Šiijska praksa danas: šta su učili Poslanik (ﷺ) i Alija?

“Reci: Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su zarad Allaha, Gospodara svjetova, Koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.”

Seleme prenosi da je Alija u vrijeme Hajbera zaostao zbog bolesti očiju, a zatim krenuo za Poslanikom (ﷺ). Uoči osvajanja Hajbera Poslanik je rekao da će sutradan dati zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegovog Poslanika i da će Allah pod njegovim vodstvom dati pobjedu. Alija je stigao neočekivano, Poslanik mu je dao zastavu i Allah je pod njegovim vodstvom dao pobjedu.

Alija se zakleo Onim koji cijepa sjeme i stvara život da mu je Poslanik (ﷺ) obećao da će ga voljeti samo vjernik, a mrziti samo licemjer.

Zejd ibn Erkam prenosi da je kod pojila zvanog Hum, između Mekke i Medine, Poslanik (ﷺ) zahvalio Allahu i rekao da među ljudima ostavlja dvije važne stvari: Allahovu Knjigu, u kojoj je uputa i svjetlo, pa se držite nje; i ljude svoje kuće, podsjećajući ljude na njihove dužnosti prema članovima svoje porodice. Zejd je rekao da su Poslanikove (ﷺ) žene od njegove kuće, ali da se ovdje pod kućom misli na one kojima je sadaka zabranjena: porodica Alije, Akila, Džafera i el-Abbasa.

Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik (ﷺ) klanjao podne i ikindiju zajedno, te akšam i jaciju zajedno, bez straha i bez putovanja.

“O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnim između vas. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Posljednji dan. To je bolje i posljedice su ljepše.”

“A u čemu god se vi razišli, presuda za to u Allaha je! To vam je, eto, Allah, Gospodar moj – na Njega se ja oslanjam i Njemu se obraćam;”

“Svi se čvrsto držite za Allahovo uže i ne razjedinjujte se! I sjetite se blagodati Allahove prema vama, kada ste jedni drugima bili neprijatelji, pa je On sjedinio srca vaša i postali ste, Njegovom milošću, braća! I bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On od nje spasio. Tako vam Allah objašnjava ajete i znakove Svoje da biste se ispravnim putem uputili.”

Ebu Mahzure prenosi da ga je Allahov Poslanik (ﷺ) lično naučio ezanu: Allah je najveći (dva puta); svjedočim da nema boga osim Allaha (dva puta); svjedočim da je Muhammed (ﷺ) Allahov Poslanik (dva puta); oba svjedočenja se zatim ponavljaju; dođite na namaz (dva puta); dođite na spas (dva puta). Jedan prenosilac dodaje: Allah je najveći (dva puta); nema boga osim Allaha. U njemu nema trećeg svjedočenja.

Abdullah ibn Zejd prenosi da ga je, dok je Allahov Poslanik (ﷺ) smišljao kako da poziva ljude na namaz, jedan čovjek u snu naučio riječima ezana. Rekao je to Poslaniku (ﷺ), koji je rekao da je to istinit san i rekao mu da to nauči Bilala, koji ima jači glas. Omer je zatim rekao da je vidio isto. Naučeni ezan ima dva svjedočenja, o Allahu i o Muhammedu (ﷺ), i nijedno drugo.

Na pitanje je li treće svjedočenje, ‘svjedočim da je Vođa pravovjernih, Alija, Allahov namjesnik’, dio ezana i ikameta, odgovor je da nije njihov dio. Odgovor dodaje da je dobro reći ga nakon svjedočenja o Muhammedu (ﷺ), s namjerom traženja bliskosti s Allahom.

Ibn Omer prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da je islam izgrađen na pet stvari: svjedočiti da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, obavljati namaz, davati zekat, obaviti hadždž i postiti mjesec ramazan.

Omer ibn el-Hattab prenosi da je neznanac u vrlo bijeloj odjeći, bez traga putovanja na sebi, sjeo pred Poslanika (ﷺ) i upitao ga o islamu, imanu i izvrsnosti u ibadetu. Upitan o imanu, Poslanik je rekao da je to vjerovati u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan, i vjerovati u kader, njegovo dobro i njegovo zlo. Poslije je Poslanik rekao Omeru da je neznanac bio Džibril, koji je došao da ih pouči njihovoj vjeri.

