, za odgoj u pravednosti;”
Najpoznatija evangelička izjava o Bibliji. Potvrđuje da je Pismo bez greške u svemu što uči i da se nadahnuće, strogo govoreći, odnosi samo na izvorne rukopise (autografe), koji više ne postoje. Prijepisi i prijevodi su riječ Božija samo utoliko ukoliko vjerno predstavljaju izvornik.
Čiju knjigu čuva upozorenje iz Otkrivenja
Upozorenje govori o: “riječi proročanstva ove knjige”, to jest o Otkrivenju. Mojsije je isto upozorenje dao o svojim zapovijedima u Ponovljenom zakonu, davno prije nego što je napisana većina Biblije. Niko to ne čita kao zatvaranje cijele Biblije. Otkrivenje stoji posljednje samo zbog načina na koji su knjige kasnije sabrane. Prvi popis tačno dvadeset sedam novozavjetnih knjiga potječe iz 367. godine.
“Jer svjedočim svakome koji čuje riječi proročanstva ove knjige: Ako ko ovome doda, Bog će mu dodati zla napisana u ovoj knjizi; i ako ko oduzme od riječi knjige ovog proročanstva, Bog će oduzeti njegov dio iz knjige života i iz svetog grada i od onoga što je napisano u ovoj knjizi.”
“Ne dodajite riječi koju vam zapovijedam, niti išta od nje oduzimajte, da držite zapovijedi GOSPODA, Boga vašega, koje vam zapovijedam.”
Prati kako su se crkve složile oko Novog zavjeta. Tri stoljeća bile su sporne knjige kao što su Hebrejima, Jakov i Otkrivenje, a neki su Herminog Pastira čitali kao Pismo. Atanazijevo pismo iz 367. prvi je sačuvani popis upravo dvadeset i sedam knjiga; sabori u Hiponu (393) i Kartagi (397) potvrdili su ga; sirijske crkve dugo su se služile kraćim skupom.
Pisci koji kažu da su riječi njihove
Neke knjige počinju riječima “dođe riječ GOSPODNJA”, kao Jona. Mnoge druge ne tvrde tako nešto. Luka objašnjava da su mnogi već napisali izvještaje. ‘Učinilo se dobrim’ i njemu da napiše jedan, nakon što je pažljivo pratio događaje. Pavle razdvaja jednu odluku koja dolazi od Gospoda od svojih vlastitih odluka. O drugom pitanju kaže da nema zapovijedi Gospodnje.
“I dođe riječ GOSPODNJA Joni, sinu Amitajevu, govoreći:”
“Budući da su mnogi poduzeli da po redu izlože pripovijest o događajima koji su među nama sasvim utvrđeni, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge riječi, učini se i meni, pošto sam sve od početka tačno ispitao, da ti po redu napišem, slavni Teofile,”
“A ostalima govorim ja, a ne Gospod: Ako koji brat ima ženu nevjernicu, i ona pristaje živjeti s njim, neka je ne otpušta.”
“A o djevicama nemam zapovijedi Gospodnje; ali dajem svoje mišljenje, kao onaj koji je od Gospoda dobio milost da bude vjeran.”
Krug, a ne dokaz
Kad se 2. Timoteju 3:16 nudi kao dokaz da je Biblija nadahnuta, pitajte zašto bi se poslanici vjerovalo. Jedini odgovor koji može dati je da je u Bibliji. To je krug. Knjiga ne može jamčiti sama za sebe, kao što ni svjedok ne može jamčiti za vlastito poštenje.
“I što od djetinjstva znaš sveta Pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje vjerom u Krista Isusa. Svako je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za učenje, za ukor, za popravljanje, za odgoj u pravednosti;”
Neki kršćani nude 2 Timoteju 3:16 kao dokaz da je cijela Biblija Božija riječ: ‘Svako je Pismo nadahnuto od Boga’.
Zašto vjerovati 2 Timoteju?
Zato što je u Bibliji.
Zašto vjerovati Bibliji?
Zato što 2 Timoteju kaže da je svako Pismo nadahnuto. Argument se vrti u krug.
Koje je Pismo stih mislio?
Stih prije njega govori o svetim spisima koje je Timotej znao “od djetinjstva”. Kad je Timotej bio dijete, nije bila napisana nijedna knjiga Novog zavjeta.
