Zakoni o otpadništvu: da li su ljudi kažnjavani zbog prelaska na islam?

“Kada je Rimsko carstvo postalo kršćansko, otpadnici su kažnjavani oduzimanjem svih građanskih prava. Nisu mogli svjedočiti pred sudom i nisu mogli ni ostavljati ni nasljeđivati imovinu.” Navodi Teodozijev zakonik, knjigu XVI, naslov 7 (De apostatis), i Justinijanov zakonik, knjigu I, naslov 7. “U srednjem vijeku i građansko i kanonsko pravo svrstavali su otpadnike uz heretike.”

Naslov o muslimanima (moros) u zakoniku kralja Alfonsa X od Kastilje. Zakon 2 kaže da kršćani trebaju pridobijati muslimane za vjeru lijepim riječima i propovijedanjem, “a ne silom”, i zabranjuje njihovo prisiljavanje. Zakon 4 kaže da oni koji se odreknu Kristove vjere i postanu Mauri čine veoma veliku opačinu i izdaju; ako takav čovjek “bude nađen na bilo kojem mjestu naše vlasti, neka zbog toga umre” (“que muera por ello”). Zakon 5 kaže da otpadnik, kršćanin koji je postao Jevrej ili Maur, a zatim se pokajao i vratio, ipak ne smije ostati nekažnjen: treba biti zauvijek žigosan kao nečastan, tako da se njegovo svjedočenje nikada ne prihvata, ne može obnašati nikakvu službu, ne može praviti oporuku niti biti ičiji nasljednik.

Ugovor iz Granade zabranjivao je prisiljavanje elčesa, kršćana koji su postali muslimani, da se vrate kršćanstvu protiv svoje volje. Godine 1499. kardinal Francisco Jiménez de Cisneros iskoristio je rupu u ugovoru da pozove elčese i zatvori one koji su odbili vratiti se kršćanstvu. Dana 18. decembra 1499. službenici koji su pratili jednu elču bili su opkoljeni nakon što je ona povikala da je prisiljavaju da postane kršćanka, i pobuna je počela. Njeno gušenje iskorišteno je da se ugovor odbaci, a muslimanima je ponuđeno krštenje, ropstvo ili smrt, ili progonstvo; do 1501. muslimani Granade nominalno su postali kršćani.

Portugalski vojnik koji je učestvovao u osvajanju Goe 1510. pod Afonsom de Albuquerqueom. Kada se Albuquerque vratio skoro dvije godine kasnije, Lopes se oženio lokalnom ženom, prešao na islam i prešao kod Rasul-hana. Rasul-han je predao portugalske odmetnike pod uslovom da im se poštedi život; umjesto toga su mučeni i mnogi su umrli. Kao njihovom vođi, Lopesu su odsječeni nos, uši, desna šaka i lijevi palac. Na putu kući odlučio je ostati na dalekom ostrvu Sveta Helena, gdje je gotovo sam živio oko trideset godina i umro 1545.

Prikaz knjige A. R. Azzama o Fernãu Lopesu. Lopes je postao musliman i ponudio se da se bori protiv svojih zemljaka za muslimanskog vladara Bijapura. Albuquerque je “naredio svojim poslušnicima da Lopesu odsijeku nos, uši, desnu šaku i lijevi palac”. Godine 1516. dobio je kraljevsko pomilovanje i krenuo za Portugal, ali je, bojeći se da će se u Lisabonu prema njemu postupati kao prema izdajniku, napustio brod na Svetoj Heleni. Nakon 14 godina tamo vratio se u Lisabon brodom u prolazu i sreo se s kraljem i kraljicom, a zatim se vratio na svoje ostrvo, gdje je umro otprilike desetak godina kasnije.