Aiša prenosi da je Allahov Poslanik (ﷺ) rekao: ko u ovu našu stvar uvede nešto što joj ne pripada, to se odbacuje.

Aiša prenosi da bi Poslanik (ﷺ), kada bi bila njena noć s njim, pred kraj noći izlazio na el-Beki, medinsko groblje. Pozdravljao je njegove stanovnike kao kuću vjernika, govorio da će im se, ako Allah htjedne, pridružiti i molio Allaha da oprosti stanovnicima el-Bekija.

Burejde prenosi da je Allahov Poslanik (ﷺ) rekao: zabranjivao sam vam da posjećujete kabure, ali ih sada možete posjećivati.

“Gospodar je vaš rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.””

“Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!”

“Mesdžidi jesu Allaha radi, i ne molite, pored Allaha, nikoga!”

Alija ibn Ebi Talib prenosi da je na dan Hajbera Allahov Poslanik (ﷺ) zabranio privremeni brak i jedenje mesa domaćih magaraca.

Alija govori Ibn Abbasu da je u vrijeme Hajbera Poslanik (ﷺ) zabranio privremeni brak (mut'a) i jedenje magarećeg mesa.

Alija ibn Ebi Talib prenosi da je Allahov Poslanik (ﷺ) na dan Hajbera zabranio privremeni brak sa ženama i jedenje mesa domaćih magaraca.

Sebre el-Džuheni prenosi da je Allahov Poslanik (ﷺ) rekao: ljudi, bio sam vam dozvolio privremeni brak sa ženama, ali ga je Allah sada zabranio do Sudnjeg dana. Ko ima takvu ženu, neka je pusti i neka ne uzima nazad ništa od onoga što joj je dao.

Enes prenosi da je Poslanikov (ﷺ) sin dojenče Ibrahim bio na samrti, a Poslanikove oči su se napunile suzama. Abdurrahman ibn Avf je iznenađeno upitao zar i on plače. Odgovorio je da je to milost. Zatim je još više zaplakao i rekao da oči suze, a srce tuguje, ali mi govorimo samo ono što je drago našem Gospodaru, i da su ožalošćeni Ibrahimovim rastankom.

Abdullah ibn Mes'ud prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da onaj ko se udara po obrazima, cijepa odjeću i naricanjem doziva kao u vrijeme prije islama nije od nas.

“I trošite imetak na Allahovom putu, i svojim rukama se u propast ne bacajte, i dobro činite; Allah, doista, voli dobročinitelje.”

“O vi koji vjerujete, jedni od drugih na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, osim trgovinom uz obostrani pristanak, i sami sebe ne ubijajte. Allah je, doista, prema vama milostiv.”

U govoru pred Skupštinom stručnjaka (Madžlis-e Hobregan) 27. esfanda 1383. (17. mart 2005.), ajatollah Ali Hamnei, vodeći šiitski pravnik, rekao je da je po njegovom mišljenju kama-zani, rezanje glave oštricom u žalosti, bilo i jeste sigurno protivno šerijatu. Rekao je da je to objavio i da su ga podržali visoki učenjaci. Dodao je da to, čak i kada ne bi bilo zabranjeno, nije obavezno.

“Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći. A i oni su zadovoljni Njime. Za njih je On pripremio džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, i oni će vječno u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”

“Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom,”

“I siromašnim muhadžirima koji su iz svojih domova i iz posjeda svojih protjerani, tragajući za Allahovim obiljem i zadovoljstvom, i Allahu i Poslaniku Njegovu pomažu, to su, zaista, iskreni. A oni koji su prije njih Medinu nastanili i iman prihvatili, oni vole one koji im doseljavaju, i u grudima svojim nikakvu zavist, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju gramzivosti i tvrdičluka, oni će sigurno uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze – govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, milosrdan i milostiv.””

Ebu Hurejre prenosi da je neko zamolio Allahovog Poslanika (ﷺ) da prokune mnogobošce. Odgovorio je da nije poslan kao onaj koji proklinje, nego kao milost.

Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao: ne vrijeđajte moje ashabe. Kada bi neko od vas potrošio zlata koliko brdo Uhud, to ne bi doseglo mudd, pa ni pola mudda, onoga što je potrošio jedan od njih.

Alijin sin Ibn el-Hanefijja pitao je svog oca ko su najbolji ljudi nakon Allahovog Poslanika (ﷺ). Alija je odgovorio Ebu Bekr, zatim Omer. Bojeći se da će Alija sljedećeg imenovati Osmana, upitao je: zatim ti? Alija je odgovorio da je on samo čovjek među muslimanima.

U dugom predanju od Aiše, Alija, koji nije dao prisegu tokom šest mjeseci Fatiminog života nakon Poslanikove (ﷺ) smrti, nakon njene smrti traži pomirenje s Ebu Bekrom. Šalje po Ebu Bekra, i Ebu Bekr dolazi k njemu. Alija kaže da porodica zna Ebu Bekrovu vrijednost i ono što mu je Allah dao i da mu to ne zavide, ali da se Ebu Bekr nije s njima posavjetovao, a oni su smatrali da imaju pravo u toj stvari zbog svoje rodbinske veze s Poslanikom (ﷺ). Ebu Bekr plače i kaže da mu je dobrota prema Poslanikovoj (ﷺ) rodbini draža od dobrote prema svojoj. Alija mu to popodne daje prisegu i javno hvali Ebu Bekrovo pravo. Muslimani se raduju i ponovo se približavaju Aliji. Isto predanje počinje Fatiminim zahtjevom o njenom nasljedstvu; o tom dijelu govori stranica “Da li je Fatima bila ljuta na Ebu Bekra?”.

Ibn Abbas prenosi da je, kada je Omerovo tijelo položeno i ljudi su klanjali za njega, došao Alija, zamolio Allaha da se smiluje Omeru i rekao da mu ničija djela nisu draža da s njima sretne Allaha nego Omerova. Alija je rekao da je oduvijek mislio da će Allah Omera smjestiti s njegova dva druga, jer je često čuo Poslanika (ﷺ) kako govori: ja, Ebu Bekr i Omer otišli smo; ja, Ebu Bekr i Omer ušli smo.

Upitan o tome 2010., ajatollah Ali Hamnei propisao je da je vrijeđanje ličnosti i simbola koje poštuje većina muslimana, uključujući Poslanikovu (ﷺ) ženu Aišu, zabranjeno, i taj je propis proširio na žene svih vjerovjesnika.

“O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnim između vas. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Posljednji dan. To je bolje i posljedice su ljepše.”

“Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.”

“Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov Poslanik i posljednji Vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.”

Ebu Džuhajfe pitao je Aliju ima li porodica ikakvu knjigu osim Kur'ana. Alija je rekao ne: samo Allahova Knjiga, razumijevanje koje Allah daje muslimanu i ono što je na ovom listu. Na listu su bila pravila o krvarini, o otkupu zarobljenika i propis o odmazdi (kisas).

Alija ibn Ebi Talib prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao: kada bi od ovog svijeta ostao samo jedan dan, Allah bi podigao čovjeka iz moje porodice koji bi ispunio zemlju pravdom kao što je bila ispunjena nasiljem.

Algar piše da je prisila igrala veliku ulogu u prvim fazama pothvata safavidske države, ali da je u trajnu promjenu u Perziji uloženo mnogo više. Zauzevši Tabriz 1501., grad čije su otprilike dvije trećine stanovnika slijedile pravne škole koje je slijedila većina tadašnjih muslimana, šah Ismail je smrću zaprijetio svakome ko bi se opirao dvanaestoimamskom namaskom obredu u glavnoj džamiji i dao svojim vojnicima da paze da niko ne govori protiv proklinjanja prva tri halife. Bande profesionalnih proklinjača, tabara'ijan, tjerale su ljude da ih proklinju pod prijetnjom smrću. Istaknuti sljedbenici starijih škola ubijani su na mnogim mjestima, bilo je pokolja u Širazu i Jezdu, a mnogi njihovi učenjaci su otišli. Tada je u Perziji bilo malo značajnih dvanaestoimamskih učenjaka, čak i u Komu i Kašanu, pa su arapski učenjaci iz Džebel Amila, među njima Ali el-Keraki, dovedeni da podučavaju novu vjeru. Algar dodaje da je proces bio postepen i neujednačen i da su do kraja 1500-tih godina starije škole praktično nestale iz većine središnjih oblasti.

