Kratak odgovor
Da, kako pokazuje hebrejska Biblija. Mojsije je prignuo glavu prema zemlji i poklonio se. Danilo je klečao u molitvi tri puta dnevno. Mišna je najranija rabinska knjiga zakona. Ona opisuje Hram na Jom Kipur, Dan pomirenja. Svećenici i narod klečali su, klanjali se i padali ničice. Nakon pada Hrama, Talmud je zabranio padanje ničice na kamenim podovima izvan njega. Rabin iz 12. stoljeća Majmonid i dalje je tražio od vjernika da padnu ničice nakon Amide, molitve stojeći. Njegov sin Abraham dodao je padanja ničice i nazvao ih putem izraelskih proroka. Kasniji običaj to je sveo na naslanjanje na ruku. Jevreji se i dalje klanjaju u Amidi, a mnogi na Jom Kipur kleče licem prema tlu. Karaitski Jevreji, koji odbacuju rabinsku tradiciju, dodiruju glavom tlo. Kur'an kaže da su izraelski vjerovjesnici padali na sedždu plačući. Muslimani tako klanjaju pet puta dnevno.
Potpuno objašnjenje
Hebrejska Biblija: lica prema zemlji
Naša stranica o tome kako je Isus molio već pokazuje Abrahama, Mojsija, Arona, Jošuu i Iliju kako padaju ničice. Evo još primjera iz Tanaha. To je jevrejsko ime za hebrejsku Bibliju, a stihovi slijede jevrejski prijevod i numeraciju. Na Sinaju je Mojsije prignuo glavu prema zemlji i poklonio se. Hebrejske riječi su vayikod, “prignu glavu”, i vayishtachu, ‘pokloni se’. Talmud, veliki rabinski zapis zakona i rasprava, kasnije definira obje riječi. Mojsije je četrdeset dana ležao ničice pred GOSPODOM. Kralj Salomon molio se na koljenima s rukama raširenim prema nebu. Pisar Ezra otvorio je knjigu Zakona na trgu i blagoslovio GOSPODA. Sav narod pao je licem prema zemlji. U Babilonu je Danilo klečao tri puta dnevno. Jedan psalam moli uvečer, ujutro i u podne.
“I Mojsije požuri i prignu glavu prema zemlji i pokloni se.”
“I padoh pred GOSPODOM, kao prvi put, četrdeset dana i četrdeset noći; niti sam jeo hljeba niti pio vode; zbog svog grijeha vašeg kojim ste sagriješili, čineći ono što je zlo u očima GOSPODNJIM, draždeći Ga.”
“I bijaše tako, kad je Salomon završio svu ovu molitvu i molbu GOSPODU, da ustade ispred žrtvenika GOSPODNJEG, gdje je klečao na koljenima s rukama raširenim prema nebu.”
“I Ezra blagoslovi GOSPODA, velikog Boga. I sav narod odgovori: ‘Amin, Amin’, podižući ruke; i saginjaše glave, i padaše pred GOSPODOM licem na zemlju.”
“I kad je Danijel doznao da je pismo potpisano, uđe u svoju kuću; a prozori su mu bili otvoreni u gornjoj sobi prema Jerusalemu; i klečao je na koljenima tri puta na dan i molio se i zahvaljivao pred Bogom svojim, kao što je činio i ranije.”
“Uveče, ujutro i u podne žalit ću se i jecati; I On je čuo glas moj.”
| Ko | Šta Tanah bilježi |
|---|---|
| Mojsije na Sinaju | Prignuo je glavu prema zemlji i poklonio se |
| Mojsije | Pao je pred GOSPODOM na četrdeset dana |
| Salomon | Molio se na koljenima, s rukama raširenim prema nebu |
| Ezrin narod | Pali su licem do zemlje |
| Danijel | Klečao je na molitvi tri puta dnevno |
Hram: trinaest padanja ničice
Padanje ničice bilo je i dio obožavanja u Hramu u Jerusalemu. Kad je Salomonov Hram posvećen, kaže Tanah, Izrael se poklonio licem prema zemlji na pločniku. Mišna je sastavljena oko 200. n. e. Ona bilježi kasniju hramsku službu, a padanje ničice provlači se kroz nju. Na Jom Kipur veliki svećenik glasno je izgovarao božansko ime. Tada su svećenici i narod klečali, klanjali se i padali ničice. Pri svakodnevnoj žrtvi svaki zvuk trube donosio je padanje ničice. Bilo je trinaest utvrđenih padanja ničice u hramskim dvorištima, licem prema njegovim vratima. Ovi odlomci su halaha, to jest jevrejsko pravo, koje opisuje Hram. Mišna se moli i za ponovnu izgradnju Hrama.
“I svi sinovi Izraelovi gledali su kad je vatra sišla i slava GOSPODNJA bila nad kućom; i pokloniše se licima do zemlje na pločniku, i pali su ničice i zahvaljivali GOSPODU: ‘jer je dobar, jer Njegova milost traje zauvijek.’”