O inkvizicijskim suđenjima moriskima, muslimanima Španije prisilno krštenim, zbog čuvanja islama. “Na auto-da-feu u Sevilji 24. septembra 1559. spaljena su tri moriska, a osam ih je pomireno sa sanbenitom i zatvorom; od njih je šest također bičevano, uključujući tri žene.” O velikom auto-da-feu u Madridu 30. juna 1680.: “bio je samo jedan muhamedanac, Lazaro Fernandez, zvani Mustafa, rodom iz Cadiza, koji je otpao od vjere i plovio kao gusar; bio je ustrajan u svojoj usvojenoj vjeri i spaljen je živ.”

Iznosi uslove predaje kojima su Ferdinand i Izabela primili muslimane Granade kao podanike, obećavajući im njihove zemlje, njihove džamije i njihov vlastiti zakon. Opisuje kako su prisilna preobraćenja u Granadi uslijedila nakon samovoljnih metoda Francisca Ximenesa de Cisnerosa, nadbiskupa Toleda, i kako je kraljevski dekret (pragmatica) od 12. februara 1502. naredio svim Maurima da napuste kraljevstva Kastilje i Leona do kraja aprila, zadržavajući dječake mlađe od četrnaest i djevojčice mlađe od dvanaest godina, pod uslovima koji su odlazak činili nemogućim: mogli su isploviti samo iz luka Biskaje, nisu mogli ići u Navaru, Aragon, kod Turaka ni kod Maura Afrike, a za ostanak im je prijetila smrt. Lea kaže da edikt nije nudio nikakvu izričitu alternativu, tako da se preobraćenje, jedini način da mu se izbjegne, moglo nazvati dobrovoljnim; on taj odlomak naslovljava ‘Prisilno preobraćenje u Kastilji’.

“Da oni koji imaju robove iz Gvineje daju da ih se krsti.” Svako, bilo kojeg staleža, ko ima robove iz Gvineje treba ih dati krstiti i učiniti kršćanima u roku od šest mjeseci od sticanja, “pod prijetnjom da ih izgubi u korist onoga ko ih zatraži”. Ako rob stariji od deset godina ne želi postati kršćanin kada ga gospodar to zatraži, gospodar treba reći prioru ili kapelanu crkve; ako rob, upozoren od svećenika i upitan pred svjedocima, i dalje odbija krštenje, gospodar ne snosi nikakvu kaznu. Robovi od deset ili manje godina trebaju se krstiti u roku od mjesec dana, “jer s njima nije potrebno čekati njihov pristanak”. Djeca rođena robinjama iz Gvineje trebaju se krstiti u vrijeme uobičajeno za kršćansku djecu. Zakonik je izdat 1603., a njegova peta knjiga ostala je na snazi u Brazilu do krivičnog zakonika iz 1830.

Historija stotina hiljada zapadnoafričkih muslimana porobljenih u Americi od 16. do 19. stoljeća. Prati robovlasničke puteve u Senegambiju, zemlje Fula, Hausaland i staru regiju Malija; pokazuje da su mnogi zarobljenici znali čitati i pisati arapski; pripovijeda živote Ajube Sulejmana Diala, Omara ibn Saida i Bilalija Muhammeda; opisuje prisilno krštenje, nova imena i pritisak na muslimansku praksu; obrađuje ustanak u Bahiji 1835. i objašnjava zašto islam nije opstao među njihovim potomcima.

Francuski kraljevski edikt kojim se uređuje ropstvo na američkim ostrvima Francuske. Njegov drugi član naređuje da se svi robovi na ostrvima krste i poučavaju u katoličkoj, apostolskoj i rimskoj vjeri, te da doseljenici koji kupe tek pristigle Afrikance o njima u roku od sedmice izvijeste guvernera i intendanta, koji će ih dati poučiti i krstiti.

