Kratak odgovor
Da. Kur'an kaže da nikada nije bilo naroda bez opominjača, pa su i narodi Indije imali opominjače. Svaki opominjač govorio je jezikom svog naroda, a svi su donijeli jednu poruku: obožavajte samo Allaha (﷾). Ali Kur'an ne imenuje nijednog vjerovjesnika poslanog u Indiju. On ne čini vjerovjesnikom ni Krišnu, ni Ramu, ni Budu, i niko ne može reći ko su bili opominjači Indije. Ono što Kur'an daje jeste test. Šta god se u spisima Indije slaže s tom jednom porukom istina je i može biti odjek učenja nekog poslanika. Šta god joj proturječi nije došlo od poslanika. Mnogi hinduisti svoju vjeru nazivaju Sanatana Dharma, vječna religija. I Kur'an govori o jednoj religiji, istoj za svakog vjerovjesnika i ugrađenoj u ljudsku prirodu. I kaže da je posljednji poslanik, Muhammed (ﷺ), poslan svim ljudima, pa i Indiji.
Potpuno objašnjenje
Opominjač svakom narodu
Kur'an odgovara riječima koje nijedan narod ne izostavljaju. Nikada nije bilo naroda bez opominjača, kaže on. Allah (﷾) je svakom narodu poslao poslanika s jednom zapovijedi: robujte Allahu (﷾) i klonite se taguta. Tagut je sve što se obožava mimo Njega (Yusuf Ali tu riječ prevodi kao ‘Evil’, zlo). Svaki narod ima vodiča, a kad dođe poslanik nekog naroda, među njima se pravedno presudi. Ibn Kesir, muslimanski komentator Kur'ana iz četrnaestog stoljeća, ovako objašnjava 35:24. Nijedan narod od Ademovih potomaka nije prošao a da mu Allah (﷾) nije poslao opominjače, pa nijedan nije ostao s izgovorom. Uz to navodi 13:7 i 16:36. Kur'an ne imenuje Indiju, kao što ne imenuje ni Kinu ni Ameriku. Ali Indija, sa svojim mnogim narodima i jezicima, među narodima je na koje se ovi ajeti odnose. Drugi ajeti kažu da Poslanikovom (ﷺ) vlastitom narodu prije njega nije došao nijedan opominjač. Rani učenjaci objasnili su da oni govore o njegovom plemenu, Kurejšijama, ili o ljudima iz razdoblja između Isaa i njega. Odgovori u nastavku govore o tome više.
“Mi smo te poslali s istinom da radosne vijesti donosiš i da opominješ. A nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.”
“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu ibadet činite, a kumira – taguta se klonite!” I bilo je među njima onih kojima je Allah na Pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali.”
“A oni koji ne vjeruju govore: “Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje kakav znak?” Ti si, međutim, samo opominjač, a svaki je narod imao onoga koji ga je na Pravi put usmjeravao.”
“Svaki je narod imao poslanika, i kad poslanik njihov dođe među njih, njima će biti pravedno presuđeno, nepravda im neće biti učinjena.”
Objašnjava ajet: nijedan narod Ademovih sinova nije prošao a da mu Allah nije poslao opominjače i uklonio svaki izgovor. Uz to stavlja 13:7, ‘svaki narod ima vođu’, i 16:36, ‘svakom narodu poslali smo poslanika’. Kaže da ima mnogo ajeta o tome.
Objašnjava ajet: Allah je poslao poslanika svakoj generaciji i svakoj skupini ljudi. Svi su pozivali na obožavanje Allaha i zabranjivali obožavanje bilo čega pored Njega. Obožavanje drugih prvo se pojavilo među Ademovim sinovima u Nuhovom narodu. Od tada je Allah stalno slao poslanike s tim pozivom. Nuh je bio prvi poslanik kojeg je Allah poslao stanovnicima Zemlje, a Allah je zapečatio poslanike Muhammedom (ﷺ). Njegov poziv dosegao je ljude i džine, istok i zapad. Uz to navodi 21:25.
“da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani, pa je ravnodušan!”
Prenosi Katadu: narod na koji se misli su Kurejšije, nepismen narod kojem nije došao nijedan opominjač prije Muhammeda (ﷺ). Prenosi i Ibn Abbasa i Mukatila: to su ljudi međurazdoblja (fetre) između Isaa i Muhammeda. Treće gledište: Allahov dokaz stajao je protiv njih kroz opomenu ranijih poslanika, iako nisu vidjeli poslanika.
Jedna poruka, na jeziku svakog naroda
Svaki poslanik poučavao je na jeziku svog naroda, da mu poruka bude jasna. Opominjač poslan nekom narodu Indije govorio bi njegovim jezikom, a ne arapskim. Sama poruka nije se mijenjala. Svakom poslaniku rečeno je da nema boga osim Allaha (﷾), pa neka se Njega obožava. Ibn Kesir objašnjava da su svi oni pozivali na obožavanje samo Allaha (﷾). Dodaje da je Allah (﷾) slao poslanike s tim pozivom otkako je počelo obožavanje drugih, u Nuhovom narodu. Allah (﷾) ih je zapečatio Muhammedom (ﷺ). Poslanik (ﷺ) je rekao da su vjerovjesnici braća od jednog oca i različitih majki, i da je njihova vjera jedna.
“Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi im objasnio. A Allah u zabludu okreće onoga koga hoće i upućuje na Pravi put onoga koga hoće; On je Silni i Mudri.”
“Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema istinskog Boga osim Mene, zato Meni ibadet činite!””
Objašnjava ajet: Allah je poslao poslanika svakoj generaciji i svakoj skupini ljudi. Svi su pozivali na obožavanje Allaha i zabranjivali obožavanje bilo čega pored Njega. Obožavanje drugih prvo se pojavilo među Ademovim sinovima u Nuhovom narodu. Od tada je Allah stalno slao poslanike s tim pozivom. Nuh je bio prvi poslanik kojeg je Allah poslao stanovnicima Zemlje, a Allah je zapečatio poslanike Muhammedom (ﷺ). Njegov poziv dosegao je ljude i džine, istok i zapad. Uz to navodi 21:25.
