Kratak odgovor
Povratkom Bogu, a u tome se judaizam i islam slažu. Vjerovjesnik Hošea rekao je Izraelu: “Uzmite sa sobom riječi” i vratite se GOSPODU. Talmud je rabinski zapis zakona i rasprava. Jedna izreka u njemu te riječi, za grijeh učinjen nasamo, računa kao prinos mladih junaca. Jedna knjiga rabinskih priča govori o Rabbanu Johananu ben Zakaiju, rabinu (jevrejskom učitelju) iz 1. stoljeća. Kada je Hram pao, rekao je učeniku da dobrota iskupljuje kao hramski oltar. Majmonid, rabin iz 12. stoljeća, propisao je da bez Hrama pokajanje iskupljuje sve grijehe. Kur'an kaže da Allah (﷾) prašta sve grijehe onima koji Mu se vrate. Hebrejska Biblija, rabini i Kur'an svi odbacuju tvrdnju da Bog ne može oprostiti bez krvi. Islam daje i čist list onome ko uđe u njega, kao što Jerusalemski Talmud čini za obraćenika.
Potpuno objašnjenje
Hebrejska Biblija: vrati se i Bog prašta
Vjerovjesnici oprost vežu za povratak Bogu. Hošea Izraelu daje riječi koje treba reći i naziva ih žrtvom usana. Ezekiel kaže da se nijedan grijeh onoga ko se vraća neće spominjati protiv njega. U knjizi o Junusu, grad Ninive odvratio se od svog zlog puta i bio je pošteđen, bez ikakve zabilježene žrtve. Kralj Sulejman molio je za izraelske izgnanike u dalekoj zemlji. Molio je Boga da im oprosti ako se pokaju i mole prema Hramu, daleko od njegovog oltara. Oltar je mjesto gdje su se prinosi spaljivali.
“Vrati se, Izraelu, GOSPODU Bogu svome; Jer si posrnuo u bezakonju svome. Uzmite sa sobom riječi I vratite se GOSPODU; Recite Mu: ‘Oprosti svako bezakonje I primi ono što je dobro; Tako ćemo umjesto junaca prinijeti žrtvu usana svojih.”
“Ali ako se bezbožnik odvrati od svih svojih grijeha koje je učinio, i drži sve Moje uredbe, i čini ono što je zakonito i pravo, zaista će živjeti, neće umrijeti. Nijedan od prijestupa koje je učinio neće mu se spominjati; zbog pravde koju je činio živjet će. Imam li ikakvo zadovoljstvo u tome da bezbožnik umre? govori Gospod BOG; a ne radije da se vrati sa svojih puteva i živi?”
“I opet, kad se bezbožnik odvrati od bezbožnosti svoje koju je počinio, i čini što je zakonito i pravo, sačuvat će dušu svoju u životu.”
“I Bog vidje djela njihova, da su se odvratili od svog zlog puta; i Bog se pokaja za zlo koje je rekao da će im učiniti; i On to ne učini.”
“Ako zgriješe protiv Tebe, jer nema čovjeka koji ne griješi, i Ti se razgnjeviš na njih i predaš ih neprijatelju, tako da ih odvedu u ropstvo u zemlju neprijatelja, daleko ili blizu; ipak ako se opamete u zemlji u koju su odvedeni u ropstvo, i vrate se, i upute molbu Tebi u zemlji onih koji su ih odveli u ropstvo, govoreći: Zgriješili smo, činili smo bezakonje, postupali smo opako; ako se vrate Tebi svim srcem svojim i svom dušom svojom u zemlji svojih neprijatelja, koji su ih odveli u ropstvo, i pomole Ti se prema svojoj zemlji, koju si dao njihovim očevima, gradu koji si izabrao i kući koju sam sagradio Tvom imenu; tada usliši njihovu molitvu i njihovu molbu na nebu, Tvom prebivalištu, i brani njihovu stvar; i oprosti Svom narodu koji je zgriješio protiv Tebe i sve njihove prijestupe kojima su se ogriješili o Tebe; i daj im sažaljenje pred onima koji su ih odveli u ropstvo, da im se smiluju;”
Šta Bog želi više od žrtve
Isto Pismo koje naređuje prinose kaže šta Bog želi više. Vjerovjesnici ne ukidaju prinose; rangiraju ih ispod okrenutog srca. Hošea kaže da Bog želi “milost, a ne žrtvu”. U Psalmu 51, nakon grijeha s Bat-Šebom, kralj Davud kaže da je Božija žrtva slomljen duh. Zatim moli za Jerusalem i za dan kada će njegovi prinosi ponovo biti ugodni Bogu. Ali Tevrat, pet Musaovih knjiga, nije imao prinos za preljubu niti za ubistvo Urije. Tako je samo slomljeno srce moglo vratiti Davuda. Mihej pita da li će ovnovi ili rijeke ulja biti ugodni GOSPODU. Njegov odgovor je pravda, milost i poniznost. Izreke kažu da je činjenje pravde Bogu prihvatljivije od žrtve. Kažu i da se bezakonje iskupljuje “Milošću i istinom”.
