Kratak odgovor
Muslimani jedu meso jer ga je Allah (﷾) učinio dozvoljenim, ali niko ga ne mora jesti. Kur'an ljudima govori da jedu ono čime ih Allah (﷾) opskrbljuje od stoke. Tako džainist koji postane musliman može po vlastitom izboru zadržati vegetarijansku trpezu. Ne smije meso nazvati zabranjenim niti ga se odreći kao ibadeta. Islam naređuje milost pri klanju. Poslanik Muhammed (ﷺ) je rekao da se naoštri nož i da se životinja poštedi patnje. Džainizam, indijska vjera nenanošenja zla (ahimsa), od domaćina traži da ne povređuju životinje. I štetu biljkama smatra štetom, ali je domaćini ne mogu svu izbjeći. Tako svaki ljudski život uzima neki život. Ko postavlja granicu? Odgovor islama je: Onaj Koji je stvorio život. Kurban za bajram zahvala je Njemu. Kur'an kaže da Mu ne dopiru meso i krv, nego bogobojaznost. Meso hrani porodicu i siromahe.
Potpuno objašnjenje
Zašto džainisti ne jedu meso
Nenanošenje zla (ahimsa) prvi je od zavjeta laika i sve džainističke tradicije slažu se o njemu. P. S. Jaini, učenjak koji proučava džainizam, objašnjava šta iz toga slijedi. Laik džainist nikada ne smije jesti meso, a to odbijanje najjasniji je znak njegove vjere. Za džainiste šteta (himsa) povređuje žrtvu, a još više ranjava onoga ko je čini. Ubijanje životinje budi strasti u ubici, a one njegovu dušu vežu za ponovno rođenje. Domaćin ne može izbjeći svaku štetu, pa džainistički učitelji povlače granicu. Namjerna, planirana šteta, samkalpadža-himsa, potpuno je zabranjena. Tako se džainist ne smije baviti poslom izgrađenim na ubijanju, poput lovčevog ili ribarskog. Šteta koja dolazi slučajno ili u poštenom poslu, poput zemljoradnikovog, podnosi se, ali mora ostati što manja.
Jaini piše da je prvi od osnovnih zavjeta laika (anuvrate) ahimsa, nenanošenje zla, koju naziva najvažnijim pojmom džainističke etike. Njegova bilješka dodaje da se sve džainističke sekte slažu o identitetu i prirodi anuvrata (str. 170).
Jaini objašnjava da neka bića imaju samo jedno čulo, dodir: sitni nigoda i tijela zemlje, vode, vatre i zraka. S biljkama su to nepokretna bića, kako ih navodi Tattvartha Sutra (2.13, digambarsko čitanje) (str. 108-110, bilješka 8; rječnik, str. 342). Piše da laik džain nikada ne smije jesti meso, alkohol, med ili određene smokve, jer njihovo jedenje uključuje ubijanje (str. 167-168). Za džainiste je šteta (himsa) prije svega šteta sebi: ubijanje životinje je pogrešno zbog patnje žrtve, a još više zbog strasti koje pobuđuje u ubici, a koje ga vežu za krug ponovnih rađanja (str. 167). Šteta sitnim bićima s jednim čulom (nigoda) smatra se mnogo manje teškom od štete višim životinjama, ali laik nikada ne smije uzimati meso; strogo vegetarijanstvo je obilježje džainiste (str. 168). Budući da domaćin ne može izbjeći svaku štetu, džainski učitelji odvajaju namjernu, unaprijed smišljenu štetu (samkalpaja-himsa), koja je potpuno zabranjena, od štete koja dolazi slučajno ili iz prihvatljivog zanimanja (arambhaja-himsa), koja se tolerira unutar strogih smjernica. Džainisti ne bi trebali birati posao koji uključuje namjerno uništavanje, kao što je posao lovca ili ribara (str. 171). Zemljoradnik koji nesvjesno uništava insekte ne čini svoj posao neprihvatljivim, ali onaj pod zavjetom mora se jako truditi da i tu štetu svede na najmanju moguću mjeru (str. 170-171).
Šta zavjet domaćina obuhvata
Sutrakritanga, tekst švetambara (jedne od dvije glavne džainističke tradicije), bilježi zavjet koji su džainistički monasi davali laiku sljedbeniku. On se odriče povređivanja pokretnih bića, to jest životinja. Biljke i život koji džainisti vide u zemlji, vodi, vatri i zraku imaju samo jedno čulo, dodir. Džainisti ih nazivaju jednočulnim bićima. Zavjet ne pokušava obuhvatiti njih. Hermann Jacobi, koji je tekst preveo 1895., u bilješci navodi razlog komentatora. Domaćin se ne može uzdržati od povređivanja svake vrste bića, kao što to čine monasi. Zato se zadovoljava time da se uzdrži od povređivanja životinja. Druga tradicija, digambari, ne prihvata švetambarski kanon, ali se te dvije slažu o zavjetima laika. To ne znači da džainizam štetu biljkama smatra bezazlenom. Smatra je štetom koju treba držati malom.
