Da li je jevrejski učenjak Majmonid rekao da muslimani obožavaju jednog Boga?

Biografija koja Majmonida smješta u islamski svijet njegovog vremena. Govori kako su Almohadi 1148. zauzeli Kordobu i pritiskali Jevreje da se preobrate, kako je njegova porodica otišla i nastanila se u Fesu oko 1160., i kako je on otišao dalje u Egipat, gdje mu je Saladinov glavni ministar, el-Kadi el-Fadil, postao zaštitnik i doveo ga na dvor kao ljekara.

Obadiji, preobraćeniku na judaizam, njegov je učitelj rekao da su muslimani idolopoklonici, jer je kamenje koje bacaju kod svog mjesta obožavanja za Merkolisa, drevnog idola. Majmonid odgovara da ovi Ismailćani uopće nisu idolopoklonici (einam ovdei avodah zarah kelal): idolopoklonstvo je već odsječeno iz njihovih usta i srca, i oni izriču jednost Boga kako dolikuje, jednost bez mane (yihud ka-ra'uy, yihud she-ein bo dofi). Odmah dodaje da, iako oni lažu o Jevrejima, govoreći da Jevreji kažu da Bog ima sina, Jevreji neće lagati o njima i nazivati ih idolopoklonicima. Dopušta da neko Kuću koju oni poštuju može nazvati kućom idolopoklonstva, i pita pa šta s tim. Oni koji se danas klanjaju prema njoj imaju srca samo prema Nebu, kao što Talmud kaže o čovjeku koji se klanja idolskoj kući misleći da je sinagoga (Sanhedrin 61b). Svi ovi Ismailćani danas, djeca i žene (taf ve-nashim), slobodni su od idolopoklonstva. Njihova zabluda i ludost u drugim stvarima ne mogu se staviti u pisani oblik, zbog grešnika i opakih u Izraelu, ali u jednosti Boga nemaju nikakve zablude. Priznaje da neke muslimanske prakse (klanjanje u namazu, bacanje kamenja, gologlavost, nešivena odjeća) podsjećaju na obrede triju starih paganskih kultova te zemlje i da su ti obredi ukorijenjeni u idolopoklonstvu. Ali muslimani, izvještava on, kažu da bacaju kamenje na šejtana, i ništa se od toga ne čini radi idolopoklonstva, ni u ustima ni u srcu. Kudi učitelja što je posramio preobraćenika. Hvali Obadiju što vidi da su sve druge religije ukradene od Izraelove (genuvot), jedna dodaje, jedna oduzima, jedna mijenja.

“Jevreji govore: “Uzejr je Allahov sin, kršćani kažu: Mesih je Allahov sin.” To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih – ubio ih Allah! Kuda se odmeću?”

Et-Taberi bilježi dva gledišta o tome ko je rekao ‘Uzejr je sin Allahov’. Jedno kaže da je to bio jedan čovjek, imenovan kao Finhas. Drugo, od Ibn Abbasa, imenuje Sellama ibn Miškema, Nu'mana ibn Evfu, Šasa ibn Kajsa i Malika ibn es-Sajfa. Ti su ljudi pitali Poslanika (ﷺ) kako da ga slijede kada on Ezru ne smatra Božijim sinom. Prenosi i od Ibn Abbasa da je izreka nastala zato što je Ezra obnovio Tevrat nakon što je bio zaboravljen.

“I kada smo Ibrahimu pokazali mjesto Kuće rekavši: “Meni ništa ne pridružuj, i očisti Kuću Moju za one koji će je obilaziti, koji će stajati i koji će na ruku‘u i sedždi biti.””

“I oglasi ljudima hadž – i dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim koje dolaze sa dalekog puta,”

“Gospodaru naš, učini nas dvojicu muslimanima – Tebi predanim, a i u potomstvu našem neka bude zajednica Tebi predana, pokaži nam obrede naše i oprosti nam! Ti si, doista, stalni Primatelj pokajanja, Milostivi!”

Halaha. Vino stranca stanovnika (ger toshav), koji je prihvatio sedam nuhovskih zapovijedi, zabranjeno je piti, ali je dozvoljeno za drugu korist. Tako i svaki nejevrej koji nije idolopoklonik, poput ovih Ismailćana (ke-gon elu ha-yishme'elim): njihovo vino je zabranjeno piti, a dozvoljeno za korist, i tako su propisali svi Geonimi. Ali kršćani, nastavlja halaha, jesu idolopoklonici (ha-notzrim ovdei avodah zarah hen), a njihovo obično vino je zabranjeno čak i za korist. Cenzurirana štampana izdanja ovdje ne imenuju kršćane.