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da je on od svih ljudi najbliži Isau, sinu Merjeminom, i na ovom i na onom svijetu; vjerovjesnici su braća od jednog oca i različitih majki, a vjera im je jedna.
Imenovani i neimenovani
Kur'an imenuje oko dvadeset pet vjerovjesnika. Jasno kaže da taj spisak nije potpun: Allah (﷾) je Poslaniku (ﷺ) ispričao kazivanja o nekim poslanicima, a o drugima nije. Ne imenuje nijednog opominjača poslanog u Indiju. Zato ne tvrdi ništa o tome ko su bili opominjači Indije ni kada su došli. Imenovati nekog od njih, pa i Krišnu, Ramu ili Budu, bilo bi samo nagađanje. Ono što Kur'an kaže jeste šta je svaki od njih učio: obožavajte samo Allaha (﷾). Stranica o tome koji su vjerovjesnici imenovani u Kur'anu navodi one koje on imenuje.
“I prije tebe smo poslanike slali, o nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti nismo kazivali. I nijedan poslanik nije mogao učiniti nikakvo čudo bez Allahove volje. A kad se Allahova prijetnja ispuni, bit će presuđeno po pravdi i tad će nevaljali nastradati.”
“i poslali smo poslanike o kojima smo ti prije kazivali i poslanike o kojima ti nismo kazivali. A Allah je sigurno s Musaom razgovarao.”
“Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema istinskog Boga osim Mene, zato Meni ibadet činite!””
Kur'an kao sudija ranijim spisima
Kur'an sebe naziva čuvarom (muhejmin) spisa koji su došli prije njega. Ibn Kesir tu riječ objašnjava kao povjerenika, svjedoka i sudiju nad svakom ranijom knjigom. Prenosi riječi ranog učenjaka Ibn Džurejdža: šta god se u tim knjigama slaže s Kur'anom istina je, a šta god se s njim razilazi laž je. Isti ajet kaže da je Allah (﷾) svakom narodu dao njegov zakon i njegov put. Zakoni su se razlikovali, a poruka o Allahu (﷾) nije. Muslimani upravo tako čitaju biblijsku Toru i novozavjetna Evanđelja. Kur'an imenuje Tevrat (spis dat Musau) i Indžil (Evanđelje koje je Isa propovijedao) kao objavljene. Stranica o tome kako musliman treba čitati Bibliju objašnjava kako. Hinduist može pitati ko je Kur'an postavio za sudiju. Test vrijedi samo onoliko koliko vrijedi tvrdnja Kur'ana da dolazi od Allaha (﷾). Zato Kur'an traži da prvo njega provjere. On izaziva svakoga ko sumnja da donese jednu suru poput njegovih, ili knjigu od Allaha (﷾) koja bolje upućuje.
“A tebi objavljujemo Knjigu, s istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”
Muhejmin (‘čuvar’) objašnjava prema ranim autoritetima. U jednoj predaji od Ibn Abbasa, Kur'an je pouzdan nad svakom knjigom prije njega. U drugoj je svjedok nad njima, a u trećoj sudija nad njima. Prenosi Ibn Džurejdža: što se u ranijim knjigama slaže s Kur'anom, istina je, a što se od njega razlikuje, lažno je. Ibn Kesir kaže da riječ uključuje sva ta značenja. Dodaje da je Allah učinio Kur'an, posljednju od knjiga, povjerenikom, svjedokom i sudijom nad svima njima. Allah je preuzeo da ga sam čuva (15:9).
“A ako sumnjate u ono što smo Mi objavili robu Svome, sačinite vi jednu suru sličnu tome i pozovite i svjedoke vaše, mimo Allaha, ako istinu govorite.”
“Reci: “Pa donesite vi od Allaha knjigu koja bolje nego ove dvije na Pravi put upućuje, nju bih slijedio, ako istinu govorite!””
Test primijenjen na spise Indije
Kur'an ne imenuje nijedan spis Indije, pa nijedan ne smatra objavljenim. Ali njegov test može se primijeniti na svaku knjigu. Šta god se u spisima Indije slaže s jednom porukom istina je i može biti odjek onoga što je neki poslanik nekada učio. Šta god joj se protivi nije došlo od poslanika. Kena Upanišada dio je šrutija, najvišeg stupnja hinduističkih spisa. Ona o Jednom, kojeg oko ne može vidjeti, kaže: “znaj da je samo to Brahman (Vrhovno Biće), a ne ovo što ljudi ovdje obožavaju.” To je blizu jedne poruke: ono što ljudi ovdje obožavaju nije Jedan. U Giti Krišna govori kao Gospod i kaže da se rađa iz doba u doba. Kaže da je nerođen, a ipak se rađa svojom varljivom moći (maya), moći koja stvara privid. Telang, hinduistički sudija koji je Gitu preveo u devetnaestom stoljeću, objašnjava da se Gospod rađa u tijelu sačinjenom od materije. Ta moć naziva se varljivom, dodaje Telang, jer je on i dalje uistinu nerođen. Ali, bilo stvarno ili samo prividno, to rođenje vlastito je učenje Gite. Krišna kaže da je prošao kroz mnoga rođenja, kao i Ardžuna. Kur'an kaže da Allah (﷾) ne rađa i nije rođen, i da Mu niko nije ravan. Dakle, po tom testu, učenje da se Gospod rađa nije došlo od poslanika Jednog Boga.