“oni čine da revnosni domaćin, sljedbenik šramana, odustane od povređivanja pokretnih bića”
“Budući da se domaćin ne može potpuno uzdržati od njihovog povređivanja, kao što to čine monasi, zadovoljava se time da se uzdrži od povređivanja pokretnih bića ili životinja.”
Jaini objašnjava da neka bića imaju samo jedno čulo, dodir: sitni nigoda i tijela zemlje, vode, vatre i zraka. S biljkama su to nepokretna bića, kako ih navodi Tattvartha Sutra (2.13, digambarsko čitanje) (str. 108-110, bilješka 8; rječnik, str. 342). Piše da laik džain nikada ne smije jesti meso, alkohol, med ili određene smokve, jer njihovo jedenje uključuje ubijanje (str. 167-168). Za džainiste je šteta (himsa) prije svega šteta sebi: ubijanje životinje je pogrešno zbog patnje žrtve, a još više zbog strasti koje pobuđuje u ubici, a koje ga vežu za krug ponovnih rađanja (str. 167). Šteta sitnim bićima s jednim čulom (nigoda) smatra se mnogo manje teškom od štete višim životinjama, ali laik nikada ne smije uzimati meso; strogo vegetarijanstvo je obilježje džainiste (str. 168). Budući da domaćin ne može izbjeći svaku štetu, džainski učitelji odvajaju namjernu, unaprijed smišljenu štetu (samkalpaja-himsa), koja je potpuno zabranjena, od štete koja dolazi slučajno ili iz prihvatljivog zanimanja (arambhaja-himsa), koja se tolerira unutar strogih smjernica. Džainisti ne bi trebali birati posao koji uključuje namjerno uništavanje, kao što je posao lovca ili ribara (str. 171). Zemljoradnik koji nesvjesno uništava insekte ne čini svoj posao neprihvatljivim, ali onaj pod zavjetom mora se jako truditi da i tu štetu svede na najmanju moguću mjeru (str. 170-171).
Zašto je Allah (﷾) stvorio životinje
Islam počinje od Tvorca životinje. Kur'an kaže da je Allah (﷾) stoku stvorio za ljude: od nje dolaze toplina i mnoge koristi, a njome se ljudi hrane (16:5). Kur'anska riječ za stoku obuhvata deve, krave, ovce i koze. O stoci kaže: “jedite dio onoga čime vas Allah opskrbljuje” (6:142). O životinjama koje se prinose kao kurban kaže: “tako smo vam ih potčinili da biste zahvalni bili” (22:36). Vjernicima je rečeno da jedu dobra kojim ih Allah (﷾) opskrbljuje i da Mu zahvaljuju (2:172). Tako je u islamu meso dar, a dar traži zahvalu Darovatelju.
“I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se i hranite.”
“Stvara i stoku koja teret nosi i onu od koje je prostirka; jedite dio onoga čime vas Allah opskrbljuje,”
“A deve smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadža, i vi od njih imate koristi, zato spominjite Allahovo ime kad budu u redove poredane. A kad padnu na zemlju, preklane, jedite ih, a nahranite i onog koji ne prosi, a i onog koji prosi – tako smo vam ih potčinili da biste zahvalni bili.”
“O vi koji vjerujete, jedite dobra kojim smo vas opskrbili i Allahu zahvaljujte, ako, doista, samo Njemu ibadet činite.”
Dozvoljeno, a ne obavezno
Islam dozvoljava meso. Ni od koga ne traži da ga jede. Poslaniku (ﷺ) je jednom iznesen pečeni gušter, a on ga nije jeo. Upitan da li je zabranjen, rekao je da nije; nema ga u zemlji njegovog naroda, pa mu nije drag (Buhari 5537). Musliman može cijeli život ostaviti meso, dio ili svo, jer ga ne želi ili zbog zdravlja. Ono što ne smije jeste da ga nazove zabranjenim ili da odricanje od njega učini činom ibadeta. Kur'an kaže: “ne zabranjujte sebi ono što je lijepo, što je Allah dozvolio” (5:87). Neki ashabi su jednom pitali o Poslanikovom ibadetu nasamo. Zatim je jedan rekao da neće jesti meso, drugi da se neće ženiti, a treći da neće spavati na postelji. Poslanik (ﷺ) je rekao da on klanja i spava, posti i mrsi i ženi se. Ko se okrene od njegovog puta, rekao je, nije od njega (Muslim 1401). Tako džainist koji postane musliman može zadržati vegetarijansku trpezu kao stvar ukusa, a ne kao način da bude čistiji pred Allahom (﷾). Stranica “Zašto muslimani jedu govedinu kada hinduisti kravu smatraju svetom?” odgovara na hinduistički oblik ovog pitanja.
Halid ibn el-Velid prenosi da je pečeni gušter (dabb) iznesen Poslaniku (ﷺ) u Mejmuninoj kući. On je povukao ruku, a Halid je upitao da li je to zabranjeno. Poslanik (ﷺ) je rekao da nije; nema ga u zemlji njegovog naroda, pa mu nije drag. Halid ga je zatim pojeo dok je Poslanik (ﷺ) gledao.