Halaha. Kršćani su idolopoklonici, a nedjelja je njihov praznik (ha-notzrim ovdei avodah zarah hen, ve-yom rishon yom eidam hu). Stoga je trgovina s njima zabranjena u zemlji Izrael svakog četvrtka i petka u sedmici, a same nedjelje svugdje; a isto se čini i za sve njihove praznike. Cenzurirana izdanja stavljaju ‘Kanaance’ tamo gdje necenzurirani tekst imenuje kršćane.

Napisana Jevrejima Jemena, gdje im je vladar naredio da se preobrate, kao što je ‘Kanaanac’ (Almohadi) učinio u zemljama Zapada. Majmonid ih poziva da ostanu čvrsti. Poslanika (ﷺ) naziva ha-meshugga, ‘luđak’ (tako u hebrejskom prijevodu; prenosi se da arapski izvornik ima al-majnun, a Abraham Halkin, koji je preveo Poslanicu, napomenuo je da je tu riječ možda dodao prepisivač). Piše da se nijedan narod nikada nije digao protiv Izraela neprijateljskiji od naroda Ismailova, niti je ijedan toliko činio da ga ponizi i obeščasti. Kaže im da su se Jevreji, veliki i mali, složili da podnose podložnost Ismailu i da ih, dok traže mir, dočekuje rat. Kao smiješna odbacuje muslimanska čitanja Ponovljenog zakona 18:15, Ponovljenog zakona 33:2 i Postanka 17:20. Na optužbu da su Jevreji promijenili Toru odgovara da je prevedena na aramejski, perzijski, grčki i latinski stoljećima prije islama i da se prenosi od istoka do zapada bez ijedne razlike, čak ni u samoglasnicima.

“Oni govore: Hej, ti kome se Kur’an objavljuje, ti si uistinu lud!”

“ti uz blagodati Gospodara svoga nisi lud,”

Upitan smije li se poučavati zapovijedima nejevreje, Majmonid propisuje da je dozvoljeno poučavati zapovijedima i njihovom objašnjenju kršćane, ali ničemu od toga Ismailćane, jer oni vjeruju da ova Tora nije s Neba (she-torah zo einah min ha-shamayim). Kada bi bili poučeni, našli bi je u suprotnosti s onim što su primili, ne bi to uzeli kao dokaz da su u krivu, čitali bi je kroz vlastite pogrešne pretpostavke i okrenuli bi je protiv Jevreja koji žive među njima. Kršćani, kaže on, priznaju da je tekst Tore potpun kakav je u jevrejskim rukama; samo ga pogrešno tumače, a neki se mogu vratiti ispravnom čitanju.

Halaha 4 u necenzuriranom tekstu. Kralj iz Davidove loze koji proučava Toru i drži zapovijedi, prisiljava Izrael da ih se drži i vodi ratove GOSPODNJE smatra se Mesijom. Ako uspije, ponovo izgradi Hram na njegovom mjestu i sakupi izgnanike Izraela, on je sigurno Mesija; tekstovi koje štampaju Mechon Mamre i Sefarijina Wikisource dodaju da pobjeđuje sve narode oko sebe. Ako ne uspije ili bude ubijen, sigurno nije onaj kojeg je Tora obećala: on je poput dostojnih kraljeva iz Davidove loze koji su umrli, a Bog ga je podigao samo da iskuša mnoge (Danijel 11:35). Zatim Majmonid piše o Ješui ha-Nocriju (Isusu Nazarećaninu), koji je zamišljao da će biti Mesija i kojeg je ubio sud (nehrag be-veit din). Na njega primjenjuje Danijela 11:14. Proroci su, kaže on, prorekli Mesiju koji će spasiti Izrael, sakupiti njegove izgnanike i ojačati njegove zapovijedi; Isus je učinio da Izrael bude uništen mačem i raštrkan, učinio je da se Tora promijeni (le-hachalif ha-Torah) i naveo je većinu svijeta da obožava boga osim GOSPODA. Zatim kaže da sve stvari Isusa Nazarećanina i Ismailćanina koji je došao poslije njega služe samo da pripreme put Kralju Mesiji i da urede cijeli svijet da zajedno služi GOSPODU, navodeći Sofoniju 3:9. Preko njih se svijet ispunio govorom o Mesiji, Tori i zapovijedima, koji se proširio na daleka ostrva i mnoge narode. Ti narodi raspravljaju o zapovijedima. Neki kažu da su bile istinite, ali da su u ovom dobu prestale i da nisu bile namijenjene svim generacijama; drugi kažu da imaju skrivena značenja, a ne doslovni smisao, te da je Mesija već došao i otkrio ih. Kada dođe pravi Mesija, ti će narodi znati da su njihovi očevi naslijedili laž i da su ih njihovi proroci i očevi zaveli. Štampana izdanja bila su cenzurirana. Na Sefariji (Torat Emet, hebrejski) neuspjeli pretendent je 11:5, a redovi o Isusu i Ismailćaninu su 11:6-9; Sefarijin sloj ponovo umetnutih cenzorskih izostavljanja označava 11:5-9 kao izrezano. Soloweyczikov engleski prijevod iz 1863. zadržava 11:5, ali ne i imena, sud, promijenjenu Toru, drugog boga ni zavedene proroke.

