Kratak odgovor
Ne. Pavle, kršćanski misionar iz prvog stoljeća, neke svoje riječi označava kao vlastite, a ne Gospodnje. U jednom poglavlju daje propis i kaže da dolazi od Gospoda. Nekoliko redova kasnije daje drugi i kaže: “govorim ja, a ne Gospod”. O trećem pitanju piše da nema zapovijedi Gospodnje. Taj propis naziva: “svoje mišljenje”. Kaže da govori “kao dopuštenje, a ne kao zapovijed”. Pisac koji neke svoje riječi označava kao vlastite ne može imati svaku riječ ubrojanu kao Božiju. Ipak, crkva je sve to stavila u Bibliju. Islam tu granicu čuva jasnom. Kur'an sadrži samo Božiju riječ. Riječi Poslanika (ﷺ) čuvaju se odvojeno od njega.
Potpuno objašnjenje
Zašto kršćani Pavlove poslanice ubrajaju u spis
Kršćani smatraju da je Pavle pisao kao apostol, čovjek kojeg je poslao Isus, izabran od uskrslog Krista. Ukazuju na Drugu Petrovu, koja Pavlove poslanice stavlja pored: “ostala Pisma”. Ukazuju na Pavlovu zahvalu što su Solunjani njegovu poruku primili kao Božiju riječ, a ne ljudsku. Pavle također govori Korinćanima da je ono što piše: “zapovijedi Gospodnje”.
“I strpljivost Gospoda našega smatrajte spasenjem, kao što vam je i ljubljeni brat naš Pavle po mudrosti koja mu je data pisao; kao i u svim poslanicama, govoreći u njima o ovome; u njima ima nešto teško za razumjeti, što neuki i nepostojani izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju propast.”
“Zato i mi neprestano zahvaljujemo Bogu što ste, primivši riječ Božiju koju ste čuli od nas, primili je ne kao riječ ljudsku, nego kako uistinu jest, kao riječ Božiju, koja i djeluje u vama koji vjerujete.”
“Ako ko misli da je prorok ili duhovan, neka prizna da je ono što vam pišem zapovijedi Gospodnje.”
Pavle odvaja svoje riječi od Gospodnjih
U 1. Korinćanima 7 Pavle sam povlači granicu. Jedan propis o braku je od Gospoda, a ne od njega. Sljedeći je od njega, a ne od Gospoda. O djevicama nema zapovijedi Gospodnje i daje vlastito mišljenje. Govori kao dopuštenje, a ne kao zapovijed. Piše “Mislim dakle”, a svoj savjet udovicama daje “po mom mišljenju”. Poglavlje završava riječima: “mislim da i ja imam Duha Božijeg”. Pavle ne tvrdi ništa više od “mislim”, iako crkva za njega tvrdi mnogo više. Na drugom mjestu kaže: “ne govorim po Gospodu, nego kao u ludosti”.
“A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospod: Žena da se ne rastavlja od muža;”
“A ostalima govorim ja, a ne Gospod: Ako koji brat ima ženu nevjernicu, i ona pristaje živjeti s njim, neka je ne otpušta.”
“A ovo govorim kao dopuštenje, a ne kao zapovijed.”
“A o djevicama nemam zapovijedi Gospodnje; ali dajem svoje mišljenje, kao onaj koji je od Gospoda dobio milost da bude vjeran.”
“Mislim dakle da je to dobro zbog sadašnje nevolje, kažem, da je čovjeku dobro tako biti.”
“Ali sretnija je ako tako ostane, po mom mišljenju; a mislim da i ja imam Duha Božijeg.”
“Ono što govorim, ne govorim po Gospodu, nego kao u ludosti, u ovom pouzdanju hvaljenja.”