“O vi koji vjerujete, ne zabranjujte sebi ono što je lijepo, što je Allah dozvolio, samo ne prelazite granicu! Zaista Allah ne voli one koji granicu prelaze.”
Enes prenosi da su neki ashabi Poslanika (ﷺ) pitali njegove žene o ibadetu koji je činio nasamo. Zatim je jedan od njih rekao da se neće ženiti, drugi da neće jesti meso, a treći da neće spavati na postelji. Poslanik (ﷺ) je zahvalio Allahu i rekao: šta je ljudima koji govore takve stvari? Ja klanjam i spavam, postim i mrsim i ženim se. Ko se okrene od mog sunneta, nije od mene.
Milost pri klanju
Islam zabranjuje okrutnost prema životinjama. Poslanik (ﷺ) je rekao da je Allah (﷾) propisao izvrsnost u svemu. Zato kad koljete, koljite lijepo: naoštrite nož i poštedite životinju patnje (Muslim 1955). Rekao je da je jedna žena ušla u Vatru zbog mačke koju je držala vezanu i izgladnjivala (Buhari 3318). Rekao je da je jednom čovjeku oprošteno jer je napojio žednog psa. Ima nagrade, rekao je, za dobrotu prema svakom živom biću (Buhari 2363). Kur'an kaže da svaka životinja i ptica žive u zajednici poput naše i da će svi biti sakupljeni pred svojim Gospodarom (6:38). Stranica “Da li je halal klanje okrutno?” bavi se samom metodom.
Šeddad ibn Evs prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da je Allah propisao izvrsnost u svemu. Zato kad koljete, koljite lijepo: naoštrite nož i poštedite životinju patnje.
Ibn Omer prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da je jedna žena ušla u Vatru zbog mačke koju je držala vezanu, niti je hraneći niti puštajući da sama traži hranu.
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik (ﷺ) kazivao o žednom čovjeku koji se napio iz bunara, a zatim vidio psa kako od žeđi liže blato. Spustio se opet, napunio cipelu vodom i napojio psa, a Bog mu je zahvalio i oprostio mu. Upitan ima li nagrade za dobrotu prema životinjama, Poslanik je rekao da ima nagrade za dobrotu prema svakom živom biću.
“Nema nijednog živog bića koje po zemlji hodi, niti ptice koja na krilima svojim leti, a da nisu zajednice poput vas. U Knjizi Mi ništa izostavili nismo – a naposljetku, svi će pred Gospodarom svojim biti sakupljeni.”
Ko postavlja granicu
Svaki ljudski život uzima neki život. U džainističkom učenju, jedenje biljaka šteti jednočulnim bićima, a zemljoradnja šteti insektima. Džainistički učitelji povlače granicu između štete koju domaćin ne može izbjeći i štete koje se mora odreći. Svaka takva granica sud je o tome šta ljudski život smije uzeti. Odgovor islama je da taj sud pripada Onome Koji je dao život. On je Sam povukao granicu. Stoka se smije jesti, uz spominjanje Njegovog imena i s milošću (6:142; 6:118; Muslim 1955). Džainist će reći da su granicu povukli sveznajući džine, a ne nagađanje. Ali u džainističkom učenju nijedan džina nije stvorio životinju niti joj je dao život. Islam smatra da je Onaj Koji je stvorio život o njemu progovorio. Stranice “Da li džainistički argumenti protiv Stvoritelja stoje?” i “Kako možemo znati cijelu istinu?” bave se tim dvama pitanjima. Islam ne kaže da je, zato što je neka šteta neizbježna, svaka šteta dozvoljena. Zabranjuje okrutnost, ubijanje životinje iz zabave i rasipanje: “jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On, zaista, ne voli one koji pretjeruju” (7:31). I ništa dozvoljeno ne zabranjuje se ljudskim pravilom (5:87).
“Stvara i stoku koja teret nosi i onu od koje je prostirka; jedite dio onoga čime vas Allah opskrbljuje,”
“Zato, jedite ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime, ako u Njegove ajete i znakove vjerujete.”
Šeddad ibn Evs prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da je Allah propisao izvrsnost u svemu. Zato kad koljete, koljite lijepo: naoštrite nož i poštedite životinju patnje.
Hišam ibn Zejd prenosi da je sa svojim djedom Enesom ibn Malikom posjetio kuću gdje su ljudi postavili kokoš kao metu i gađali je strijelama. Enes je rekao da je Allahov Poslanik (ﷺ) zabranio vezivanje životinja da bi se ubijale na taj način.
“jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On, zaista, ne voli one koji pretjeruju.”
“O vi koji vjerujete, ne zabranjujte sebi ono što je lijepo, što je Allah dozvolio, samo ne prelazite granicu! Zaista Allah ne voli one koji granicu prelaze.”
