Kratak odgovor
Nisu. To je teorija o tome odakle je vjerovanje došlo, a porijeklo vjerovanja ne može pokazati da je lažno. David Hume prve bogove izveo je iz ljudskih nada i strahova. Ludwig Feuerbach Boga je nazvao ljudskom prirodom projiciranom prema van. Sigmund Freud vjerovanje je nazvao željom za ocem zaštitnikom. Danas neki istraživači kažu da um brzo opaža djelatnike i svrhu. Pretpostavimo da um doista naginje tome. I naše oči su se razvile, a ipak vide ono što postoji. Sam Freud je napisao da iluzija, u njegovom smislu, nije nužno greška. Tako se pitanje vraća razlozima, a oni ne počivaju na strahu. Islam uči da se ljudi rađaju s naklonošću prema Bogu, koju odgoj može iskriviti. Kur'an ih zatim poziva da razumom dođu do Jednog Boga.
Potpuno objašnjenje
Teorije, iznesene u najjačem obliku
Ideja je stara. David Hume je 1757. prvu religiju izveo iz ljudskih nada i strahova u vezi sa životnim događajima. Ludwig Feuerbach je 1841. tvrdio da je Bog sama ljudska priroda, njen razum, volja i osjećaj, projicirana prema van i obožavana kao drugo biće. Sigmund Freud je 1927. religijske ideje nazvao iluzijama, rođenim iz bespomoćnosti djeteta i čežnje za ocem. Iste godine Bertrand Russell rekao je da religija počiva uglavnom na strahu. Danas kognitivna nauka o religiji nudi noviju verziju. Um brzo opaža djelatnike i svrhe, jer je to pomagalo našim precima da prežive. Po vodećem gledištu, vjerovanje u bogove sporedni je učinak tih mentalnih alata.
“Možemo stoga zaključiti da kod svih naroda koji su prihvatili politeizam prve religijske ideje nisu nastale iz promatranja djela prirode, nego iz brige u pogledu životnih događaja i iz neprestanih nada i strahova koji pokreću ljudski um.”
Tvrdi da je Bog kršćanstva vlastita priroda ljudske vrste, njen razum, volja i osjećaj, projicirana prema van i obožavana kao zasebno biće. Čovjek osjeća svoje granice, kaže on, samo zato što drugi njegove vrste imaju ono što njemu nedostaje. Dakle, granice pojedinca nisu granice vrste, a Bog je taj ideal vrste, oslobođen granica pojedinca. Kršćansko učenje da je Bog postao čovjek uzima kao znak da je čovjek već bio u Bogu. U jednom kasnijem djelu vjerovanje u Božiju moć izveo je iz ljudske želje da se bude slobodan od svake granice koju postavlja priroda.
Smatra da su religijske ideje iluzije koje ispunjavaju najstarije i najjače želje čovječanstva. Bespomoćnost malog djeteta navela ga je da čezne za očevom zaštitom, a odrasli, i dalje bespomoćni pred prirodom i smrću, usmjerili su tu čežnju prema moćnijem ocu. Među zadatke bogova ubraja nadoknadu za patnje koje nameće život u društvu, tako da na kraju dobro bude nagrađeno, a zlo kažnjeno. Freud iluziju definira kao vjerovanje u kojem želja igra vodeću ulogu i kaže da ona nije nužno zabluda. Izjavljuje da prosuđivanje istinitosti religijskih učenja izlazi izvan okvira njegovog istraživanja i da se većina njih ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Dodaje da se neka čine toliko nevjerovatnim da podsjećaju na sumanutosti. Smatra i veoma čudnim to što religija uči upravo ono što bismo željeli i jasno to uzima kao osnov za sumnju.
U odjeljku ‘Fear the Foundation of Religion’ kaže da religija počiva prije svega i uglavnom na strahu: užasu od nepoznatog te strahu od poraza i smrti. Dio toga je, kaže, želja za starijim bratom koji će stajati uz vas u svakoj nevolji. Poziva ljude da se oslanjaju na nauku i vlastite napore umjesto na zamišljene pomagače iznad. Ranije u predavanju odbacuje argument Prvog uzroka. Podsjeća na redak iz Autobiografije Johna Stuarta Milla: pitanje ‘Ko je stvorio mene?’ samo otvara daljnje pitanje ‘Ko je stvorio Boga?’. Ako išta može postojati bez uzroka, kaže, to može biti svijet kao i Bog.
Pregled evolucijskih i kognitivnih objašnjenja religije. Prema gledištu nusproizvoda, vjerovanje nastaje kao sporedni učinak običnih mentalnih alata, poput preosjetljivog uređaja za otkrivanje djelatnika (HADD) koji nejasne zvukove i pokrete tumači kao djelatnike. Budući da je bolje biti siguran nego žaliti, takav uređaj daje mnogo lažnih uzbuna. Članak navodi široku saglasnost da otkrivanje porijekla nekog vjerovanja samo po sebi ne pokazuje da je ono lažno (genetička zabluda), premda porijeklo može biti važno kada vjerovanje potječe iz procesa koji ne vodi ka istini. Iznosi argument razotkrivanja zasnovan na tome i odgovore na njega: takvi argumenti možda idu predaleko, budući da sve naše sposobnosti imaju prirodno porijeklo, a vjernici mogu imati nezavisne razloge.
- 1757.
David Hume
Prva religija nastala je iz nada i strahova ljudi u vezi s događajima u životu.
- 1841.
Ludwig Feuerbach
Bog je ljudska priroda projicirana prema van i obožavana kao drugo biće.
- 1927.
Sigmund Freud
Vjerske ideje su iluzije, rođene iz dječije bespomoćnosti. A ipak je napisao da iluzija nije nužno greška.
- 1927.
Bertrand Russell
Religija počiva uglavnom na strahu.