“Ono što govor ne obasjava, ali što obasjava govor: znaj da je samo to Brahman (Vrhovno Biće), a ne ovo što ljudi ovdje obožavaju. Ono što se umom ne može misliti, ali čime, kažu, um može misliti: znaj da je samo to Brahman, a ne ovo što ljudi ovdje obožavaju. Ono što oko ne vidi, ali čime oko može vidjeti: znaj da je samo to Brahman, a ne ovo što ljudi ovdje obožavaju. Ono što se uhom ne može čuti, ali čime uho može čuti: znaj da je samo to Brahman, a ne ovo što ljudi ovdje obožavaju. Ono što niko ne diše dahom, ali čime se dah udiše: znaj da je samo to Brahman, a ne ovo što ljudi ovdje obožavaju.”
“Kad god, o potomče Bharate! pobožnost zamire, a bezbožnost je u usponu, ja stvaram sebe. Rađam se iz doba u doba, za zaštitu dobrih, za uništenje zločinaca i uspostavljanje pobožnosti.”
“Iako sam nerođen i neiscrpan u (svojoj) suštini, iako sam gospodar svih bića, ipak preuzimam upravljanje vlastitom prirodom i rađam se svojom varljivom moći.”
“Priroda je ono što ulazi u oblikovanje materijalnog oblika u kojem se rađa; ‘moć’ uključuje znanje, svemoć itd. Varljiva je jer je on i dalje zapravo ‘nerođen’.”
“Prošao sam kroz mnoga rođenja, o Arguna! a i ti. Ja ih sve znam, ali ti, o strahu (svojih) neprijatelja! ih ne znaš.”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
Kena upanišada: “a ne ovo što ljudi ovdje obožavaju”Ono što ljudi ovdje obožavaju nije Jedno. To možda odjekuje ono što je neki poslanik nekad učio.
Gita: Gospod, iako nerođen, rađa se iz doba u dobaAllah (﷾) nije rodio i nije rođen. Ovo nije došlo od poslanika.
Hinduistički pogled: vječno učenje koje obnavlja Gospod
Hinduisti na ovo pitanje odgovaraju na svoj način. Svami Vivekananda, hinduistički monah, izložio je hinduistički pogled na Svjetskom parlamentu religija u Chicagu 1893. godine. Hinduisti su svoju religiju primili objavom, Vedama (najstarijim hinduističkim spisima), rekao je. Ali pod Vedama se, rekao je, ne misli na knjige. To su duhovni zakoni koji su bili istiniti prije nego što ih je iko otkrio, kao i zakon gravitacije. Riši (vidioci) koji su ih otkrili poštuju se kao usavršena bića. Bhagavad Gita, dio epa Mahabharata, govori kako se takvo učenje predaje, gubi i obnavlja. Krišna kaže da je vječno učenje poučio Sunce, a ono Manua. Korak po korak došlo je do kraljevskih mudraca, a dugim protokom vremena izgubilo se svijetu. Sada ga on ponovo objavljuje Ardžuni. Kad god pobožnost opadne, kaže on, rađa se, iz doba u doba. Mnogi hinduisti svoju vjeru nazivaju Sanatana Dharma, vječna religija, i kažu da nema osnivača ni početka.
“Hinduisti su svoju religiju primili kroz svoju objavu, Vede. Smatraju da su Vede bez početka i bez kraja. Ovoj publici možda zvuči smiješno kako knjiga može biti bez početka ili kraja. Ali pod Vedama se ne misli na knjige. One znače nagomilanu riznicu duhovnog zakona koji su otkrile različite osobe u različita vremena. Baš kao što je zakon gravitacije postojao prije svog otkrića i postojao bi i kad bi ga cijelo čovječanstvo zaboravilo, tako je i sa zakonima koji upravljaju duhovnim svijetom. Moralni, etički i duhovni odnos između duše i duša i između pojedinačnih duhova i Oca svih duhova postojao je prije svog otkrića i ostao bi čak i kad bismo ga zaboravili. Otkrivači ovih zakona zovu se Rishiji, i mi ih poštujemo kao usavršena bića, a drago mi je reći ovoj publici da su neki od najboljih među njima bile žene.”
“Ovu vječnu (metodu) predanosti objavio sam Suncu, Sunce ju je objavilo Manuu, a Manu ju je prenio Ikshvâkuu. Dolazeći tako korak po korak, postala je poznata kraljevskim mudracima. Ali, o strahu (svojih) neprijatelja! ta predanost izgubila se svijetu dugim (protokom) vremena. Tu istu prastaru predanost objavio sam ti danas, vidjevši da si moj poklonik i prijatelj, jer je to najviša tajna.”
“Kad god, o potomče Bharate! pobožnost zamire, a bezbožnost je u usponu, ja stvaram sebe. Rađam se iz doba u doba, za zaštitu dobrih, za uništenje zločinaca i uspostavljanje pobožnosti.”
Vječna religija
Sanatana Dharma znači vječna dharma: zakon, dužnost ili religija koja vrijedi zauvijek. Te riječi su stare. Koriste ih Manuovi zakoni, stari hinduistički pravni spis iz smritija (zapamćene predaje). Pravilo o istinitom i blagom govoru završava riječima: “to je vječni zakon” (esha dharmah sanatanah). I Kur'an govori o jednoj religiji, cjelovitom načinu života (din), koja se ne mijenja. Allah (﷾) je vjernicima propisao istu vjeru koju je naredio Nuhu, Ibrahimu, Musau i Isau. Ibrahim nije bio ni Jevrej ni kršćanin, nego onaj ko se predao Allahu (na arapskom musliman) i nikoga Mu nije pridruživao. Ta vjera je obrazac po kojem je Allah (﷾) stvorio ljude, i svaka duša je posvjedočila da je Allah (﷾) njen Gospodar. Poslanik (ﷺ) je rekao da se svako dijete rađa na tom obrascu (fitra). Religija je vječna samo ako je ista za svaki narod u svako vrijeme. To Kur'an tvrdi za vjeru vjerovjesnika.
“Neka govori ono što je istinito, neka govori ono što je ugodno, neka ne izgovara neugodnu istinu i neka ne izgovara ugodnu laž; to je vječni zakon.”
“On vam propisuje u vjeri isto ono što je naredio Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” Teško je višebošcima ono u što ih pozivaš. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.”