Čemu služi kurban
Kurbanski bajram pada svake godine u dane hodočašća. Nad životinjama koje se prinose, kaže Kur'an, vjernici spominju Allahovo (﷾) ime, a zatim jedu i hrane one u potrebi (22:28; 22:36). Jasno kaže šta dopire do Allaha (﷾): “Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost vaša” (22:37). Tako kurban za bajram nije cijena plaćena za grijehe niti je hrana za Allaha (﷾). To je zahvala i obrok podijeljen sa siromasima. Za bajram je Poslanik (ﷺ) vlastitim rukama zaklao dva ovna. Nad njima je izgovorio Allahovo (﷾) ime i ‘Allah je najveći’ (Buhari 5565).
“da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog!”
“A deve smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadža, i vi od njih imate koristi, zato spominjite Allahovo ime kad budu u redove poredane. A kad padnu na zemlju, preklane, jedite ih, a nahranite i onog koji ne prosi, a i onog koji prosi – tako smo vam ih potčinili da biste zahvalni bili.”
“Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost vaša. Tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine!”
Enes prenosi da je za Kurbanski bajram Poslanik (ﷺ) prinio dva rogata ovna, crna i bijela. Zaklao ih je vlastitim rukama, izgovarajući nad njima Allahovo ime i ‘Allah je najveći’.
Ako postanete musliman: meso i kurban za bajram
Niko ko postane musliman ne mora jesti meso. Kurban za bajram (udhija) traži se samo od onih koji ga mogu priuštiti. Većina muslimanskih učenjaka smatra ga jako naglašenim sunnetom, praksom koju je Poslanik (ﷺ) držao i na koju je podsticao, a ne obavezom. Hanefijski mezheb, jedan od četiri mezheba islamskog prava, smatra ga obaveznim za onoga ko je nastanjen i može ga priuštiti. Nastanjen je ovdje onaj ko nije na putu. Ne traži se od siromaha, jer Allah (﷾) svaku osobu obavezuje samo onoliko kolike su njene mogućnosti (2:286). Može se obaviti preko opunomoćenika, poput dobrotvorne organizacije koja zakolje životinju i podijeli meso ljudima u potrebi. Onaj ko ga prinese ne mora jesti od njega. Većina učenjaka riječi Kur'ana “Jedite meso njihovo” (22:28; 22:36) čita kao dopuštenje ili preporuku, a ne kao dužnost. Tako se svo meso može podijeliti. Poslanik (ﷺ) je sam prinosio kurbane u ime svojih žena (Buhari 5548). Ovo je opća informacija. Lična pitanja upućuju se stručnom učenjaku.
Navodi da se pravnici razilaze o propisu kurbana (udhija): većina ga smatra jako naglašenim sunnetom, a hanefije ga smatraju obaveznim za onoga ko je nastanjen i može ga priuštiti. Navodi standardna djela četiri škole: el-Kasanija (hanefija) da je za putnika i za siromaha koji ga nije zavjetovao niti kupio životinju za njega samo dobrovoljan; eš-Šafi'ija da je sunnet za svakog muslimana koji ima sredstava; Ibn Bešira (malikija) da se ne traži od onoga kome bi opteretio imetak; i hanbelijska djela koja ga nazivaju jako naglašenim sunnetom.
Upitana smije li se dobrotvorna organizacija ovlastiti da zakolje kurban u ime onih koji to žele, u Egiptu i inostranstvu, i da meso podijeli ljudima u potrebi, odgovara da smije: svaka formulacija koja dobrotvornu organizaciju imenuje opunomoćenikom za klanje i dijeljenje, s jasnim uslovima, valjana je.
“Allah svaku osobu obavezuje samo onoliko kolike su njene mogućnosti; njoj u korist je ono dobro koje zaradi, a na njenu štetu je ono zlo koje sebi privrijedi. Gospodaru naš, nemoj nas kazniti ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga natovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage! Preko grijeha naših prijeđi, oprosti nam i smiluj nam se! Ti si Gospodar naš, pa nas pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!”
O riječima ‘zatim jedite od toga’ Ibn Kesir kaže da je shvatanje ajeta kao obaveze jedenja od vlastite žrtve neobičan stav i da većina učenjaka to smatra dopuštenjem ili preporukom. Prenosi Ibrahima en-Nehaija: mnogobošci nisu jeli od svojih žrtava, pa je muslimanima to dopušteno; ko hoće jede, a ko hoće ne jede.
“da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog!”
“A deve smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadža, i vi od njih imate koristi, zato spominjite Allahovo ime kad budu u redove poredane. A kad padnu na zemlju, preklane, jedite ih, a nahranite i onog koji ne prosi, a i onog koji prosi – tako smo vam ih potčinili da biste zahvalni bili.”
Aiša prenosi da joj je na Mini tokom hadždža doneseno goveđe meso. Kada je pitala šta je to, rečeno joj je da je Poslanik (ﷺ) zaklao krave za svoje žene.
Da li je meso dozvoljeno?
Da li ga musliman mora jesti?
Smije li musliman držati vegetarijansku trpezu, po svom ukusu?
Smije li musliman meso nazvati zabranjenim ili ga se odreći kao ibadeta?