Dakle, stih ne može jamčiti za Novi zavjet. Prvi sačuvani popis njegovih 27 knjiga potječe iz 367. godine, oko tri stoljeća nakon Pavla.
Odbrana iz izgubljenih izvornih primjeraka
Mnogi evangelički kršćani (protestanti koji ističu autoritet Biblije) smatraju da je Biblija bila bez greške u svojim prvim, sada izgubljenim primjercima. Kažu da su greške koje se danas nalaze došle kasnije. Dva izvještaja o istoj bici pokazuju teškoću. Kod Samuela David ubija ljude sa sedam stotina bojnih kola i četrdeset hiljada konjanika. U Ljetopisima je to sedam hiljada ljudi na kolima i četrdeset hiljada pješaka. Izaija obećava da će riječ Božija ostati zauvijek. Ako greška stoji u tekstu, ili to obećanje nije održano ili taj odlomak nikada nije bio Božija riječ.
Najpoznatija evangelička izjava o Bibliji. Potvrđuje da je Pismo bez greške u svemu što uči i da se nadahnuće, strogo govoreći, odnosi samo na izvorne rukopise (autografe), koji više ne postoje. Prijepisi i prijevodi su riječ Božija samo utoliko ukoliko vjerno predstavljaju izvornik.
“I Sirijci pobjegoše pred Izraelom; i David pobi ljude sedam stotina sirijskih kola i četrdeset hiljada konjanika i udari Šobaka, zapovjednika njihove vojske, koji ondje umrije.”
“Ali Sirijci pobjegoše pred Izraelom; i David pobi od Sirijaca sedam hiljada ljudi koji su se borili na kolima i četrdeset hiljada pješaka, i ubi Šofaka, zapovjednika vojske.”
“Trava se suši, cvijet vene, ali riječ Boga našega ostaje zauvijek.”
Kad je oblikovana doktrina o nadahnuću
Prvi kršćani preuzeli su hebrejske spise od judaizma i smatrali ih svojim autoritetom. Novozavjetni pisci argumentirali su uglavnom iz tih spisa. Pavle je s Jevrejima raspravljao “iz Pisama”. Kršćani su došli do vjerovanja da je Bog govorio preko proroka i preko ljudi koje su nazivali apostolima, kao što su Petar i Pavle. Augustin, biskup u sjevernoj Africi, oko 405. godine smatrao je da pisci knjiga prihvaćenih kao Pismo nisu griješili. Ali rana crkva nije postavila formalno učenje o tome kako je njena Biblija nadahnuta. Formalno učenje došlo je u 19. stoljeću, kad su učenjaci dovodili u pitanje da li Biblija dolazi od Boga. Ono kaže da su samo prvi, izgubljeni primjerci Biblije bez greške. Njegova klasična izjava je esej ‘Nadahnuće’, koji su 1881. napisali Hodge i Warfield, dva američka protestantska učitelja. Američki evangelički učenjaci ponovili su ga u Čikaškoj izjavi iz 1978.
“A Pavle, po svom običaju, uđe k njima i tri subote raspravljaše s njima iz Pisama,”
Augustin piše da knjigama Pisma zvanim kanonskim daje takvu čast da čvrsto vjeruje da nijedan njihov pisac nije pogriješio pišući ih.
Dva princetonska teologa iznose učenje da su Pisma riječ Božija u svim svojim dijelovima i da su u svojim izvornim autografima bez greške u svemu što tvrde. Pisali su usred rastuće rasprave o biblijskoj kritici.
Dokazuje da je učenje o Bibliji bez greške u njenim izgubljenim izvornim autografima, kako su ga iznijeli Hodge i Warfield 1881., formulacija iz 19. stoljeća oblikovana odbranom od biblijske kritike.
Najpoznatija evangelička izjava o Bibliji. Potvrđuje da je Pismo bez greške u svemu što uči i da se nadahnuće, strogo govoreći, odnosi samo na izvorne rukopise (autografe), koji više ne postoje. Prijepisi i prijevodi su riječ Božija samo utoliko ukoliko vjerno predstavljaju izvornik.