“Ibrahim nije bio ni židov ni kršćanin, već pravi vjernik, musliman. On višebožac nije bio!”
“Ti upravi lice svoje vjeri iskreno; prirodnoj vjeri Allahovoj, prema kojoj je ljude stvorio. Nema izmjene Allahovog stvaranja, to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.”
“I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova, iz njihovih kičmi, izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?”, oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo ”, i zato da na Kijametskom danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali.” Ili da ne reknete: “Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?””
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da se svako dijete rađa na fitri (prirodnoj sklonosti koju je Bog dao ljudima), a roditelji ga čine Jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom, baš kao što se životinja rodi cijela. Ebu Hurejre je zatim proučio Kur'an 30:30.
Izgubljena, pa posljednji put ponovo data
Gita kaže da se vječno učenje dugim protokom vremena izgubilo svijetu i da je moralo biti ponovo objavljeno. Taj gubitak mnogo je stariji od islama. Islamsko kazivanje govori istu vrstu priče o svakom narodu. Ibn Kesir objašnjava da je Allah (﷾) slao poslanike otkako je počelo obožavanje drugih. Razlika je u tome kako se učenje vraća. U Giti se Gospod rađa; u Kur'anu Allah (﷾) šalje čovjeka sa Svojom porukom. Svaki raniji poslanik bio je poslan svom narodu, a Poslanik (ﷺ) je rekao da je on poslan svim ljudima. Kur'an mu govori da kaže: “O ljudi, ja sam, zaista, svima vama Allahov Poslanik”. Naziva ga Pečatom vjerovjesnika, posljednjim od njih, i kaže da će Allah (﷾) čuvati poruku koju je objavio. Dakle, Allah (﷾) je narodima Indije poslao opominjača, kao i svakom narodu, a posljednji poslanik poslan je i Indiji. Stranice o tome da li je islam samo za Arape i da li je Muhammed (ﷺ) bio Allahov (﷾) poslanik idu dalje u tome.
“Ovu vječnu (metodu) predanosti objavio sam Suncu, Sunce ju je objavilo Manuu, a Manu ju je prenio Ikshvâkuu. Dolazeći tako korak po korak, postala je poznata kraljevskim mudracima. Ali, o strahu (svojih) neprijatelja! ta predanost izgubila se svijetu dugim (protokom) vremena. Tu istu prastaru predanost objavio sam ti danas, vidjevši da si moj poklonik i prijatelj, jer je to najviša tajna.”
Objašnjava ajet: Allah je poslao poslanika svakoj generaciji i svakoj skupini ljudi. Svi su pozivali na obožavanje Allaha i zabranjivali obožavanje bilo čega pored Njega. Obožavanje drugih prvo se pojavilo među Ademovim sinovima u Nuhovom narodu. Od tada je Allah stalno slao poslanike s tim pozivom. Nuh je bio prvi poslanik kojeg je Allah poslao stanovnicima Zemlje, a Allah je zapečatio poslanike Muhammedom (ﷺ). Njegov poziv dosegao je ljude i džine, istok i zapad. Uz to navodi 21:25.
Džabir ibn Abdullah prenosi da je Poslanik (ﷺ) naveo pet stvari koje su mu date, a koje nije dobio nijedan vjerovjesnik prije njega. Posljednja od njih: svaki raniji vjerovjesnik bio je poslan samo svom narodu, a on je poslan svim ljudima.
“Reci: “O ljudi, ja sam, zaista, svima vama Allahov Poslanik, Njegova vlast je i na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, Vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite – da biste bili upućeni!””
“Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov Poslanik i posljednji Vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.”
“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”
Odgovori, i odgovor na njih
Bhagavad Gita 4:7-8 — poglavlje 4, stihovi 7-8
“Kad god, o potomče Bharate! pobožnost zamire, a bezbožnost je u usponu, ja stvaram sebe. Rađam se iz doba u doba, za zaštitu dobrih, za uništenje zločinaca i uspostavljanje pobožnosti.”
Navedeno za
Ako je svaki narod imao opominjača, opominjač Indije morao je biti neka od njenih velikih ličnosti, poput Krišne, Rame ili Bude. Ali Krišna je sam Gospod, koji se rađa iz doba u doba. Nazvati ga vjerovjesnikom znači od Boga napraviti običnog glasnika, a hinduisti to odbacuju.
Odgovor
Kur'an ne imenuje nijednog opominjača poslanog u Indiju. Kaže da je Allah (﷾) ispričao kazivanja o nekim poslanicima, a o drugima nije, pa niko ne može reći ko su bili opominjači Indije. Musliman koji imenuje Krišnu, Ramu ili Budu samo nagađa. I Gita upućuje na isto. Krišna ne govori kao poslanik koji donosi Božiju riječ. On govori kao Gospod, koji se rađa iz doba u doba. Govori Ardžuni da mu prinosi žrtvu, da mu iskazuje poštovanje i da njemu dođe kao jedinom utočištu. Kur'an kaže da nijedan čovjek kojem su data Knjiga i vjerovjesništvo ne bi rekao ljudima da obožavaju njega umjesto Allaha (﷾). Zato islam ne naziva Krišnu vjerovjesnikom, i ovaj prigovor ga ne pogađa.
Zaključak — Kur'an ne imenuje nijednog vjerovjesnika Indije. Krišna iz Gite, koji traži da ga se obožava, nije ono što Kur'an naziva poslanikom.
Kur'an 10:47 — sura Junus, ajet 47
“Svaki je narod imao poslanika, i kad poslanik njihov dođe među njih, njima će biti pravedno presuđeno, nepravda im neće biti učinjena.”
Navedeno za
Kur'an nikada ne spominje Indiju. Njegov svijet bila je Arabija i njeni susjedi: Egipat, Rim, Jevreji i kršćani. Kad kaže ‘svaki narod’, misli na narode koje je poznavao.