“Jer Ti ne uživaš u žrtvi, inače bih je dao; Ne nalaziš zadovoljstvo u paljenici. Žrtve Bogu su slomljen duh; slomljeno i skrušeno srce, Bože, nećeš prezreti. Učini dobro po naklonosti Svojoj Sionu; sagradi zidine Jerusalema. Tada ćeš uživati u žrtvama pravde, u paljenici i cijeloj žrtvi; Tada će prinositi junce na Tvom oltaru.”
“Jer želim milost, a ne žrtvu, i poznavanje Boga radije nego žrtve paljenice.”
“‘S čime ću doći pred GOSPODA I pokloniti se Bogu na visini? Hoću li doći pred Njega s paljenicama, S teladima od godine dana? Hoće li GOSPOD biti zadovoljan hiljadama ovnova, Desetinama hiljada rijeka ulja? Hoću li dati prvenca svoga za prijestup svoj, Plod tijela svoga za grijeh duše svoje?’ Rečeno ti je, čovječe, šta je dobro I šta GOSPOD traži od tebe: Samo da činiš pravdu, i da ljubiš milost, i da ponizno hodiš s Bogom svojim.”
“Činiti pravdu i pravičnost GOSPODU je prihvatljivije od žrtve.”
“Milošću i istinom iskupljuje se bezakonje; I strahom GOSPODNJIM ljudi se odvraćaju od zla.”
“I ako jedna osoba zgriješi iz zablude, neka prinese kozu od godine dana kao žrtvu za grijeh. I svećenik neka izvrši pomirenje za dušu koja je pogriješila, kad griješi iz zablude, pred GOSPODOM, da izvrši pomirenje za nju; i bit će joj oprošteno, i onome koji je rođen među sinovima Izraelovim i strancu koji boravi među njima: imajte jedan zakon za onoga ko išta učini iz zablude. Ali duša koja išta učini podignute ruke, bio rođen u zemlji ili stranac, huli na GOSPODA; i ta će duša biti istrijebljena iz svog naroda. Budući da je prezrela riječ GOSPODNJU i prekršila Njegovu zapovijed, ta će duša potpuno biti istrijebljena, njeno bezakonje bit će na njoj.”
Kada je Hram pao: Rabban Johanan ben Zakai
Rabini su sačuvali ovo učenje kada je Hram uništen. Knjiga po imenu Avot de-Rabbi Natan govori kako. To je knjiga poučnih priča i izreka, a ne zakona. Prati Avot, izreke mudraca u Mišni. Mišna je prvi pisani rabinski zakonik jevrejskog prava, iz oko 200. n. e. Avot de-Rabbi Natan sastavljen je poslije nje. O Rabbanu Johananu ben Zakaiju, vodećem mudracu 1. stoljeća, govori ovo. On i njegov učenik rabin Jehošua vidjeli su Hram u ruševinama. Rabin Jehošua oplakivao je mjesto gdje su se iskupljivali grijesi Izraela. Rabban Johanan odgovorio je Hošeom 6:6: i dobrota iskupljuje. Odlomak nastavlja s Danijelom, koji je služio Bogu u Babilonu molitvom i dobrim djelima, daleko od ijednog oltara.
“R. Johanan b. Zakai jednom je izašao iz Jerusalema, a za njim R. Jehošua, i videći uništeni Hram, R. Jehošua je rekao: ‘Teško nama što je uništeno ovo, jedino mjesto gdje su se iskupljivali grijesi Izraelaca!’ R. Johanan ga je ispravio, rekavši: ‘Sine moj, ne tuguj zbog toga. Imamo druga jednako djelotvorna sredstva iskupljenja — naime, činjenje dobra, kao što je pisano [Hošea, vi. 6]: Dobrotu sam želio, a ne žrtvu.”
“Jer želim milost, a ne žrtvu, i poznavanje Boga radije nego žrtve paljenice.”
Mišna i Talmud: kako pokajanje djeluje
Jevrejski zakon pažljivo iznosi i korake pokajanja. Mišna, u propisu halahe (obavezujućeg jevrejskog zakona), ne kaže da samo pokajanje rješava svaki grijeh. Kaže da pokajanje iskupljuje lahke grijehe. Za teške odlaže kaznu do Jom Kipura, Dana iskupljenja. Dodaje da Jom Kipur ne iskupljuje zlo učinjeno drugoj osobi dok se ona ne umiri. Talmud o tome raspravlja u Jomi, svom odjeljku o Danu iskupljenja. Na stranici 86a iznosi vrste iskupljenja. Na stranici 86b dolaze njegove izreke o ‘velikom pokajanju’. To je agada, učenje, a ne zakon, i jedna od njih čita Hošeu 14:3.