Matthee piše da je 1501. Ismail, s jedva petnaest godina, započeo safavidsku vladavinu proglasivši se šahom u Tabrizu i odredio dvanaestoimamsko vjerovanje kao službenu vjeru države. Njegovi borci terorisali su pretežno nedvanaestoimamsko stanovništvo pograničnih krajeva, tjerajući ljude da javno osude prva tri halife, a oni koji su slijedili starije škole bili su progonjeni, protjerivani ili ubijani. Pod njegovim sinom Tahmaspom država je zapošljavala vjerske propagandiste, tabara'ijan, da ih ocrnjuju. Ismail je pozvao učenjake iz Džebel Amila, među njima Alija el-Kerakija (umro 1533.), u Perziju za zemlju, novac i visoke položaje. Matthee opisuje i osmanski poraz safavidske vojske kod Čaldirana 1514.

Savory piše da jedan od Ismailovih prvih činova, proglašenje dvanaestoimamskog obreda službenom vjerom nove države, nije imao presedana u historiji islamskih država. Imao je i političku prednost: odvajao je novu državu od njenih moćnih susjeda, Osmanskog carstva na zapadu i uzbečke konfederacije na istoku. Kao drugi veliki problem navodi kako preobratiti stanovništvo koje je samo nominalno pripadalo školama koje je slijedila većina muslimana i opisuje osmansku pobjedu nad Ismailom kod Čaldirana 1514.

Proučava ulogu učenjaka Džebel Amila, u današnjem južnom Libanu, u uspostavljanju dvanaestoimamskog vjerovanja kao državne vjere Perzije pod Safavidima. Kako prenosi Algar (pozivajući se na Abisaab, str. 16-17), ti učenjaci nisu odobravali nasilne metode safavidskih boraca i smatrali su svoju učenost i raspravu djelotvornijima, iako se nisu odrekli rada tabara'ijana.

Zauzevši Tabriz, Ismail je naredio da se imena dvanaest imama čitaju u hutbi i da se Ebu Bekr, Omer i Osman proklinju na čaršijama, pod prijetnjom smrću svakome ko odbije. Rumlu dodaje da su ljudi tada malo znali o džaferijskoj školi i da je knjiga o njoj nedostajalo.

Opisuje proklinjanje prva tri halife prvog petka nakon što je Ismail zauzeo Tabriz 1501., uz službenika sa sjekirom, tabara'ija, u džamiji i po jednog tabara'ija u svakom većem pokrajinskom gradu. Algar dodaje da je proklinjanje nakon ezana zabranjeno za vrijeme Naser ed-Din šaha (1848-96) i da se pogrdno spominjanje halifa sada savjesno izbjegava u službenom govoru Islamske Republike.

“Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna.”

“O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnim između vas. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Posljednji dan. To je bolje i posljedice su ljepše.”

“O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnim između vas. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Posljednji dan. To je bolje i posljedice su ljepše.”

Ubejde prenosi da je Alija rekao stanovnicima Iraka da sude kako su sudili, jer mu je razilaženje bilo mrsko, dok se ljudi ne ujedine u jednu skupinu ili on ne umre kao što su umrli njegovi drugovi.

Zejd ibn Erkam prenosi da je kod pojila zvanog Hum, između Mekke i Medine, Poslanik (ﷺ) zahvalio Allahu i rekao da među ljudima ostavlja dvije važne stvari: Allahovu Knjigu, u kojoj je uputa i svjetlo, pa se držite nje; i ljude svoje kuće, podsjećajući ljude na njihove dužnosti prema članovima svoje porodice. Zejd je rekao da su Poslanikove (ﷺ) žene od njegove kuće, ali da se ovdje pod kućom misli na one kojima je sadaka zabranjena: porodica Alije, Akila, Džafera i el-Abbasa.