Mora li životinja biti pošteđena patnje?
Da li se bajramski kurban traži od onih koji ga ne mogu priuštiti?
Smije li se sve meso kurbana podijeliti?
Odgovor islama
Islam traži milost prema svakom živom biću, čak i pri ubijanju koje dopušta (Muslim 1955). Traži zahvalu Onome Koji je dao svaki život. Nikoga ne prisiljava da jede meso. Nikome ne dopušta da zabrani ono što je Allah (﷾) dozvolio. Hrana, ibadet i karakter pripadaju jednom načinu života (2:208). Kur'an svog poslanika naziva “milost svjetovima” (21:107). Svakog čitaoca poziva da o njemu promisli i da u njemu traži protivrječnosti (4:82). Sumnjičavog izaziva da sačini suru (poglavlje) sličnu njemu (2:23). Ako je od Allaha (﷾), onda je i njegova riječ da je Muhammed (ﷺ) posljednji Vjerovjesnik Njegova riječ (33:40).
Šeddad ibn Evs prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da je Allah propisao izvrsnost u svemu. Zato kad koljete, koljite lijepo: naoštrite nož i poštedite životinju patnje.
“O vi koji vjerujete, uđite u islam potpuno i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, doista, neprijatelj otvoreni!”
“A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.”
“A zašto oni ne promišljaju o Kur'anu? Jer, da je on od nekoga drugog, a ne od Allaha, oni bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.”
“A ako sumnjate u ono što smo Mi objavili robu Svome, sačinite vi jednu suru sličnu tome i pozovite i svjedoke vaše, mimo Allaha, ako istinu govorite.”
“Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov Poslanik i posljednji Vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.”
Osam odgovora
Jaini, The Jaina Path of Purification (1979), str. 108-110, 167-171
Jaini objašnjava da neka bića imaju samo jedno čulo, dodir: sitni nigoda i tijela zemlje, vode, vatre i zraka. S biljkama su to nepokretna bića, kako ih navodi Tattvartha Sutra (2.13, digambarsko čitanje) (str. 108-110, bilješka 8; rječnik, str. 342). Piše da laik džain nikada ne smije jesti meso, alkohol, med ili određene smokve, jer njihovo jedenje uključuje ubijanje (str. 167-168). Za džainiste je šteta (himsa) prije svega šteta sebi: ubijanje životinje je pogrešno zbog patnje žrtve, a još više zbog strasti koje pobuđuje u ubici, a koje ga vežu za krug ponovnih rađanja (str. 167). Šteta sitnim bićima s jednim čulom (nigoda) smatra se mnogo manje teškom od štete višim životinjama, ali laik nikada ne smije uzimati meso; strogo vegetarijanstvo je obilježje džainiste (str. 168). Budući da domaćin ne može izbjeći svaku štetu, džainski učitelji odvajaju namjernu, unaprijed smišljenu štetu (samkalpaja-himsa), koja je potpuno zabranjena, od štete koja dolazi slučajno ili iz prihvatljivog zanimanja (arambhaja-himsa), koja se tolerira unutar strogih smjernica. Džainisti ne bi trebali birati posao koji uključuje namjerno uništavanje, kao što je posao lovca ili ribara (str. 171). Zemljoradnik koji nesvjesno uništava insekte ne čini svoj posao neprihvatljivim, ali onaj pod zavjetom mora se jako truditi da i tu štetu svede na najmanju moguću mjeru (str. 170-171).
Navedeno za
Biljke su dovoljne za život. Zato je ubijanje životinje radi hrane izbježiva, namjerna šteta (samkalpadža-himsa), a dobar čovjek je se odriče.
Odgovor
U islamu niko ne mora jesti meso, a musliman po vlastitom izboru može cijeli život živjeti od biljaka. Pitanje je da li je jedenje onoga što je Stvoritelj dao kao hranu samo po sebi pogrešno. Samo Onaj Koji je stvorio životinju može reći čemu je stvorena. O stoci Kur'an kaže: “jedite dio onoga čime vas Allah opskrbljuje” (6:142). Kaže i da se ne zabranjuje ono što je Allah (﷾) dozvolio (5:87). Ono što On traži pri klanju jeste Njegovo ime, milost i zahvala (22:36; Muslim 1955).
Zaključak — Meso je dozvoljeno, a ne obavezno, i uzima se samo onako kako dopušta Darovatelj života, s milošću (6:142; 5:87; Muslim 1955).
Sutrakritanga 2.7.6, Jacobijeva bilješka 2 — prevodiočeva bilješka koja daje komentatorovo čitanje
“Budući da se domaćin ne može potpuno uzdržati od njihovog povređivanja, kao što to čine monasi, zadovoljava se time da se uzdrži od povređivanja pokretnih bića ili životinja.”
Navedeno za
Šteta biljkama ne može se izbjeći, pa se domaćinu oprašta. Ubijanje životinje može se izbjeći, pa je to druga stvar.