Poslanice koje počinju kao pisma
Poslanica Filipljanima počinje kao pismo od Pavla i Timoteja. Obje poslanice Solunjanima počinju u ime Pavla, Silvana i Timoteja. Nijedno od ovih pisama ne počinje kao poruka od Boga, kao što počinje Knjiga o Joni. Tamo gdje Pavle tvrdi Gospodnji autoritet, tvrdi ga za određena učenja. U 1. Korinćanima 7 sam ga uskraćuje drugima.
“Pavle i Timotej, sluge Isusa Krista, svim svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s biskupima i đakonima:”
“Pavle i Silvan i Timotej crkvi solunskoj u Bogu Ocu i Gospodu Isusu Kristu: Milost vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Krista.”
“I dođe riječ GOSPODNJA Joni, sinu Amitajevu, govoreći:”
“Ako ko misli da je prorok ili duhovan, neka prizna da je ono što vam pišem zapovijedi Gospodnje.”
“A ostalima govorim ja, a ne Gospod: Ako koji brat ima ženu nevjernicu, i ona pristaje živjeti s njim, neka je ne otpušta.”
Omaška i njena ispravka, obje sačuvane
Pavle prvo zahvaljuje Bogu što nije krstio nikoga od Korinćana osim dvojice ljudi. Zatim se sjeća jednog doma koji je također krstio. Priznaje da ne zna je li krstio još nekoga. Prva izjava bila je pogrešna, a i ona i njena ispravka stoje u Bibliji. Tamo gdje je Kur'an raniji propis zamijenio kasnijim, nikada nije preokrenuo činjenicu. Pavlova prva izjava bila je činjenica i bila je pogrešna. U sljedećem stihu kaže da ga Krist nije poslao da krsti. Ipak, Matejev Isus poučavanje naroda i njihovo krštenje spaja u jednoj zapovijedi.
“Zahvaljujem Bogu što nikoga od vas nisam krstio osim Krispa i Gaja, da ne bi ko rekao da sam krstio u svoje ime. Krstio sam i dom Stefanov; a inače ne znam jesam li krstio nekog drugog.”
“Jer me Krist nije poslao da krstim, nego da propovijedam evanđelje, ne mudrošću riječi, da ne izgubi snagu krst Kristov.”
“Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha;”
“Koji god ajet promijenimo, ili ga zaboravu prepustimo, Mi bolji od njega ili sličan njemu donesemo. Zar ti ne znaš da Allah nad svime ima moć?!”
Pavle nije bio s Isusom za vrijeme njegove službe
Kršćani kažu da je Pavla poslao Isus. Ali Pavle nikada nije sreo Isusa za vrijeme njegove službe. Kad su Isusovi učenici birali čovjeka koji će zamijeniti Judu, Petar je postavio uslov. Čovjek je morao biti s njima od Ivanovog krštenja dok Isus nije bio uznesen. Pavle nikada nije bio među učenicima tih godina.
“Zato od ovih ljudi koji su s nama bili sve vrijeme dok je Gospod Isus ulazio i izlazio među nama, počevši od Ivanovog krštenja do dana kad je uznesen od nas, treba jedan da bude s nama svjedok njegovog uskrsnuća.”
Pavlove poslanice: problemi na prvi pogled
- Pavle nikada nije sreo Isusa tokom njegove službe. Kad su Isusovi učenici birali čovjeka da zamijeni Judu, tražili su da je bio s njima od Ivanovog krštenja dok Isus nije uzet. Pavle nije bio.
- Pavle neke svoje presude označava kao vlastite: “govorim ja, a ne Gospod”. O drugom pitanju “nemam zapovijedi Gospodnje” i daje svoje vlastito mišljenje.
- Kaže da nije krstio nikoga od Korinćana osim dvojice. Zatim se sjeti jednog doma i kaže da ne zna je li krstio još koga. I omaška i njen ispravak stoje u Bibliji.
- Filipljanima i 1 Solunjanima počinju kao poslanice od Pavla i Timoteja, a ne kao poruka od Boga.