Mišna (oko 200. n. e., halaha) propisuje: žrtva za grijeh i sigurna žrtva za krivnju iskupljuju; smrt i Jom Kipur iskupljuju zajedno s pokajanjem (tešuva). Pokajanje iskupljuje lahke prijestupe, pozitivnih i negativnih zapovijedi; za teške odlaže kaznu dok ne dođe Jom Kipur i iskupi. Ko kaže ‘Griješit ću i pokajat ću se, griješit ću i pokajat ću se’, ne dobija priliku da se pokaje, a ko kaže ‘Griješit ću, a Jom Kipur će iskupiti’, od tog dana ne dobija iskupljenje. Jom Kipur iskupljuje grijehe između čovjeka i Boga, ali ne i grijehe protiv drugog čovjeka dok ga ne umilostivi; rabin Elazar ben Azarja (1-2. stoljeće) to izvodi iz Levitskog zakonika 16:30. Rabin Akiva (rano 2. stoljeće) kaže: sretan si, Izraele, jer te tvoj Otac na nebesima čisti, kao što mikve čisti nečiste (Jeremija 17:13).
Talmud navodi učenje rabina Jišmaela (2. stoljeće) o vrstama iskupljenja, pri čemu je pokajanje potrebno u svakoj. Onome ko prekrši pozitivnu zapovijed i pokaje se oprošteno je prije nego što se pomakne s mjesta (Jeremija 3:22). Za zabranu, pokajanje odlaže kaznu, a Jom Kipur iskupljuje (Levitski zakonik 16:30). Za najteže grijehe, pokajanje i Jom Kipur odlažu kaznu, a patnja dovršava iskupljenje. Za onoga ko je oskrnavio Božije ime, samo smrt to dovršava. U jednoj baraiti rabin Elazar čita Izlazak 34:7 tako da Bog oslobađa one koji se kaju, a ne oslobađa one koji se ne kaju.
U talmudskim izrekama o ‘velikom pokajanju’ (agada) dvaput se navodi Reš Lakiš (3. stoljeće). Pokajanjem namjerni grijesi postaju poput grešaka (Hošea 14:2); i postaju poput zasluga (Ezekiel 33:19). Talmud to dvoje pomiruje: poput zasluga kada se čovjek kaje iz ljubavi, poput grešaka kada iz straha. Rabin Jichak, navodeći zemlju Izrael u ime Rabe bar Marija (amoraimi 3-4. stoljeća), suprotstavlja ljude i Boga. Čovjek uvrijeđen riječima može se ili ne mora umilostiviti, i možda ne riječima. Kada neko griješi privatno, Bog se umilostivljuje riječima, kao što Hošea 14:3 kaže, ‘Uzmite sa sobom riječi’. Pismo to čak računa kao da je prinio junce: ‘Tako ćemo umjesto junaca prinijeti žrtvu svojih usana’.
Majmonid: pokajanje iskupljuje sve grijehe
Majmonid, rabin iz 12. stoljeća, napisao je zakonik jevrejskog prava, Mišne Toru. On iznosi zakon za vrijeme bez Hrama. Ne ostaje ništa osim pokajanja, a pokajanje iskupljuje sve grijehe. Sam Jom Kipur iskupljuje one koji se kaju. Čuva i stupnjeve Talmuda iz Joma 86a: neki grijesi čekaju Jom Kipur, a teži patnju. Nijedan od njih ne čeka oltar. Bez Hrama, jevrejski zakon oprost ne čini ovisnim ni o kakvom oltaru.
Majmonid propisuje (halaha) da sada, kada Hram ne stoji i nema oltara iskupljenja, ne ostaje ništa osim pokajanja (tešuva), a pokajanje iskupljuje sve grijehe. Čak ni čovjeka koji je bio opak cijeli život i pokajao se na kraju ne podsjeća se ni na šta od njegove opačine (Ezekiel 33:12). Sam Dan iskupljenja iskupljuje one koji se kaju (Levitski zakonik 16:30).
Talmud navodi učenje rabina Jišmaela (2. stoljeće) o vrstama iskupljenja, pri čemu je pokajanje potrebno u svakoj. Onome ko prekrši pozitivnu zapovijed i pokaje se oprošteno je prije nego što se pomakne s mjesta (Jeremija 3:22). Za zabranu, pokajanje odlaže kaznu, a Jom Kipur iskupljuje (Levitski zakonik 16:30). Za najteže grijehe, pokajanje i Jom Kipur odlažu kaznu, a patnja dovršava iskupljenje. Za onoga ko je oskrnavio Božije ime, samo smrt to dovršava. U jednoj baraiti rabin Elazar čita Izlazak 34:7 tako da Bog oslobađa one koji se kaju, a ne oslobađa one koji se ne kaju.
Kršćanska tvrdnja: nema oprosta bez krvi
Kršćani ista Pisma čitaju drugačije. Smatraju da Mojsijev zakon za iskupljenje traži krv i da su hramski prinosi upućivali na Isusovu smrt. Navode Levitski zakonik 17:11: “krv je ta koja čini pomirenje”. Navode i novozavjetnu poslanicu Hebrejima, 9:22: “bez prolijevanja krvi nema oproštenja”. Po ovom čitanju, otkako je Hram pao, samo Isusova krv može odnijeti grijeh.
“Jer je život tijela u krvi; i ja sam vam je dao na oltaru da se učini pomirenje za duše vaše; jer krv je ta koja čini pomirenje zbog života.”
“I gotovo se sve po zakonu krvlju čisti; i bez prolijevanja krvi nema oproštenja.”
