Kratak odgovor
Da, muslimani moraju poštovati zakon države u kojoj žive, na Zapadu i svugdje drugdje, a na to ih obavezuje upravo njihova vjera. Musliman koji živi pod zaštitom neke države ima s njom sporazum. Kur'an muslimanima naređuje da ispunjavaju svoje sporazume. Poslanik (ﷺ) je rekao da je kršenje obećanja znak licemjera. Dakle, musliman koji vara na porezu ili laže socijalnu službu krši šerijat, a ne slijedi ga. Šerijat koji on živi uglavnom su namaz, sadaka, poštenje i porodični život. Postoji samo jedan izuzetak: ne smije poslušati naredbu da počini grijeh. Zakon u Britaniji, Americi i većini država dopušta mnogo toga što islam zabranjuje, ali to gotovo nikad ne naređuje. Nijedan musliman kao pojedinac, na Zapadu ili bilo gdje drugdje, ne smije provoditi islamske kazne. One pripadaju samo zakonitom sudu u muslimanskoj državi. Muslimani ne smiju ni drugima nametati šerijat ili islam. Time bi prekršili svoj sporazum, a Kur'an kaže da nema prisile u vjeri.
Potpuno objašnjenje
Poštovanje sporazuma je Božija zapovijed
Musliman se može roditi u nekoj državi, nastaniti se u njoj ili doći s vizom. U svakom slučaju živi pod njenom zaštitom, a to je sporazum. Kur'an vjernicima govori da ispunjavaju svoje obaveze, da ne krše zakletve nakon što ih potvrde i da drže svaki dogovor. Kaže da će se za svaki dogovor odgovarati na Sudnjem danu.
“O vi koji vjerujete, ispunjavajte preuzete obaveze!”
“I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite.”
“A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako ga želite unaprijediti, sve dok ne postane punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!”
Ugovor je ispred pomaganja drugim muslimanima
Kur'an ugovor drži tako visoko da on ograničava čak i dužnost pomaganja drugim muslimanima. Kad vjernici negdje drugdje zatraže pomoć, muslimani je moraju pružiti, osim protiv naroda s kojim imaju ugovor.
“Zaista oni koji vjeruju i iseljavaju se, i u borbi na Allahovu putu zalažu imetke svoje i živote svoje, i oni koji daju utočište i pomažu, oni su jedni drugima zaštitnici. A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili, vi ne možete, sve dok se ne isele, zaštitnici biti. A ako vas zamole da im u vjeri pomognete, dužni ste im u pomoć priteći, osim protiv naroda s kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate. A Allah dobro vidi ono što radite.”
Šta su rekli klasični pravnici
Muslimanski pravnici (učenjaci islamskog prava) ovo su primijenili na muslimana koji uđe u nemuslimansku zemlju uz obećanje sigurnosti. Ibn Kudama, učenjak iz 12. i 13. stoljeća, presudio je da on ne smije izdati njene stanovnike niti uzeti njihov imetak. Razlog je to što je sigurnost data pod tim uslovom. Poslanik (ﷺ) je također upozorio da onaj ko ubije osobu pod ugovorom s muslimanima neće osjetiti miris Dženneta.
Ibn Kudame, hanbelijski pravnik, smatra da je pitanje džihada povjereno vladaru (imamu) i njegovoj prosudbi i da mu ljudi u tome moraju biti poslušni. Pravi jedan izuzetak: ako neprijatelj iznenada napadne i nema vremena da se pita vladar, ljudi se smiju braniti bez njegovog dopuštenja. Smatra i da musliman koji uđe u nemuslimansku zemlju pod obećanjem sigurnosti (eman) ne smije izdati njene stanovnike niti uzeti njihov imetak, jer je sigurnost data uz razumijevanje da ih neće izdati, čak i ako to nije rečeno riječima.
Abdullah ibn Amr prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da onaj ko ubije osobu koja ima ugovor s muslimanima neće osjetiti miris Dženneta, iako se njegov miris osjeća na udaljenosti od četrdeset godina.
Kršenje riječi je licemjerje
Poslanik (ﷺ) je kršenje obećanja naveo među tri znaka licemjera. Dakle, musliman koji vara na porezu, laže socijalnu službu ili krši zakon zemlje ne slijedi šerijat. On ga krši. Kur'an muslimanima također dopušta da budu dobri i pravedni prema onima koji se protiv njih ne bore.
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da su znaci licemjera tri: kad govori, laže; kad obeća, ne ispuni; i kad mu se nešto povjeri, iznevjeri.
“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji nisu ratovali protiv vas zbog vjere i koji vas iz domova vaših nisu izgnali – Allah, zaista, voli one koji su pravični,”
Život pod zaštitom jedne zemlje je sporazum
Rođenjem, nastanjenjem ili vizom.