Čuvanje Božije riječi odvojeno od ljudske
Izaija kaže da Božije misli nisu ljudske misli. Kur'an osuđuje one koji pišu vlastitim rukama, a zatim govore: “Ovo je od Allaha”. Kaže da Poslanik (ﷺ) Kur'an nije govorio po hiru. Zato Kur'an sadrži samo ono što je objavljeno. Njegove vlastite riječi zabilježene su odvojeno kao hadis, predaje o Poslanikovim (ﷺ) riječima i djelima koje su prenijeli njegovi ashabi. One se nikada ne uče kao Kur'an.
“Jer misli moje nisu misli vaše, niti su putevi vaši putevi moji, govori GOSPOD. Jer kao što su nebesa viša od zemlje, tako su putevi moji viši od puteva vaših i misli moje od misli vaših.”
“A teško onima koji svojim rukama pišu knjigu, a zatim govore: “Ovo je od Allaha”, da bi to za malu vrijednost prodali. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu, i teško njima što na taj način zarađuju!”
“On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se obznanjuje.”
Stih po stih
1 Korinćanima 7:12 — poglavlje 7, stih 12
“A ostalima govorim ja, a ne Gospod: Ako koji brat ima ženu nevjernicu, i ona pristaje živjeti s njim, neka je ne otpušta.”
Navedeno za
‘A ne Gospod’ znači samo da Isus o tome nije dao učenje dok je bio na zemlji. Pavle i dalje propisuje kao nadahnuti apostol.
Odgovor
Pavle tu ne staje. U istom poglavlju kaže da govori kao dopuštenje, a ne kao zapovijed, i piše “Mislim dakle”. Na drugom mjestu kaže: “ne govorim po Gospodu, nego kao u ludosti”. Sam Pavle ovim propisima uskraćuje Gospodnji autoritet.
Zaključak — Sam Pavle ove riječi označava kao vlastite, pa one nisu Božija riječ.
1 Korinćanima 14:37 — poglavlje 14, stih 37
“Ako ko misli da je prorok ili duhovan, neka prizna da je ono što vam pišem zapovijedi Gospodnje.”
Navedeno za
Pavle kaže da je ono što piše zapovijed Gospodnja i da je njegova poruka došla objavom (Galaćanima 1:12).
Odgovor
To kaže u 14. poglavlju, o redu u bogoslužju. U istoj poslanici piše “govorim ja, a ne Gospod” i “nemam zapovijedi Gospodnje”. Opća tvrdnja ne može poništiti propise za koje sam kaže da nisu Gospodnji. Galaćanima 1:12 govori o poruci koju je propovijedao, a ne o svakom redu svake poslanice.
Zaključak — Pavlova tvrdnja o Gospodnjem autoritetu ne obuhvata propise koje označava kao vlastite.
1 Solunjanima 2:13 — poglavlje 2, stih 13
“Zato i mi neprestano zahvaljujemo Bogu što ste, primivši riječ Božiju koju ste čuli od nas, primili je ne kao riječ ljudsku, nego kako uistinu jest, kao riječ Božiju, koja i djeluje u vama koji vjerujete.”
Navedeno za
Pavle kaže da su Solunjani njegovu poruku primili kao Božiju riječ, dakle njegove poslanice su Božija riječ.
Odgovor
Pavle govori o poruci koju su “čuli od nas” kad je propovijedao. Ne kaže da je svaki red svake poslanice došao od Boga, a u drugim poslanicama jasno kaže da neki redovi nisu.
Zaključak — Tvrdnja o Pavlovom propovijedanju ne obuhvata propise koje označava kao vlastite.
2 Petrova 3:15-16 — poglavlje 3, stih 15-16
“I strpljivost Gospoda našega smatrajte spasenjem, kao što vam je i ljubljeni brat naš Pavle po mudrosti koja mu je data pisao; kao i u svim poslanicama, govoreći u njima o ovome; u njima ima nešto teško za razumjeti, što neuki i nepostojani izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju propast.”