Mišna opisuje hramsku službu na Jom Kipur. Veliki svećenik polagao je ruke na jarca koji se otpuštao i ispovijedao grijehe Izraela. Kada su svećenici i narod koji je stajao u hramskom dvorištu čuli božansko ime, izgovoreno kako je napisano (shem ha-meforash), iz usta velikog svećenika, klečali su, klanjali se i padali ničice. Zatim su govorili: “Blagoslovljeno ime Njegovog slavnog kraljevstva u vijeke vjekova.”
Mišna opisuje svakodnevnu žrtvu (tamid) u Hramu. Kada se izlijevao prinos vina, leviti su pjevali psalam dana. Kod svakog prekida u psalmu svećenici su trubili, a narod se klanjao ničice (ve-hishtachavu ha-am). “Za svaki odjeljak jedan zvuk, a za svaki zvuk jedan pad ničice.” Mišna završava molitvom da se Hram uskoro ponovo izgradi.
Mišna bilježi da je u Hramu bilo trinaest padanja ničice (hishtachavayot). Domaćinstva Rabana Gamliela i rabina Hananje, zamjenika velikog svećenika, činila su četrnaest. Dodavali su jedno prema spremištu drva, po porodičnoj predaji da je tamo sakriven Kovčeg. U 6:3 Mišna kaže da su padanja ničice bila okrenuta prema trinaest vrata hramskog dvorišta: četiri na sjeveru, četiri na jugu, tri na istoku i dva na zapadu.
Nakon Hrama: ograničeno, a ne napušteno
Nakon pada Hrama, padanje ničice bilo je ograničeno, a ne napušteno. Talmud priča o Ravu, vodećem rabinu iz 3. stoljeća. Na dan javnog posta u Babiloniji cijela zajednica pala je ničice, ali Rav nije. Jedan navedeni razlog je Levitski zakonik 26:1. Izvan Hrama čovjek se ne smije klanjati na kamenom podu. Drugi razlog je da ugledan čovjek ne treba javno padati ničice. Majmonid to pravilo stavlja u svoj zbornik prava. Bilježi i odgovor koji je Izrael našao. Sinagoge popločane kamenom prekrivale su se prostirkama ili slamom, da lice ne dodiruje kamen. Dakle, padanje ničice nastavilo se nakon Hrama. Promijenilo se gdje se obavlja, koliko potpuno i ko ga obavlja.
Halaha. Rav (3. stoljeće) došao je u Babiloniju na javni post. Svi su pali ničice, ali Rav nije. Talmud daje tri razloga. Prvo, pod ispred njega bio je od kamena, a jedna baraita čita Levitski zakonik 26:1: u svojoj zemlji ne smiješ se klanjati na kamenu, ali se smiješ klanjati na kamenju Hrama. Drugo, Rav se običavao potpuno klanjati ničice, s raširenim rukama i nogama (pishut yadayim ve-raglayim). Ula (3-4. stoljeće) rekao je da je Tora zabranila samo to, i to samo na kamenom podu. Treće, rabin Elazar (3. stoljeće) rekao je da ugledan čovjek (adam chashuv) ne smije pasti ničice osim ako bi mu se odazvalo kao Jošui (Jošua 7:10). Jedna baraita zatim definira riječi: kida je padanje ničice, keria je klečanje, a hištahavaja je ležanje s raširenim rukama i nogama. Abaje i Rava (4. stoljeće) samo su saginjali glave u stranu.
“Ne pravite sebi idole, niti podižite rezani lik ili stup, niti stavljajte kakav ukrašen kamen u zemlji svojoj, da mu se klanjate; jer ja sam GOSPOD Bog vaš.”
Halaha. Majmonid propisuje da je ‘ukrašeni kamen’ (even maskit) iz Levitskog zakonika 26:1 zabranjen čak i kada se na njemu klanja Bogu, jer idolopoklonici stavljaju kamen pred svog idola da se na njemu klanjaju. Bičevanje se primjenjuje samo kada čovjek raširi ruke i noge na kamenu. U Hramu je dozvoljeno klanjati se na kamenu. “Iz tog razloga svi Izraelci imaju običaj” da u sinagogama popločanim kamenom prostiru prostirke, slamu ili sijeno, između lica i kamenja. Ko ne nađe ništa da stavi između, odlazi drugdje da padne ničice, ili se klanja naslanjajući se na bok.
Šta jevrejska molitva čuva danas: klanjanje i padanje ničice
Velik dio ovoga opstaje u današnjoj jevrejskoj molitvi. Amida je molitva stojeći u srcu svake službe. Ima utvrđene poklone. Talmud ih određuje na početku i kraju njenog prvog blagoslova i njenog blagoslova zahvale, i Jevreji se tamo i danas klanjaju. Nakon Amide dolazi Tahanun, molitva preklinjanja, zvana i ‘padanje ničice’. U 12. stoljeću Majmonid je propisao da vjernik sjeda na tlo i pada licem na zemlju. Neki, kaže on, leže potpuno ispruženi, ali nikada na kamenu. Shulchan Aruch je kasniji standardni zbornik jevrejskog prava, iz 16. stoljeća. On traži da se vjernik nasloni na ruku. Njegove bilješke od Mojsija Isserlesa, poznatog kao Rema, daju praksu aškenaskih Jevreja, onih srednjoevropskog i istočnoevropskog porijekla. One zabranjuju svakome da leži s raširenim rukama i nogama.