- Danas
Kognitivna nauka o religiji
Vjerovanje u bogove je sporedni učinak uma koji brzo osjeća djelatnike i svrhe.
Svaka je teorija o tome odakle je došlo vjerovanje. Odakle je vjerovanje došlo ne odlučuje da li je istinito.
Odakle je vjerovanje došlo ne odlučuje je li istinito
Filozofi koji proučavaju ove argumente široko se slažu u jednoj tački. Otkrivanje kako je vjerovanje nastalo samo po sebi ne pokazuje da je lažno. Suđenje o tvrdnji po tome odakle je došla ima ime: genetička zabluda. Naše oči su se razvile jer je vid pomagao našim precima da prežive. Ipak, kada vidite prijatelja preko puta, ta historija ne čini prijatelja nestvarnim. Sam Hume je ta dva pitanja držao odvojenim. Jedno pitanje, rekao je, jeste ima li religija temelj u razumu. Drugo je kako je nastala u ljudskoj prirodi. Svako vjerovanje ima uzroke, uključujući nevjerovanje. Tako sami uzroci ne mogu riješiti stvar.
Pregled evolucijskih i kognitivnih objašnjenja religije. Prema gledištu nusproizvoda, vjerovanje nastaje kao sporedni učinak običnih mentalnih alata, poput preosjetljivog uređaja za otkrivanje djelatnika (HADD) koji nejasne zvukove i pokrete tumači kao djelatnike. Budući da je bolje biti siguran nego žaliti, takav uređaj daje mnogo lažnih uzbuna. Članak navodi široku saglasnost da otkrivanje porijekla nekog vjerovanja samo po sebi ne pokazuje da je ono lažno (genetička zabluda), premda porijeklo može biti važno kada vjerovanje potječe iz procesa koji ne vodi ka istini. Iznosi argument razotkrivanja zasnovan na tome i odgovore na njega: takvi argumenti možda idu predaleko, budući da sve naše sposobnosti imaju prirodno porijeklo, a vjernici mogu imati nezavisne razloge.
“Budući da je svako istraživanje koje se tiče religije od najveće važnosti, dva pitanja posebno zahtijevaju našu pažnju, naime pitanje njenog utemeljenja u razumu i pitanje njenog porijekla u ljudskoj prirodi.”
Freudova vlastita definicija ostavlja pitanje otvorenim
Freud je bio čvrst ateist i neka religijska učenja smatrao je veoma nevjerovatnim. Ali svoju riječ izabrao je pažljivo. U njegovom smislu, iluzija je vjerovanje u kojem želja igra vodeću ulogu. Napisao je da takvo vjerovanje nije nužno greška. Rekao je da je procjena istinitosti religijskih doktrina izvan njegovog istraživanja. Za većinu njih napisao je da se ne mogu ni dokazati ni opovrgnuti. Doista je dodao da vjerovanje koje se tako dobro poklapa s našim željama izgleda sumnjivo. Ali sumnja je razlog da se ispitaju razlozi, a ne presuda o njima. Tako je stvarno pitanje i dalje otvoreno: postoje li dobri razlozi da se misli da Bog postoji.
Smatra da su religijske ideje iluzije koje ispunjavaju najstarije i najjače želje čovječanstva. Bespomoćnost malog djeteta navela ga je da čezne za očevom zaštitom, a odrasli, i dalje bespomoćni pred prirodom i smrću, usmjerili su tu čežnju prema moćnijem ocu. Među zadatke bogova ubraja nadoknadu za patnje koje nameće život u društvu, tako da na kraju dobro bude nagrađeno, a zlo kažnjeno. Freud iluziju definira kao vjerovanje u kojem želja igra vodeću ulogu i kaže da ona nije nužno zabluda. Izjavljuje da prosuđivanje istinitosti religijskih učenja izlazi izvan okvira njegovog istraživanja i da se većina njih ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Dodaje da se neka čine toliko nevjerovatnim da podsjećaju na sumanutosti. Smatra i veoma čudnim to što religija uči upravo ono što bismo željeli i jasno to uzima kao osnov za sumnju.
Kada priča o porijeklu vrijedi i zašto ova nije dovoljna
Porijeklo može biti važno u jednoj vrsti slučaja: kada je vjerovanje došlo iz procesa koji nema veze s istinom. Vjerovanje usađeno hipnozom je primjer. Jači argument kaže da je umni detektor djelatnika izgrađen da bude siguran, a ne tačan. Filozofi to nazivaju argumentom razotkrivanja: tvrdi da porijeklo vjerovanja pokazuje da mu se ne može vjerovati. Detektor javlja da je neko tu pri svakom šuštanju u travi, pa njegovi alarmi, kaže argument, ne dokazuju ništa. Pretpostavimo da je tako. Preosjetljiv alarm za dim razlog je da se provjeri ima li vatre, a ne dokaz da je nema. A argument za Boga ne počiva na šuštanju u travi. Počiva na rasuđivanju koje svako može provjeriti korak po korak: ono što ovisi o nečemu treba nešto što ni o čemu ne ovisi. Stranica o tome ko je stvorio Boga to iznosi.
Pregled evolucijskih i kognitivnih objašnjenja religije. Prema gledištu nusproizvoda, vjerovanje nastaje kao sporedni učinak običnih mentalnih alata, poput preosjetljivog uređaja za otkrivanje djelatnika (HADD) koji nejasne zvukove i pokrete tumači kao djelatnike. Budući da je bolje biti siguran nego žaliti, takav uređaj daje mnogo lažnih uzbuna. Članak navodi široku saglasnost da otkrivanje porijekla nekog vjerovanja samo po sebi ne pokazuje da je ono lažno (genetička zabluda), premda porijeklo može biti važno kada vjerovanje potječe iz procesa koji ne vodi ka istini. Iznosi argument razotkrivanja zasnovan na tome i odgovore na njega: takvi argumenti možda idu predaleko, budući da sve naše sposobnosti imaju prirodno porijeklo, a vjernici mogu imati nezavisne razloge.