Odgovor
Džainistički učitelji doista povlače tu granicu i štetu biljkama i dalje smatraju štetom koju treba držati malom. Poenta je ko povlači granicu. Džainisti smatraju da su je učili sveznajući džine. Ali nijedan džina, u džainističkom učenju, nije stvorio životinju. Islam smatra da taj sud pripada Onome Koji je dao život. On dozvoljava stoku za hranu, uz spominjanje Njegovog imena i s milošću (16:5; 6:118; Muslim 1955).
Zaključak — Svaki ljudski život uzima neki život; u islamu Darovatelj života određuje šta se smije uzeti i kako (16:5; 6:118).
Jaini, The Jaina Path of Purification (1979), str. 108-110, 167-171
Jaini objašnjava da neka bića imaju samo jedno čulo, dodir: sitni nigoda i tijela zemlje, vode, vatre i zraka. S biljkama su to nepokretna bića, kako ih navodi Tattvartha Sutra (2.13, digambarsko čitanje) (str. 108-110, bilješka 8; rječnik, str. 342). Piše da laik džain nikada ne smije jesti meso, alkohol, med ili određene smokve, jer njihovo jedenje uključuje ubijanje (str. 167-168). Za džainiste je šteta (himsa) prije svega šteta sebi: ubijanje životinje je pogrešno zbog patnje žrtve, a još više zbog strasti koje pobuđuje u ubici, a koje ga vežu za krug ponovnih rađanja (str. 167). Šteta sitnim bićima s jednim čulom (nigoda) smatra se mnogo manje teškom od štete višim životinjama, ali laik nikada ne smije uzimati meso; strogo vegetarijanstvo je obilježje džainiste (str. 168). Budući da domaćin ne može izbjeći svaku štetu, džainski učitelji odvajaju namjernu, unaprijed smišljenu štetu (samkalpaja-himsa), koja je potpuno zabranjena, od štete koja dolazi slučajno ili iz prihvatljivog zanimanja (arambhaja-himsa), koja se tolerira unutar strogih smjernica. Džainisti ne bi trebali birati posao koji uključuje namjerno uništavanje, kao što je posao lovca ili ribara (str. 171). Zemljoradnik koji nesvjesno uništava insekte ne čini svoj posao neprihvatljivim, ali onaj pod zavjetom mora se jako truditi da i tu štetu svede na najmanju moguću mjeru (str. 170-171).
Navedeno za
Ubijanje budi strast u ubici i veže mu dušu, kakve god se riječi izgovorile nad životinjom.
Odgovor
Islam naređuje da se klanje obavi u Allahovo (﷾) ime, oštrim nožem i uz poštedu životinje od patnje (Muslim 1955). U islamu dušu šteti grijeh: neposlušnost Allahu (﷾) i okrutnost. Čin koji On dozvoljava, obavljen u Njegovo ime i s milošću, nije grijeh. Jedna žena ušla je u Vatru jer je izgladnjivala mačku (Buhari 3318). Poslanik (ﷺ), poslan kao “milost svjetovima” (21:107), sam je zaklao svoj kurban (Buhari 5565). Kur'an kaže da meso i krv ne dopiru do Allaha (﷾); dopire bogobojaznost (22:37). Tako je čin koji islam dozvoljava čin spominjanja i zahvale.
Zaključak — U islamu je klanje čin obavljen u Allahovo (﷾) ime i s milošću, a do Njega dopire samo bogobojaznost (22:37; Muslim 1955).
Jaini, The Jaina Path of Purification (1979), str. 108-110, 167-171
Jaini objašnjava da neka bića imaju samo jedno čulo, dodir: sitni nigoda i tijela zemlje, vode, vatre i zraka. S biljkama su to nepokretna bića, kako ih navodi Tattvartha Sutra (2.13, digambarsko čitanje) (str. 108-110, bilješka 8; rječnik, str. 342). Piše da laik džain nikada ne smije jesti meso, alkohol, med ili određene smokve, jer njihovo jedenje uključuje ubijanje (str. 167-168). Za džainiste je šteta (himsa) prije svega šteta sebi: ubijanje životinje je pogrešno zbog patnje žrtve, a još više zbog strasti koje pobuđuje u ubici, a koje ga vežu za krug ponovnih rađanja (str. 167). Šteta sitnim bićima s jednim čulom (nigoda) smatra se mnogo manje teškom od štete višim životinjama, ali laik nikada ne smije uzimati meso; strogo vegetarijanstvo je obilježje džainiste (str. 168). Budući da domaćin ne može izbjeći svaku štetu, džainski učitelji odvajaju namjernu, unaprijed smišljenu štetu (samkalpaja-himsa), koja je potpuno zabranjena, od štete koja dolazi slučajno ili iz prihvatljivog zanimanja (arambhaja-himsa), koja se tolerira unutar strogih smjernica. Džainisti ne bi trebali birati posao koji uključuje namjerno uništavanje, kao što je posao lovca ili ribara (str. 171). Zemljoradnik koji nesvjesno uništava insekte ne čini svoj posao neprihvatljivim, ali onaj pod zavjetom mora se jako truditi da i tu štetu svede na najmanju moguću mjeru (str. 170-171).