“Reci: “Zar da za Gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega?!” Što god ko uradi, sebi uradi, i svaki grešnik samo će svoje breme nositi. Na kraju, Gospodaru svome ćete se vratiti i On će vas o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”

Obadiji, preobraćeniku na judaizam, njegov je učitelj rekao da su muslimani idolopoklonici, jer je kamenje koje bacaju kod svog mjesta obožavanja za Merkolisa, drevnog idola. Majmonid odgovara da ovi Ismailćani uopće nisu idolopoklonici (einam ovdei avodah zarah kelal): idolopoklonstvo je već odsječeno iz njihovih usta i srca, i oni izriču jednost Boga kako dolikuje, jednost bez mane (yihud ka-ra'uy, yihud she-ein bo dofi). Odmah dodaje da, iako oni lažu o Jevrejima, govoreći da Jevreji kažu da Bog ima sina, Jevreji neće lagati o njima i nazivati ih idolopoklonicima. Dopušta da neko Kuću koju oni poštuju može nazvati kućom idolopoklonstva, i pita pa šta s tim. Oni koji se danas klanjaju prema njoj imaju srca samo prema Nebu, kao što Talmud kaže o čovjeku koji se klanja idolskoj kući misleći da je sinagoga (Sanhedrin 61b). Svi ovi Ismailćani danas, djeca i žene (taf ve-nashim), slobodni su od idolopoklonstva. Njihova zabluda i ludost u drugim stvarima ne mogu se staviti u pisani oblik, zbog grešnika i opakih u Izraelu, ali u jednosti Boga nemaju nikakve zablude. Priznaje da neke muslimanske prakse (klanjanje u namazu, bacanje kamenja, gologlavost, nešivena odjeća) podsjećaju na obrede triju starih paganskih kultova te zemlje i da su ti obredi ukorijenjeni u idolopoklonstvu. Ali muslimani, izvještava on, kažu da bacaju kamenje na šejtana, i ništa se od toga ne čini radi idolopoklonstva, ni u ustima ni u srcu. Kudi učitelja što je posramio preobraćenika. Hvali Obadiju što vidi da su sve druge religije ukradene od Izraelove (genuvot), jedna dodaje, jedna oduzima, jedna mijenja.

Halaha. Vino stranca stanovnika (ger toshav), koji je prihvatio sedam nuhovskih zapovijedi, zabranjeno je piti, ali je dozvoljeno za drugu korist. Tako i svaki nejevrej koji nije idolopoklonik, poput ovih Ismailćana (ke-gon elu ha-yishme'elim): njihovo vino je zabranjeno piti, a dozvoljeno za korist, i tako su propisali svi Geonimi. Ali kršćani, nastavlja halaha, jesu idolopoklonici (ha-notzrim ovdei avodah zarah hen), a njihovo obično vino je zabranjeno čak i za korist. Cenzurirana štampana izdanja ovdje ne imenuju kršćane.

Halaha. Jasno je i izričito u Tori da je ona zapovijed koja stoji zauvijek, bez promjene, oduzimanja i dodavanja, kao što kaže: ‘ne dodaj tome niti oduzmi od toga’ (Ponovljeni zakon 13:1). Iz ‘Nije na nebu’ (Ponovljeni zakon 30:12) uči da nijedan prorok sada ne smije uvesti ništa novo. Dakle, ako čovjek, bilo iz naroda ili iz Izraela, pokaže znak i čudo i kaže da ga je GOSPOD poslao da doda zapovijed ili ukloni zapovijed, da objasni zapovijed na način koji nije čuven od Mojsija, ili da kaže da su zapovijedi bile samo za neko vrijeme, on je lažni prorok (navi sheker), jer dolazi da porekne Mojsijevo proroštvo.