Halaha. Jedna baraita navodi gdje se čovjek klanja u Amidi: na početku i kraju prvog blagoslova (Avot) i blagoslova zahvale (Hodaa). Onome ko želi da se klanja kod svakog blagoslova uči se da to ne čini. Prenosi se da rabin Jehošua ben Levi (3. stoljeće) propisuje da se veliki svećenik klanja kod svakog blagoslova. Kralj, nakon što se pokloni, ne ustaje do kraja, kao što je Salomon ustao ‘s koljena’ (1 Kraljevi 8:54). Talmud zatim navodi tri riječi: kida (lice do tla), keria (na koljenima) i hištahavaja (raširene ruke i noge).
Halaha. Majmonid opisuje padanje ničice nakon Amide. Nakon što podigne glavu s petog poklona, vjernik sjeda na tlo, pada licem na zemlju i upućuje molbe koje želi. Definira izraze: klečanje (keri'ah) je na koljenima, klanjanje (kidda) je na licu, a padanje ničice (hishtachavayah) je širenje ruku i nogu dok čovjek ne legne licem na tlo. U ovoj molbi neki se klanjaju, a neki potpuno padaju ničice, ali potpuno padanje ničice na kamen zabranjeno je izvan Hrama. Ugledan čovjek ne smije pasti ničice osim ako zna da je pravedan kao Jošua; samo malo nagne lice i ne pritišće ga na tlo.
Halaha o ‘padanju ničice’ (nefilat apayim), molitvi Tahanun nakon Amide. Paragraf 1: običaj je nasloniti se na jednu stranu, na lijevu ruku ili, dodaje Rema, na desnu kada su tefilin na lijevoj. Paragraf 8: ugledan čovjek ne smije pasti ničice kada moli za zajednicu, osim ako je siguran da će mu se odazvati kao Jošui. Rema dodaje da niko ne smije pasti ničice s raširenim rukama i nogama, čak ni tamo gdje nema ukrašenog kamena. Dozvoljeno je malo se nasloniti na bok. Na Jom Kipur, kada padaju ničice, prostire se trava da ih odvoji od poda.
Šta jevrejska molitva čuva danas: Jom Kipur
Na Jom Kipur mnoge aškenaske zajednice kleče licem prema podu. To čine pri Avodi, prepričavanju hramske službe, i pri Aleinu, molitvi hvale. Rema bilježi taj običaj, kod riječi Mišne “svećenici i narod”. U aškenaskoj praksi isto se čini pri Aleinu na Roš Hašanu, jevrejsku Novu godinu. To su, kao i pokloni u Amidi i Tahanun, stvarni ostaci. Za one koji drže taj običaj, lice sada dodiruje pod najviše tri dana godišnje. To su dva dana Roš Hašane i Jom Kipur.
Halaha za službu Musaf na Jom Kipur, kada čitač recituje red hramske službe (Avoda). Rema bilježi običaj da se pada ničice kod riječi ‘svećenici i narod’, riječi Mišne Joma 6:2, a također i kod Aleinu. Čitač, međutim, ne smije napustiti svoje mjesto da bi to učinio.
U bilješkama uz svoj prijevod zakona o Jom Kipuru Brahms objašnjava da je padanje ničice bila hramska praksa napuštena nakon pada Hrama. U aškenaskom obredu sačuvala se kod Aleinu u Musafu na Roš Hašanu i Jom Kipur; u drugim prilikama vjernici se samo klanjaju kod ‘savijamo koljeno’. Dodaje da se to nije činilo u sefardskim zajednicama.
Pranje prije molitve
I pranje prije molitve seže do Tore, pet Mojsijevih knjiga. Tora zapovijeda Aronu i njegovim sinovima, svećenicima, da operu ruke i noge prije nego što služe kod oltara. To je pravilo za svećenike, a ne za svakog vjernika. Rabini su pranje prenijeli u svakodnevnu molitvu. Rabin Johanan bio je učitelj iz 3. stoljeća u zemlji Izrael. Učio je o čovjeku koji opere ruke, izgovori Šemu i moli. Šema je svakodnevna izjava da je Bog Jedan. Za takvog čovjeka računa se kao da je sagradio oltar. Njegov dokaz je Psalam 26:6: “Oprat ću ruke svoje u nevinosti”.
“I Aron i sinovi njegovi neka ondje peru ruke i noge svoje; kad ulaze u šator sastanka, neka se operu vodom, da ne umru; ili kad se približe žrtveniku da služe, da zapale ognjenu žrtvu GOSPODU; tako neka peru ruke i noge svoje, da ne umru; i to će im biti vječna uredba, njemu i potomstvu njegovu kroz njihove naraštaje.’”