Navedeno za
Ako svaki život uzima neki život, ispravno je uzeti što manje. Život od biljaka uzima manje.
Odgovor
I islam postavlja granice, a one su Allahove (﷾). Bez okrutnosti: jedna žena ušla je u Vatru zbog mačke koju je izgladnjivala (Buhari 3318). Bez ubijanja iz zabave: Poslanik (ﷺ) je zabranio vezivanje životinje da bi se ubila kao meta (Muslim 1956). Bez rasipanja: “jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On, zaista, ne voli one koji pretjeruju” (7:31). Unutar ovih granica Tvorac životinje dozvoljava njeno meso. Musliman koji jede malo mesa, ili ga ne jede, ne krši nijedno pravilo. Ne smije ga nazvati zabranjenim (5:87).
Zaključak — Islam ograničava ono što se smije uzeti: bez okrutnosti, bez zabave, bez rasipanja; unutar tih granica meso je Allahov (﷾) dar (7:31; 5:87).
Uttaradhyayana Sutra 12.40-44 — predavanje 12 (Harikesa), stihovi 40-44
Brahmanski svećenici pitaju monaha Harikesu kako da prinose žrtvu i izbjegnu grijeh i šta mudri nazivaju pravim načinom žrtvovanja. On odgovara da ljudi ne trebaju povređivati živa bića šest redova i da trebaju živjeti u samokontroli. Pokora je, kaže on, njegova vatra, a prinosi koje prinosi su samokontrola, pravi napor i spokoj, koje mudraci hvale.
Navedeno za
Uttaradhjajana, švetambarski tekst, kaže da je prava žrtva samokontrola, a ne ubijanje. I ako do Allaha dopire samo bogobojaznost, smrt životinje ništa ne dodaje.
Odgovor
Kur'an jasno kaže da meso i krv ne dopiru do Allaha (﷾); dopire bogobojaznost (22:37). Bogobojaznost ovdje znači bojati se Allaha (﷾) i pokoravati Mu se: činiti ono što je On odredio, na način koji je On odredio, uz Njegovo ime. Isti ajet kaže da je životinje potčinio “da biste Allaha veličali zato što vas je uputio” (22:37). Tako je unutrašnji prinos bogobojaznost, a vanjski obred oblik koji je Allah (﷾) za nju odredio. Kurban za bajram nije cijena plaćena za grijehe niti je hrana za Allaha (﷾). Njegovo meso se jede i daje onima u potrebi (22:28). To je jedan obred zahvale, a ne cijelo muslimanovo davanje; traži se i sadaka svake vrste (2:177). Životinja se kolje oštrim nožem i pošteđena je patnje (Muslim 1955).
Zaključak — Kurban je poslušnost i zahvala, a njegovo meso hrani siromahe; do Allaha (﷾) dopire bogobojaznost (22:37; 22:28).
Sahih Muslim 1955 — Kitab es-Sajd vez-Zebaih (Knjiga o lovu, klanju i onome što se smije jesti), hadis 1955
Šeddad ibn Evs prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da je Allah propisao izvrsnost u svemu. Zato kad koljete, koljite lijepo: naoštrite nož i poštedite životinju patnje.
Navedeno za
Svakog bajrama slike pokazuju životinje ubijene na ulici, uplašene i grubo tretirane. Tako izgleda kurban u islamu.
Odgovor
Zakon islama sudi tim slikama; one ne sude zakonu. Poslanik (ﷺ) je naredio izvrsnost u klanju: naoštrite nož i poštedite životinju patnje (Muslim 1955). Zabranio je vezivanje životinje da bi se ubila kao meta (Muslim 1956). Muslimanski učenjaci uče pravila ponašanja pri klanju: nož se ne oštri pred životinjom, nijedna životinja ne gleda kako se druga ubija i nijedna se ne muči. Ko je okrutan prema životinji, griješi, kao što je zgriješila žena koja je izgladnjivala mačku (Buhari 3318). A kurban se može dati preko opunomoćenika koji lijepo kolje.
Zaključak — Okrutnost pri kurbanu krši zakon islama; ona nije zakon islama (Muslim 1955; Buhari 3318).
Jaini, The Jaina Path of Purification (1979), str. 170
Jaini piše da je prvi od osnovnih zavjeta laika (anuvrate) ahimsa, nenanošenje zla, koju naziva najvažnijim pojmom džainističke etike. Njegova bilješka dodaje da se sve džainističke sekte slažu o identitetu i prirodi anuvrata (str. 170).
Navedeno za
Ako postanem musliman, da li moram jesti meso?
Odgovor
Ne. Islam dozvoljava meso i ne naređuje ga. Sam Poslanik (ﷺ) ostavio je dozvoljenu hranu, rekavši da je nema u zemlji njegovog naroda (Buhari 5537). Musliman može cijeli život držati vegetarijansku trpezu jer mu je tako draže. Ono što ne smije jeste da meso nazove zabranjenim od Allaha (﷾) (5:87) ili da odricanje od njega učini činom ibadeta (Muslim 1401).