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
Dokazuje da se dovoljan razlog za cijeli niz kontingentnih stvari mora nalaziti izvan tog niza, u nužnoj supstanciji, koju Leibniz naziva Bogom.
Argument razotkrivanja ne može doseći razloge
Pažljiv argument razotkrivanja ne kaže samo ‘to se razvilo’. Kaže da bi naklonost nastala bez obzira na to postoji li ijedan bog. Razotkrivači dodaju da su vid i aritmetika drugačiji, jer je njihova tačnost pomagala preživljavanju. Ali argument za Boga ne počiva na naklonosti opažanja djelatnika. Počiva na logici, upravo onoj sposobnosti kojoj razotkrivač mora vjerovati da bi iznio vlastiti argument. A ako je Bog stvorio ljudsku prirodu, um koji naginje svom Tvorcu radi kako treba. Tako sama naklonost niti dokazuje Boga niti Ga opovrgava. Odlučuje rasuđivanje.
Pregled evolucijskih i kognitivnih objašnjenja religije. Prema gledištu nusproizvoda, vjerovanje nastaje kao sporedni učinak običnih mentalnih alata, poput preosjetljivog uređaja za otkrivanje djelatnika (HADD) koji nejasne zvukove i pokrete tumači kao djelatnike. Budući da je bolje biti siguran nego žaliti, takav uređaj daje mnogo lažnih uzbuna. Članak navodi široku saglasnost da otkrivanje porijekla nekog vjerovanja samo po sebi ne pokazuje da je ono lažno (genetička zabluda), premda porijeklo može biti važno kada vjerovanje potječe iz procesa koji ne vodi ka istini. Iznosi argument razotkrivanja zasnovan na tome i odgovore na njega: takvi argumenti možda idu predaleko, budući da sve naše sposobnosti imaju prirodno porijeklo, a vjernici mogu imati nezavisne razloge.
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
“Ti upravi lice svoje vjeri iskreno; prirodnoj vjeri Allahovoj, prema kojoj je ljude stvorio. Nema izmjene Allahovog stvaranja, to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.”
Nada i strah vuku na obje strane
Nada i strah mogu pokretati nevjerovanje kao i vjerovanje. Američki filozof Thomas Nagel, ateist, napisao je da želi da ateizam bude istinit i nada se da nema Boga. To je nazvao strahom od religije i pretpostavio da nije rijedak. Izveo je i ispravnu pouku. Podlijeganje nadi da Bog ne postoji jednako je iracionalno kao i podlijeganje nadi da postoji. Motivi objašnjavaju zašto osoba naginje na jednu stranu. Nikada ne odlučuju koja je strana istinita.
U poglavlju ‘Evolucijski naturalizam i strah od religije’ ovaj filozof ateist kaže da je i sam podložan strahu od religije: želi da ateizam bude istinit i nada se da nema Boga. Pretpostavlja da ovaj ‘problem kosmičkog autoriteta’ nije rijedak i da pokreće velik dio scijentizma i redukcionizma njegovog vremena. Dodaje da je podlijeganje nadi da Bog ne postoji jednako iracionalno kao i podlijeganje nadi da postoji.
Islam odbacuje boga načinjenog od želja
Kur'an osuđuje uzimanje vlastite strasti za boga (25:43). Kaže da bi, kada bi se istina povodila za prohtjevima ljudi, nestalo poretka na nebesima i na Zemlji (23:71). Zabranjuje slijeđenje onoga o čemu se nema znanja (17:36). Feuerbachova jača poenta jeste da je Bog najbolje u ljudskoj prirodi, oslobođeno granica svake osobe. Ali to pokazuje samo da možemo zamisliti savršeno znanje i milost. Ne može pokazati da ih niko nema. Ako nas je Allah (﷾) stvorio, naše znanje i milost Njegovi su darovi, a naše ideje o Njemu nisu Njegovo porijeklo. Rasuđivanje iz ovisnosti završava kod bića koje ni o čemu ne ovisi. To je suprotno ljudskoj prirodi, a ne njena kopija. Kao što kaže Kur'an, ništa nije kao On (42:11).
“Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onom koji je strast svoju za boga svog uzeo?”
“Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji i u onom što je na njima. Mi smo im dali Kur’an, slavu njihovu, ali oni za slavu svoju ne haju.”
“Ne govori ono što ne znaš! I sluh, i vid, i razum – za sve to će se, zaista, odgovarati.”
Tvrdi da je Bog kršćanstva vlastita priroda ljudske vrste, njen razum, volja i osjećaj, projicirana prema van i obožavana kao zasebno biće. Čovjek osjeća svoje granice, kaže on, samo zato što drugi njegove vrste imaju ono što njemu nedostaje. Dakle, granice pojedinca nisu granice vrste, a Bog je taj ideal vrste, oslobođen granica pojedinca. Kršćansko učenje da je Bog postao čovjek uzima kao znak da je čovjek već bio u Bogu. U jednom kasnijem djelu vjerovanje u Božiju moć izveo je iz ljudske želje da se bude slobodan od svake granice koju postavlja priroda.
Dijeli sve što postoji na ono što je samo po sebi tek moguće (mumkin el-vudžud), kojem je potreban uzrok, i ono što je samo po sebi nužno (vadžib el-vudžud), kojem uzrok nije potreban. Dokazuje da lancu mogućih stvari, ma koliko bio dug, treba nužno biće izvan njega, i da je to biće jedno i nema dijelova.
“Stvoritelj nebesa i Zemlje bez prethodnog primjera! Učinio vam je od vaše vrste parove i od stoke parove. Tako vas rasprostire. Ništa nije kao On! On je Svečujući i Svevideći.”