Rabin Hija bar Aba prenosi u ime rabina Johanana (3. stoljeće, zemlja Izrael): ko obavi nuždu, opere ruke, stavi tefilin, izgovori Šema i klanja, računa se kao da je sagradio oltar i na njemu prinio žrtvu. Dokaz je Psalam 26:6, ‘Oprat ću ruke u nevinosti; tako ću obići Tvoj oltar’. Ravina zatim priča Ravi (4. stoljeće) o učenjaku iz zemlje Izrael. On je učio da onaj ko nema vode može obrisati ruke zemljom, kamenom ili komadićem drveta. Rava se složio: stih kaže ‘u nevinosti’, to jest, s bilo čim što čisti.
“Oprat ću ruke svoje u nevinosti; tako ću obilaziti Tvoj oltar, GOSPODE,”
Dva jevrejska svjedoka: karaiti i Abraham Majmonid
Dva jevrejska svjedoka upućuju na isto. Karaitski Jevreji slijede Tanah bez usmenog zakona rabina i mole gotovo onako kako Tanah opisuje. Novinari su posjetili karaitske sinagoge u Izraelu i Kaliforniji. Tamo se obuća skida na vratima, a pod je prekriven ćilimima. Vjernici peru ruke, kleče i dodiruju glavama tlo. Abraham Majmonid (1186-1237) bio je sin Mojsija Majmonida i poglavar egipatskih Jevreja. Padanje ničice, klečanje i pranje nogu vratio je u molitvu svog kruga. Protivnici su to nazvali običajima nejevreja i prijavili ga muslimanskim vlastima. Njegov odgovor bio je da su to putevi izraelskih proroka. Po njegovom gledištu sufije, muslimanski mistici posvećeni molitvi, sačuvali su ih. Izrael ih je, u izgnanstvu, napustio.
Izvještaj o Kongregaciji B'nai Israel u Daly Cityju u Kaliforniji, karaitskoj sinagogi blizu San Francisca. Vjernici skidaju obuću prije ulaska, kao što je Mojsije učinio kod gorućeg grma. Ispred klupa je otvoreni prostor pokriven ćilimima, gdje neki sjede ili kleče. Kada se klanjaju, dodiruju glavom tlo.
Izvještaj o karaitskoj sinagogi u Beershebi. Vjernici ostavljaju obuću u predsoblju, peru ruke i ulaze u svetište prekriveno ćilimima, sa samo nekoliko stolica pozadi za starije. Tamo se klanjaju prema svetom kovčegu.
Fenton opisuje molitvene reforme Abrahama Majmonida (1186-1237), sina Mojsija Majmonida i poglavara egipatskih Jevreja. One su uključivale pranje nogu prije molitve, stajanje u redovima, klečanje i klanjanje, te podizanje ruku u molbi. Protivnici su ih nazivali nejevrejskim običajima i čak su ga prijavili muslimanskim vlastima. Abraham je smatrao da je obnovio prakse jevrejskog porijekla, koje su sačuvali sufije, a Jevreji zaboravili u teškoćama izgnanstva.
Studija o Abrahamu Majmonidu i njegovom pijetističkom krugu. Izlaže njegove molitvene reforme, uključujući padanje ničice i klečanje u sinagogi i brigu o pranju prije molitve. Njegova odbrana počivala je na biblijskim presedanima, čitanim kao putevi proroka, koje su Jevreji zaboravili i sada ih je trebalo obnoviti.
Kur'an: vjerovjesnici su padali na sedždu
Kur'an priča istu priču sa svoje strane. Imenuje vjerovjesnike iz loze Ibrahima i Israila. Kad bi im se učili Allahovi (﷾) znakovi, kaže, padali su na sedždu plačući. Hvali neke od Sljedbenika Knjige, Jevreje i kršćane, koji cijelu noć uče Allahove (﷾) znakove i čine sedždu. Kaže da oni kojima je dato znanje prije Kur'ana padaju licem kad se on uči. Merjemi je rekao da čini sedždu i ruku' s onima koji čine ruku'. Dakle, Kur'an muslimanski namaz ne predstavlja kao nešto novo. Predstavlja ga kao molitvu vjerovjesnika, obnovljenu.
“To su vjerovjesnici koje je Allah blagodatima obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Svemilosnog učili, oni bi na sedždu padali i plakali.”
“Nisu svi oni isti! Među onima kojima je Knjiga data ima ispravnih, koji po cijelu noć ajete Allahove uče i sedždu Mu čine. Oni u Allaha i onaj svijet vjeruju, naređuju da se čine dobra djela, a odvraćaju od zlih, i žure činiti dobro. Oni su među dobrima. Kakvo god dobro da urade, neće im biti negirano, a Allah dobro zna one koji se Njega boje.”
“Reci: “Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tlo kad im se on čita, i govore: ‘Uzvišen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’ I padaju licem na tlo plačući, i on im uvećava strahopoštovanje.””
““Merjema, budi skrušena i pokorna Gospodaru svome, i sedždu čini i sa onima koji ruku' obavljaju i ti obavljaj!””
Ali nije li i islam promijenio svoj namaz?