“Ako te brat tvoj, sin majke tvoje, ili sin tvoj, ili kći tvoja, ili žena u naručju tvome, ili prijatelj tvoj, koji ti je kao duša tvoja, potajno nagovara govoreći: Hajdemo služiti drugim bogovima, koje nisi poznavao ni ti ni očevi tvoji; Od bogova naroda koji su oko vas, blizu tebe ili daleko od tebe, od jednog kraja zemlje do drugog kraja zemlje; Nemoj mu pristati, niti ga slušaj; neka ga ne žali oko tvoje, niti ga štedi, niti ga skrivaj: Nego ga sigurno ubij; ruka tvoja neka bude prva na njemu da ga pogubi, a zatim ruka svega naroda. I kamenuj ga kamenjem da umre; jer te je nastojao odvratiti od GOSPODA Boga tvoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.”

“Ako se među vama, u kojim od vrata tvojih koja ti GOSPOD, Bog tvoj, daje, nađe muškarac ili žena koji je učinio zlo u očima GOSPODA, Boga tvoga, prekršivši savez njegov, i otišao i služio drugim bogovima i klanjao im se, bilo Suncu, ili Mjesecu, ili bilo kojoj vojsci nebeskoj, što nisam zapovjedio; i to ti se javi, i ti čuješ o tome, i pažljivo istražiš, i gle, istina je i stvar je sigurna, da je takva gadost učinjena u Izraelu: tada izvedi tog muškarca ili tu ženu, koji su učinili tu opaku stvar, na vrata svoja, tog muškarca ili tu ženu, i kamenuj ih kamenjem dok ne umru. Na iskaz dvojice svjedoka ili trojice svjedoka neka se pogubi onaj koji je zaslužio smrt; ali na iskaz jednog svjedoka neka se ne pogubi.”

Sanhedrin (jevrejski visoki sud) koji pogubi čovjeka jednom u sedam godina naziva se razornim sudom. Rabin Elazar ben Azarja kaže: jednom u sedamdeset godina. Rabin Tarfon i rabin Akiva kažu: da smo mi sjedili u Sanhedrinu, niko nikada ne bi bio pogubljen. Raban Šimon ben Gamliel odgovara da bi oni tada umnožili ubice u Izraelu.

Oswald Rufeisen bio je Jevrej po rođenju, ali preobraćenik na katolicizam. U ovom predmetu iz 1962. (16 PD 2428), koji je odlučio ko je Jevrej za potrebe Zakona o povratku, Vrhovni sud Izraela utvrdio je da je otpadnik i da se ne kvalificira kao Jevrej za Zakon o povratku.

Do 2023. deset indijskih država imalo je vlastite zakone protiv vjerskog preobraćenja silom, podsticanjem ili prevarom. Preobraćenja nisu potpuno zabranjena i mogu se izvršiti uz odobrenje okružnog magistrata, slijedeći pravne postupke. Uredba Uttar Pradesha o zabrani nezakonitog preobraćenja iz 2020., odobrena 2021., određuje jednu do deset godina zatvora za prijestupnike, ili dvije do deset godina tamo gdje je preobraćena osoba maloljetnik, žena ili pripadnik registrovane kaste ili plemena; neovlašteni međuvjerski brak također je prijestup.

Odjeljak 8: onaj ko želi preobratiti se mora dati izjavu najmanje šezdeset dana unaprijed okružnom magistratu; okružni magistrat će putem policije provesti istragu “u pogledu stvarne namjere, svrhe i razloga predloženog vjerskog preobraćenja”; propust da se ona da kažnjava se sa šest mjeseci do tri godine zatvora. Odjeljak 9: nakon preobraćenja, osoba šalje drugu izjavu u roku od šezdeset dana, sa svojim podacima i svojom starom i novom vjerom; okružni magistrat će je izložiti “na oglasnoj ploči ureda”; osoba se mora pojaviti pred njim u roku od 21 dana. Odjeljak 5 (izmijenjen 2024.): nezakonito preobraćenje kažnjava se s tri do deset godina zatvora.