Kako Kur'an govori o sebi
Kur'an govori o sebi od svog prvog dugog poglavlja: “Ova Knjiga”. Naziva se objavom od Gospodara svjetova. Allah (﷾) u njemu govori u prvom licu. Riječ kur'an pojavljuje se u njemu oko sedamdeset puta, najčešće kao vlastito ime Knjige. Kaže da Poslanik (ﷺ) u onome što je donio nije govorio po svom hiru. Poziva čitaoce da u njemu traže protivrječnost. Ne traži da mu se vjeruje na vlastitu riječ. Svakoga ko sumnja izaziva da donese poglavlje slično njemu. I kaže da će ga sam Allah (﷾) čuvati.
“Ova Knjiga, u koju nema sumnje, uputa je bogobojaznima;”
“I Kur’an je, sigurno, objava Gospodara svjetova, donosi ga povjerljivi Džibril, na srce tvoje, da opominješ, na jasnom arapskom jeziku;”
“On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se obznanjuje.”
“A zašto oni ne promišljaju o Kur'anu? Jer, da je on od nekoga drugog, a ne od Allaha, oni bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.”
“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”
“A ako sumnjate u ono što smo Mi objavili robu Svome, sačinite vi jednu suru sličnu tome i pozovite i svjedoke vaše, mimo Allaha, ako istinu govorite.”
| Pitanje | Biblija | Kur'an |
|---|---|---|
| Da li imenuje sebe? | Riječi ‘Biblija’ nema u njoj. | Da. Riječ kur'an javlja se u njemu oko sedamdeset puta, najčešće kao njegovo vlastito ime. |
| Da li govori o sebi kao cjelini? | Ne. 2 Timoteju 3:16 govori o spisima koje je Timotej znao kao dijete. Upozorenje na kraju Otkrivenja čuva samo Otkrivenje. | Da. Govori o sebi od svoje prve duge sure i naziva se objavom od Gospodara svjetova. |
| Čije su to riječi? | Neke knjige kažu da je došla riječ Gospodnja. Luka piše kao pažljiv historičar, a Pavle kaže da su neki propisi njegovi, a ne Gospodnji. | Allah (﷾) u njemu govori u prvom licu. Kaže da ono što je Poslanik (ﷺ) učio nije bilo po njegovom hiru, nego objava koja mu je spuštena. |
| Šta ako čitalac nađe grešku? | Mnogi evangelički kršćani kažu da je greška ušla nakon prvih primjeraka, koji su izgubljeni. | Poziva na provjeru. Kaže da bi, da je od bilo koga osim Allaha (﷾), čitaoci u njemu našli mnoge protivrječnosti. |
Stih po stih
2 Timoteju 3:15-16 — poglavlje 3, stih 15-16
“I što od djetinjstva znaš sveta Pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje vjerom u Krista Isusa. Svako je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za učenje, za ukor, za popravljanje, za odgoj u pravednosti;”
Navedeno za
‘Svako Pismo’ znači cijelu Bibliju, Stari i Novi zavjet, pa sama Biblija kaže da je svaki njen dio nadahnut.
Odgovor
Stih neposredno prije toga imenuje Pisma koja je Timotej znao od djetinjstva. Tada nije postojala nijedna novozavjetna knjiga. Dakle, stih govori o hebrejskim spisima. Ništa ne govori o Pavlovim vlastitim poslanicama.
Zaključak — Stih ne govori o Novom zavjetu, pa ne može pokazati da je Biblija kao cjelina Božija riječ.
2 Petrova 1:20-21 — poglavlje 1, stih 20-21
“Znajući prije svega ovo: da nijedno proročanstvo Pisma ne dolazi od vlastitog tumačenja. Jer proročanstvo nikada nije došlo po volji čovječijoj, nego su sveti Božiji ljudi govorili nošeni Svetim Duhom.”
Navedeno za
Petar kaže da Pismo nikada nije došlo po volji čovječijoj, pa su svaku knjigu Biblije govorili ljudi nošeni Svetim Duhom.
Odgovor
Poslanica govori o tome da je “proročanstvo Pisma” došlo ‘u staro vrijeme’, o prorocima Izraela. Luka kaže da je pisao nakon vlastitog pažljivog istraživanja. Pavle neke odluke označava kao svoje.