Sam Tevrat prašta bez krvi
Tevrat ne potvrđuje to čitanje. Levitski zakonik 17:11 objašnjava zašto se krv ne smije jesti: njeno mjesto je na oltaru. Ne kaže da je krv jedini način na koji Bog prašta. Žrtva za grijeh je prinos koji se donosi radi iskupljenja grijeha. Tevrat najsiromašnijem čovjeku dopušta da za nju donese brašno, bez krvi, i biva mu oprošteno. To je i dalje oltarski prinos, donesen za grijehe navedene u Levitskom zakoniku 5:1-4. Pola šekela, novac koji je svaki Izraelac davao za svetište, daje se “da se učini pomirenje za duše vaše”. Tamjan Haruna, velikog svećenika, izvršio je pomirenje i zaustavio kugu. A žrtva za grijeh bila je za grijehe učinjene “iz zablude”. Za onoga ko griješi “podignute ruke”, to jest u otvorenom prkosu, Tevrat ne daje žrtvu za grijeh. On je samo istrijebljen. Osim nekoliko imenovanih slučajeva, namjeran grijeh nije imao vlastiti prinos. Jedan takav slučaj je lažna zakletva o pologu (Levitski zakonik 5:20-26). Put povratka od namjernog grijeha bilo je pokajanje, kako su učili vjerovjesnici, uz Dan iskupljenja (Levitski zakonik 16:30).
“Ali ako njegova sredstva nisu dovoljna za dvije grlice ili dva mlada goluba, neka za ono čime je zgriješio donese kao prinos desetinu efe finog brašna kao žrtvu za grijeh; neka ne stavlja na to ulje niti stavlja tamjan, jer je to žrtva za grijeh. I neka to donese svećeniku, a svećenik neka uzme punu šaku toga kao spomen-dio i neka to zapali na žrtveniku, na ognjenim žrtvama GOSPODNJIM; to je žrtva za grijeh. I svećenik neka izvrši pomirenje za njega za grijeh kojim je zgriješio u bilo čemu od toga, i bit će mu oprošteno; a ostatak neka pripadne svećeniku, kao prinos od brašna.”
“Bogati neka ne daje više, a siromašni neka ne daje manje od pola šekela, kad daju prinos GOSPODU, da se učini pomirenje za duše vaše. I uzmi novac za pomirenje od sinova Izraelovih i odredi ga za službu šatora sastanka, da bude spomen sinovima Izraelovim pred GOSPODOM, da se učini pomirenje za duše vaše.”
“I reče Mojsije Aronu: ‘Uzmi svoju kadionicu, stavi u nju vatre sa žrtvenika i stavi tamjana i brzo to odnesi zajednici i izvrši pomirenje za njih, jer je gnjev izašao od GOSPODA: kuga je počela.’ I Aron uze kako je Mojsije rekao i potrča usred zbora; i gle, kuga je počela među narodom; i stavi tamjan i izvrši pomirenje za narod. I stade između mrtvih i živih; i kuga se zaustavi.”
“Reci sinovima Izraelovim: Ako iko sagriješi greškom, u bilo čemu što je GOSPOD zapovjedio da se ne čini, i učini bilo šta od toga:”
“I ako jedna osoba zgriješi iz zablude, neka prinese kozu od godine dana kao žrtvu za grijeh. I svećenik neka izvrši pomirenje za dušu koja je pogriješila, kad griješi iz zablude, pred GOSPODOM, da izvrši pomirenje za nju; i bit će joj oprošteno, i onome koji je rođen među sinovima Izraelovim i strancu koji boravi među njima: imajte jedan zakon za onoga ko išta učini iz zablude. Ali duša koja išta učini podignute ruke, bio rođen u zemlji ili stranac, huli na GOSPODA; i ta će duša biti istrijebljena iz svog naroda. Budući da je prezrela riječ GOSPODNJU i prekršila Njegovu zapovijed, ta će duša potpuno biti istrijebljena, njeno bezakonje bit će na njoj.”
Kur'an: ista vrata
Kur'an grešnicima govori kao Hošea: ne gubite nadu, jer Allah (﷾) prašta sve grijehe onima koji Mu se vrate. Ko učini loše djelo iz lahkomislenosti, a zatim se pokaje i popravi, nalazi da On prašta. Samo Allah (﷾) oprašta grijehe i niko ne stoji između; judaizam od pada Hrama uči isto. Kur'an kaže i da Allah (﷾) hrđava djela onoga ko se pokaje mijenja u dobra. Reš Lakiš, rabin iz 3. stoljeća, rekao je da pokajanje namjerne grijehe pretvara u zasluge. Talmud to primjenjuje na pokajanje iz ljubavi. U ovoj tački, smatra islam, izraelska predaja sačuvala je učenje vjerovjesnika.
“Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah, sigurno, sve grijehe oprašta. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.””
“A kada ti dođu oni koji u riječi Naše vjeruju, ti reci: “Selamun alejkum! Gospodar vaš je sam Sebi propisao da bude milostiv: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lahkomislenosti učini, pa se poslije pokaje i popravi – pa, Allah je, doista, Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je.””