Jevrejski čitalac može odgovoriti da je i islam promijenio svoj namaz. Isprva su Poslanik (ﷺ) i njegovi sljedbenici u Medini klanjali prema Jerusalemu, šesnaest ili sedamnaest mjeseci. Zatim je pravac okrenut prema Kabi, svetoj kući u Mekki. Kur'an tu promjenu bilježi u 2:144, upućenom Poslaniku (ﷺ) u Medini. Kur'an navodi razlog: da se pokaže ko će slijediti Poslanika (2:143). Kaže i da istok i zapad pripadaju Allahu (﷾) i da je Allah (﷾) prisutan gdje god se čovjek okrene. Razlika je u tome odakle svaka promjena dolazi. Promjena u islamu nalazi se u samom Kur'anu, za Poslanikovog (ﷺ) života. Ona je okrenula pravac. Ruku' i sedžda ostali su kakvi su bili. Umanjenje u judaizmu došlo je nakon Hrama. Došlo je kroz rabinsko čitanje Levitskog zakonika 26:1 i, tokom stoljeća, kroz običaj. Sedždu vjerovjesnika sačuvao je Kur'an.
El-Bera ibn Azib prenosi da je Poslanik (ﷺ) po dolasku u Medinu klanjao okrenut prema Jerusalemu šesnaest ili sedamnaest mjeseci, sve dok pravac namaza nije okrenut prema Kabi.
“Mi vidimo kako okrećeš lice svoje prema nebu i Mi ćemo te sigurno okrenuti prema kibli koju ti želiš; pa, okreni lice svoje prema Časnoj džamiji! I gdje god bili, lice svoje okrenite prema njoj. Doista, oni kojima je data Knjiga znaju da je to istina od Gospodara njihova. A Allah nije nemaran prema onome šta oni rade.”
“Tako smo vas učinili najboljom zajednicom sredine, kako biste svjedočili o drugim ljudima i kako bi Poslanik o vama svjedočio. I Mi smo promijenili kiblu prema kojoj si se okretao samo da bismo znali one koji slijede Poslanika naspram onih koji ne vjeruju, jer to je, doista, teško bilo svima, izuzev onima koje je Allah uputio na Pravi put. Allah neće dozvoliti da propadne vjerovanje vaše – a doista je Allah prema ljudima milosrdan i milostiv.”
“A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova kibla i strana. Allah je, doista, neizmjerno darežljiv i Sveznajući.”
Halaha. Rav (3. stoljeće) došao je u Babiloniju na javni post. Svi su pali ničice, ali Rav nije. Talmud daje tri razloga. Prvo, pod ispred njega bio je od kamena, a jedna baraita čita Levitski zakonik 26:1: u svojoj zemlji ne smiješ se klanjati na kamenu, ali se smiješ klanjati na kamenju Hrama. Drugo, Rav se običavao potpuno klanjati ničice, s raširenim rukama i nogama (pishut yadayim ve-raglayim). Ula (3-4. stoljeće) rekao je da je Tora zabranila samo to, i to samo na kamenom podu. Treće, rabin Elazar (3. stoljeće) rekao je da ugledan čovjek (adam chashuv) ne smije pasti ničice osim ako bi mu se odazvalo kao Jošui (Jošua 7:10). Jedna baraita zatim definira riječi: kida je padanje ničice, keria je klečanje, a hištahavaja je ležanje s raširenim rukama i nogama. Abaje i Rava (4. stoljeće) samo su saginjali glave u stranu.
Muslimani to čuvaju pet puta dnevno
Muslimani taj namaz čuvaju i danas. Kur'an zapovijeda vjernicima da čine ruku' i sedždu i da prije namaza peru lice, ruke i noge. Od svakog klanjača traži pranje ruku i nogu koje je Tora tražila od svećenika. Poslanik (ﷺ) je poučavao pet dnevnih namaza i rekao svojim sljedbenicima da klanjaju onako kako su vidjeli da on klanja. Dakle, svaki musliman, više puta dnevno, čini ono što Tanah bilježi o Mojsiju i Ezrinom narodu. Srce dolazi prvo: Kur'an hvali one koji su ponizni u svojim namazima. Ali tijelo se klanja s njim, kao što je to bilo u hramskim dvorištima.
“O vjernici, pred Allahom se sagibajte i čelima po tlu padajte, Gospodara svog obožavajte i dobra djela činite da biste postigli ono što želite.”
“O vi koji vjerujete, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza laktova operite – a glave svoje potarite – i noge svoje do iza članaka operite. Ako ste džunupi, onda se očistite; a ako ste bolesni, ili na putu, i izvršili ste prirodnu potrebu, ili ste imali odnos sa suprugama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. Allah vam ne želi pričiniti poteškoće, već vas želi učiniti čistim i blagodat Svoju vam upotpuniti, da biste bili zahvalni.”
Talha ibn Ubejdullah prenosi da je jedan čovjek iz Nedžda upitao Poslanika (ﷺ) o islamu. Rečeno mu je: pet namaza u danu i noći, post ramazana i zekat, a sve više od toga je dobrovoljno. Čovjek je otišao govoreći da neće činiti ni više ni manje, a Poslanik je rekao da će uspjeti ako govori istinu.
