Kratak odgovor
Može postojati samo jedan Bog, jer dva boga ne bi obojica mogla biti Bog. Dva svemoćna bića ograničavala bi jedno drugo, a bog koji može biti ograničen nije Bog. Pretpostavimo da bi se njihove volje ikada mogle sukobiti. Onda bi jedan morao popustiti, a onaj koji popusti nikada nije bio Bog. Pretpostavimo da se umjesto toga nikada ni o čemu ne bi mogli razići. Onda je svaki vezan drugim, pa nijedan nije svemoćan. Oni su zapravo jedno biće s dva imena. Kur'an sam iznosi ovaj argument. Kaže da bi, da postoje drugi bogovi pored Allaha (﷾), nebesa i Zemlja pali u nered. Svemir pokazuje suprotno. Isti zakoni vrijede u najdaljim galaksijama koje naši teleskopi mogu vidjeti kao i u ovoj sobi. Jedan red upućuje na jednu volju. Odgovor islama je jednostavan: Allah (﷾) je Jedan i ništa nije kao On.
Potpuno objašnjenje
Dva svemoćna bića ne mogu postojati
Slijedite rasuđivanje korak po korak. Dva bića ne mogu oba biti svemoćna. Svako bi bilo ograničeno onim što drugo može učiniti, a bog koji može biti ograničen nije Bog. Pretpostavimo da bi se dvije božanske volje ikada mogle razići. Onda bi jedna morala popustiti, a onaj koji popusti nikada nije bio Bog. Pretpostavimo da se nikada ni o čemu ne bi mogli razići. Onda nijedan nije slobodan da želi drugačije. Svaki je vezan drugim, pa nijedan nije svemoćan. Dva bića koja se nikada ne mogu razlikovati na kraju su jedno biće s dva imena. Svaki put završava kod jednog.
“Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njime nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio, radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Uzvišen neka je Allah Koji je daleko od onog što oni iznose,”
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
Pretpostavimo da postoje dva boga.
Mogu li obojica biti svemoćni?
Ne. Svakog bi ograničavalo ono što drugi može učiniti, a bog koji se može ograničiti nije Bog.
Mogu li im se volje ikada sukobiti?
Ako mogu, jedan bi morao popustiti, a onaj koji popusti nikada nije bio Bog.
Šta ako se nikada ne bi mogli razići?
Onda nijedan nije slobodan da hoće drugačije. Oni nisu dva boga, nego jedno biće s dva imena.
Šta pokazuje svemir?
Jedan red: isti zakoni vrijede dokle god naši teleskopi dopiru. Kur'an kaže da bi nebesa i Zemlja pali u nered da ima drugih bogova osim Allaha (﷾).
Jedan red upućuje na jednu volju i jednog Boga.
Dva bića kojima ništa ne treba ne mogu postojati
Argument iz kontingencije drugim putem dolazi na isto mjesto. Polazi od činjenice da sve što vidimo zavisi od nečeg drugog. Završava kod bića koje ni od čega ne zavisi i nema dijelova. Muslimanski filozofi nazvali su to biće vadžibul-vudžud (biće čije je postojanje nužno). Sada pretpostavimo da postoje dva takva bića. Morala bi se u nečemu razlikovati, inače ne bi bila dva. Ono po čemu se razlikuju bilo bi dio ili granica. Biće koje ni od čega ne zavisi ne može imati ni jedno ni drugo. Ibn Sina, muslimanski filozof, izložio je ovo rasuđivanje u 11. stoljeću.
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
“Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Es-Samed! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!””
Kur'an daje razloge, a ne samo tvrdnju
Kur'an ne kaže samo da je Allah (﷾) jedan. Daje razloge. Da postoje drugi bogovi, nebo i Zemlja pali bi u nered. Svaki bog odnio bi ono što je stvorio i neki bi pokušali vladati drugima. Svaki drugi bog tražio bi put do Gospodara Arša, koji jedini ga drži. Podijeljena moć znači rivalstvo, a rivalstvo znači propast.
“Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa neka je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onog što Mu pripisuju!”
“Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njime nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio, radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Uzvišen neka je Allah Koji je daleko od onog što oni iznose,”
“Reci: “Da pored Njega postoje drugi bogovi, kao što oni govore, oni bi onda potražili put do Vlasnika Arša.””
Mnogo bogova, mnogo svađa
Stare religije s mnogo bogova često pričaju upravo priču koju Kur'an opisuje. U grčkim mitovima bogovi se svađaju, staju na strane, varaju jedni druge i bivaju svrgnuti. Zeus preuzima vlast od vlastitog oca, Krona. Gdje god postoji više od jednog boga, vlast je podijeljena. Naš svemir ne pokazuje takav rascjep. Isti malobrojni zakoni vrijede na najdaljem dosegu naših instrumenata kao i na Zemlji. Vrijedili su koliko god daleko u vrijeme možemo gledati. Kur'an poziva čitaoca da traži manu u stvaranju i ne nađe je.