Zaključak — Stih govori o starim prorocima. Luka tvrdi istraživanje, a ne objavu, a Pavle neke odluke označava kao svoje.
Otkrivenje 22:18-19 — poglavlje 22, stih 18-19
“Jer svjedočim svakome koji čuje riječi proročanstva ove knjige: Ako ko ovome doda, Bog će mu dodati zla napisana u ovoj knjizi; i ako ko oduzme od riječi knjige ovog proročanstva, Bog će oduzeti njegov dio iz knjige života i iz svetog grada i od onoga što je napisano u ovoj knjizi.”
Navedeno za
Biblija se zatvara upozorenjem koje pečati cijelu knjigu: ništa se ne smije dodati niti oduzeti.
Odgovor
Upozorenje govori o riječima “knjige ovog proročanstva”, a to je Otkrivenje. Ponovljeni zakon 4:2 daje isto upozorenje za Mojsijeve zapovijedi stoljećima ranije. Prvi popis tačno ovih dvadeset sedam knjiga potječe iz 367. godine.
Zaključak — Upozorenje čuva Otkrivenje, a ne Bibliju koja još nije postojala kao jedna knjiga.
2 Petrova 3:15-16 — poglavlje 3, stih 15-16
“I strpljivost Gospoda našega smatrajte spasenjem, kao što vam je i ljubljeni brat naš Pavle po mudrosti koja mu je data pisao; kao i u svim poslanicama, govoreći u njima o ovome; u njima ima nešto teško za razumjeti, što neuki i nepostojani izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju propast.”
Navedeno za
Petar Pavlove poslanice ubraja među Pisma, pa je Novi zavjet uključen u ‘svako Pismo’.
Odgovor
Poslanica zaista Pavlove poslanice ubraja uz ‘ostala Pisma’. Ali 2. Petrova i sama je bila jedna od spornih knjiga u ranoj crkvi. Euzebije, crkveni historičar, još ju je oko 325. navodio među njima. Poslanica ne imenuje nikakav popis knjiga i ništa ne govori o novozavjetnim evanđeljima. A sam Pavle neke odluke označava riječima ‘a ne Gospod’.
Zaključak — Pohvala Pavlovim poslanicama ne čini svaku riječ u njima Božijom i ništa ne govori o novozavjetnim evanđeljima ili drugim knjigama.
1 Timoteju 5:18 — poglavlje 5, stih 18
“Jer Pismo kaže: Ne zavezuj usta volu koji vršidbu vrši. I: Radnik je dostojan svoje plate.”
Navedeno za
Kršćani upućuju na 1. Timoteju 5:18, koja izreku “Radnik je dostojan svoje plate” naziva Pismom, a ona se nalazi i u Luki 10:7.
Odgovor
Stih navodi jednu izreku, koju je koristio Isus i koja je možda kružila zasebno. Ne imenuje nijedno evanđelje ni popis knjiga. Popis od 27 knjiga došao je tri stoljeća kasnije.
Zaključak — Jedna navedena izreka ne stvara Novi zavjet koji još nije postojao.
1 Korinćanima 7:40 — poglavlje 7, stih 40
“Ali sretnija je ako tako ostane, po mom mišljenju; a mislim da i ja imam Duha Božijeg.”
Navedeno za
Pavle samo misli da Isus o tome nije dao učenje dok je bio na zemlji. Njegova vlastita odluka i dalje je nadahnuta. Kaže: “mislim da i ja imam Duha Božijeg”, a kasnije da je ono što piše “zapovijedi Gospodnje”.
Odgovor
Pavlove vlastite riječi su ‘mislim’. Odluku daje “po mom mišljenju”, jer kaže da o tome “nemam zapovijedi Gospodnje”. Redak o Gospodnjim zapovijedima dolazi u 14. poglavlju, o redu u bogoslužju. Ne može poništiti odluke za koje on sam kaže da nisu Gospodove. Pisac koji kaže da misli da ima Duha ne tvrdi da je svaka riječ od Boga. Kur'an o onome što je Poslanik (ﷺ) učio kaže da nije po njegovom hiru, nego Objava koja mu je poslana (53:3-4). Njegove vlastite izreke čuvaju se odvojeno od Kur'ana, u hadisima.