O zakonu Mjanmara o vjerskom preobraćenju, koji je parlament odobrio u augustu 2015.: uspostavio bi Odbor za provjeru i registraciju vjerskog preobraćenja u svakom okrugu. Svako stariji od 18 godina ko želi promijeniti vjeru podnosio bi zahtjev navodeći razloge za preobraćenje. Podnosioca bi intervjuisalo najmanje pet članova odbora, nakon čega slijedi 90-dnevno razdoblje proučavanja, a potvrdu o preobraćenju dobija samo ako odbor odobri. Human Rights Watch nazvao je to “potpuno neopravdanim miješanjem države u pravo na slobodu savjesti i vjere”.

“Komisija nalazi da postoji gotovo potpuno uskraćivanje prava na slobodu misli, savjesti i vjere”. Osim nekoliko crkava pod kontrolom države, kršćanima je zabranjeno da prakticiraju svoju vjeru i progone se; ljudi uhvaćeni u prakticiranju kršćanstva podliježu teškim kaznama.

“Članovi Komunističke partije Kine (KPK) ne smiju vjerovati u religiju”, rekao je Zhu Weiqun iz Partijskog odjela za rad ujedinjenog fronta, pišući u partijskom časopisu Qiushi. Rekao je da sloboda vjerskog uvjerenja u Kini znači da svaki građanin može vjerovati ili ne vjerovati i da “ljudi koji nisu članovi KPK imaju slobodu vjerskog uvjerenja”.

Anketa o preobraćenicima na islam u Ujedinjenom Kraljevstvu za Faith Matters. “Većina (66%) ispitanika izvijestila je da je njihova porodica imala negativan stav prema njihovom prelasku na islam. Samo 11% ispitanika izvijestilo je o pozitivnom stavu, dok je 12% bilo neutralno.” “Od onih koji su izvijestili o negativnom stavu, 43% je izvijestilo da se stav njihove porodice s vremenom promijenio u pozitivan, dok je 30% postalo neutralno, a 28% je ostalo negativno.” Riječi samih preobraćenika uključuju “Izolacija od bivše porodice i prijatelja”.

Abdullah ibn Mes'ud prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da se krv muslimana koji svjedoči da nema boga osim Allaha i da je on Njegov Poslanik može proliti samo u tri slučaja: život za život, oženjena osoba koja počini preljubu i onaj ko izađe iz vjere, napuštajući zajednicu (al-mariq min al-din al-tarik lil-jamaʿa).

Aiša prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da se krv muslimana može dozvoljeno proliti samo iz jednog od tri razloga: oženjen čovjek koji počini preljubu; onaj ko izađe da se bori protiv Allaha i Njegovog Poslanika; ili onaj ko počini ubistvo. Ebu Davud ovaj hadis stavlja u poglavlje ‘Propis o onome ko otpadne od vjere’.

Ikrime prenosi da je, kad je Alija spalio neke heretike, Ibn Abbas rekao da ih on ne bi spalio, jer je Poslanik (ﷺ) zabranio da se iko kažnjava Allahovom kaznom vatre. Dao bi ih ubiti, jer je Poslanik rekao: ko promijeni svoju vjeru, ubijte ga.

“Neki kojima je Knjiga data govore: Vjerujte u ono što je objavljeno onima koji vjeruju, u početku dana, a porecite to na kraju dana, ne bi li i oni svoju vjeru napustili!?”

Standardni hanefijski pravni priručnik objašnjava zašto se žena koja napusti islam ne pogubljuje. Pravilo je da kazne za nevjerovanje čekaju ahiret, budući da bi njihovo dovođenje unaprijed pokvarilo smisao ovog života kao ispita. Ovosvjetska kazna odstupa od tog pravila samo da bi se otklonila neposredna šteta, a to je ratovanje (el-hirab). To se od žena ne očekuje, pa se žena koja napusti islam zadržava, a ne ubija.