Bog kojeg je teško poželjeti
Bog izgrađen od želja tješio bi i malo tražio. Kur'an kaže da će vjernici biti iskušani strahom, gladovanjem i gubitkom (2:155). Kaže da niko nije ostavljen na miru samo zato što kaže “Mi vjerujemo!” (29:2-3). Kaže da će se za sluh, vid i razum odgovarati (17:36). To ne dokazuje da je islam istinit. Pokazuje da je ‘ispunjenje želje’ loš opis ove vjere.
“Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive,”
“Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!”, i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.”
“Ne govori ono što ne znaš! I sluh, i vid, i razum – za sve to će se, zaista, odgovarati.”
Odgovor islama: urođeni osjećaj koji odgoj može iskriviti
Islam uči da su ljudi stvoreni s naklonošću prema svom Tvorcu, fitrom (30:30). Poslanik (ﷺ) je rekao da se svako dijete rađa na fitri. Roditelji ga čine Jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom (zoroastrijancem). Tako islam očekuje da vjerovanje bude prirodno, a i da ga odgoj iskrivi. U islamu je fitra narav stvorena da zna Allaha (﷾). Islam je sumnjičavom ne nudi kao dokaz: poput oka, i njoj treba svjetlost, koju daju razlozi i objava. Djeca svijet lako vide kao stvoren sa svrhom; to se uklapa u ono što islam uči o fitri, iako istraživanje ne može dokazati da Bog postoji. Iskrivljena naklonost objašnjava i zašto su toliki narodi obožavali mnoge bogove. Kur'an kudi one koji odbacuju ono što je Allah (﷾) objavio zbog puteva svojih predaka, čak i ako im preci nisu ništa shvaćali niti su bili na Pravom putu (2:170). Govori ljudima da razmišljaju o vlastitom stvaranju (52:35-36). Odgovor islama je slijediti tu naklonost do Jednog Boga. Vjerovanje, obožavanje i karakter tada idu zajedno kao jedan način života.
“Ti upravi lice svoje vjeri iskreno; prirodnoj vjeri Allahovoj, prema kojoj je ljude stvorio. Nema izmjene Allahovog stvaranja, to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.”
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik (ﷺ) rekao da se svako dijete rađa na fitri, pravoj vjeri, a roditelji ga čine Jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom, baš kao što životinja rađa cijelo mladunče: vidite li da se ijedno od njih rodi unakaženo?
Pregled istraživanja o tome kako mala djeca razmišljaju o prirodi. Djeca su sklona objašnjavati prirodne stvari njihovom svrhom, a njihovo porijeklo nečijom namjerom. Kelemen postavlja pitanje da li se djeca najbolje mogu opisati kao intuitivni teisti, skloni da prirodu vide kao djelo neljudskog dizajnera. Ona sugerira da bi taj opis, otprilike od pete godine, mogao imati objašnjavalačku vrijednost.
“A kada im se kaže: “Slijedite ono što je Allah objavio!” – oni odgovaraju: “Ne, nego ćemo slijediti ono na čemu smo naše pretke zatekli.” Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali, niti su na Pravom putu bili?!”
“Da li su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Da li su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni nisu uvjereni!”
Odgovori, i odgovor na njih
Evolutionary Approaches to Religion (Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2026)
Pregled evolucijskih i kognitivnih objašnjenja religije. Prema gledištu nusproizvoda, vjerovanje nastaje kao sporedni učinak običnih mentalnih alata, poput preosjetljivog uređaja za otkrivanje djelatnika (HADD) koji nejasne zvukove i pokrete tumači kao djelatnike. Budući da je bolje biti siguran nego žaliti, takav uređaj daje mnogo lažnih uzbuna. Članak navodi široku saglasnost da otkrivanje porijekla nekog vjerovanja samo po sebi ne pokazuje da je ono lažno (genetička zabluda), premda porijeklo može biti važno kada vjerovanje potječe iz procesa koji ne vodi ka istini. Iznosi argument razotkrivanja zasnovan na tome i odgovore na njega: takvi argumenti možda idu predaleko, budući da sve naše sposobnosti imaju prirodno porijeklo, a vjernici mogu imati nezavisne razloge.
Navedeno za
Vjerovali bismo u bogove bez obzira na to postoje li, pa je vjerovanje u Boga neopravdano.
Odgovor
Ako je Bog stvorio ljudsku prirodu, um koji Mu naginje radi kako treba. Tako argument prvo mora pokazati da nema Tvorca, a to je izvorno pitanje. Razotkrivači odgovaraju da se vidu i logici vjeruje jer je tačnost pomagala preživljavanju. Onda razotkrivanje ne može doseći argument za Boga, jer taj argument počiva na logici, a ne na osjećaju.
Zaključak — Argumentu razotkrivanja potreban je zaseban argument da nema Tvorca, i ne može dotaći razloge koji počivaju na logici.
Evolutionary Approaches to Religion (Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2026)
Pregled evolucijskih i kognitivnih objašnjenja religije. Prema gledištu nusproizvoda, vjerovanje nastaje kao sporedni učinak običnih mentalnih alata, poput preosjetljivog uređaja za otkrivanje djelatnika (HADD) koji nejasne zvukove i pokrete tumači kao djelatnike. Budući da je bolje biti siguran nego žaliti, takav uređaj daje mnogo lažnih uzbuna. Članak navodi široku saglasnost da otkrivanje porijekla nekog vjerovanja samo po sebi ne pokazuje da je ono lažno (genetička zabluda), premda porijeklo može biti važno kada vjerovanje potječe iz procesa koji ne vodi ka istini. Iznosi argument razotkrivanja zasnovan na tome i odgovore na njega: takvi argumenti možda idu predaleko, budući da sve naše sposobnosti imaju prirodno porijeklo, a vjernici mogu imati nezavisne razloge.
Navedeno za
Naši umovi preosjetljivo opažaju djelatnike, pa je vjerovanje u Boga lažna uzbuna.