Odgovor
Kur'an ne imenuje Indiju, ni Kinu, ni narode Amerike. Ali jasno kaže da nije ispričao kazivanje o svakom poslaniku. Dakle, njegov prikaz seže dalje od naroda koje imenuje. Njegove riječi nikoga ne izostavljaju: svakom narodu poslan je poslanik i nikada nije bilo naroda bez opominjača. Ibn Kesir objašnjava da nijedan narod od Ademovih potomaka nije prošao bez opominjača. Narodi Indije su Ademovi potomci, bila Indija imenovana ili ne. A Kur'an svog Poslanika (ﷺ) šalje svim ljudima, narodima koje nikada ne imenuje jednako kao i onima koje imenuje.
Zaključak — Tvrdnja Kur'ana odnosi se na svaki narod, pa obuhvata Indiju i bez imenovanja.
Kur'an 36:6 — sura Ja-Sin, ajet 6
“da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani, pa je ravnodušan!”
Navedeno za
Sam Kur'an kaže da je Poslanik (ﷺ) poslan narodu čiji očevi nisu primili nikakvu opomenu. Prije njega im nije došao nijedan opominjač. Dakle, 35:24 ne može značiti da je svaki narod imao opominjača, i Indija možda nije imala nijednog.
Odgovor
35:24 govori o prošlosti u cjelini: u neko vrijeme, u svakom narodu živio je opominjač. Ajeti o Arapima govore o Poslanikovom (ﷺ) vlastitom narodu. O 32:3 el-Kurtubi, komentator Kur'ana iz trinaestog stoljeća, prenosi riječi Katade, ranog učenjaka: misli se na Kurejšije, Poslanikovo (ﷺ) pleme. Prenosi i riječi Ibn Abbasa, Poslanikovog (ﷺ) ashaba, i Mukatila, ranog komentatora Kur'ana. Oni kažu da se misli na ljude iz razdoblja između Isaa i Muhammeda (ﷺ). Et-Taberi je bio komentator Kur'ana iz devetog i desetog stoljeća. Gramatičar kojeg navodi isto tako objašnjava 36:6: njihovi očevi živjeli su u razdoblju između poslanika. Dugo prije tog razdoblja Ismail je s Ibrahimom podigao Kuću u Mekki, a Kur'an ga naziva poslanikom i vjerovjesnikom. Prenosi se i da su Ibn Abbas, njegov učenik Ikrima i Katada čitali 36:6 drugačije: da ih opominješ kao što su opominjani njihovi očevi. Prenosi se da je Ibn Džurejdž, rani učenjak iz Mekke, rekao da 35:24 izostavlja Arape. Čak i po njegovom čitanju, izuzetak počiva na ajetima o Poslanikovom (ﷺ) vlastitom narodu, a ti ajeti ga šalju da ih opomene. Nijedan ajet ne kaže ništa slično o Indiji.
Zaključak — Ajeti o Arapima govore o Poslanikovom (ﷺ) vlastitom narodu, a ne o svakom narodu. Nijedan od njih ne kaže da Indija nije imala opominjača.
Kur'an 25:51 — sura El-Furkan, ajet 51
“Da hoćemo, u svaki grad bismo poslali nekog da opominje,”
Navedeno za
Kur'an sam sebi proturječi. Ovdje kaže da je Bog, da je htio, mogao poslati opominjača u svaki grad, što znači da nije. A ipak 35:24 kaže da je svaki narod imao opominjača.
Odgovor
Ta dva ajeta govore o različitim stvarima. 35:24 govori o svakom narodu (ummet) kroz historiju; 25:51 govori o svakom gradu (karja). Jedan opominjač može služiti cijelom narodu i svim njegovim gradovima. Ibn Kesir ovako objašnjava ajet. Allah (﷾) je mogao poslati opominjača u svaki grad. Umjesto toga izabrao je Muhammeda (ﷺ) da bude poslan svim ljudima na Zemlji, kako kaže 7:158. Raniji opominjači bili su poslani svaki svom narodu; posljednji je poslan svima njima.
Zaključak — Svaki narod imao je opominjača; nije svakom gradu trebao njegov. Nema proturječja.
Kur'an 14:4 — sura Ibrahim, ajet 4
“Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi im objasnio. A Allah u zabludu okreće onoga koga hoće i upućuje na Pravi put onoga koga hoće; On je Silni i Mudri.”
Navedeno za
Po vlastitom pravilu Kur'ana, svaki poslanik došao je svom narodu na njegovom jeziku. Indija je imala svoje opominjače na svojim jezicima. Arapski vjerovjesnik s arapskom knjigom poslan je Arapima, a ne Indiji.
Odgovor
Raniji poslanici bili su poslani svaki svom narodu, na njegovom jeziku. Poslanik (ﷺ) je rekao da se to s njim promijenilo. Svaki vjerovjesnik prije njega bio je poslan samo svom narodu, a on je poslan svim ljudima. Kur'an mu govori da kaže: “O ljudi, ja sam, zaista, svima vama Allahov Poslanik”. Naziva ga Pečatom vjerovjesnika, pa nijednom narodu neće doći kasniji poslanik. Kur'an je prvo došao na jeziku naroda među kojim je objavljen, kako kaže 14:4. Od njih je otišao svakom narodu. Njegovo značenje dopire do drugih naroda na njihovim jezicima kroz prijevod i poučavanje. Većina današnjih muslimana nisu Arapi, a Indija ima jednu od najvećih muslimanskih populacija na svijetu.
Zaključak — Svaki raniji opominjač bio je poslan jednom narodu. Posljednji je poslan svima, pa i Indiji.
Kur'an 5:48 — sura El-Maide, ajet 48
“A tebi objavljujemo Knjigu, s istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”
Navedeno za
Kur'an kaže da potvrđuje spise koji su došli prije njega. Ako je Bog poslao opominjača u Indiju, Vede su ono što je on donio, pa bi ih Kur'an trebao potvrditi. Ili su riši bili vjerovjesnici, i njihove Vede treba slijediti, ili nisu. Ako nisu, muslimani im ne mogu pripisivati retke o jednom Bogu. I ko je Kur'an postavio za sudiju Vedama? To unaprijed uzima ono što tek treba dokazati.