Napisana Jevrejima Jemena, gdje im je vladar naredio da se preobrate, kao što je ‘Kanaanac’ (Almohadi) učinio u zemljama Zapada. Majmonid ih poziva da ostanu čvrsti. Poslanika (ﷺ) naziva ha-meshugga, ‘luđak’ (tako u hebrejskom prijevodu; prenosi se da arapski izvornik ima al-majnun, a Abraham Halkin, koji je preveo Poslanicu, napomenuo je da je tu riječ možda dodao prepisivač). Piše da se nijedan narod nikada nije digao protiv Izraela neprijateljskiji od naroda Ismailova, niti je ijedan toliko činio da ga ponizi i obeščasti. Kaže im da su se Jevreji, veliki i mali, složili da podnose podložnost Ismailu i da ih, dok traže mir, dočekuje rat. Kao smiješna odbacuje muslimanska čitanja Ponovljenog zakona 18:15, Ponovljenog zakona 33:2 i Postanka 17:20. Na optužbu da su Jevreji promijenili Toru odgovara da je prevedena na aramejski, perzijski, grčki i latinski stoljećima prije islama i da se prenosi od istoka do zapada bez ijedne razlike, čak ni u samoglasnicima.

Halaha 4 u necenzuriranom tekstu. Kralj iz Davidove loze koji proučava Toru i drži zapovijedi, prisiljava Izrael da ih se drži i vodi ratove GOSPODNJE smatra se Mesijom. Ako uspije, ponovo izgradi Hram na njegovom mjestu i sakupi izgnanike Izraela, on je sigurno Mesija; tekstovi koje štampaju Mechon Mamre i Sefarijina Wikisource dodaju da pobjeđuje sve narode oko sebe. Ako ne uspije ili bude ubijen, sigurno nije onaj kojeg je Tora obećala: on je poput dostojnih kraljeva iz Davidove loze koji su umrli, a Bog ga je podigao samo da iskuša mnoge (Danijel 11:35). Zatim Majmonid piše o Ješui ha-Nocriju (Isusu Nazarećaninu), koji je zamišljao da će biti Mesija i kojeg je ubio sud (nehrag be-veit din). Na njega primjenjuje Danijela 11:14. Proroci su, kaže on, prorekli Mesiju koji će spasiti Izrael, sakupiti njegove izgnanike i ojačati njegove zapovijedi; Isus je učinio da Izrael bude uništen mačem i raštrkan, učinio je da se Tora promijeni (le-hachalif ha-Torah) i naveo je većinu svijeta da obožava boga osim GOSPODA. Zatim kaže da sve stvari Isusa Nazarećanina i Ismailćanina koji je došao poslije njega služe samo da pripreme put Kralju Mesiji i da urede cijeli svijet da zajedno služi GOSPODU, navodeći Sofoniju 3:9. Preko njih se svijet ispunio govorom o Mesiji, Tori i zapovijedima, koji se proširio na daleka ostrva i mnoge narode. Ti narodi raspravljaju o zapovijedima. Neki kažu da su bile istinite, ali da su u ovom dobu prestale i da nisu bile namijenjene svim generacijama; drugi kažu da imaju skrivena značenja, a ne doslovni smisao, te da je Mesija već došao i otkrio ih. Kada dođe pravi Mesija, ti će narodi znati da su njihovi očevi naslijedili laž i da su ih njihovi proroci i očevi zaveli. Štampana izdanja bila su cenzurirana. Na Sefariji (Torat Emet, hebrejski) neuspjeli pretendent je 11:5, a redovi o Isusu i Ismailćaninu su 11:6-9; Sefarijin sloj ponovo umetnutih cenzorskih izostavljanja označava 11:5-9 kao izrezano. Soloweyczikov engleski prijevod iz 1863. zadržava 11:5, ali ne i imena, sud, promijenjenu Toru, drugog boga ni zavedene proroke.

“Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna.”

“Da Gospodar tvoj hoće na Zemlji bi, baš svi, bili vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?”

Abdullah ibn Amr prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da onaj ko ubije osobu koja ima ugovor s muslimanima neće osjetiti miris Dženneta, iako se njegov miris osjeća na udaljenosti od četrdeset godina.

“I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i s onima među njima koji su nepravedni, i recite: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jest – jedan, i i Njemu smo mi predani.””

“ČUJ, IZRAELU: GOSPOD BOG NAŠ, GOSPOD JE JEDAN.”

“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””

“On vam propisuje u vjeri isto ono što je naredio Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” Teško je višebošcima ono u što ih pozivaš. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.”

“Reci: “O vi kojima je Knjiga data, dođite da se okupimo uz riječi koje mi i vi podjednako dijelimo: da nikoga osim Allaha ne obožavamo, da Mu ništa ne pridružujemo, i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne smatramo!” Pa, ako se oni okrenu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!””

“Podići ću im proroka između braće njihove, kao što si ti; i stavit ću Moje riječi u njegova usta, i on će im govoriti sve što mu zapovjedim. I dogodit će se: ko god ne bude slušao Moje riječi koje će on govoriti u Moje ime, Ja ću to tražiti od njega.”