Odgovor
Preosjetljiv alarm za dim razlog je da se provjeri ima li vatre, a ne dokaz da je nema. Argument za Boga ne počiva na osjećaju da je neko u mraku. Počiva na rasuđivanju o ovisnosti koje svako može provjeriti korak po korak.
Zaključak — Čak i ako se detektor previše oglašava, pitanje rješavaju razlozi, a oni ne dolaze od detektora.
Evolutionary Approaches to Religion (Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2026)
Pregled evolucijskih i kognitivnih objašnjenja religije. Prema gledištu nusproizvoda, vjerovanje nastaje kao sporedni učinak običnih mentalnih alata, poput preosjetljivog uređaja za otkrivanje djelatnika (HADD) koji nejasne zvukove i pokrete tumači kao djelatnike. Budući da je bolje biti siguran nego žaliti, takav uređaj daje mnogo lažnih uzbuna. Članak navodi široku saglasnost da otkrivanje porijekla nekog vjerovanja samo po sebi ne pokazuje da je ono lažno (genetička zabluda), premda porijeklo može biti važno kada vjerovanje potječe iz procesa koji ne vodi ka istini. Iznosi argument razotkrivanja zasnovan na tome i odgovore na njega: takvi argumenti možda idu predaleko, budući da sve naše sposobnosti imaju prirodno porijeklo, a vjernici mogu imati nezavisne razloge.
Navedeno za
Ako je vjerovanje urođeno, to je samo ožičenje. Vaša fitra je isti detektor djelatnika, pa ste sami objasnili vjerovanje tako da ono nestane.
Odgovor
Islam urođenu naklonost ne nudi kao dokaz. Argument počiva na rasuđivanju o ovisnosti, koje svako može provjeriti. Urođena narav stvorena da zna svog Tvorca jeste ono što bismo očekivali ako On postoji. Da li postoji, odlučuju razlozi.
Zaključak — Nazivanje naklonosti ožičenjem kaže kako radi, a ne da li upućuje na nešto stvarno.
Russell, ‘Why I Am Not a Christian’ (1927)
U odjeljku ‘Fear the Foundation of Religion’ kaže da religija počiva prije svega i uglavnom na strahu: užasu od nepoznatog te strahu od poraza i smrti. Dio toga je, kaže, želja za starijim bratom koji će stajati uz vas u svakoj nevolji. Poziva ljude da se oslanjaju na nauku i vlastite napore umjesto na zamišljene pomagače iznad. Ranije u predavanju odbacuje argument Prvog uzroka. Podsjeća na redak iz Autobiografije Johna Stuarta Milla: pitanje ‘Ko je stvorio mene?’ samo otvara daljnje pitanje ‘Ko je stvorio Boga?’. Ako išta može postojati bez uzroka, kaže, to može biti svijet kao i Bog.
Navedeno za
Priča o strahu dolazi nakon što argumenti padnu. Russell je prvo odbacio argument prvog uzroka pitajući ‘Ko je stvorio Boga?’, a tek onda vjerovanje objasnio strahom.
Odgovor
Onda sve ovisi o argumentima, što je i poenta ove stranice. Argumenta iz ovisnosti ne dotiče pitanje ‘Ko je stvorio Boga?’. On završava kod bića koje ni o čemu ne ovisi, pa Ga ništa nije stvorilo. Russell je pitao zašto to biće ne bi mogao biti svijet. Svijet je načinjen od dijelova, a ono što je načinjeno od dijelova ovisi o njima. Tako ne može biti biće koje ni o čemu ne ovisi. Stranica o tome ko je stvorio Boga to iznosi.
Zaključak — Strah može objasniti vjerovanje samo ako razlozi padnu, a razlog iz ovisnosti stoji.
Freud, Die Zukunft einer Illusion (1927)
Smatra da su religijske ideje iluzije koje ispunjavaju najstarije i najjače želje čovječanstva. Bespomoćnost malog djeteta navela ga je da čezne za očevom zaštitom, a odrasli, i dalje bespomoćni pred prirodom i smrću, usmjerili su tu čežnju prema moćnijem ocu. Među zadatke bogova ubraja nadoknadu za patnje koje nameće život u društvu, tako da na kraju dobro bude nagrađeno, a zlo kažnjeno. Freud iluziju definira kao vjerovanje u kojem želja igra vodeću ulogu i kaže da ona nije nužno zabluda. Izjavljuje da prosuđivanje istinitosti religijskih učenja izlazi izvan okvira njegovog istraživanja i da se većina njih ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Dodaje da se neka čine toliko nevjerovatnim da podsjećaju na sumanutosti. Smatra i veoma čudnim to što religija uči upravo ono što bismo željeli i jasno to uzima kao osnov za sumnju.
Navedeno za
Vjerovanje u Boga ispunjenje je želje: čežnja odraslog za ocem zaštitnikom.
Odgovor
U Freudovoj vlastitoj definiciji iluzija je vjerovanje koje pokreće želja, i nije nužno greška. Pitanje istine ostavio je izvan svog istraživanja. Doista mu je bilo sumnjivo što se religija tako dobro poklapa s našim željama. Ali sumnja traži odmjeravanje razloga; nije presuda o njima.
Zaključak — Freudov prikaz objašnjava zašto bi ljudi mogli vjerovati. Po njegovim vlastitim riječima, ne pokazuje da je vjerovanje lažno.
Feuerbach, Das Wesen des Christentums (1841)
Tvrdi da je Bog kršćanstva vlastita priroda ljudske vrste, njen razum, volja i osjećaj, projicirana prema van i obožavana kao zasebno biće. Čovjek osjeća svoje granice, kaže on, samo zato što drugi njegove vrste imaju ono što njemu nedostaje. Dakle, granice pojedinca nisu granice vrste, a Bog je taj ideal vrste, oslobođen granica pojedinca. Kršćansko učenje da je Bog postao čovjek uzima kao znak da je čovjek već bio u Bogu. U jednom kasnijem djelu vjerovanje u Božiju moć izveo je iz ljudske želje da se bude slobodan od svake granice koju postavlja priroda.