Kur'an naređuje držanje svakog sporazuma
Kršenje obećanja je znak licemjera
Jedini izuzetak: naredba da se griješi
Zakon koji nešto dopušta ne naređuje to.
Nijedan privatni musliman ne smije izvršavati islamske kazne ili ikome nametati šerijat
Jedini izuzetak
Poslanik (ﷺ) je učio da musliman mora slušati one na vlasti, osim kad mu se naredi grijeh. U Britaniji, Americi i mnogim drugim državama to u praksi znači vrlo malo. Njihov zakon dopušta piće, kockanje i spolne odnose izvan braka. Ali zakon koji nešto dopušta ne naređuje to. Musliman koji odbije piće ne krši nijedan zakon. Izuzetak muslimanu dopušta da odbije sam počiniti grijeh. Ne daje mu nikakvo pravo da krši bilo koji drugi zakon.
Abdullah ibn Omer prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da musliman mora slušati i pokoravati se onima na vlasti, sviđalo mu se to ili ne, osim ako mu se naredi da se ogriješi o Boga. Ako mu se naredi da učini grijeh, nema slušanja ni pokoravanja.
Šta je zapravo šerijat koji musliman živi
Riječ šerijat znači put. Najveći dio čine ibadet, etika i porodični život: namaz, sadaka, post, pošteno trgovanje, brak i dobrota prema roditeljima i komšijama. Najveći dio živi se kod kuće i na ulici, a ne na sudu. Učenjak el-Gazali, koji je umro 1111. godine, napisao je da mu je cilj zaštititi pet stvari: vjeru, život, razum, porodičnu lozu i imetak. Krivične kazne samo su njegov mali dio i pripadaju jedino zakonitom sudu u muslimanskoj državi.
U ovom djelu o osnovama islamskog prava el-Gazali smatra da je cilj šerijata za ljude zaštita pet stvari: njihove vjere, života, razuma, potomstva i imetka. Ono što štiti tih pet jest korist (maslaha), a ono što ih uništava jest šteta koju treba spriječiti.
Jedno od standardnih referentnih djela islamskog prava (hanbelijska škola). Počinje Knjigom o čistoći, a zatim namazom, nakon čega slijede dženaze, milostinja, post i hadždž. Slijede trgovina, nasljeđivanje, brak i razvod. Knjige o ozljedama, krvarini i utvrđenim kaznama (hududi) dolaze u kasnijim svescima.
Nema privatnog provođenja i nema prisile
Nijedan musliman kao pojedinac, ni u jednoj državi, nema nikakvo pravo da nad bilo kim provodi krivične kazne islama. One pripadaju samo zakonitoj vlasti u muslimanskoj državi, uz stručnog sudiju i strogi dokaz koji zakon traži. Osoba, porodica ili skupina koja takvu stvar uzme u svoje ruke i sama krši šerijat. Musliman ne smije ni nametati šerijat državi koja ga štiti. S njom ima sporazum, a Kur'an mu naređuje da poštuje svoje sporazume. A nijedan zakon ne može nikoga natjerati da vjeruje: nema prisile u vjeri.
Ibn Kudame, hanbelijski pravnik, smatra da, kao pravilo, niko ne smije izvršiti utvrđenu kaznu (hadd) osim vladara (imama) ili onoga koga on odredi da djeluje umjesto njega. Jedini izuzetak koji dopušta jest stari propis o gospodaru i njegovom robu, koji danas nema primjene.
“A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako ga želite unaprijediti, sve dok ne postane punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!”
“Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna.”
Gledišta
Islamsko gledište
Musliman koji živi pod zaštitom neke države dužan je poštovati njene zakone, kao što bi poštovao svaki sporazum. Na to ga obavezuju Kur'an i učenje Poslanika (ﷺ). Smije odbiti samo naredbu da počini grijeh i nikada sam ne smije provoditi islamske kazne.
Kur'an vjernicima naređuje da ispunjavaju svoje obaveze i drže svaki dogovor.
Kur'an zabranjuje pomaganje drugim muslimanima protiv naroda s kojim muslimani imaju ugovor.
Klasični pravnici govorili su o muslimanu koji uđe u nemuslimansku zemlju uz obećanje sigurnosti. Zabranili su mu da izda njene stanovnike ili uzme njihov imetak.
Poslanik (ﷺ) je kršenje obećanja nazvao znakom licemjerja.
Poslušnost vlasti ima jednu granicu: nema poslušnosti u grijehu. Zakon koji dopušta grijeh ne naređuje ga.
Islamske kazne pripadaju samo zakonitoj vlasti, pa ih nijedan pojedinac ni skupina ne smiju provoditi.
Kur'an zabranjuje prisilu u vjeri.