“Onaj koji je sedam nebesa kao slojeve, jedne iznad drugih, stvorio – ti u onome što Svemilosni stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj, vidiš li ikakvu pukotinu?”
“Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njime nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio, radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Uzvišen neka je Allah Koji je daleko od onog što oni iznose,”
Dvije volje u Isusovoj molitvi
Sada primijenite istu provjeru na novozavjetna evanđelja. Kod Luke Isus na Maslinskoj gori moli da se od njega ukloni čaša (patnja koje se bojao). Zatim popušta Očevoj volji. Matej i Marko to mjesto nazivaju Getsemani. U toj molitvi postoje dvije volje. Ne žele istu stvar i jedna popušta. Po gornjem rasuđivanju, onaj koji je popustio nikada nije bio Bog. Sam Isus riječi “Gospod Bog naš jedan je Gospod” nazvao je prvom od svih zapovijedi.
“Govoreći: Oče, ako hoćeš, ukloni ovu čašu od mene; ali neka ne bude moja volja, nego tvoja.”
“A Isus mu odgovori: Prva je od svih zapovijedi: Čuj, Izraele! Gospod Bog naš jedan je Gospod.”
Kršćanski odgovor
Luka 22:42 — poglavlje 22, stih 42
“Govoreći: Oče, ako hoćeš, ukloni ovu čašu od mene; ali neka ne bude moja volja, nego tvoja.”
Navedeno za
Jedna osoba Krista ima dvije volje, božansku i ljudsku. U Getsemaniju se pokorio po svojoj ljudskoj volji.
Odgovor
Kršćani kažu da volja pripada prirodi, a ne osobi. Treći carigradski sabor, skup biskupa 681., to je učinio službenim učenjem. Ali riječi “neka ne bude moja volja” i dalje imaju govornika. Kalcedonski sabor (451.) kaže da je taj govornik jedna osoba, Bog Sin. Dakle, jedna osoba koju vjerovanja nazivaju Bogom tražila je nešto što Otac nije uslišao i popustila: “neka ne bude moja volja, nego tvoja”. Kršćani kažu i da je njegova božanska volja Očeva volja. Onda je jedna osoba i željela čašu i tražila da joj bude pošteđena. Dvije prirode pomjeraju problem na jednu osobu; ne uklanjaju ga. Onaj koji mora popustiti Bogu nije Bog.
Zaključak — Molitva pokazuje roba koji se pokorava svom Gospodaru, a to je ono što Kur'an kaže da je Isa bio.
Gledišta
Glavni tok kršćanstva
I kršćani ispovijedaju jednog Boga. Smatraju da je jedan Bog tri osobe koje dijele jednu božansku volju. U molitvi u Getsemaniju, kažu, pokorila se ljudska volja Krista Ocu.
Isus je učio da je prva zapovijed da je Gospod Bog naš jedan Gospod.
Pobijanje
Prihvatimo: kršćani i muslimani slažu se da je Bog jedan. Pitanje je šta znači ‘jedan’. Isus je zapovijed dao kao ‘jedan Gospod’ i nikada nije dodao da je jedan Bog tri osobe. U Ivanu 17:3 Oca naziva: “jedinoga istinitog Boga”.
Kršćani Luku 22:42 čitaju kao pokoravanje ljudske volje Krista božanskoj volji. Kažu da jedna osoba Krista ima dvije prirode i dvije volje.
Pobijanje
Prihvatimo: kršćani kažu da volja pripada prirodi, a da je njegova božanska volja Očeva volja. Ali “neka ne bude moja volja” ima jednog govornika, kojeg vjerovanja nazivaju Bogom Sinom. Dakle, jedna osoba i izabrala je čašu i tražila da joj bude pošteđena. A onaj koji mora popustiti Bogu nije Bog.
Budist: mnogo bogova, nijedan vječan
Budizam ne argumentira ni za jednog Boga ni za mnogo njih. Njegovi tekstovi govore o mnogo bogova, svi rođeni i svi prolazni, a nijedan nije stvoritelj svijeta.
Bogovi su bića unutar kruga preporoda. Bog koji misli da je vječan griješi, jer će i on proći.
Pobijanje
Islam se slaže da nijedno biće koje se rađa i prolazi nije Bog. Ostaje pitanje šta drži cijeli krug prolaznih stvari. Biće koje ni od čega ne zavisi nema dijelova ni granice, a dva takva bića ne bi se mogla razlikovati ni u čemu, pa može postojati samo jedno. Kur'an kaže: On je Allah (﷾), Jedan.