Malik ibn el-Huvejris prenosi da je on s drugim mladićima boravio kod Poslanika (ﷺ) dvadeset dana. Kad ih je poslao kući da pouče svoje porodice, rekao im je: klanjajte kako ste vidjeli da ja klanjam.
“Ono što žele vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju,”
Odgovor po odgovor
Šulhan Aruh, Orah Haim 621:4 — Josef Karo, s glosama Mojsija Isserlesa (Rema), odjeljak 621, paragraf 4
Halaha za službu Musaf na Jom Kipur, kada čitač recituje red hramske službe (Avoda). Rema bilježi običaj da se pada ničice kod riječi ‘svećenici i narod’, riječi Mišne Joma 6:2, a također i kod Aleinu. Čitač, međutim, ne smije napustiti svoje mjesto da bi to učinio.
Navedeno za
Ništa nije izgubljeno. Jevreji se klanjaju u svakoj Amidi, padaju ničice u Tahanunu i na Jom Kipur kleče licem prema podu.
Odgovor
Zato ova stranica kaže ‘umanjeno’, a ne ‘izgubljeno’. Trinaest padanja ničice iz Hrama pripadalo je Hramu, i Jevreji se mole za njegov povratak. Ali i molitva izvan Hrama se promijenila. Zašto Rav nije pao ničice? Jedan odgovor u Talmudu jeste da je njegov običaj bio da leži potpuno ispružen, dok je njegova zajednica samo padala ničice. Majmonid je i dalje tražio od vjernika da nakon Amide sjednu na tlo i padnu licem na zemlju. Shulchan Aruch sada traži da se naslone na ruku. Gdje zajednice danas drže taj običaj, lice dodiruje pod najviše tri dana godišnje. To su Roš Hašana i Jom Kipur. Muslimani ne leže ispruženi: Poslanik (ﷺ) je poučio sedždi na čelu, rukama, koljenima i nožnim prstima. U islamu čelo ide na zemlju u svakom namazu, svaki dan.
Zaključak — Judaizam je sačuvao poklon. Najviše tri dana godišnje sačuvao je i lice na podu. Islam stavlja čelo na zemlju u svakom namazu.
Levitski zakonik 26:1 — Tora (Zakon), poglavlje 26, stih 1 (JPS 1917)
“Ne pravite sebi idole, niti podižite rezani lik ili stup, niti stavljajte kakav ukrašen kamen u zemlji svojoj, da mu se klanjate; jer ja sam GOSPOD Bog vaš.”
Navedeno za
Sama Tora ograničava klanjanje izvan Hrama. Kad Jevreji ne padaju ničice na pod sinagoge, oni se pokoravaju Levitskom zakoniku 26:1, a ne gube ništa.
Odgovor
Stih zabranjuje ukrašeni kamen postavljen da se na njemu klanja, što Majmonid objašnjava kao običaj idolopoklonika. Talmud dozvoljava kamenje Hrama. Majmonid bilježi da je Izrael kamene podove prekrivao prostirkama da bi i dalje mogao padati ničice. Jedan odgovor u Talmudu jeste da je Rav običavao potpuno padati ničice. Danilo je klečao u Babilonu, a Ezrin narod pao je ničice na gradskom trgu. Kao ni Jevreji, muslimani se ne klanjaju nijednom kipu ni kamenu, a klanjaju na prostirkama ili čistom tlu, kako Majmonid bilježi da je činio Izrael.
Zaključak — Levitski zakonik 26:1 uređuje to na čemu se čovjek klanja. Ne zabranjuje stavljanje lica na zemlju pred Bogom.
Postanak 23:7 — Tora (Zakon), poglavlje 23, stih 7 (JPS 1917)
“I Abraham ustade i pokloni se narodu zemlje, sinovima Hetovim.”
Navedeno za
Klanjanje do zemlje bila je drevna uljudnost, iskazivana kraljevima i starješinama kao i Bogu. Položaj tijela je običaj, a ne zapovijed, i zajednički pokret ne dokazuje ništa o islamu.
Odgovor
Islam ne dokazuje samo iz pokreta. U Tanahu su se ljudi klanjali i drugima: Abraham se poklonio narodu zemlje. Kur'an zapovijeda sedždu samo Allahu (﷾), a ne ičemu što je On stvorio. Poenta ove stranice je uža. Kur'an kaže da je njegov namaz molitva vjerovjesnika. Tanah i Mišna pokazuju kakva je bila ta molitva: pranje, klanjanje, klečanje, lice na zemlji pred Bogom, u utvrđena vremena. Poslanik (ﷺ) je u Arabiji poučio tom namazu, i muslimani ga čuvaju svaki dan otada.
Zaključak — Tvrdnja nije da položaj tijela dokazuje islam, nego da je Kur'an sačuvao molitvu vjerovjesnika samo Allahu (﷾).
Kur'an 96:19 — sura El-Alak, ajet 19
“Naprotiv! Ti se njemu ne pokoravaj, već čini sedždu i približi se Gospodaru svome.”
Navedeno za
Muhammed (ﷺ) je jevrejsku molitvu prepisao od Jevreja koje je sreo u Arabiji, u Medini ili prije. Sličnost dokazuje preuzimanje, a ne povratak vjerovjesnicima.