Zaključak — Sam Pavle govori čitaocu koje su riječi Gospodove, a koje njegove, pa poslanica ne može u svakom dijelu biti Božija riječ.
Gledišta
Evangelički kršćanin
Cijelo Pismo nadahnuo je Bog. Pavle to kaže o svakom Pismu. Petar kaže da su proroci govorili kako ih je pokretao Sveti Duh. Cijela Biblija bila je bez greške u svojim izvornim spisima.
2. Timoteju 3:16 kaže da je svako Pismo nadahnuto od Boga.
Pobijanje
Prihvatimo, Pavle Pismo o kojem govori naziva nadahnutim. Ali stih prije toga imenuje Pisma koja je Timotej znao od djetinjstva, a tada nije postojala nijedna novozavjetna knjiga. Dakle, ne može jamčiti za Novi zavjet niti za samu ovu poslanicu.
2. Petrova 1:21 uči da je Pismo došlo od ljudi nošenih Svetim Duhom, a ne po volji čovječijoj.
Pobijanje
Prihvatimo, poslanica kaže da su ljudi govorili kako ih je pokretao Sveti Duh. Ali govori o tome da je “proročanstvo Pisma” došlo ‘u staro vrijeme’: o prorocima Izraela. Luka kaže da je pisao nakon pažljivog istraživanja, a Pavle neke odluke označava kao svoje.
Biblija je bez greške u svojim izvornim spisima, a primjerci su Božija riječ u mjeri u kojoj im odgovaraju.
Pobijanje
Prihvatimo, mnogi kršćani to drže u dobroj vjeri. Ali to štiti samo spise koje niko nema, pa se nikada ne može provjeriti. Samuelova knjiga i Ljetopisi već se razlikuju o jednoj bici.
Islamsko gledište
Biblija sadrži riječi od Boga, riječi o Bogu i riječi ljudi, a to kažu njeni vlastiti pisci. Samo Kur'an svaku riječ pripisuje Allahu (﷾). A Poslanik (ﷺ) ga je govorio samo onako kako mu je objavljen.
Pisma koja je Timotej znao od djetinjstva bila su hebrejski spisi, jer tada nije postojala nijedna novozavjetna knjiga.
Dakle, 2. Timoteju 3:16 ne govori o Novom zavjetu.
Upozorenje iz Otkrivenja tiče se samo ‘ove knjige’, a Mojsije je isto upozorenje dao o svojim zapovijedima.
Prvi popis tačno dvadeset sedam novozavjetnih knjiga datira iz 367. godine, dugo nakon što su ove poslanice napisane.
Luka svoje evanđelje predstavlja kao izvještaj koji je odlučio napisati nakon što je pažljivo istražio šta se dogodilo. Ne predstavlja ga kao poruku primljenu od Boga.
Pavle neke svoje odluke označava kao svoje, a ne Gospodove.
Samuelova knjiga i Ljetopisi daju različite brojeve za istu bitku. Izaija 40:8 obećava da riječ Božija ostaje zauvijek. Dakle, odlomak s greškom nikada nije bio Božija riječ.
Novozavjetni pisci argumentirali su uglavnom iz hebrejskih spisa, kao kad je Pavle raspravljao “iz Pisama”.
Godine 1881. vodila se rasprava o učenjacima koji su Bibliju dovodili u pitanje. U njoj su Hodge i Warfield učili da su prvi, ručno pisani primjerci Biblije bili bez greške.
To učenje razrađeno je u 19. stoljeću, da se Biblija odbrani od pitanja učenjaka. Nije bilo učenje rane crkve.
Islam je od početka smatrao da je Kur'an objavljen od Gospodara svjetova. Formalno učenje da su samo izgubljeni prvi primjerci Biblije bez greške dobilo je svoju klasičnu izjavu 1881.
Od početka do kraja Kur'an se predstavlja kao Allahova (﷾) Knjiga. I kaže da ga Poslanik (ﷺ) nije govorio po svom hiru.
Kur'an poziva čitaoce da u njemu traže protivrječnosti, kao provjeru da li je došao od Allaha (﷾).
Dokazivanje da je Biblija nadahnuta stihom iz same Biblije kružno je rasuđivanje.
Većina kritičkih učenjaka smatra da je 2. Timoteju napisana u Pavlovo ime nakon njegove smrti.