“I za one koji, kada učine nešto loše, ili sebi nepravdu nanesu, Allaha se sjete i oprost za grijehe svoje mole. A ko oprašta grijehe, ako ne Allah?! I za one koji u grijehu svjesno ne ustraju.”
“Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.”
U talmudskim izrekama o ‘velikom pokajanju’ (agada) dvaput se navodi Reš Lakiš (3. stoljeće). Pokajanjem namjerni grijesi postaju poput grešaka (Hošea 14:2); i postaju poput zasluga (Ezekiel 33:19). Talmud to dvoje pomiruje: poput zasluga kada se čovjek kaje iz ljubavi, poput grešaka kada iz straha. Rabin Jichak, navodeći zemlju Izrael u ime Rabe bar Marija (amoraimi 3-4. stoljeća), suprotstavlja ljude i Boga. Čovjek uvrijeđen riječima može se ili ne mora umilostiviti, i možda ne riječima. Kada neko griješi privatno, Bog se umilostivljuje riječima, kao što Hošea 14:3 kaže, ‘Uzmite sa sobom riječi’. Pismo to čak računa kao da je prinio junce: ‘Tako ćemo umjesto junaca prinijeti žrtvu svojih usana’.
| Izvor | Šta kaže |
|---|---|
| Tora (Levitski zakonik 5) | Najsiromašniji čovjek smije donijeti brašno kao žrtvu za grijeh, bez krvi, i oprošteno mu je. |
| Hošea 14 | Izraelu su date riječi koje treba reći: prinos njihovih usana. |
| Ezekiel 18 | Nijedan grijeh čovjeka koji se vrati neće mu se spominjati. |
| Jona 3 | Ninive su se odvratile od svog zlog puta i bile pošteđene, a žrtva nije zabilježena. |
| Rabban Johanan ben Zakai | Dok je Hram u ruševinama: i dobrota iskupljuje. |
| Majmonid | Bez Hrama, pokajanje iskupljuje sve grijehe. |
| Kur'an | Ne gubite nadu: Allah (﷾) oprašta sve grijehe onima koji se Njemu obrate. |
Vjerovjesnici, rabini i Kur'an otvaraju ista vrata: povratak Allahu (﷾).
Vlastiti prinosi islama ne kupuju oprost
I muslimani prinose životinje, na Kurbanski bajram i tokom hadždža u Mekku. Ali Kur'an jasno kaže da do Allaha (﷾) ne dopiru ni njihovo meso ni njihova krv; do Njega stiže samo bogobojaznost. Kurban za bajram je zahvala, a njegovo meso se jede i dijeli. Podsjeća na riječi “kurbanom ga velikim iskupismo”, kojima je Allah (﷾) iskupio Ibrahimovog sina nakon kušnje (37:103-107). To je bio sin pošteđen Allahovom (﷾) milošću, a ne grijeh plaćen krvlju. Tamo gdje Kur'an određuje kurban za kršenje pravila hodočašća, dopušta i post ili hranjenje siromaha. Tako ni tamo krv nije jedini način, kao ni kod siromahovog brašna. Kada musliman prekrši namjernu zakletvu, nadoknađuje je hranjenjem ili odijevanjem siromaha, oslobađanjem roba ili postom. Većina toga su djela dobrote, iskupljenje koje je učio Rabban Johanan. Nijedan prinos ne zamjenjuje pokajanje, ni u islamu ni, kako propisuje Majmonid, u hramskom zakonu.
“Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost vaša. Tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine!”
“I njih dvojica poslušaše. I kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: “O Ibrahime, ti si se objavi u snu odazvao, a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine.” To je, zaista, bilo pravo iskušenje! I kurbanom ga velikim iskupismo,”
“Hadž i umru radi Allaha upotpunite! A ako budete spriječeni, onda kurbane što vam se nađu pri ruci zakoljite, a glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte! A onaj od vas koji se razboli ili ima nešto na glavi što ga muči, neka se postom ili sadakom ili kurbanom iskupi! Kada budete sigurni, ko bude obavljao umru s hadžom, neka zakolje kurban do kojeg može doći! A onaj ko ga ne nađe, neka tri dana posti u danima hadža i sedam dana po povratku, to je punih deset dana. To važi za onoga čija porodica ne živi u granicama Časne džamije. Bojte se Allaha i znajte da On žestoko kažnjava!”
“O vi koji vjerujete, ne ubijajte divljač dok ste u ihramima! Onome od vas ko to hotimično učini kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, kao kurban zakolje kod Kabe, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti, da bi osjetio pogubnost postupka svoga. A Allah je već oprostio ono što je bilo. Onoga ko to opet uradi – Allah će kazniti. Allah je silan i strog.”
“Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve svoje otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje, da biste bili zahvalni.”
Majmonid propisuje (halaha) da svako ko prekrši zapovijed Tore, namjerno ili greškom, mora priznati pred Bogom kada se kaje. Oni koji prinose žrtve za grijeh ili žrtve za krivnju za svoje greške ili namjerne grijehe ne iskupljuju se svojom žrtvom dok se ne pokaju i ne priznaju riječima (Levitski zakonik 5:5).