Zaključak — Nijedan musliman ne mora jesti meso; nijedan musliman ne smije ga nazvati zabranjenim niti ga se odreći kao ibadeta (5:87; Muslim 1401).
Dar el-Ifta el-Misrijje, fetva 7708 o kurbanu (2023)
Navodi da se pravnici razilaze o propisu kurbana (udhija): većina ga smatra jako naglašenim sunnetom, a hanefije ga smatraju obaveznim za onoga ko je nastanjen i može ga priuštiti. Navodi standardna djela četiri škole: el-Kasanija (hanefija) da je za putnika i za siromaha koji ga nije zavjetovao niti kupio životinju za njega samo dobrovoljan; eš-Šafi'ija da je sunnet za svakog muslimana koji ima sredstava; Ibn Bešira (malikija) da se ne traži od onoga kome bi opteretio imetak; i hanbelijska djela koja ga nazivaju jako naglašenim sunnetom.
Navedeno za
Da li onda moram prinijeti kurban za bajram?
Odgovor
Traži se samo od onih koji ga mogu priuštiti. Većina učenjaka smatra ga za njih jako naglašenim sunnetom, a ne obavezom. Hanefijski mezheb, jedan od četiri mezheba islamskog prava, smatra ga obaveznim za onoga ko je nastanjen i može ga priuštiti. Ne traži se od siromaha (2:286). Može se obaviti preko opunomoćenika, poput dobrotvorne organizacije koja zakolje životinju i meso da ljudima u potrebi. Ne morate sami klati. Ne morate ni jesti od njega. Ovo je opća informacija; za vlastiti slučaj pitajte stručnog učenjaka.
Zaključak — Kurban za bajram traži se samo od onih koji ga mogu priuštiti i može se obaviti preko opunomoćenika (Dar al-Ifta 7708; 644).
Gledišta
Džainističko učenje o šteti
Nenanošenje zla (ahimsa) prvi je zavjet. Laik džainist nikada ne smije jesti meso. Namjerna šteta potpuno je zabranjena, šteta veže dušu onoga ko je čini, a biljke su dovoljne za život.
Laik džainist nikada ne smije jesti meso. Njegovo odbijanje najjasniji je izraz ahimse (Jaini, str. 167-168).
Pobijanje
Niko ko postane musliman ne mora jesti meso. Ali ono što se računa kao hrana određuje Onaj Koji je stvorio životinju. O stoci je rekao: “jedite dio onoga čime vas Allah opskrbljuje” (6:142; 16:5).
Namjerna, smišljena šteta (samkalpadža-himsa) potpuno je zabranjena, pa se džainist ne smije baviti poslom poput lovčevog ili ribarskog. Šteta koja dolazi u poštenom poslu podnosi se uz oprez (Jaini, str. 170-171).
Pobijanje
Džainisti smatraju da su sveznajući džine učili gdje je granica. Ali u džainističkom učenju nijedan džina nije stvorio životinju niti joj je dao život. Islam smatra da granicu povlači Onaj Koji je stvorio život. On dozvoljava stoku za hranu, uz Njegovo ime i s milošću.
Šteta je loša prije svega zbog strasti koje budi u onome ko ubija. Te strasti njegovu dušu vežu za ponovno rođenje (Jaini, str. 167).
Pobijanje
U islamu dušu šteti grijeh: neposlušnost Allahu (﷾) i okrutnost. Klanje koje Allah (﷾) dozvoljava, obavljeno u Njegovo ime i s milošću, nije grijeh. Od kurbana do Allaha (﷾) dopire bogobojaznost, a ne meso ili krv (22:37).
Islamsko gledište
Allah (﷾) je stvorio stoku i dao je kao hranu, da bi ljudi bili zahvalni. Meso je dozvoljeno, nikada obavezno, i niko ga ne smije zabraniti niti ga se odreći kao ibadeta. Životinji se duguje milost pri klanju, a kurban do Allaha (﷾) dopire samo kao bogobojaznost.
Allah (﷾) je stvorio stoku i rekao: “jedite dio onoga čime vas Allah opskrbljuje”. Životinje je potčinio ljudima da bi bili zahvalni (6:142; 22:36; 16:5).
Niko ne smije zabraniti ono što je Allah (﷾) dozvolio niti se toga odreći kao ibadeta, ali to niko ne mora jesti. Poslanik (ﷺ) je ostavio dozvoljenu hranu a da je nije nazvao zabranjenom (5:87; Buhari 5537; Muslim 1401).
Poslanik (ﷺ) je naredio izvrsnost u klanju: oštar nož i poštedu životinje od patnje.
Meso i krv kurbana ne dopiru do Allaha (﷾); dopire bogobojaznost. Meso se jede i daje onima u potrebi (22:37; 22:28).
Većina učenjaka kurban za bajram smatra jako naglašenim sunnetom, a ne obavezom, za one koji ga mogu priuštiti. Hanefijski mezheb smatra ga obaveznim za onoga ko je nastanjen i može ga priuštiti. Može se obaviti preko opunomoćenika.