Navedeno za
Bog je samo ljudska priroda, njen razum, volja i osjećaj, projicirana prema van i obožavana.
Odgovor
Neki bogovi su doista tako izgrađeni, a Kur'an osuđuje boga načinjenog od vlastite strasti (25:43). Feuerbachova jača poenta jeste da je Bog naše najbolje osobine bez naših granica. Ali to što možemo zamisliti savršeno znanje i milost ne pokazuje da ih niko nema. A rasuđivanje iz ovisnosti doseže Boga nalik ničemu što je stvorio (42:11).
Zaključak — Teorija projekcije može razotkriti lažne slike Boga. Ne može pokazati da iza njih nema Boga.
Kur'an 42:11 — sura Eš-Šura, ajet 11
“Stvoritelj nebesa i Zemlje bez prethodnog primjera! Učinio vam je od vaše vrste parove i od stoke parove. Tako vas rasprostire. Ništa nije kao On! On je Svečujući i Svevideći.”
Navedeno za
Bog Kur'ana čuje, vidi, voli i ljuti se. To je uvećano ljudsko biće, baš kao što je rekao Feuerbach.
Odgovor
Kur'an potvrđuje ono što Allah (﷾) kaže o Sebi, a u istom ajetu poriče svaku sličnost. Ništa nije kao On, a On čuje i vidi (42:11). Muslimani potvrđuju Njegovo čujenje ne zamišljajući uho i ne pitaju kako. Zajednička riječ nije zajednička narav.
Zaključak — Zajedničke riječi pokazuju da o Bogu govorimo ljudskim jezikom. Ne pokazuju da je Bog načinjen od ljudske prirode.
Russell, ‘Why I Am Not a Christian’ (1927)
U odjeljku ‘Fear the Foundation of Religion’ kaže da religija počiva prije svega i uglavnom na strahu: užasu od nepoznatog te strahu od poraza i smrti. Dio toga je, kaže, želja za starijim bratom koji će stajati uz vas u svakoj nevolji. Poziva ljude da se oslanjaju na nauku i vlastite napore umjesto na zamišljene pomagače iznad. Ranije u predavanju odbacuje argument Prvog uzroka. Podsjeća na redak iz Autobiografije Johna Stuarta Milla: pitanje ‘Ko je stvorio mene?’ samo otvara daljnje pitanje ‘Ko je stvorio Boga?’. Ako išta može postojati bez uzroka, kaže, to može biti svijet kao i Bog.
Navedeno za
Religija se temelji na strahu: od nepoznatog, od poraza i od smrti.
Odgovor
Strah može neke ljude pokrenuti da vjeruju, kao što nada druge pokreće da ne vjeruju. Thomas Nagel, ateist, kaže da se nada da nema Boga. Svaku takvu nadu naziva iracionalnim vodičem do vjerovanja. Motivi ništa ne rješavaju, a razlozi rješavaju.
Zaključak — Odakle je došao motiv vjerovanja nije bitno. Razlozi za Stvoritelja moraju se odmjeriti sami za sebe.
David Hume, The Natural History of Religion (1757), odjeljak 2, ‘Porijeklo politeizma’, odlomak 4 (Hume Texts Online, N 2.4)
“Možemo stoga zaključiti da kod svih naroda koji su prihvatili politeizam prve religijske ideje nisu nastale iz promatranja djela prirode, nego iz brige u pogledu životnih događaja i iz neprestanih nada i strahova koji pokreću ljudski um.”
Navedeno za
Hume je pokazao da je prva religija bila mnoštvo bogova, rođeno iz straha. Vjerovanje u jednog Boga došlo je kasnije.
Odgovor
Humeov argument počiva na rasuđivanju o dalekoj prošlosti; nijedan pisani zapis ne seže do prvih ljudi. U istom odjeljku napisao je da bi ljudi koji rasuđuju iz poretka prirode zamislili samo jednog tvorca. Islam uči da je čovječanstvo bilo jedna zajednica, a onda se razdvojilo (10:19) i da odgoj iskrivljuje urođeni osjećaj.
Zaključak — Teorija o prvoj religiji nije zapis o njoj. U svakom slučaju, koje je vjerovanje došlo prvo ne odlučuje koje je istinito.
David Hume, The Natural History of Religion (1757), Uvod, odlomak 1 (Hume Texts Online, N 0.1)
“Budući da je svako istraživanje koje se tiče religije od najveće važnosti, dva pitanja posebno zahtijevaju našu pažnju, naime pitanje njenog utemeljenja u razumu i pitanje njenog porijekla u ljudskoj prirodi.”
Navedeno za
Hume je rekao da vjerovanje u nevidljive sile nije instinkt: neki narodi ga nisu imali, a nikoja dva se ne slažu. Tako nema urođenog osjećaja Boga.
Odgovor
Islam ne kaže da svaka osoba na kraju vjeruje ili da svi vjeruju isto. Hadis kaže da roditelji mogu okrenuti dijete, pa će naklonost iskrivljena odgojem izgledati različito od mjesta do mjesta. U istom pasusu sam Hume kaže da su prva religijska načela lako iskrivljena okolnostima. Da li Bog postoji onda je pitanje za razloge.
Zaključak — Raznolikost vjerovanja jeste ono što bi proizvela naklonost iskrivljena odgojem. Ne pokazuje da naklonosti nema.
Projekt Kognicija, religija i teologija, Oxford (2007-2010; rezultati objavljeni 2011.)