“R. Johanan b. Zakai jednom je izašao iz Jerusalema, a za njim R. Jehošua, i videći uništeni Hram, R. Jehošua je rekao: ‘Teško nama što je uništeno ovo, jedino mjesto gdje su se iskupljivali grijesi Izraelaca!’ R. Johanan ga je ispravio, rekavši: ‘Sine moj, ne tuguj zbog toga. Imamo druga jednako djelotvorna sredstva iskupljenja — naime, činjenje dobra, kao što je pisano [Hošea, vi. 6]: Dobrotu sam želio, a ne žrtvu.”
Čist list, kao za obraćenika
Obje vjere brišu prošlost onoga ko im se pridruži. Jerusalemski Talmud sastavljen je u zemlji Izrael oko 400. n. e. Uzima kao poznato da se obraćeniku na judaizam opraštaju svi grijesi. Islam isto kaže o onome ko uđe u njega. Kada je Amr ibn el-As došao da primi islam, prvo je zatražio da mu bude oprošteno. Poslanik (ﷺ) je upitao zar ne zna da islam briše sve što je bilo prije njega. To nije praznina u judaizmu koju islam popunjava. To je još jedna tačka u kojoj se njih dvoje slažu.
Jerusalemski Talmud (agada) navodi učenje da se grijesi mudraca, mladoženje i kneza iskupljuju kada se uzdignu na svoj novi položaj. Za mudraca čita Levitski zakonik 19:32-33: nakon stiha o poštovanju starca slijedi stih o prozelitu, pa ‘kao što se prozelitu opraštaju svi njegovi grijesi’, svi grijesi se opraštaju onome ko je zaređen. Rabin Zeira (3-4. stoljeće) prihvatio je zaređenje kada je to čuo.
Amr ibn el-As je pred smrt rekao da mu prije islama niko nije bio mrži od Poslanika (ﷺ) i da ga je želio ubiti. Ispričao je kako je došao Poslaniku da primi islam. Zamolio je Poslanika da pruži desnu ruku kako bi dao prisegu, a zatim povukao svoju ruku. Upitan zašto, rekao je da želi uslov: da mu bude oprošteno. Poslanik je upitao zar ne zna da islam briše sve što je bilo prije njega.
Odgovor po odgovor
Levitski zakonik 17:11 — Tora (Zakon), poglavlje 17, stih 11 (JPS 1917)
“Jer je život tijela u krvi; i ja sam vam je dao na oltaru da se učini pomirenje za duše vaše; jer krv je ta koja čini pomirenje zbog života.”
Navedeno za
Kršćani i misionari ovaj stih čitaju kao pravilo: samo krv iskupljuje. Tako, otkako je Hram pao, Jevreji nemaju iskupljenja osim kroz Isusa.
Odgovor
Stih daje razlog zašto se krv ne smije jesti: pripada oltaru. Ne kaže da je krv jedini način. Žrtva za grijeh bila je za grijehe učinjene iz zablude; većina namjernih grijeha nije imala vlastiti prinos. Isti Tevrat najsiromašnijem čovjeku dopušta da donese brašno, bez krvi, i biva mu oprošteno. I novac i tamjan služe da se “učini pomirenje”. Sulejman je tražio oprost za izgnanike koji se kaju daleko od ijednog oltara.
Zaključak — Sam Tevrat imenuje načine iskupljenja bez krvi, a vjerovjesnici imenuju pokajanje.
Hebrejima 9:22 — poglavlje 9, stih 22
“I gotovo se sve po zakonu krvlju čisti; i bez prolijevanja krvi nema oproštenja.”
Navedeno za
Bez prolijevanja krvi nema nikakvog oprosta, pa samo Isusova krv može odnijeti grijeh.
Odgovor
Sama poslanica Hebrejima kaže samo: “gotovo se sve” čisti krvlju “po zakonu”. To priznaje izuzetke, a Tevrat imenuje jedan: siromahovu žrtvu za grijeh od brašna, bez krvi, i biva mu oprošteno. Tako je sam Zakon davao oproštenje bez prolivene krvi. Ninive se okrenuo i bio je pošteđen, bez ikakve zabilježene žrtve. Hošea je prinos usana stavio na mjesto junaca. Rabini, od Rabbana Johanana ben Zakaija do Majmonida, Pismo čitaju na isti način. Stranica o Hebrejima 9:22 u cijelosti odgovara na taj stih.
Zaključak — Hebrejska Biblija bilježi oprost bez krvi, a jevrejski zakon to je uvijek držao.
Babilonski Talmud, Joma 5a — traktat Joma, list 5a
U baraiti o paljenici (halaha) Talmud pita iskupljuje li polaganje ruku na životinju (semiha, Levitski zakonik 1:4). Odgovara da iskupljenje dolazi samo krvlju, navodeći Levitski zakonik 17:11. Ako čovjek polaganje ruku smatra manjim detaljem i izostavi ga, Pismo to računa kao da nije iskupio; a ipak je iskupio. Ista baraita pojavljuje se u Zevahim 6a.
Navedeno za
Misionar može navesti sam Talmud: ‘nema iskupljenja osim krvlju’. Tako i rabini priznaju da oprost traži krv.