Odgovor
Isti ajet naziva Kur'an čuvarom spisa prije njega. Ibn Kesir to objašnjava kao njegovog povjerenika, svjedoka i sudiju. Kako kaže Ibn Džurejdž, šta god se u tim knjigama s njim slaže istina je, a šta god se s njim razilazi laž je. To je test, a ne dvostruko mjerilo. Kur'an ne imenuje nijedan spis Indije, pa ne kaže da su Vede došle od poslanika. Kur'an imenuje Tevrat i Indžil kao objavljene. Ipak, muslimani biblijsku Toru i novozavjetna Evanđelja sude po Kur'anu. Redak koji se slaže s jednom porukom istinit je, ko god ga prvi izrekao. Može biti odjek učenja nekog poslanika ili znanja o Allahu (﷾) usađenog u svakog čovjeka. U oba slučaja upućuje na učenje Kur'ana, a ne od njega. Ni hinduistički spisi ne upućuju svi na istu stranu: Kena Upanišada za Jednog kaže da je to Brahman, “a ne ovo što ljudi ovdje obožavaju”. I hinduist mora odlučiti koje će retke slijediti, a Kur'an daje pravilo za tu odluku. To pravilo vrijedi samo onoliko koliko vrijedi tvrdnja Kur'ana da dolazi od Allaha (﷾). Zato Kur'an traži da prvo njega provjere. On izaziva svakoga ko sumnja da donese jednu suru poput njegovih. Onima koji ga odbacuju govori da donesu knjigu od Allaha (﷾) koja bolje upućuje i kaže da bi je Poslanik (ﷺ) slijedio. Stranice o izazovu Kur'ana i o tome da li je Muhammed (ﷺ) bio Allahov (﷾) poslanik izlažu te dokaze.
Zaključak — Slaganje s Kur'anom pokazuje da je redak istinit; ono ne čini cijelu knjigu objavljenom. Kur'an sudi svakoj ranijoj knjizi i traži da se i on sam provjeri.
Rig Veda 1.164.46 — mandala 1, himna 164, stih 46
“Zovu ga Indra, Mitra, Varuṇa, Agni, a on je nebeski Garutmân plemenitih krila. Onome što je Jedno mudraci daju mnogo naziva: zovu ga Agni, Yama, Mâtariṣvan.”
Navedeno za
Raniji himni Rig Vede slave mnoge bogove. Ideja jedne stvarnosti pojavljuje se kasnije, u himnima poput ovog i u Upanišadama. Indija je išla od mnogih bogova prema jednom. Ideja o izgubljenom učenju o jednom Bogu okreće tu historiju naglavačke.
Odgovor
Kur'an ne određuje vrijeme opominjača Indije i ne kaže da je ijedan sačuvani himan došao od njih. Ljudi su živjeli u Indiji dugo prije nego što je sastavljen najstariji himan, a Indija ima mnoge narode, i svaki je obuhvaćen riječima Kur'ana. Ibn Kesir prvo obožavanje drugih smješta u Nuhov narod. Kaže da je Allah (﷾) od tada stalno slao poslanike. To kazivanje ne zavisi od redoslijeda kojim su nastajali himni jednog naroda. Ni ova tvrdnja nije teorija o historiji Indije. Ona je iskaz o Allahovoj (﷾) pravdi: nijedan narod nije ostao bez opomene i nijedan nije kažnjen prije nego što mu je došao poslanik. A okret prema Jednom u kasnijim tekstovima upravo je ono što se po Kur'anu može očekivati. Ljudi su stvoreni po obrascu koji Ga poznaje.
Zaključak — Tvrdnja se odnosi na poslanike, a ne na redoslijed himana, pa je nikakvo datiranje Veda ne može presuditi.
Svami Vivekananda, Referat o hinduizmu, Svjetski parlament religija, Chicago, 19. septembar 1893.
“Hinduisti su svoju religiju primili kroz svoju objavu, Vede. Smatraju da su Vede bez početka i bez kraja. Ovoj publici možda zvuči smiješno kako knjiga može biti bez početka ili kraja. Ali pod Vedama se ne misli na knjige. One znače nagomilanu riznicu duhovnog zakona koji su otkrile različite osobe u različita vremena. Baš kao što je zakon gravitacije postojao prije svog otkrića i postojao bi i kad bi ga cijelo čovječanstvo zaboravilo, tako je i sa zakonima koji upravljaju duhovnim svijetom. Moralni, etički i duhovni odnos između duše i duša i između pojedinačnih duhova i Oca svih duhova postojao je prije svog otkrića i ostao bi čak i kad bismo ga zaboravili. Otkrivači ovih zakona zovu se Rishiji, i mi ih poštujemo kao usavršena bića, a drago mi je reći ovoj publici da su neki od najboljih među njima bile žene.”
Navedeno za
Hinduistička dharma je sanatana, vječna: njene istine nemaju početka i nema osnivača. Islam je osnovao Muhammed (ﷺ) u sedmom stoljeću. Vječna religija je ona hinduistička.
Odgovor
Kur'an ne predstavlja islam kao novu religiju. Kaže da je Allah (﷾) propisao istu vjeru koju je naredio Nuhu, Ibrahimu, Musau i Isau. Ibrahim se, kaže on, predao Allahu (﷾) i nikoga Mu nije pridruživao. Poslanik (ﷺ) bio je posljednji od vjerovjesnika, a ne prvi. Religiju ne čini vječnom starost njenih knjiga. Čini je poruka koja je ista u svako vrijeme i za svaki narod. Vivekananda je duhovne zakone nazvao vječnim jer su bili istiniti prije nego što ih je iko otkrio. Prva od tih istina jeste da je Allah (﷾) jedan i da se samo On treba obožavati. Kur'an kaže da je to poučen svaki narod i da je to usađeno u svaku dušu. I Gita svoje učenje naziva prastarim, ali kaže da se izgubilo svijetu i da je moralo biti ponovo objavljeno. Učenje staro koliko i čovječanstvo može i dalje trebati obnovu.