Projekt Univerziteta u Oxfordu vrijedan 1,9 miliona funti, s više od 40 studija u 20 zemalja, koji obuhvata i religiozna i nereligiozna društva. Zaključio je da su ljudska bića prirodno sklona vjerovanju u bogove i u zagrobni život.
Navedeno za
Istraživanja nalaze da su ljudi prirodno skloni vjerovanju u bogove, u množini. To podržava mnoštvo bogova jednako kao i islam.
Odgovor
Istraživanja doista govore o bogovima općenito i ne mogu dokazati da Bog postoji. Islam očekuje prirodnu naklonost koju odgoj iskrivljuje. Hadis kaže da roditelji dijete čine Jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom (zoroastrijancem). Koje je vjerovanje istinito onda rješavaju razlozi, a ne naklonost.
Zaključak — Istraživanja se uklapaju u učenje islama a da ga ne dokazuju, a do Jednog Boga dolazi se razumom.
Kur'an 29:65 — sura El-Ankebut, ajet 65
“Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu. A kad ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju,”
Navedeno za
Vaš vlastiti Kur'an kaže da ljudi prizivaju Boga kada ih na moru zadesi oluja. To je strah koji stvara vjerovanje.
Odgovor
Ljudi u ajetu već su vjerovali u Allaha (﷾); opasnost ih je navela da prizivaju samo Njega, a sigurnost je vratila njihove ortake. Ajet to kudi. Islam uči da je osjećaj Boga urođen (30:30), a opasnost ga samo otkriva. Argument za Boga ne počiva na tom vapaju.
Zaključak — Ajet pokazuje strah koji otkriva vjerovanje koje je već tu i kudi vjeru koja traje samo dok traje strah.
Russell, ‘Why I Am Not a Christian’ (1927)
U odjeljku ‘Fear the Foundation of Religion’ kaže da religija počiva prije svega i uglavnom na strahu: užasu od nepoznatog te strahu od poraza i smrti. Dio toga je, kaže, želja za starijim bratom koji će stajati uz vas u svakoj nevolji. Poziva ljude da se oslanjaju na nauku i vlastite napore umjesto na zamišljene pomagače iznad. Ranije u predavanju odbacuje argument Prvog uzroka. Podsjeća na redak iz Autobiografije Johna Stuarta Milla: pitanje ‘Ko je stvorio mene?’ samo otvara daljnje pitanje ‘Ko je stvorio Boga?’. Ako išta može postojati bez uzroka, kaže, to može biti svijet kao i Bog.
Navedeno za
Kur'an je pun upozorenja na Džehennem. Trguje upravo strahom koji je opisao Russell.
Odgovor
Upozorenje pretpostavlja da je opasnost stvarna; ne stvara je. Poslanik (ﷺ) je otvoreno upozorio svoj narod, nakon što su se složili da ga nikada nisu čuli da laže (Buhari 4770). Kur'an vjerovanje u Allaha (﷾) temelji na rasuđivanju, pitajući jesu li ljudi stvoreni bez Stvoritelja ili su sami sebe stvorili (52:35-36). Strah od stvarne opasnosti razuman je; pitanje je da li je opasnost stvarna.
Zaključak — Kur'an daje razloge da se upozna Allah (﷾) i upozorava šta košta okretanje od Njega. Upozorenje na stvarnu opasnost nije trik straha.
Freud, Die Zukunft einer Illusion (1927)
Smatra da su religijske ideje iluzije koje ispunjavaju najstarije i najjače želje čovječanstva. Bespomoćnost malog djeteta navela ga je da čezne za očevom zaštitom, a odrasli, i dalje bespomoćni pred prirodom i smrću, usmjerili su tu čežnju prema moćnijem ocu. Među zadatke bogova ubraja nadoknadu za patnje koje nameće život u društvu, tako da na kraju dobro bude nagrađeno, a zlo kažnjeno. Freud iluziju definira kao vjerovanje u kojem želja igra vodeću ulogu i kaže da ona nije nužno zabluda. Izjavljuje da prosuđivanje istinitosti religijskih učenja izlazi izvan okvira njegovog istraživanja i da se većina njih ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Dodaje da se neka čine toliko nevjerovatnim da podsjećaju na sumanutosti. Smatra i veoma čudnim to što religija uči upravo ono što bismo željeli i jasno to uzima kao osnov za sumnju.
Navedeno za
Džennet je najveća želja od svih. Religija koja ga obećava jeste ispunjenje želje.
Odgovor
Muslimani se doista nadaju Džennetu. Ali nada ne čini vjerovanje lažnim, kao što je rekao sam Freud. Ista vjera traži svakodnevni namaz, post i račun za svako djelo, do težine truna (99:7-8).
Zaključak — Nada je dio vjere, ali argument za nju počiva na razlozima, a ne na tome koliko je ugodna.
Freud, Die Zukunft einer Illusion (1927)
Smatra da su religijske ideje iluzije koje ispunjavaju najstarije i najjače želje čovječanstva. Bespomoćnost malog djeteta navela ga je da čezne za očevom zaštitom, a odrasli, i dalje bespomoćni pred prirodom i smrću, usmjerili su tu čežnju prema moćnijem ocu. Među zadatke bogova ubraja nadoknadu za patnje koje nameće život u društvu, tako da na kraju dobro bude nagrađeno, a zlo kažnjeno. Freud iluziju definira kao vjerovanje u kojem želja igra vodeću ulogu i kaže da ona nije nužno zabluda. Izjavljuje da prosuđivanje istinitosti religijskih učenja izlazi izvan okvira njegovog istraživanja i da se većina njih ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Dodaje da se neka čine toliko nevjerovatnim da podsjećaju na sumanutosti. Smatra i veoma čudnim to što religija uči upravo ono što bismo željeli i jasno to uzima kao osnov za sumnju.
Navedeno za
I Bog koji sudi jeste želja: želja da se vidi pravda i da se kazne nepravednici.