Navedeno za
Petar Pavlove poslanice ubraja u Pisma, dakle prvi Isusovi sljedbenici već su ih smatrali Božijom riječju.
Odgovor
Stih zaista Pavlove poslanice stavlja pored: “ostala Pisma”. Ali 2. Petrova i sama je bila jedna od spornih knjiga. Početkom četvrtog stoljeća Euzebije, crkveni historičar, još ju je navodio među spisima koje nisu svi prihvatali. I nijedna kasnija poslanica ne može Pavlovo vlastito “ja, a ne Gospod” pretvoriti u Gospodnje riječi.
Zaključak — Gledište jedne sporne poslanice o Pavlu ne može nadjačati Pavlovu vlastitu izjavu da su neki propisi bili njegovi.
Gledišta
Glavni tok kršćanstva
Kršćani smatraju da je Pavle bio Kristov apostol i da su njegove poslanice spis. Čak i tamo gdje daje vlastito mišljenje, kažu, Sveti Duh vodio je ono što je pisao.
Druga Petrova Pavlove poslanice stavlja pored: “ostala Pisma”.
Pobijanje
Stih zaista Pavlove poslanice stavlja pored: “ostala Pisma”. Ali 2. Petrova i sama je bila jedna od spornih knjiga. I nijedna kasnija poslanica ne može Pavlovo vlastito “ja, a ne Gospod” pretvoriti u Gospodnje riječi.
Pavle kaže da su Solunjani s pravom primili njegovu poruku kao Božiju riječ, a ne ljudsku.
Pobijanje
Pavle govori o poruci koju su “čuli od nas” kad je propovijedao. Ne kaže da je svaki red svake poslanice došao od Boga, a u drugoj poslanici jasno kaže da neki redovi nisu.
Pavle govori Korinćanima da je ono što im piše zapovijedi Gospodnje.
Pobijanje
To kaže u 14. poglavlju, o redu u bogoslužju. U 7. poglavlju iste poslanice piše: “govorim ja, a ne Gospod”. Opća tvrdnja ne može poništiti propise za koje sam kaže da nisu Gospodnji.
U 1. Korinćanima 7:12 ‘a ne Gospod’ znači samo da Isus nije ostavio izreku o tome. Dakle, Pavle propisuje s apostolskim autoritetom.
Pobijanje
Pavle tu ne staje. U istom poglavlju kaže da govori kao dopuštenje, a ne kao zapovijed, i piše “Mislim dakle”. Sam ovim propisima uskraćuje Gospodnji autoritet.
Islamsko gledište
Pavle je pisao poslanice, a neke njihove propise označio je kao vlastite. Samo je Kur'an Božija riječ, a riječi Poslanika (ﷺ) čuvaju se odvojeno od njega.
Pavle suprotstavlja propis od Gospoda propisima za koje kaže da su njegovi, a ne Gospodnji.
Pavle neke svoje savjete naziva dopuštenjem, a ne zapovijedi, i piše “Mislim dakle” i “po mom mišljenju”.
Pavle o nekim svojim riječima kaže: “ne govorim po Gospodu, nego kao u ludosti”.
Pavle se pismeno ispravlja o tome koga je krstio, a i greška i ispravka ostaju u Bibliji.
Poslanica Filipljanima i poslanice Solunjanima počinju kao pisma od Pavla i njegovih drugova. Nijedna ne kaže da je samo pismo došlo od Boga.
Pavle kaže samo da misli da ima Duha Božijeg kad daje savjet udovicama.
Djela 1 postavljaju uslov za svjedoka, a Pavle ga nije ispunio. Nikada nije išao s Isusom za vrijeme njegove službe.
Kur'an osuđuje predstavljanje ljudskog pisanja kao Božije riječi i sadrži samo ono što je objavljeno.