Ko god duguje odanost Sjedinjenim Državama i povede rat protiv njih, ili se pridruži njihovim neprijateljima, pružajući im pomoć i podršku, kriv je za izdaju i bit će kažnjen smrću, ili zatvorom od najmanje pet godina i novčanom kaznom.

Ibn Kudame, hanbelijski pravnik, smatra da, kao pravilo, niko ne smije izvršiti utvrđenu kaznu (hadd) osim vladara (imama) ili onoga koga on odredi da djeluje umjesto njega. Jedini izuzetak koji dopušta jest stari propis o gospodaru i njegovom robu, koji danas nema primjene.

Komentirajući el-Hirekijevo pravilo da se otpadnik, muškarac ili žena, koji je odrastao i pri zdravoj pameti, tri dana poziva natrag u islam prije bilo kakve kazne, Ibn Kudame, hanbelijski pravnik, bilježi da je pozivanje otpadnika na pokajanje stav većine učenjaka i da je to bila Omerova odluka.

Usama ibn Zejd prenosi da je u jednoj bici ubio čovjeka nakon što je čovjek rekao ‘Nema boga osim Allaha’, misleći da je to rekao samo da se spasi. Poslanik (ﷺ) je iznova pitao: ubio si ga nakon što je rekao da nema boga osim Allaha? Usama je rekao da je poželio da nije bio musliman prije tog dana.

Standardni hanefijski pravni priručnik smatra da se žena koja napusti islam ne pogubljuje. Drži se dok se ne vrati islamu.

Standardni hanefijski pravni priručnik objašnjava zašto se žena koja napusti islam ne pogubljuje. Pravilo je da kazne za nevjerovanje čekaju ahiret, budući da bi njihovo dovođenje unaprijed pokvarilo smisao ovog života kao ispita. Ovosvjetska kazna odstupa od tog pravila samo da bi se otklonila neposredna šteta, a to je ratovanje (el-hirab). To se od žena ne očekuje, pa se žena koja napusti islam zadržava, a ne ubija.

“Onima koji su bili vjernici, a zatim postali nevjernici, pa opet postali vjernici i ponovo postali nevjernici, i pojačali nevjerovanje, Allah, doista, neće oprostiti i neće ih na Pravi put izvesti.”

Godine 2019., 79 od 198 zemalja i teritorija (40%) imalo je zakone ili politike protiv bogohuljenja, uključujući neke u Evropi, a 22 je imalo zakone protiv otpadništva.

“Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna.”

“Kada je Rimsko carstvo postalo kršćansko, otpadnici su kažnjavani oduzimanjem svih građanskih prava. Nisu mogli svjedočiti pred sudom i nisu mogli ni ostavljati ni nasljeđivati imovinu.” Navodi Teodozijev zakonik, knjigu XVI, naslov 7 (De apostatis), i Justinijanov zakonik, knjigu I, naslov 7. “U srednjem vijeku i građansko i kanonsko pravo svrstavali su otpadnike uz heretike.”

Naslov o muslimanima (moros) u zakoniku kralja Alfonsa X od Kastilje. Zakon 2 kaže da kršćani trebaju pridobijati muslimane za vjeru lijepim riječima i propovijedanjem, “a ne silom”, i zabranjuje njihovo prisiljavanje. Zakon 4 kaže da oni koji se odreknu Kristove vjere i postanu Mauri čine veoma veliku opačinu i izdaju; ako takav čovjek “bude nađen na bilo kojem mjestu naše vlasti, neka zbog toga umre” (“que muera por ello”). Zakon 5 kaže da otpadnik, kršćanin koji je postao Jevrej ili Maur, a zatim se pokajao i vratio, ipak ne smije ostati nekažnjen: treba biti zauvijek žigosan kao nečastan, tako da se njegovo svjedočenje nikada ne prihvata, ne može obnašati nikakvu službu, ne može praviti oporuku niti biti ičiji nasljednik.