Zaključak — Islam tvrdi da je najstarija poruka, posljednji put obnovljena, a ne nova religija. Njegova jedna vjera vječna je u smislu koji je važan: nikada se ne mijenja.
Kur'an 35:24 — sura Fatir, ajet 24
“Mi smo te poslali s istinom da radosne vijesti donosiš i da opominješ. A nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.”
Navedeno za
Muslimani kažu da je Indija nekada imala opominjača, čije je učenje kasnije izgubljeno ili pomiješano s obožavanjem drugih bogova. To hinduiste predstavlja kao ljude koji su zaboravili ono što muslimani pamte. To je pokroviteljski. I muslimani to govore tek sada, da pridobiju hinduiste.
Odgovor
Kur'an, objavljen daleko od Indije, kaže da nikada nije bilo naroda bez opominjača. To znači da se Allah (﷾) brinuo za narode Indije kao i za svaki narod; to ne kaže da su hinduisti manje vrijedni. Niti je to nova ideja smišljena za Indiju. Ibn Kesir, koji je pisao u četrnaestom stoljeću, objašnjava da ajet obuhvata svaki narod od Ademovih potomaka. Islam istu vrstu priče govori o Poslanikovom (ﷺ) vlastitom narodu. Ibrahimu je dato mjesto Kuće u Mekki i rečeno mu je da nikoga ne pridružuje Allahu (﷾) u obožavanju. Podigao je njene temelje s Ismailom, kojeg Kur'an naziva poslanikom i vjerovjesnikom. Ipak, u Poslanikovo (ﷺ) vrijeme oko nje je stajalo 360 kipova, a Kur'an njegov narod naziva onim “čiji preci nisu bili opominjani”. Sama Gita istu vrstu priče govori o svom učenju. Naziva ga vječnim, predatim od Sunca Manuu i dalje kraljevskim mudracima. Zatim se dugim protokom vremena izgubilo svijetu i ponovo je objavljeno. Reći da učenje od Allaha (﷾) može biti dato, izgubljeno i ponovo dato nije uvreda za Indiju. Sama Gita to kaže.
Zaključak — Kur'an Indiju časti opominjačem, kao što časti svaki narod, i istu vrstu priče govori o Poslanikovom (ﷺ) vlastitom narodu. Sama Gita kaže da je vječno učenje jednom izgubljeno i ponovo dato.
Bhagavad Gita 4:1-3 — poglavlje 4, stihovi 1-3
“Ovu vječnu (metodu) predanosti objavio sam Suncu, Sunce ju je objavilo Manuu, a Manu ju je prenio Ikshvâkuu. Dolazeći tako korak po korak, postala je poznata kraljevskim mudracima. Ali, o strahu (svojih) neprijatelja! ta predanost izgubila se svijetu dugim (protokom) vremena. Tu istu prastaru predanost objavio sam ti danas, vidjevši da si moj poklonik i prijatelj, jer je to najviša tajna.”
Navedeno za
Muslimani govore o učenju koje je Indija izgubila. Ali upravo su muslimanski vladari rušili hramove Indije. Šta god su opominjači Indije ostavili, muslimanski osvajači učinili su više od ikoga da to unište.
Odgovor
Neki muslimanski vladari jesu rušili hramove, i ova stranica to ne brani. Ali gubitak o kojem ova stranica govori mnogo je stariji od islama. Gita, sastavljena stoljećima prije islama, o svom učenju kaže: “ta predanost izgubila se svijetu dugim (protokom) vremena”. Krišna ga zatim ponovo objavljuje Ardžuni. Ni spisi Indije nisu nestali pod muslimanskom vlašću: Vede, Upanišade i Gita čitaju se i danas. Akbar, mogulski car iz šesnaestog stoljeća, čak je dao prevesti Mahabharatu i Ramajanu na perzijski. Tvrdnja Kur'ana odnosi se na ono što je Allah (﷾) učinio: poslao je opominjača svakom narodu. Ona ne stoji i ne pada s onim što je učinio neki vladar. Stranica o tome da li je islam širen mačem bavi se historijom, pa i Indijom.
Zaključak — Djela vladara sude se po Kur'anu, a ne Kur'an po djelima vladara. Sama Gita kaže da je njeno učenje izgubljeno dugo prije dolaska islama.
Kur'an 7:172-173 — sura El-A'raf, ajet 172-173
“I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova, iz njihovih kičmi, izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?”, oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo ”, i zato da na Kijametskom danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali.” Ili da ne reknete: “Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?””
Navedeno za
Islam kaže da je svaka duša prije rođenja sklopila zavjet s Bogom, kojeg se niko ne sjeća. To nije ništa bolje od karme iz prošlog života koje se niko ne sjeća, a nju muslimani odbacuju.
Odgovor
Ajet navodi svrhu zavjeta. Uzet je da niko ne bi mogao reći na Sudnjem danu: “Mi o ovome nismo ništa znali.” Niti bi iko mogao kriviti svoje očeve za lažne bogove koje je slijedio. Niko se ne kažnjava samo zbog njega. Allah (﷾), kaže Kur'an, ne kažnjava nikoga dok ne pošalje poslanika, i niko ne nosi tuđi teret. Ono što od zavjeta ostaje u svakom čovjeku nije sjećanje na događaj, nego znanje o Allahu (﷾). To je prirodni obrazac na kojem se, rekao je Poslanik (ﷺ), rađa svako dijete. Zato su ljudi u svakoj zemlji, pa i u Indiji, težili jednom Bogu. U islamu niko ne odgovara ni za šta učinjeno prije njegovog rođenja.