Odgovor
Mnogi ljudi doista žude za pravdom. Ali Kur'an kaže da ishod ne ide po ničijim željama, uključujući želje vlastitih čitalaca: onaj koji radi zlo bit će kažnjen za to (4:123). Želja bi poštedjela onoga ko želi. A želja, po vlastitom pravilu ove stranice, ništa ne rješava ni u jednom smjeru. Razlozi rješavaju.
Zaključak — To što želimo pravdu ne pokazuje da je nema. Pitanje se vraća razlozima.
Gledišta
Ateisti: vjerovanje u Boga dolazi iz straha i želja
Od Humea, mnogi mislioci religiju objašnjavaju kao proizvod ljudskog osjećaja. Hume je prve bogove izveo iz nada i strahova. Feuerbach je Boga vidio kao ljudsku prirodu projiciranu prema van. Freud je religijske ideje vidio kao ispunjenja želja ukorijenjena u dječijoj bespomoćnosti. Russell je rekao da religija počiva uglavnom na strahu. Ako se vjerovanje može tako objasniti, smatraju oni, nema potrebe pretpostavljati da je Bog stvaran.
Bog je ljudska priroda, njen razum, volja i osjećaj, projicirana prema van i obožavana kao zasebno biće.
Pobijanje
Ljudi doista prave bogove po svojoj slici, a Kur'an osuđuje boga načinjenog od strasti. To što možemo zamisliti savršene osobine ne pokazuje da ih niko nema. Rasuđivanje iz ovisnosti doseže Boga nalik ničemu što je stvorio.
Religijske ideje su iluzije koje ispunjavaju najstarije i najjače ljudske želje. Prije svega ispunjavaju čežnju za ocem koji nas štiti.
Pobijanje
Sam Freud je rekao da iluzija nije nužno greška i da je procjena istinitosti religije izvan njegovog istraživanja. Želja objašnjava motiv. Ne rješava je li vjerovanje istinito.
Religija se temelji uglavnom na strahu: od nepoznatog, od poraza i od smrti.
Pobijanje
Strah može pokretati neke ljude, kao što nada pokreće druge; ateist Thomas Nagel kaže da se nada da nema Boga. Oba motiva su loši vodiči. Razlozi za Stvoritelja tiču se ovisnosti, a ne opasnosti.
Ateisti: evolucija objašnjava vjerovanje u bogove
Istraživači nalaze da ljudski um brzo opaža nekoga ko djeluje i svrhu iza stvari, od ranog djetinjstva. Vodeće gledište vjerovanje u bogove naziva nusproizvodom: sporednim učinkom ovih mentalnih alata, koji su se razvili da nam pomognu da preživimo. Neki filozofi idu dalje. Tvrde da ovo objašnjenje potkopava vjerovanje, jer bismo vjerovali bez obzira na to postoji li ijedan bog.
Vjerovanje u bogove sporedni je učinak preosjetljivog uređaja za otkrivanje djelatnika, koji daje mnogo lažnih uzbuna.
Pobijanje
Alarm koji se previše lako oglašava razlog je da se provjeri. Nije dokaz da tu nema ničega. Argument za Boga počiva na rasuđivanju koje svako može provjeriti korak po korak. Ne počiva na osjećaju da je neko tu u mraku.
Vjerovali bismo u bogove bez obzira na to postoje li, pa je vjerovanje u Boga neopravdano.
Pobijanje
Ako je Bog stvorio ljudsku prirodu, onda naklonost prema Njemu upućuje u pravom smjeru. Tako argument prvo mora pokazati da nema Tvorca. A argument za Boga počiva na logici, kojoj vjeruje i onaj ko iznosi ovaj argument.
Isti mentalni alati proizvode hiljade različitih bogova, pa se nijednom njihovom rezultatu ne može vjerovati.
Pobijanje
Različiti rezultati pokazuju da odgoj oblikuje vjerovanje, čemu islam i uči. I oči vide fatamorgane, a mi ih razvrstavamo provjerom, a ne odricanjem od vida. Razum razvrstava tvrdnje o Bogu.
Porijeklo i istina su odvojena pitanja
Kako je vjerovanje nastalo i da li je istinito dva su različita pitanja. Motivi i mentalni alati objašnjavaju prvo. Samo razlozi mogu odgovoriti na drugo.
Otkrivanje kako je vjerovanje nastalo samo po sebi ne pokazuje da je lažno.
Freud je iluziju definirao kao vjerovanje u kojem želja igra vodeću ulogu. I rekao je da iluzija nije nužno greška.
Nada i strah mogu pokretati nevjerovanje kao i vjerovanje, pa motivi ništa ne rješavaju ni u jednom smjeru.
Uzmite pravilo koje odbacuje vjerovanja samo zbog toga odakle su došla. Ono bi ugrozilo i druge sposobnosti koje su se razvile, poput matematike i moralnog suda.
Islamsko gledište
Ljudi se rađaju s naklonošću prema svom Tvorcu, koju odgoj može iskriviti. Kur'an osuđuje bogove načinjene od vlastitih strasti ljudi. Opisuje Allaha (﷾) nalik ničemu što je stvorio. I traži od ljudi da do Njega dođu rasuđivanjem.
Poslanik (ﷺ) je rekao da se svako dijete rađa na fitri, prirodnoj vjeri. Roditelji ga čine Jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom (zoroastrijancem).
Ljudska bića stvorena su s urođenom naklonošću prema svom Tvorcu, koju odgoj može iskriviti ili prekriti.
Kur'an osuđuje uzimanje vlastite strasti za boga i kaže da se istina ne povodi za prohtjevima ljudi.
Kur'an kaže da će vjernici biti iskušani strahom, gladovanjem i gubitkom.
Kur'an kudi one koji odbacuju ono što je Allah (﷾) objavio zbog puteva svojih predaka. I poziva ljude da razmisle o tome kako su sami stvoreni.