Kineska predaja: bog za svaku potrebu
Kineska narodna religija štuje mnoge bogove. Tu je Bog kuhinje kod porodične peći, bog bogatstva, Mazu, boginja mornara, i vlastiti preci porodice. Ljudi se okreću onome koji odgovara njihovoj potrebi.
Različiti bogovi brinu o različitim dijelovima života, pa je prirodno štovati mnoge.
Pobijanje
Bogovi od kojih svaki brine o jednom dijelu života svaki su ograničeni, a ograničen bog nije Bog. Kur'an kaže da bi, da postoji mnogo bogova, svaki odnio ono što je stvorio i neki bi vladali drugima. Jedan neprekinut red u svijetu upućuje na jednog Gospodara nad svime.
Konfucijanac: Nebo, preci i duhovi zajedno
Konfucijanski klasici govore o Nebu i o Shangdiju, Vrhovnom caru. Govore i o mnogim duhovima kojima su prinošene žrtve. Konfucijanci štuju Nebo, pretke i duhove zajedno.
Mudri kralj Shun prinosio je žrtve Shangdiju, a i brdima, rijekama i svim duhovima. Dakle, štovanje mnogih pored Neba stari je put.
Pobijanje
Isti tekst Shangdija imenuje prvog. A Fung Yu-lan napominje da su duhovi bili ispod Vrhovnog cara. Islam ibadet daje samo Jednom. Mjesta ibadeta su za Allaha (﷾), pa ne prizivajte nikoga pored Njega.
Taoist: mnogi dolaze od jednog
Taoistički hramovi štuju mnoge bogove, kao što su Tri čista i Žadni car. Ipak, Tao Te Ching uči da sve stvari dolaze od jednog Taa.
Mnoga božanstva mogu se štovati, jer svi mnogi dolaze od jednog Taa.
Pobijanje
Onda je samo jedan izvor prvi, a sve što je proizveo zavisi od njega. Ibadet pripada Onome koji daje, a ne onome što je dato. Kur'an kaže: ne uzimajte dva boga za obožavanje, jer On je samo jedan Allah (﷾).
Jedan Bog bio je kasnija ideja
Mnogi ateisti i učenjaci religije kažu da je vjerovanje u jednog Boga izraslo iz vjerovanja u mnoge bogove. Po tom gledištu, vjerovanje u jednog Boga kasna je faza ljudske religije, a ne istina koju razum traži.
Politeizam je bio prva religija čovječanstva; vjerovanje u jednog Boga došlo je kasnije.
Pobijanje
Hume, koji je to tvrdio, sam je povukao granicu. Mnoge bogove izvodio je iz ljudskih nada i strahova o životnim događajima, a ne iz proučavanja prirode. I napisao je da onaj koga djela prirode dovedu do Boga može misliti samo na jedno jedino biće, jer dijelovi svemira odgovaraju jednom planu. Dakle, čak i po njegovom opisu, razum upućuje na jednog.
Šintoizam: kami su mnogi
Šintoizam govori o bezbroj kamija, ili duhova. Prva tri kamija u Kojikiju nastala su zajedno. Šintoistički učenjaci kažu da je kami drugačija ideja od jednog Boga judaizma i kršćanstva.
Kami su po prirodi mnogi. Sve što nas ispunjava strahopoštovanjem može biti kami, pa nema razloga tražiti samo jednog.
Pobijanje
Onda su kami mnogi jer su stvari koje su nastale. A strahopoštovanje koje izazivaju treba dosegnuti Onoga koji ih je stvorio. Kojiki kaže da su prvi kami rođeni kad su Nebo i Zemlja počeli. Ono što nastane nije Onaj koji nema početka. Kur'an kaže da bi, da postoje drugi bogovi pored Allaha (﷾), bio nered na nebu i na Zemlji.
Islamsko gledište
Allah (﷾) je jedan i može biti samo jedan. Razum to pokazuje, red svemira to pokazuje, a Kur'an to izlaže jasnim riječima.
Kur'an argumentira iz ideje drugih bogova. Da ih ima, nebo i Zemlja pali bi u nered, a bogovi bi se borili među sobom.
Dva svemoćna bića ograničavala bi jedno drugo, a bog koji može biti ograničen nije Bog.
Ako bi se dvije božanske volje mogle sukobiti, onaj koji popusti nikada nije bio Bog. Ako se nikada ne bi mogle sukobiti, svaki je vezan za drugog i oni su jedno biće s dva imena.
Dva bića koja ni od čega ne zavise morala bi se razlikovati u nekom dijelu ili granici. Ali takvo biće ne može imati dijelove ni granice.
Jedan neprekinut red prirode upućuje na jednu volju iza njega.
Allah (﷾) je Jedan, nije rodio i rođen nije i niko Mu ravan nije.
Luka bilježi dvije volje u Getsemaniju koje ne žele istu stvar, a jedna od njih popušta.