Odgovor
Talmud to kaže o dijelovima prinosa. Pita da li polaganje ruku na životinju iskupljuje i odgovara da krv iskupljuje. To je pravilo oltarske službe, a ne poricanje pokajanja. Isti Talmud, u Joma 86a-b, uči da Bog prašta onome ko se kaje, bez ikakvog prinosa.
Zaključak — Unutar prinosa krv iskupljuje; bez njega iskupljuje pokajanje, kako uči sam Talmud.
Mišna Joma 8:8-9 — traktat Joma, poglavlje 8, mišne 8-9
Mišna (oko 200. n. e., halaha) propisuje: žrtva za grijeh i sigurna žrtva za krivnju iskupljuju; smrt i Jom Kipur iskupljuju zajedno s pokajanjem (tešuva). Pokajanje iskupljuje lahke prijestupe, pozitivnih i negativnih zapovijedi; za teške odlaže kaznu dok ne dođe Jom Kipur i iskupi. Ko kaže ‘Griješit ću i pokajat ću se, griješit ću i pokajat ću se’, ne dobija priliku da se pokaje, a ko kaže ‘Griješit ću, a Jom Kipur će iskupiti’, od tog dana ne dobija iskupljenje. Jom Kipur iskupljuje grijehe između čovjeka i Boga, ali ne i grijehe protiv drugog čovjeka dok ga ne umilostivi; rabin Elazar ben Azarja (1-2. stoljeće) to izvodi iz Levitskog zakonika 16:30. Rabin Akiva (rano 2. stoljeće) kaže: sretan si, Izraele, jer te tvoj Otac na nebesima čisti, kao što mikve čisti nečiste (Jeremija 17:13).
Navedeno za
Jevrejski čitalac može reći da stranica pokajanje čini previše jednostavnim. U Mišni samo pokajanje iskupljuje samo lahke grijehe, a teški čekaju Jom Kipur. Tradicionalne molitve također traže povratak hramske službe.
Odgovor
Stranica kaže upravo to. Ali nijednom od tih koraka nije potrebna krv. Jom Kipur iskupljuje onoga ko se kaje samim danom, kako propisuje Majmonid iz Levitskog zakonika 16:30. Bez Hrama, propisuje, pokajanje iskupljuje sve grijehe. Poenta stoji: Božiji oprost nije uskraćen dok nema oltara.
Zaključak — U rabinskom zakonu, kao i u islamu, oprost ne čeka oltar.
Kur'an 5:89 — sura El-Maide, ajet 89
“Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve svoje otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje, da biste bili zahvalni.”
Navedeno za
Jevrejski čitalac može okrenuti argument. I islam prinosi životinje na bajram i na hodočašću i traži iskupe. Tako nije ništa slobodniji od prinosa nego što je bio Hram.
Odgovor
Kur'an na to izravno odgovara: do Allaha (﷾) ne dopiru ni meso ni krv, nego samo bogobojaznost. Kurban za bajram je zahvala, a njegovo meso se jede i dijeli. Podsjeća na riječi “kurbanom ga velikim iskupismo”, kojima je Allah (﷾) iskupio Ibrahimovog sina nakon kušnje (37:103-107). To je bio sin pošteđen Allahovom (﷾) milošću, a ne grijeh plaćen krvlju. Tamo gdje Kur'an određuje kurban za kršenje pravila hodočašća, dopušta i post ili hranjenje siromaha (2:196, 5:95). Nijedan prinos u islamu ne zamjenjuje pokajanje, a Majmonid isto kaže o hramskim prinosima. Iskup za prekršenu zakletvu je hranjenje ili odijevanje siromaha, oslobađanje roba ili post. Većina toga je dobrota koju je Rabban Johanan ben Zakai nazvao iskupljenjem.
Zaključak — U islamu, kao i u rabinskom zakonu, nijedan prinos ne zamjenjuje pokajanje. Tamo gdje prinos plaća kršenje, njegovo mjesto mogu zauzeti post ili sadaka.
Mišne Tora, Pokajanje 1:3 — Knjiga znanja, Zakoni o pokajanju, poglavlje 1, halaha 3
Majmonid propisuje (halaha) da sada, kada Hram ne stoji i nema oltara iskupljenja, ne ostaje ništa osim pokajanja (tešuva), a pokajanje iskupljuje sve grijehe. Čak ni čovjeka koji je bio opak cijeli život i pokajao se na kraju ne podsjeća se ni na šta od njegove opačine (Ezekiel 33:12). Sam Dan iskupljenja iskupljuje one koji se kaju (Levitski zakonik 16:30).
Navedeno za
Ako judaizam već ima potpuno pokajanje, kako kaže Majmonid, onda islam ne dodaje ništa i Jevrej nema razloga da ga pogleda.
Odgovor
Ova stranica ne tvrdi da judaizmu nedostaje pokajanje; pokazuje da se njih dvoje slažu. Islam pridošlici daje i čist list, kao što Jerusalemski Talmud kaže o prozelitu. Ono što dijeli judaizam i islam nije oprost. To je vjerovjesnik kojeg je Bog obećao Musau da će ga podići, čime se bave druge stranice na ovoj lokaciji.