Odgovor
Sedžda je zapovijeđena u Mekki, prije nego što je Poslanik (ﷺ) preselio u Medinu. Došla je u jednoj od najranijih sura Kur'ana: “čini sedždu i približi se Gospodaru svome”. Dakle, muslimanska sedžda nije počela u Medini. Muslimanski namaz ne slijedi ni redoslijed sinagoge. Nema blagoslova Amide ni čitanja Tore, i ne traži kvorum od desetorice. Ono što dijeli starije je: pranje nogu svećenika, klečanje i lice na zemlji. To je tvrdnja Kur'ana: obnovljena molitva vjerovjesnika, a ne prepisana od susjeda. Abraham Majmonid, učeni Jevrej, vidio je istu sličnost i vodio je do izraelskih proroka.
Zaključak — Muslimanski namaz odgovara vjerovjesnicima i Hramu, a ne sinagogi njegovog vremena.
Hošea 14:2-3 — Proroci (Nevi'im), poglavlje 14, stih 2-3 (JPS 1917)
“Vrati se, Izraelu, GOSPODU Bogu svome; Jer si posrnuo u bezakonju svome. Uzmite sa sobom riječi I vratite se GOSPODU; Recite Mu: ‘Oprosti svako bezakonje I primi ono što je dobro; Tako ćemo umjesto junaca prinijeti žrtvu usana svojih.”
Navedeno za
Molitva je služba srca. Hošea stavlja riječi umjesto žrtava, pa je položaj tijela sporedan.
Odgovor
Islam se slaže da srce dolazi prvo: Kur'an hvali one koji su ponizni u svojim namazima. Ali rabini tijelo nisu smatrali nevažnim. Propisali su gdje se klanjati u Amidi. I pranje, tefilin, Šemu i molitvu zajedno računali su kao gradnju oltara. (Tefilin su male kožne kutije sa stihovima Tore koje se nose pri molitvi.) Mojsije je na Sinaju prignuo glavu do zemlje. Srce i tijelo zajedno put su vjerovjesnika.
Zaključak — Vlastiti propisi rabina vezuju tijelo za molitvu, kao što su to činili vjerovjesnici.
J. The Jewish News of Northern California (2017)
Izvještaj o Kongregaciji B'nai Israel u Daly Cityju u Kaliforniji, karaitskoj sinagogi blizu San Francisca. Vjernici skidaju obuću prije ulaska, kao što je Mojsije učinio kod gorućeg grma. Ispred klupa je otvoreni prostor pokriven ćilimima, gdje neki sjede ili kleče. Kada se klanjaju, dodiruju glavom tlo.
Navedeno za
Karaiti i Abraham Majmonid živjeli su pod islamom. Njihova padanja ničice pokazuju islamski utjecaj na Jevreje, a ne ostatak molitve vjerovjesnika.
Odgovor
Karaitski pokret oblikovao se u 8. i 9. stoljeću, pod islamskom vlašću. Abraham Majmonid otvoreno se ugledao na primjer sufija. Dakle, ova stranica ne počiva na njihovoj starini. Njihovo svjedočenje je jednostavnije. Čitajući Tanah bez rabinskih propisa, karaiti mole klečeći, s glavom na tlu. Abraham Majmonid isto je branio iz Tanaha. Izvor te molitve su Mojsije, Ezrin narod i Hram, a Tanah to direktno pokazuje.
Zaključak — Ko god je to sačuvao, oblik je oblik vjerovjesnika, a sam Tanah to pokazuje.
Encyclopedia of Religion (2005), ‘Maimonides, Abraham’
Fenton opisuje molitvene reforme Abrahama Majmonida (1186-1237), sina Mojsija Majmonida i poglavara egipatskih Jevreja. One su uključivale pranje nogu prije molitve, stajanje u redovima, klečanje i klanjanje, te podizanje ruku u molbi. Protivnici su ih nazivali nejevrejskim običajima i čak su ga prijavili muslimanskim vlastima. Abraham je smatrao da je obnovio prakse jevrejskog porijekla, koje su sačuvali sufije, a Jevreji zaboravili u teškoćama izgnanstva.
Navedeno za
Abraham Majmonid prepisivao je sufije, kako su govorili njegovi protivnici, a većina egipatskih Jevreja odbacila je njegove reforme.
Odgovor
Njegovi protivnici su to govorili, a većina zajednice nije ga slijedila. Ali on je bio poglavar egipatskih Jevreja i Majmonidov sin, i branio je to iz Tanaha. Čitao je to kao prakse izraelskih proroka. Dakle, vodeći rabin vidio je u sedždi sufija molitvu izraelskih proroka, koju je želio da Izrael vrati.
Zaključak — Vodeći srednjovjekovni rabin molitvu koju muslimani čuvaju vodio je do izraelskih proroka.
Sahih el-Buhari 40 — Kitab el-Iman (Knjiga o vjerovanju), hadis 40
El-Bera ibn Azib prenosi da je Poslanik (ﷺ) po dolasku u Medinu klanjao okrenut prema Jerusalemu šesnaest ili sedamnaest mjeseci, sve dok pravac namaza nije okrenut prema Kabi.