Zaključak — Zavjet je znanje o Allahu (﷾) usađeno u svaku dušu, a ne zaboravljeni zločin. Niko se ne kažnjava prije nego što mu dođe poslanik.
Gledišta
Vječno učenje i Gospodovi silasci
Vede su bez početka i bez kraja. One nisu knjige, nego duhovni zakoni koji su bili istiniti prije nego što ih je iko otkrio, kao i zakon gravitacije. Riši koji su ih otkrili poštuju se kao usavršena bića. Učenje se prenosi od učitelja do učitelja. Kad se izgubi svijetu i pobožnost opadne, sam Gospod se rađa da ga obnovi, iz doba u doba. To je Sanatana Dharma, vječna religija, bez osnivača i bez početka, i njoj ne treba poslanik izvana.
Vivekananda je Svjetskom parlamentu religija 1893. rekao da hinduisti smatraju da Vede nemaju ni početka ni kraja. Rekao je da Vede nisu knjige. One su riznica duhovnih zakona koje su različiti ljudi otkrivali u različita vremena.
Pobijanje
Prihvatimo da su prve istine starije od svake knjige. Islam kaže da ih je Allah (﷾) slao poslaniku u svakom narodu (21:25, 35:24) i da je znanje o Njemu usadio u svaku dušu (30:30). Dakle, neki redak je istinit kad se slaže s tom jednom porukom, a ne zato što je star. Po tom testu, Gospod koji se rađa nije došao od poslanika (112:3).
Rekao je da se otkrivači tih zakona zovu riši i da ih hinduisti poštuju kao usavršena bića.
Pobijanje
Islam Allahove (﷾) poslanike poštuje iznad svih drugih ljudi. Ali Kur'an ne imenuje nijednog poslanika poslanog u Indiju, pa ne kaže da li je ijedan riši bio poslanik. Islam svakog učitelja sudi po onome što je učio: da se samo Allah (﷾) treba obožavati (21:25).
U Giti Krišna kaže da je vječno učenje dolazilo korak po korak i da se dugim protokom vremena izgubilo svijetu. On ga je ponovo objavio Ardžuni.
Pobijanje
Prihvatimo da sama Gita kaže da je njeno učenje jednom bilo izgubljeno. Islam govori istu vrstu priče o svakom narodu. Razlika je u tome kako se vraća. U Giti se Gospod rađa. U Kur'anu Allah (﷾) ne rađa i nije rođen. On šalje čovjeka sa Svojom porukom.
Krišna kaže da se, iako je nerođen, rađa svojom varljivom moći (maya) kad god pobožnost klone, iz doba u doba. Telang objašnjava da je on i dalje uistinu nerođen.
Pobijanje
Prihvatimo Telangovu napomenu da je Gospod i dalje uistinu nerođen. Stvarno ili prividno, Gita ga i dalje vodi kroz mnoga rođenja, kao i Ardžunu (4.5). Kur'an kaže da Allah (﷾) nije rođen i da Mu ništa nije slično (112:3, 42:11). Rođenje poput Ardžuninog rođenje je stvorenja, bilo stvarno ili samo prikazano.
Učenju koje je vječno i koje sam Gospod obnavlja ne treba poslanik izvan Indije.
Pobijanje
Islam ne kaže da je u prošlosti bio potreban poslanik izvana. Kur'an kaže da je opominjač živio u svakom narodu (35:24), a to obuhvata narode Indije. Sama Gita kaže da je učenje bilo izgubljeno. U Kur'anu ga Allah (﷾) obnavlja šaljući čovjeka, nikada rađanjem (112:3). Posljednji poslanik, Muhammed (ﷺ), poslan je svim ljudima (7:158).
Islamsko gledište
Allah (﷾) je poslao opominjača svakom narodu, pa i narodima Indije. Svaki je govorio jezikom svog naroda, a svi su imali jednu poruku: obožavajte samo Allaha (﷾). Kur'an ne imenuje nijednog opominjača Indije, pa ih ni islam ne imenuje. Šta god se u spisima Indije slaže s tom porukom istina je. Šta god joj se protivi nije došlo od poslanika. Kur'an je sudija. Svi vjerovjesnici imali su jednu vjeru, obrazac po kojem je Allah (﷾) stvorio ljude. Allah (﷾) je vraća šaljući poslanike, nikada rađanjem. Posljednji od njih, Muhammed (ﷺ), poslan je svakom narodu.
Kur'an kaže da nikada nije bilo naroda bez opominjača. Allah (﷾) je svakom narodu poslao poslanika.
Ibn Kesir objašnjava da nijedan narod od Ademovih potomaka nije prošao bez opominjača od Allaha (﷾). Zato nijedan nije ostao s izgovorom.
Svaki poslanik poučavao je na jeziku svog naroda. I svakom je rečeno: nema boga osim Allaha (﷾), pa Njega obožavajte.
Kur'an kaže da nije ispričao kazivanje o svakom poslaniku i ne imenuje nijednog poslanog u Indiju.
Kur'an je sudija ranijim spisima. Šta se s njim slaže istina je, a šta se s njim razilazi laž je.
U Giti Krišna kaže da se rađa iz doba u doba. Kur'an kaže da Allah (﷾) ne rađa i nije rođen.
Kur'an kaže da nijedan čovjek kojem su data Knjiga i vjerovjesništvo ne bi rekao ljudima da obožavaju njega umjesto Allaha (﷾). U Giti Krišna traži od Ardžune da mu prinosi žrtvu i da mu iskazuje poštovanje.
Kur'an kaže da je ista vjera data Nuhu, Ibrahimu, Musau i Isau. A Poslanik (ﷺ) je rekao da je vjera vjerovjesnika jedna.
Ta vjera je prirodni obrazac po kojem je Allah (﷾) stvorio ljude, i svako dijete rađa se na njemu.
Svaki raniji vjerovjesnik bio je poslan svom narodu. Posljednji, Muhammed (ﷺ), poslan je svim ljudima, i on je Pečat vjerovjesnika, posljednji od njih.