Zaključak — O oprostu se judaizam i islam slažu; pitanje između njih je posljednji vjerovjesnik.
Gledišta
Rabinski judaizam
Tešuva, povratak Bogu sa žaljenjem, priznanjem i promijenjenim životom, donosi Njegov oprost. Dok je Hram stajao, prinosi su iskupljivali zajedno s pokajanjem. Sada nema oltara, pa pokajanje iskupljuje sve grijehe, a Jom Kipur iskupljuje one koji se kaju. Molitva i dobrota stoje na mjestu prinosa, a tradicionalne molitve traže da se hramska služba obnovi. Reformski judaizam, moderni liberalni pokret, uklonio je molitve za obnovu prinosa; smatra da su ih molitva i dobra djela zauvijek zamijenili.
Hošea govori Izraelu da donese riječi pokajanja. Jedna izreka u Talmudu te riječi, za grijeh učinjen nasamo, čita kao prinos mladih junaca.
Pobijanje
Islam se slaže da je pokajanje put povratka: Kur'an kaže da Allah (﷾) prašta sve grijehe onima koji Mu se vrate. Kur'an kaže da Allah (﷾) hrđava djela onoga ko se pokaje mijenja u dobra. Talmud čuva isto učenje: pokajanje iz ljubavi namjerne grijehe pretvara u zasluge.
Avot de-Rabbi Natan govori šta se dogodilo nakon što je Hram pao. Rabban Johanan ben Zakai učio je da djela dobrote iskupljuju kao oltar.
Pobijanje
Islam se slaže da nijedan prinos ne zamjenjuje dobro srce. Kur'an kaže da do Allaha (﷾) ne dopiru ni meso ni krv prinosa, nego samo bogobojaznost. U islamu se prekršena zakletva nadoknađuje hranjenjem ili odijevanjem siromaha, oslobađanjem roba ili postom. Većina toga je dobrota, kako je učio Rabban Johanan.
Mišna propisuje da pokajanje iskupljuje lahke grijehe, a za teške odlaže kaznu dok Jom Kipur ne iskupi.
Pobijanje
Prihvaćeno, a nijednom od tih koraka nije potrebna krv. Jom Kipur iskupljuje onoga ko se kaje samim danom, kako propisuje Majmonid iz Levitskog zakonika 16:30. Tako za onoga ko se kaje Božiji oprost ne čeka oltar.
Majmonid propisuje da, bez Hrama, pokajanje iskupljuje sve grijehe.
Pobijanje
Islam se slaže da pokajanje iskupljuje bez oltara i ova stranica kaže isto. Islam uči isti oprost i pridošlici daje čist list, kao što to Jerusalemski Talmud čini za obraćenika. Ono što njih dvoje dijeli nije oprost, nego vjerovjesnik kojeg je Bog obećao Musau da će ga podići.
Glavni tok kršćanstva
Zakon uči da iskupljenje traži krv, a hramske žrtve upućivale su unaprijed na Isusa. Otkako je Hram pao, oprost dolazi samo kroz njegovu krv.
Levitski zakonik 17:11 kaže da krv čini pomirenje.
Pobijanje
Prihvaćeno: na oltaru krv iskupljuje, ali stih to kaže da objasni zašto se krv ne smije jesti. Nikada ne kaže da je krv jedini način: isti Tevrat oprostio je najsiromašnijem čovjeku za prinos od brašna. Većina namjernih grijeha nije imala vlastiti prinos, a vjerovjesnici su grešnike vraćali pokajanjem.
Hebrejima 9:22 kaže da bez prolijevanja krvi nema oproštenja.
Pobijanje
Sama poslanica Hebrejima kaže samo: “gotovo se sve” čisti krvlju “po zakonu”. Vlastiti izuzetak Zakona je siromahovo brašno, za koje Tevrat kaže “bit će mu oprošteno”. Dok je još propovijedao, Isus je uzetome rekao: “oprošteni su ti grijesi tvoji”: oproštenje od Boga, bez prolivene krvi. Naveo je i Hošeu: “Milost hoću, a ne žrtvu”.
Islamsko gledište
Allah (﷾) prašta onome ko Mu se vrati, samo Svojom milošću, bez krvi i bez posrednika. Hebrejska Biblija i rabini uče isto, a Kur'an to potvrđuje.
Hebrejska Biblija bilježi grijehe oproštene bez krvi, u prinosu siromahovog brašna i u Ninivi. Sulejman traži oprost za izgnanike daleko od oltara.
Kur'an uči da Allah (﷾) prašta sve grijehe onima koji Mu se vrate.
Kur'an kaže da Allah (﷾) hrđava djela onoga ko se pokaje mijenja u dobra. Reš Lakiš je rekao da pokajanje namjerne grijehe pretvara u zasluge.
Kur'an kaže da do Allaha (﷾) ne dopiru ni meso ni krv prinosa, nego samo bogobojaznost.
Poslanik (ﷺ) je učio da islam briše sve što je bilo prije njega. Na isti način Jerusalemski Talmud kaže da se prozelitu opraštaju svi njegovi grijesi.