Navedeno za
I islam je promijenio svoj namaz. Muhammed (ﷺ) je klanjao prema Jerusalemu, a zatim se okrenuo prema Mekki.
Odgovor
Promjena je u samom Kur'anu, učinjena za Poslanikovog (ﷺ) života. Kur'an kaže da istok i zapad pripadaju Allahu (﷾) i da je Allah (﷾) prisutan gdje god se čovjek okrene. Ona je okrenula pravac, a ruku' i sedžda nisu se promijenili. Umanjenje u judaizmu došlo je kasnije, kroz rabinsko čitanje i, tokom stoljeća, običaj.
Zaključak — Promjena u islamu došla je objavom i promijenila je pravac, a ne sedždu.
Gledišta
Rabinski judaizam
Molitva je služba srca, a otkad je Hram pao, ona stoji umjesto žrtava. Padanja ničice iz Hrama vratit će se s Hramom, za koji se Jevreji mole svaki dan. Tijelo i dalje učestvuje. Jevreji se klanjaju u Amidi, padaju ničice u Tahanunu, a mnogi na Jom Kipur kleče licem prema podu. Potpuno padanje ničice na kamen izvan Hrama ograničava Levitski zakonik 26:1, kako propisuju Talmud i zbornici. Ništa od vjere proroka nije izgubljeno.
Talmud Levitski zakonik 26:1 čita kao zabranu potpunog padanja ničice na kameni pod izvan Hrama. Majmonid to čini zakonom.
Pobijanje
Prihvaćeno: stih uređuje to na čemu se čovjek klanja, a ne to da li lice ide na zemlju. Majmonid bilježi da je Izrael kamene podove prekrivao prostirkama da bi i dalje mogao padati ničice. Muslimani isto klanjaju na prostirkama ili čistom tlu. Ne klanjaju se nijednom kipu ni kamenu.
Talmud utvrđuje klanjanje u Amidi, a zbornici čuvaju padanje ničice u Tahanunu.
Pobijanje
Prihvaćeno, i ova stranica ih računa kao stvarne ostatke. Ali Majmonid je tražio od vjernika da padne licem na zemlju. Shulchan Aruch traži da se nasloni na ruku. U islamu čelo ide na zemlju u svakom namazu.
Aškenaski Jevreji i dalje padaju na tlo na Jom Kipur pri Avodi i pri Aleinu.
Pobijanje
Tačno, i zato ova stranica kaže ‘umanjeno’, a ne ‘izgubljeno’. Za one koji drže taj običaj, lice dodiruje pod najviše tri dana godišnje. U islamu čelo dodiruje zemlju u svakom namazu, pet puta dnevno.
Prorok Hošea riječi molitve naziva žrtvom usana. Dakle, kažu oni, molitva srca stoji umjesto žrtava.
Pobijanje
Islam se slaže da srce dolazi prvo: Kur'an hvali one koji su ponizni u svojim namazima. Ali Hošea stavlja riječi umjesto junaca, a ne umjesto klanjanja. Danilo je klečao u molitvi u Babilonu, daleko od Hrama. Rabini su i dalje utvrdili poklone u Amidi.
Karaitski judaizam
Karaiti slijede Tanah bez usmenog zakona rabina. Mole gotovo onako kako Tanah opisuje, bez obuće, na ćilimima, klečeći i klanjajući se do tla.
Karaitske sinagoge u Izraelu i Kaliforniji i dalje tako mole. Vjernici skidaju obuću, peru ruke, kleče i klanjaju se glavama do tla.
Pobijanje
Tačno, i to podupire ovu stranicu. Čitajući Tanah bez rabinskih propisa, karaiti mole klečeći s glavom na tlu. Kur'an kaže da su vjerovjesnici padali na sedždu, a muslimani to čine u svakom namazu.
Islamsko gledište
Namaz kojem je poučio Poslanik (ﷺ) molitva je Muse i vjerovjesnika. Počinje pranjem, zatim se čovjek klanja, kleči i stavlja lice na zemlju pred Allahom (﷾). Rabinski običaj to je kroz stoljeća umanjio; islam to čuva svaki dan.
Tanah bilježi kako se Mojsije klanja do zemlje i pada pred GOSPODOM. Bilježi cijeli Izrael licem prema zemlji.
Mišna bilježi padanje ničice kao dio hramske službe, na Jom Kipur i pri svakodnevnoj žrtvi.
Nakon Hrama, Talmud je zabranio ležanje ispružen na kamenu izvan njega. Majmonid je i dalje propisao da vjernici padaju licem na zemlju. Kasniji običaj to je sveo na naslanjanje na ruku, s licem prema podu najviše tri dana godišnje.
Abraham Majmonid padanje ničice i pranje nazvao je putevima izraelskih proroka, koje su sačuvale sufije.
Kur'an kaže da su vjerovjesnici iz loze Ibrahima i Israila padali na sedždu plačući.
Kur'an zapovijeda pranje, ruku' i sedždu, a Poslanik (ﷺ) je poučavao pet dnevnih namaza.